Šarl Pero - Bajke lektira

Šarl Pero - Bajke

Šarl Pero - Bajke

Charles Perrault - Bajke

 

Uspavana ljepotica

Vile

Pepeljuga

Plavobradi

Palčić

Mačak u čizmama

Rike s čuperkom

 

USPAVANA LJEPOTICA

Živjeli jednom jedan kralj i kraljica i bili su veoma žalosni što nisu imali djece, tako žalosni da se to ne može ni ispričati. Obilazili su sve ljekovite banje na svijetu, zavjetovali se, išli na hodočašća, sve su pokušali, ali ništa nije pomoglo. Najzad, kraljica ipak rodi kćer. Održa se velika svečanost na dan njenog krštenja, a kao kume maloj princezi bjehu pozvane sve vile koje su se mogle naći u kraljevini, a našlo ih se sedam, da bi je svaka od njih darivala, kao što je u to doba bio vilinski običaj. To je trebalo da doprinese da mala princeza postigne sva moguća savršenstva.

 

Pošto se obavi svečano krštenje, sve se zvanice vratiše u kraljev dvor, gdje je vilama priređena velika gozba. Pred svakom vilom se nalazio lijep pribor za jelo, sa skupocjenom kutijom od suvog zlata, u kojoj su bili kašika, viljuška i nož od zlata, ukrašeni dijamantima i rubinima. Ali kad zauzeše mjesta za stolom, u dvoranu uđe i jedna stara vila koju nisu zvali na krštenje, jer se više od pedeset godina bila zatvorila u neku kulu, iz koje nikako nije izlazila, pa su svi mislili da je već umrla ili da je začarana.

 

Kralj naredi da joj donesu pribor za jelo, ali joj nisu mogli pokloniti kutiju od suvog zlata, kakva je data ostalim vilama, jer je bilo izrađeno svega sedam kutija za sedam vila. Stara vila pomisli da je preziru i poče nešto da gunđa kroz zube. Jedna mlađa vila, koja je sjedjela kraj nje, čula ju je kako prijeti, pa se pobojala da bi ona prilikom darivanja mogla učiniti neku pakost mladoj princezi. Čim ustadoše od stola, mlada vila se sakri iza zavjese kako bi mogla govoriti posljednja i po mogućstvu popraviti zlo koje stara vila bude učinila.

 

I tada vile počeše da darivaju princezu. Najmlađa je vila obdari da bude najljepše stvorenje na svijetu, ona za njom - da bude veoma oštroumna, treća - da sve što čini, čini ljupko; četvrta - da divno pleše; peta – da pjeva kao slavuj; šesta – da savršeno svira na svakom instrumentu. Kad dođe red na ovu staru vilu, ona reče klimajući glavom, više od zlobe nego od starosti, da će se princeza ubosti u ruku vretenom i da će od toga umrijeti.

 

Zbog ovakvog strašnog dara svi prisutni uzdrhtaše i nije bilo toga koji ne zaplaka. U tom času se pojavi iza zavjese mlada vila i glasno izgovori ove riječi:

- Utješite se kralju i kraljice, vaša kći neće od toga umrijeti; istina je da ja nemam toliko snage da princezu potpuno oslobodim onoga što joj je namijenila stara vila; princeza će se doista ubosti vretenom, ali umjesto da umre od toga, ona će samo pasti u dubok san koji će trajati sto godina i iz koga će je probuditi jedan mladi kraljević. Kralj, da bi pokušao da spriječi nesreću koju je predskazala stara vila, objavi naredbu da u njegovoj kraljevini bude pogubljen svako ko se usudi da prede vretenom ili da drži vreteno u kući. Nakon petnaest ili šesnaest godina, dok su se kralj i kraljica nalazili u jednom od svojih ljetnikovaca, dogodi se da se mlada princeza, obilazeći čitav zamak i idući iz odaje u odaju, popne na vrh jedne kule, gdje je u jednom sobičku sjedjela neka starica i prela na preslici. Ova dobra žena nije čula za kraljevu zabranu da se prede vretenom.

- Šta radite, dobra bako? - zapita princeza.

- Predem, kćeri moja - odgovori joj starica, koja nije poznavala princezu.

- O, kako je to divno! - uskliknu princeza. - Kako vi to radite? Dajte da i ja pokušam!

 

Tek što je uzela vreteno u ruke, kako je bila živahna i pomalo nesmotrena, što su joj uostalom vile bile dosudile, ona ubode ruku vretenom i onesvijesti se. Dobra starica se nađe u velikoj neprilici, pa poče dozivati u pomoć: dotrčaše sa svih strana, princezu su polivali vodom, raskopčali joj haljinu, pljeskali po rukama, trljali su joj sljepoočnice nekom mirisnom vodicom, ali je ništa nije moglo osvijestiti. Tada se kralj, koji se popeo gore kad je čuo graju, prisjetio vilinskog predskazanja, pa smatrajući da se to moralo dogoditi jer su vile tako htjele, naredi da se princeza smjesti u jednu od najljepših odaja zamka i da se položi u postelju, ukrašenu srebrom i zlatom. Bila je nalik na anđela, toliko je bila lijepa; pošto je bila samo u nesvijesti, zadržale su se žive boje na njenom licu; samo su joj oči bile sklopljene, ali se čulo kako lagano diše, što je bio znak da nije mrtva.

 

Kralj zapovijedi da princezu ostave da mirno spava dok ne dođe čas kad će se probuditi. Onoj dobroj vili, koja joj je spasla život osudivši je da spava sto godina i sada bila u vilinskom carstvu, udaljenom dvadeset milja, kad je princezu zadesila nesreća, odmah poslaše jednog patuljka u čizmama od sedam milja (to su bile čizme koje u jedan mah prelaze sedam milja) da je izvijesti o ovoj nesreći. Vila je odmah krenula na put i stigla za jedan sat u vatrenim kočijama koje su vukli zmajevi. Kralj joj pomože da izađe iz kočija. Ona odobri sve ono što je kralj već bio preduzeo, ali pošto je ona bila veoma vidovita, pomisli da će princeza biti u velikoj neprilici kad se probudi i opazi da je sasvim sama u ovom starom zamku, i evo šta uradi:

- Dotače svojim čarobnim štapićem sve živo što se tu nađe (izuzev kralja i kraljice): guvernante, dvorkinje, sobarice, vlastelu, oficire, sluge, kuhare, sudopere, glasonoše, stražare, skutonoše, lakeje; dodirnu štapićem i sve konje u konjušnicama, zajedno s konjušarima, pse čuvare u dvorištu, pa i princezino malo psetance, koje se nalazilo pored nje u postelji.

 

Čim ih je dotakla, oni zaspaše s tim da se ne probude do onog trenutka dok se ne probudi njihova gospodarica, kako bi svi bili spremni da joj se nađu na usluzi kad joj zatreba. Čak i ražnjevi na ognjištu, nanizani fazanima i jarebicama, zaspaše, a zaspa i vatra. Sve se to dogodi za jedan tren, jer vile nisu spore u svome poslu. Zatim kralj i kraljica poljubiše svoje drago čedo, ne probudivši ga, i izdadoše naredbu da niko ne smije prići zamku. Uostalom, ova zabrana nije ni bila nužna, jer malo zatim izniknu oko čitavog parka tako mnogo visokog i niskog drveća, međusobno isprepletenog šiblja i trnja, da nijedan čovjek ili životinja ne bi mogli tuda proći; vidjeli su se samo vrhovi kula na zamku, i to samo iz daljine. Sigurno je vila uplela svoje prste u to da princezu dok spava ne bi uznemiravali radoznalci.

 

Poslije sto godina, sin kralja koji je tada vladao a koji nije pripadao rodu uspavane princeze, loveći u tome kraju, zapita kakve se to kule vide iznad one velike i guste šume. Odgovoriše mu prema onome što su slušali: jedni rekoše da je to neki stari zamak u kojem se javljaju aveti, drugi da vještice iz ovog kraja igraju u njemu vrzino kolo. Većina je ipak mislila da u zamku živi ljudožder, koji svu djecu koju pohvata odnese u zamak i tamo ih u slast pojede. Niko ne može da pođe za ljudožderom, jer on jedini ima moć da se probije kroz gustu šumu. Kraljević je bio u nedoumici, kad jedan stariji seljak reče:

- Moj kneže, ima više od pedeset godina kako sam slušao od svoga oca da se u tom zamku nalazi princeza, najljepša na svijetu. Ona će tu spavati punih sto godina i iz sna će je probuditi onaj kraljević kome je ona namijenjena.

 

Čuvši to, mladi kraljević naumi da rasvijetli ovu priču, pa podstaknut ljubavlju, a i samoljubljem, ode da vidi u čemu je stvar. Tek što je ušao u šumu, poče se pred njim uklanjati drveće, šiblje i trnje, da bi mogao proći. On se uputi prema zamku, koji ugleda na kraju jedne široke staze i iznenadi se kad vidje da ga iz njegove svite niko ne prati, jer se drveće sklapalo ponovo čim bi on prošao. On ipak nastavi put: mlad i zaljubljen princ uvijek je hrabar. On uđe u prostrano prednje dvorište i ono što ugleda moglo je u prvi mah da mu zaledi krv u žilama. Vladala je duboka tišina, a pred njegovim očima se ukaza slika smrti iako su to bila ispružena tijela ljudi i životinja koji izgledahu mrtvi. Međutim, po rošavim nosevima i rumenim licima stražara, kraljević se uvjeri da oni ipak samo spavaju; a po njihovim peharima u kojima je ostala pokoja kap vina, jasno se vidjelo da su zaspali pijući.

 

Kraljević prođe kroz jedno veliko dvorište popločano mramorom i pope se uz stepenice. Uđe u dvoranu za stražu, gdje su stražari bili postrojeni s puškom o ramenu, i glasno hrkali. Prođe još neke odaje gdje nađe vlastelu i dvorkinje, koje takođe spavahu, neki stojeći a neki sjedeći. Najzad ude u jednu odaju, svu pozlaćenu, gdje vidje najljepši prizor koji se ikad mogao vidjeti: na jednoj postelji, čiji su zastori bili razmaknuti, ležala je princeza, kojoj je moglo biti petnaest ili šesnaest godina, a iz nje je zračila blistava i božanstvena ljepota. Sav ustreptao i zadivljen, kraljević se približi njenoj postelji i pade na koljena pred njom. I tada se, pošto već bijaše došao kraj čarolijama, princeza probudi i posmatrajući ga nježnim pogledom, kakvim nije pristojno gledati mladića koji se prvi put vidi, reče:

- Jeste li vi to, kraljeviću? Suviše sam vas dugo čekala.

 

Kraljević, očaran ovim njenim riječima, a još više načinom na koji su bile izgovorene, ne znade kako da iskaže svoju radost i zahvalnost, pa stade uvjeravati princezu da je voli više od samog sebe. Govor im je bio zbrkan, ali su zbog toga još više uživali u njemu; nije bilo mnogo rječitosti, ali je zato bilo mnogo ljubavi. Kraljević nije bio tako spretan u govoru kao princeza, što ne treba da nas čudi: ona je imala vremena da razmišlja o onome što će mu reći; jer izgleda (iako priča o tome ništa ne kaže) da ju je vila za vrijeme tog dugačkog sna obdarila da sanja lijepe snove. Oni su pričali puna četiri sata, a još nisu ispričali ni polovinu od onoga što su imali jedno drugom da kažu.

 

Međutim, sa princezom se probudi i čitav zamak: svi su bili zaokupljeni svojim poslom, a pošto svi nisu bili zaljubljeni, glad je počela da ih muči. Jedna dvorkinja, koja je bila strašno gladna, reče princezi da je večera na stolu. Kraljević pomože princezi da ustane; ona je bila raskošno odjevena, ali joj ne reče da su takve haljine s visokim okovratnicima nosile bake, jer je ona i pored svoje staromodne haljine bila prekrasna. Odoše u dvoranu s ogledalima, gdje večeraše, a dvorile su ih princezine sluge. Violine i flaute su svirale lijepe pjesme, koje su već bile zaboravljene, jer ih sto godina niko nije svirao. I odmah poslije večere, ne gubeći ni časa, obavi se vjenčanje u dvorskoj kapeli. Malo su spavali. Princezi nije bio potreban san, a kraljević odmah ujutru ode i vrati se u grad, gdje je njegov otac bio uznemiren zbog njegovog odsustva.

 

Kraljević mu reče da je, loveći, zalutao u šumi i da je prespavao u kolibi nekog ugljara, koji ga je počastio crnim hljebom i sirom. Kralj, njegov otac, koji je bio dobričina, povjerova, ali majka je u to sumnjala i vidjevši da on ide u lov skoro svaki dan i da uvijek ima neki razlog za izgovor kad bi dvijetri noći prespavao van kuće, bila je uvjerena da on ima neku ljubav. Kraljević je proživio s princezom više od dvije pune godine i oni su imali dvoje djece, od kojih prvo, djevojčica, bi nazvana Zora, a drugo sin, Dan, jer je bio ljepši od sestre. Kraljica je više puta pokušala da natjera sina da joj se povjeri, ali se on nije usudio da joj povjeri svoju tajnu: on se nje bojao, iako ju je volio, jer je bila ljudožderskog roda, a kralj se njome oženio zbog njenog velikog bogatstva. Na dvoru se čak govorkalo da je sklona ljudožderstvu i da se jedva suzdržavala da se ne baci na djecu, kad bi ih vidjela u prolazu. I tako, kraljević ne htjede da joj išta kaže.

 

Ali kad umrije kralj, poslije dvije godine i kad kraljević postade gospodar, on javno objavi svoju ženidbu i s velikim slavljem ode po kraljicu, svoju ženu, u njen zamak. Prirediše joj veličanstven doček u prijestolnici, u koju ona stupi sa svoje dvoje djece. Nešto kasnije, kralj zarati s carem, susjedom svojim. On ostavi kraljicu majku da upravlja kraljevinom i toplo joj preporuči ženu i djecu. On ostade u boju čitavo to ljeto. Čim kralj ode, kraljica posla svoju snahu s djecom u jedan ljetnikovac u šumi, kako bi lakše mogla da zadovolji svoju jezivu potrebu. Nekoliko dana kasnije, ode i ona tamo i jedne večeri reče svom glavnom dvorjaninu:

- Hoću da sutra za ručak pojedem malu Zoru.

- Ah! Gospođo! - reče glavni dvorjanin...

- To je moja naredba! - reče ona (a to izgovori glasom ljudožderke, kojoj se jede svježe meso). - Hoću da je pojedem sa sosom.

 

Jadni čovjek, videći da ne smije da se šali s ljudožderkom, uze velik nož i pope se u Zorinu sobu: njoj je tada bilo četiri godine i ona dotrča cupkajući i smijući se da mu se objesi o vrat i zatraži bombona. On se rasplaka: nož mu ispade iz ruku, pa ode u štalsko dvorište i zakla jedno jagnje. Uz jagnjeće meso napravi tako dobar sos da mu gospodarica reče da nikad u životu ništa bolje nije jela. On odnese malu Zoru svojoj ženi da je sakrije u njihov stan, koji se nalazio u dnu dvorišta za živinu. Poslije osam dana, zla kraljica reče svom glavnom dvorjaninu:

- Hoću danas za večeru da pojedem svog unuka.

 

Dvorjanin je ćutao, odlučivši da je prevari kao i prošli put. Ode da potraži unuka i nađe ga s mačem u ruci kako draži jednog majmuna; a imao je tek tri godine. On ga odnese svojoj ženi, koja ga sakri s malom Zorom, a umjesto unučića dade joj malog kozlića, koji se ljudožderki veoma dopade.

Dotle je sve lijepo išlo; ali jedne večeri ta zla kraljica reče svom glavnom dvorjaninu:

- Hoću da pojedem kraljicu s onim istim sosom kao i za djecu.

 

Tada se glavni dvorjanin poboja da neće moći da je prevari. Mlada kraljica je imala više od dvadeset godina, ne računajuči onih sto godina što je prospavala: koža joj je bila malo potvrda, iako lijepa i bijela. Kako da nađe medu životinjama neku koja bi bila toliko tvrda? On odluči, da bi spasio svoj život, da zakolje kraljicu i ode u njenu sobu da to odmah obavi. Namjerno se razbjesnio i s bodežom u ruci upade u sobu mlade kraljice. Ipak nije želio da je iznenadi i reče joj, s mnogo poštovanja, što mu je kraljica naredila.

- Izvršite svoju dužnost - odgovori ona - pružajući vrat. - Izvršite zapovijest! Pridružiću se svojoj djeci, mojoj jadnoj djeci koju sam toliko voljela! - Ona je smatrala da su djeca mrtva otkako su joj ih oduzeli, ne izvijestivši je.

- Ne, ne, gospođo - odgovori joj jadni dvorjanin raznježen. - Vi nećete umrijeti, nego ćete ponovo vidjeti vašu dragu djecu i to u mome stanu, gdje su sakriveni, a ja ću ponovo prevariti kraljicu majku, pa ću joj umjesto vas pripremiti jednu mladu košutu.

 

On je odmah odvede u svoj stan i ostavi je tamo da kroz suze izgrli svoju djecu. Onda ode da pripremi košutu, koju kraljica pojede za večeru s velikim uživanjem, kao da je to mlada kraljica. Bila je zadovoljna svojom okrutnošću i namjeravala je da kaže kralju, kad se vrati, da su bijesni vukovi rastrgli njegovu ženu i djecu. Jedne večeri, dok je po običaju lunjala dvorištima zamka, da bi nanjušila svježe meso, ona začu u jednoj prizemnoj odaji plač malog Dana, jer je majka htjela da ga izbičuje zbog nekog nevaljalstva; a čula je i malu Zoru, koja je tražila oproštaj za svoga brata. Ljudožderka poznade kraljičin i dječiji glas, i bijesna što je prevarena, naredi strašnim glasom, od kojeg svi zadrhtaše, da se sutradan ujutro donese na sred dvorišta velika bačva, puna krastavih žaba i zmija otrovnica i da se u nju bace kraljica i njena djeca, glavni dvorjanin, njegova žena i sluškinja. Naredila je da se oni izvedu u dvorište ruku vezanih na leđima.

 

Svi su bili na okupu i dželati su se spremali da ih bace u bačvu, kad kralj, čiji povratak još nisu očekivali, ujaha u dvorište. On je samo svratio u dvor da promijeni konje i zaprepastio se kad je ugledao ovaj strašan prizor. Pitao je šta ovo znači, ali niko nije smio ni da prozbori. Ljudožderka se poboja i glavačke se baci u bačvu, a strašne životinje, koje su se po njenom naređenju tu nalazile, začas je pojedoše. Kralju je ipak bilo žao, jer ona mu je bila majka, ali se ubrzo utješio sa svojom lijepom ženom i djecom.

 

Uspavana ljepotica - prepričano 1

Uspavana ljepotica - prepričano 2

________________

 

VILE

Bila jednom jedna udovica koja je imala dvije kćeri: starija je i po naravi i po liku bila sasvim slična majci. I majka i kći su bile tako rđave i ohole da ih niko nije mogao podnositi. Mlađa kći je bila prava slika svoga pokojnog oca i po dobroti i po ljupkosti, a osim toga je bila jedna od najljepših djevojaka koje je ikad iko vidio. Kao što to obično biva da se slične prirode vole, i ova majka silno je voljela svoju stariju kćer, a mladu je strašno mrzila. Njoj je davala da jede samo u kuhinji i stalno joj je pronalazila neki posao. Pored ostalog, ona je morala dvaput dnevno da ide na jedan kladenac, udaljen od kuće više od pola milje, i da nosi veliki krčag pun vode. Kad je jednog dana zahvatala vodu na kladencu, priđe joj neka sirota žena i zamoli malo vode da se napije.

- Drage volje, majko - reče joj ova lijepa djevojka, i pošto dobro ispra krčag, zahvati vode na najbistrijem mjestu i pruži joj krčag, stalno ga pridržavajući, kako bi žena mogla da se napije. Dobra žena, pošto ugasi žeđ, reče:

- Vidim, djevojko, da si lijepa, dobra i poštena, i zato hoću nečim da te obdarim.

 

Jer to je bila vila koja se preobukla u sirotu seljanku da bi provjerila kakva je ova djevojka.

- Dajem ti na dar - reče vila - da ti, sa svakom riječi koju izgovoriš, izađe iz usta po jedan lijep cvijet ili dragi kamen.

Kad ova lijepa djevojka dođe kući, majka je stade grditi što se tako dugo zadržala na kladencu.

- Molim vas, majko, da mi oprostite što sam se toliko zadržala - reče jadna djevojka.

I kad izgovori ove riječi, iz usta joj izađoše dvije ruže, dva zrna bisera i dva krupna dijamanta.

- Šta to vidim! - povika majka zaprepašćeno. - Kao da ti iz usta izlaze biseri i dijamanti! Otkud to, kćeri moja? (Prvi put je tada nazva svojom kćerkom.)

Jadno dijete ispriča bezazleno šta joj se desilo na kladencu, a iz usta joj neprekidno ispadahu dijamanti.

- Zaista - reče majka - sad ću poslati tamo i svoju stariju kćer. Vidiš li, Franšon, šta izlazi iz usta tvojoj sestri kad govori. Zar ne želiš da i tebi ispadaju biseri i dijamanti iz usta? Treba samo da odeš na kladenac, da zahvatiš vode i kad ti jedna sirota žena zatraži da pije, ti je lijepo napoji.

- Još bi mi to trebalo - odgovori ova grubijanka - da idem tako daleko po vodu.

- Moraš ići – reče majka - i to odmah!

 

Ona ode, neprekidno gunđajući. Uze najljepši srebrni ibrik koji su imali u kući. Tek što dođe na kladenac, iz šume izađe jedna divno odjevena gospođa, uputi se prema njoj i zatraži malo vode da se napije. To je bila ista ona vila koja je bila izašla i pred njenu sestru, ali se sad pretvorila u princezu da bi iskušala ovu djevojku i uvjerila se koliko je ona rđava.

- Zar sam ja čak ovamo došla - reče vili ova ohola i gruba djevojka - da vama dajem vode? Baš sam naročito donijela ovaj lijepi srebrni ibrik da vas napojim! Nego, eto vam kladenac, pa pijte koliko hoćete!

- Ti si nevaljala djevojka - reče joj vila mirno. - I pošto si tako neljubazna, neka ti sa svakom tvojom riječi, ispadne iz usta jedna zmija ili žaba!

Čim je majka opazi da se vraća kući, povika:

- Što je bilo, dijete moje?

- Nije ništa - odgovori joj ova grubijanka, i izbljuva iz usta dvije zmije i dvije žabe.

- Avaj! - povika majka, kakvo je to čudo? Zato je kriva tvoja sestra, ali platiće mi ona to!

 

I potrča odmah da tuče mlađu kćer. Jadno dijete uteče i skloni se u obližnju šumu. Kraljev sin, koji se vraćao iz lova, nađe je u šumi i videći je tako lijepu, zapita je šta tu radi i zašto plače.

- Majka me otjerala od kuće.

Kad kraljević vidje da joj iz usta izađe petšest bisera i isto toliko dijamanata, zapita je otkud joj taj dar, a ona mu sve ispriča. Kraljević se već bijaše zagledao u nju, i kad još procijeni da taj njen dar vrijedi mnogo više nego miraz neke druge djevojke, odvede je u svoj dvor i oženi se njome. Što se tiče njene sestre, nju omrznu njena rođena majka i otjera je od kuće. Nesrećnica, pošto je svuda trčala, a niko ne htjede da je primi u službu, umrije u kutu jedne šume.

_______________________

 

Davno prije živjela je majka sa dvije kćeri. Starija kći bila joj je u potpunosti nalik i izgledom i karakterom, dok je mlađa bila jedna od najljepših djevojaka ikada i uvrgla se na svoga oca koji je bio dobar i ljubazan čovjek. Majka i starija sestra je nisu voljele i tjerale su je da jede sama u kuhinji i radi od jutra do mraka.

 

Svakoga dana je morala dva puta ići na potok i nositi težak vrć sa vodom kući. Jednom kada se tamo zatekla do nje je došla stara siromašna žena i zamolila je vode jer je bila žedna. Djevojka je ljubazno zagrabila vrćem vodu iz najčišćeg dijela potoka i pridigla vrč staroj ženi kako bi joj bilo lakše.

 

Stara siromašna žena bila je zapravo dobra vila koja je vidjevši djevojčinu ljepotu i dobrotu odlučila dati joj veliki dar.  Svaki puta kada djevojka progovori iz njenih usta ispadat će cvijet ili dragi kamen.

 

Kada se vratila kući majka ju je prekorila jer se toliko zadržala. Čim se djevojka ispričala iz njenih usta počele su ispadati ruže biseri i dijamanti. Majka ju je priupitala kako se ovo dogodilo i prvi puta ikada ju nazvala kćeri. Djevojka je sve ispričala sipajući i dalje cvijeće i drago kamenje.

 

Majka je tada odlučila da će i svoju drugu kći poslati na potok  kako bi i ona dobila isti dar od vile. ona se uvrijedila što uopće mora ići na izvor, ali majka ju jeipak potjerala i naredila jo da ponese srebrnu pljosku. Kada je stigla na izvor iz šume se ukazala vila ovoga puta prerušena u kraljevnu.

 

Zamolila je stariju kći vode na što joj je ona bezobrazno odgovorila da zar misli da je ona ponjela ovu pljosku samo zbog nje i neka popije ako baš mora. Vila je vidjela bezobrazluk i aroganciju i ovoj kćeri podarila sasvim drugačiji dar. Zbog njenih neljubaznih riječi svaki puta kada progovori iz usta će joj ispadati zmije i žabe.

 

Po povrtaku kući čim je progovorila na pod su pale dvije žabe. Majka je zaključila da je za sve kriva mlađa kći i pošla ju je istući, ali ona je pobjegla u šumu. Tamo ju je sreo kraljević i pitao je zašto je ovdje sama i zaššto plače. Ispričala je kako je pobjegla od majke i drago kamenje i cvijeće su i dalje nastavili ispadati.

 

Začuđen upitao je odkuda joj ovaj dar i djevojka mu je ispričala cijelu priču. Kraljević se zaljubio u ovu lijepu, ljubaznu djevojku i oženio je. Starija sestra postala je toliko zla da ju je i majka potjerala. Otišla je negdje u daleki kutak svijeta i tamo umrla sama.

 

Vrsta djela - bajka

Vrijeme radnje - davno prije

Mjesto radnje - kuća majke i njene dvije kćeri, potok, šuma

Likovi - ljubazna mlađa sestra, zla starija sestra, majka, vila, kraljević

________________

 

PEPELJUGA

Bio jednom jedan vlastelin koji se po drugi put oženio jednom udovicom, oholom i opakom, najgorom na svijetu. Ona imađaše dvije kćeri koje su bile iste naravi kao i njihova majka i one su joj u svemu bile slične. Muž je opet imao kćer, tako milu i dobru, da joj nije bilo ravne. Ona je to naslijedila od svoje majke, koja je bila najbolje stvorenje na svijetu. Odmah poslije svadbe, maćeha ispolji svoju rđavu narav. Nije mogla da podnosi plemenite osobine ove djevojčice, pored koje njene kćeri izgledahu još odvratnije. Maćeha joj je naređivala da radi najgrublje poslove u kući: morala je da pere suđe i stepenice, da čisti gospođinu sobu i sobe gospođica njenih kćeri. Djevojka je spavala na tavanu na tvrdoj slamarici, dok su njene sestre boravile po lijepo namještenim odajama s najudobnijim posteljama i velikim ogledalima, u kojima su se mogle ogledati od glave do pete. Sirota djevojka je strpljivo podnosila sve to i nije se usuđivala da se požali ocu, koji bi je izgrdio, jer je bio pod uticajem svoje žene.

 

Pošto bi posvršavala sve poslove u kući, ona bi se šćućurila uz ognjište i sjela bi u pepeo, zbog čega su je svi u kući zvali Pepeljugom. Ipak je Pepeljuga, iako u ritama, bila sto puta ljepša od svojih sestara, mada su one bile raskošno odjevene. Jednom se dogodi da kraljev sin pripremi veliku igranku, na koju pozva sve značajne ličnosti. Bjehu pozvane i one dvije gospođice, jer su one uživale veliki ugled u zemlji. Obradovaše se i odmah počeše izabirati i spremati haljine da bi izgledale što ljepše na toj svečanosti. To je Pepeljugi donijelo nove patnje. Oko njih je imala mnogo posla: morala je svojim sestrama glačati rublje, stavljati ukrase na haljine i udešavati ih da što ljepše izgledaju. Govorilo se samo o tome kako će se one obući i dotjerati za tu svečanost.

- Ja ću obući haljinu od crvene kadife s engleskim čipkama - reče starija.

- A ja ću – reče mlađa - obući običnu suknju, ali ću zato imati divan ogrtač sa zlatnim cvjetovima, a na glavi kapu ukrašenu dijamantima.

 

Pozvaše i Pepeljugu da je upitaju za savjet jer je ona imala odličan ukus. Ona im sasvim iskreno dade savjet i čak se ponudi da ih lijepo očešlja, što sestre rado prihvatiše. Dok ih je češljala, one su je pakosno zadirkivale:

- Pepeljugo, bi li i ti voljela da ideš na igranku?

- Vi mi se, gospođice, rugate; to nije za mene.

- Imaš pravo, ljudi bi se smijali kad bi vidjeli Pepeljugu na zabavi.

Druga bi ih nakaradno očešljala, ali pošto je Pepeljuga bila dobra srca, ona se trudila da ih što bolje očešlja. Od silne radosti sestre nisu dva dana ništa jele. Nisu se micale od ogledala i pokidaše više od dvadeset pojaseva stežući se da budu što vitkije. Najzad dođe i srećni dan; gospođice odoše na igranku, a Pepeljuga ih je pratila pogledom dok se ne izgubiše. Tada Pepeljuga stade plakati. Njena kuma, kad je vidje svu uplakanu, zapita šta joj je.

- I ja bih htjela... ja bih tako rado htjela... Plakala je tako jako da nije mogla da prestane. Kuma, koja je bila vila, reče joj: – Ti bi htjela da ideš na igranku, zar ne?

- Da - reče Pepeljuga uzdišući.

- Dobro - reče vila - pošto si dobra djevojka, pomoći ću ti da odeš tamo. - Odvede je zatim u sobu i reče joj:

- Hajde u baštu pa mi donesi jednu bundevu.

 

Pepeljuga odmah ode, ubra najljepšu bundevu i odnese je svojoj kumi, ne mogavši da shvati kako će joj ova bundeva pomoći da ode na igranku. Njena kuma izdubi bundevu sve do kore i dotače je svojim štapićem, a bundeva se odmah pretvori u divne pozlaćene kočije. Zatim ode do mišolovke, u kojoj nađe šest živih miševa. Ona reče Pepeljugi da podigne kapak od mišolovke, pa svakog miša koji izađe dotače svojim štapićem i miš se odmah pretvori u divnog konja zelenka, tako da šest miševa predstavljahu divnu zapregu od šest konja. Kad se kuma zamisli kako će stvoriti kočijaša, Pepeljuga joj reče:

- Idem da vidim da se nije uhvatio koji pacov u pacolovku; mogli bismo od njega načiniti kočijaša.

- Imaš pravo - reče joj kuma - idi pogledaj.

Pepeljuga joj donese pacolovku u kojoj su bila tri velika pacova, vila odabra jednog od njih koji je imao velike brkove i čim ga dotače svojim štapićem, pacov se pretvori u stasitog kočijaša s krasnim brkovima. Poslije toga vila joj reče:

- Idi u baštu; iza one kante za zalivanje naći ćeš šest guštera pa mi ih donesi.

 

I tek što Pepeljuga donese guštere, vila ih pretvori u šest lakeja u odijelima sa zlatnim gajtanima. Oni se odmah popeše u kola pozadi i držahu se dostojanstveno kao da su cijelog vijeka samo to radili. Vila tada reče Pepeljugi:

- Eto ti kočija kojom ćeš se odvesti na igranku. Jesi li zadovoljna?

- Jesam, ali zar ću ići u ovim ritama?

Kuma je samo dotače svojim štapićem i njene se rite odmah pretvoriše u divnu haljinu, iskićenu srebrom, zlatom i dragim kamenjem. Zatim joj vila dade par staklenih papučica, najljepših na svijetu. Kad Pepeljuga bi tako lijepo opremljena, pope se u kočiju, ali joj vila pri polasku preporuči da nikako ne ostane na zabavi duže od ponoći, jer ako ostane i jedan trenutak duže, kočije će se pretvoriti u bundevu, konji u miševe, lakeji u guštere, a njena raskošna haljina u obične dronjke.

Pepeljuga obeća svojoj kumi da će svakako otići prije ponoći; zatim ode sva radosna.

 

Kraljev sin, koga izvijestiše da je došla neka veoma lijepa nepoznata princeza, pohita da je dočeka. Prihvati joj ruku kad je silazila iz kočija i odvede je u svečanu dvoranu u kojoj su bile zvanice. Kad ona uđe, nastade tajac, ples prestade, a svirači prekidoše svirku – toliko svi bijahu zadivljeni ljepotom i sjajnim izgledom nepoznate. Čuli su se samo šapati:

- O, kako je lijepa!

Čak i kralj, iako je bio veoma star, nije skidao pogled s nje i šapnu kraljici na uho da već odavno nije vidio tako lijepo i ljupko stvorenje. A sve su gospođe pažljivo zagledale kako je ona očešljana i kakve su joj haljine, da bi se odmah sutradan na sličan način očešljale i obukle, samo ako uspiju da nađu tako lijepe tkanine i tako vješte majstore. Kraljević je posadi na najpočasnije mjesto, pa je zatim pozva da igra s njim. Ona je igrala tako dražesne da su joj se svi divili. Donesoše i bogato posluženje, od kojeg mladi princ i ne okusi, jer je neprestano gledao u nepoznatu princezu. Pepeljuga sjede pored svojih sestara, s njima je veoma ljubazno čavrljala i podijelila limunove i narandže koje je dobila od kraljevića. To je njene sestre veoma iznenadilo jer je nisu poznavale.

 

Dok je tako razgovarala, Pepeljuga začu da sat otkucava jedanaest i tri četvrtine. Ona naglo ustade, duboko se pokloni društvu i što je brže mogla ode kući. Kad stiže kući, potraži vilu i pošto joj se zahvali na njenoj dobroti, izjavi želju da i sutradan ode na igranku, pošto ju je kraljević zamolio da ponovo dođe. Dok je ona bila zaokupljena pričanjem svojoj kumi šta se sve dogodilo na igranci, njene sestre zakucaše na vrata i Pepeljuga ode da im otvori.

- Kako ste se dockan vratile! – reče im zijevajući, trljajući oči i pretvarajući se kao da se tek sad probudila.

- Da si ti bila s nama na igranci - reče joj jedna od njih - ne bi ti se spavalo. Bila je tamo i jedna divna princeza, najlepša na svijetu. Prema nama je bila veoma ljubazna i dala nam je narandži i limunova.

Pepeljuga bijaše izvan sebe od radosti i zapita ih kako se zvala ta ljepotica. One joj rekoše da je niko nije poznavao i da se sam kraljević na sve moguće načine trudio da sazna ko je ona i da bi dao sve na svijetu kad bi to mogao da sazna. Pepeljuga se nasmija i reče:

- Zar je ona tako lijepa? Kako ste srećne! Zar je i ja ne bih mogla vidjeti? Ah, gospođice Žavota, pozajmite mi vašu žutu haljinu, onu koju nosite običnim danom.

- Gle, molim te - reče joj gospođica Žavota - šta bi ti htjela? Zar da ja svoju haljinu pozajmim jednoj prljavoj Pepeljugi! Nisam luda!

 

Pepeljuga je i očekivala takav odgovor i bio joj je po volji, jer bi se našla u velikoj nevolji da joj je sestra pozajmila svoju haljinu. Sutradan obje sestre odoše na igranku, a i Pepeljuga, samo što je sad bila još ljepša i raskošnije odjevena nego prvi put. Kraljević je bio stalno uz nju, govorio joj je ljubazne i nježne riječi. Mlada djevojka se tako lijepo zabavljala da je zaboravila šta joj je vila preporučila. Odjednom začu kako izbija ponoć, dok je ona vjerovala da nema još ni jedanaest sati. Ona skoči i istrča iz dvorane hitro kao košuta. Kraljević potrča za njom, ali je nije mogao stići. Dok je trčala, spade joj s nogu jedna staklena papučica, koju kraljević pažljivo uze. Sva zadihana, Pepeljuga stiže kući, ali bez kočija i lakeja, u svojim svakidašnjim ritama. Od skupocjenog odijela bješe joj ostala samo jedna staklena papučica, ista kao i ona što ju je izgubila. Ispitivali su stražare na kapiji zamka da li su vidjeli kad je izašla jedna princeza. Oni odgovoriše da niko drugi nije izašao osim neke rđavo odjevene djevojke, koja je više ličila na neku prostakušu nego na kakvu gospođicu.

 

Kad se sestre vratiše s igranke, Pepeljuga ih zapita jesu li se opet lijepo zabavljale i da li je opet bila tamo ona lijepa princeza. One joj rekoše da je bila, ali da je otišla kad je izbila ponoć, i to tako brzo da joj je spala s nogu jedna staklena papučica, najljepša na svijetu. Kraljević je uzeo papučicu i do završetka igranke stalno je gledao u tu papučicu. Izgleda da se silno zaljubio u prekrasnu princezu. Doista su one to pogodile, jer uskoro zatim kraljević objavi preko trubača da će uzeti za ženu onu djevojku kojoj bude pristajala na nogu papučica. I tako počeše da probaju papučice svim princezama i vojvotkinjama, a i ostalim djevojkama na dvoru, ali uzalud. Najzad donesoše papučicu i dvjema sestrama, koje se naprezahu da uvuku nogu u nju, ali je nisu mogle nikako navući. Pepeljuga, koja ih je posmatrala i koja je poznavala svoju papučicu, reče smiješeći se.

- Da probam i ja, možda će meni odgovarati.

 

Sestre se zakikotaše i stadoše joj se rugati. Čovjek koji je isprobavao papučicu, pažljivo se zagleda Pepeljugi u lice i vidje da je veoma lijepa, složi se s tim, jer mu je bilo naređeno da je probaju sve djevojke. On posadi Pepeljugu na stolicu i prinese papučicu njenoj maloj nozi. Papuča se navuče bez muke i stajaše joj kao salivena. Sestre se veoma začudiše, a još više kad Pepeljuga iz džepa izvadi i drugu papučicu, koju navuče na nogu. U taj čas dođe njena kuma i kad je dodirnu svojim čarobnim štapićem, Pepeljugina haljina postade još blistavija od onih koje je dotad imala. I tada njene sestre poznadoše u njoj onu ljepoticu koju su vidjele na igranci. One padoše na koljena i zamoliše je da im oprosti što su s njom tako rđavo postupale. Pepeljuga ih podiže i reče im, grleći ih, da im oprašta od svega srca i da želi da živi s njima u ljubavi. Zatim odvedoše Pepeljugu, onako krasno odjevenu, mladom kraljeviću. Ona mu se još više dopade i nekoliko dana kasnije, oženi se njome. Pepeljuga, koja je bila isto toliko dobra koliko i lijepa, dovede svoje sestre k sebi na dvor i udade ih tog istog dana za dva kraljeva dvorjanina.

________________

 

PLAVOBRADI

Bio jednom jedan čovjek, koji je imao mnogo lijepih kuća u gradu i na selu, zlatnog i srebrnog posuđa, namještaja presvučenog skupocjenim vezom i nekoliko pozlaćenih kočija. Ali je po nesreći taj čovjek imao potpuno plavu bradu. Zbog toga je bio tako ružan i tako strašan da su sve žene i djevojke bježale ispred njega. U njegovom susjedstvu stanovala je jedna vlastelinka, koja je imala dvije neobično lijepe kćeri. On zaprosi jednu od njenih kćeri, s tim da ona sama odredi koju će mu od njih dati za ženu. Ni jedna ni druga ne htjede poći za čovjeka sa tako strašnom plavom bradom. Osim toga, bojale su se jer je on ranije već više puta bio oženjen, a niko nije znao što se zbilo s njegovim ženama.

 

Plavobradi, da bi se što bolje upoznao s djevojkama, odvede ih zajedno s njihovom majkom, s nekoliko njihovih najboljih drugarica i nekoliko mladića iz susjedstva, u jedan svoj ljetnikovac, gdje ostadoše punih osam dana. Oni su se za to vrijeme lijepo zabavljali – šetali su, išli u lov i ribolov, šalili su se, plesali i gostili se. Sve je to bilo veoma lijepo, i najzad se mladoj gospođici učini da brada njihovog domaćina nije baš tako plava i da je on veoma pristojan čovjek. I tako, čim se vratiše u grad, obavi se svadba. Poslije mjesec dana, Plavobradi reče svojoj ženi da mora da otputuje najmanje na šest sedmica, radi nekog važnog posla, pa joj preporuči da se za vrijeme njegovog odsustva lijepo zabavlja, da pozove svoje prijateljice u goste: ako hoće, može da ih vodi i u ljetnikovac i da ih svugdje lijepo ugosti.

- Evo ti - reče on - ključevi od onih dviju velikih odaja u kojima stoji skupocjeni namještaj, evo ti ključevi odaja u kojima stoji zlatno i srebrno posuđe, ono koje se ne iznosi na sto svakog dana; a evo ti ključevi od kovčegâ u kojima stoji moje drago kamenje; a ovo je ključ koji otvara sve moje kuće. Ovaj mali ključić je od one krajnje odaje u prizemlju. Možeš da otvaraš sve, da ideš svuda, ali ti zabranjujem da ulaziš u ovu malu odaju, i ponavljam ti - ako je slučajno otvoriš i uđeš u nju, znaj da te ništa ne može spasiti od moga gnjeva.

 

Žena mu obeća da će raditi kako joj je naredio. On je poljubi, pope se u kočije i ode na put. Mnoge njene susjetke i dobre prijateljice poletješe k njoj, ne čekajući da ih ona pozove, jer su bile radoznale da vide sve bogatstvo njene kuće; ranije, dok joj je muž bio tu, nisu smjele dolaziti zbog njegove plave brade. I odmah počeše obilaziti i razgledati sve odaje po kući; nije se znalo koja je od koje bila ljepša i skupocjenija. Zatim se one popeše u velike odaje, u kojima se nalazio skupocjeni namještaj, gdje se nisu mogle dovoljno nadiviti ljepoti vezova, postelja, divana, stolova i stolica; velikim ogledalima, u kojima su se ogledale od glave do pete, a njihovi okviri od stakla, srebra i pozlaćenog bakra bili su najljepši i najveličanstveniji od svih koji su se ikad vidjeli; one nisu prestajale da se dive i zavide svojoj prijateljici na njenoj velikoj sreći. Ona se, međutim, nije mnogo radovala čitavom tom bogatstvu, jer je bila nestrpljiva i jedva je čekala da otvori onu odaju u prizemlju, u koju joj je bilo zabranjeno da ulazi.

 

Nije mogla obuzdati svoju radoznalost, pa ostavi svoje prijateljice, što je bilo nepristojno, i potrča tako brzo niz male tajne stepenice da zamalo ne slomi vrat. Kad dođe pred vrata te odaje, zastade malo i pomisli na strogu zabranu svoga muža i na to da joj se može desiti neko veliko zlo ako ga ne bude poslušala. Ali je iskušenje bilo tako veliko da ga nije mogla savladati, već uze ključić i drhćući otvori vrata. Isprva ne vidje ništa naročito jer su prozori bili zamračeni, ali poslije nekoliko trenutaka zapazi da je sav pod pokriven krvlju i da se u krvi ogledaju tijela mrtvih žena, poredana uza zid. To su bile one žene kojima je Plavobradi bio ranije oženjen, a koje je sve redom zaklao. Jadna žena sva pretrnu od straha, a ključić joj, dok ga je izvlačila iz brave, ispade iz ruku.

 

Pošto se malo pribra, dohvati ključ, zatvori vrata i pope se u svoju sobu da se odmori i povrati od silnog straha, ali je bila toliko uzbuđena da se nikako nije mogla smiriti. I kad primijeti na ključu mrlje od krvi, protrlja ga nekoliko puta, ali se krv nije mogla skinuti: uzalud ga je prala, pa ga je čak i ribala pijeskom i šljunkom, krv se nikako nije skidala jer je to bio čarobni ključić i krv se ničim nije mogla potpuno očistiti: kad bi je s jedne strane očistila ona bi se pojavila na drugoj... Plavobradi se vrati s puta još iste večeri i reče ženi da nije morao dalje putovati pošto je primio vijest da mu je posao radi koga je krenuo na put povoljno završen. Njegova žena se na sve moguće načine trudila da ga uvjeri da joj je neobično milo što se tako brzo vratio.

 

Sutradan, on zatraži ključeve. Ona mu ih dade, ili joj je ruka tako drhtala da on odmah pogodi šta se dogodilo.

- Kako to - reče on - da ključić od one odaje nije zajedno s ostalim ključevima?

- Mora biti - reče ona - da sam ga zaboravila u svojoj sobi na stolu.

- Odmah ga donesi - reče joj Plavobradi.

Iako je malo oklijevala, morala je ipak donijeti ključ. Plavobradi, pošto malo zagleda ključ, reče ženi:

- Otkuda krv na ovom ključu?

- Ne znam ništa - odgovori jadnica, blijeda kao smrt.

- Kažeš da ne znaš - nastavi Plavobradi - ali znam ja. Ti si ulazila u onu odaju i zato ćeš ti zauzeti mjesto pored onih žena koje si tamo vidjela.

 

Ona se baci mužu pred noge, i plačući poče moliti za milost, govoreći da se kaje što ga nije poslušala. Bila je nesrećnica u svome bolu toliko lijepa, da bi umilostivila i najtvrđu stijenu, ali je Plavobradi imao srce tvrđe od kamena.

- Moraš umrijeti, ženo, i to odmah.

- Pošto moram umrijeti - reče mu ona suznih očiju – daj mi samo malo vremena da se pomolim.

- Dajem ti desetak minuta - reče Plavobradi - ali ni trenutka više.

Kad ostade sama, ona pozva svoju sestru i reče joj:

- Sestro moja Ana (jer je ovoj tako bilo ime), molim te da se popneš na vrh one kule i da pogledaš idu li naša braća, jer su mi obećali da će danas doći; ako ih vidiš, daj im znak da pohitaju. Sestra Ana se popne na vrh kule, a jadna žena je s časa na čas, zapitkivaše:

- Ana, sestro moja Ana, vidiš li koga da dolazi?

A sestra joj odgovaraše:

- Ne vidim ništa drugo osim sunca što svjetluca i travu što se zeleni.

 

Međutim, Plavobradi je, držeći veliki nož u ruci, vikao na sav glas svojoj ženi:

- Silazi brzo ovamo ili ću ja doći gore.

- Samo još jedan časak, molim vas - odgovori žena.

I odmah zatim, tihim glasom zapita:

- Ana, sestro moja, Ana, vidiš li koga da dolazi?

A sestra Ana odgovori:

- Ne vidim ništa drugo osim sunca što svjetluca i travu što zeleni.

- Silazi već jednom - povika Plavobradi ženi - ili ću ja doći gore!

- Evo idem odmah – odgovori žena. A zatim opet tiho zapita sestru:

- Ana, sestro moja, Ana, vidiš li koga da dolazi?

- Vidim – odgovori Ana - veliku prašinu koja se diže na drumu...

- Jesu li to naša braća?

- Nažalost nisu, to je jedno stado ovaca.

- Hoćeš li doći ovamo? - povika Plavobradi.

- Još samo jedan trenutak! - odgovori žena. I opet viknu Ani:

- Ana, sestro moja, Ana, vidiš li koga da dolazi?

- Vidim - odgovori Ana, dva konjanika koji nailaze, ali su oni još prilično daleko... Hvala bogu! - povika malo poslije - to su naša braća. Ja im, što jače mogu, dajem znak da pohitaju.

 

Sada se Plavobradi toliko poče derati da se sva kuća tresla. Sirota žena siđe dolje i baci mu se pred noge s raspletenom kosom, sva uplakana.

- Nema ti spasa - reče Plavobradi – moraš umrijeti!

Pa je zatim jednom rukom uhvati za kosu, a u drugoj držaše nož da joj odsiječe glavu. Žena ga pogleda prestravljeno, pa ga zamoli da je poštedi samo još koji trenutak dok se malo pribere.

- Ne, nikako - povika Plavobradi - sad ćeš umrijeti... I podiže ruku...

U tom času se začu jaka lupa na vratima i Plavobradi naglo zastade. Vrata se otvoriše i u sobu upadoše dva viteza s isukanim mačevima, pa poletješe pravo na Plavobradog...

 

Plavobradi poznade braću svoje žene, veoma hrabre momke, pa htjede da umakne ispred njih, ali oni tako brzo jurnuše za njim da ga stigoše na izlazu. Probodoše ga mačevima i on ostade na mjestu mrtav. Mlada je žena bila gotovo isto tako mrtva kao i njen muž i nije imala snage da ustane i zagrli svoju braću. Kako Plavobradi nije imao nasljednika, to njegova žena naslijedi svu njegovu imovinu. S jednim dijelom te imovine udade svoju sestru za jednog mladog viteza s kojim se ona odavno voljela. Drugi dio dade svojoj braći, a ostatak zadrža za sebe i udade se za jednog čestitog čovjeka, koji joj je pomogao da zaboravi one teške dane provedene s Plavobradim.

________________

 

PALČIĆ

Bio jednom neki drvosječa koji je imao ženu i sedmoro djece, sve muškarci: najstarijem je bilo deset godina, a najmlađem tek tri. Oni su bili veoma siromašni i strašno su se mučili s tolikom djecom, jer nijedno od njih nije bilo u stanju da zarađuje svoj hljeb. A naročito ih je žalostilo to što je najmlađi sin bio veoma slabunjav i ćutljiv. Smatrali su da je to znak njegove gluposti, iako je to bio znak njegove mudrosti. Bio je veoma malen, kad se rodio nije bio veći od palca, zbog čega su ga i prozvali Palčić. To jadno dijete je bilo pravi mučenik, u kući su ga svi grdili. Međutim, on je bio najpametniji i najdovitljiviji od sve svoje braće. Malo je govorio, ali je mnogo slušao. Dođe jedna nerodna godina i nasta velika glad, pa ovi jadni ljudi odlučiše da se oslobode svoje djece.

 

Jedne večeri kad su djeca polijegala, drvosječa je razgovarao sa svojom ženom kraj ognjišta, pa joj teška srca reče:

- Vidiš da ne možemo da ishranimo djecu. Bolje bi bilo da ne gledamo kako umiru od gladi, već da ih sutra odvedemo u šumu; dok oni budu zaokupljeni sakupljanjem grančica, mi ćemo pobjeći a da oni to i ne opaze.

- Ah! - uzviknu drvosječina žena - zar bi ti mogao da pustiš djecu da zalutaju u šumi? Muž joj je uzalud objašnjavao koliko su siromašni, ona na to nikako nije mogla da pristane; bila je siromašna, ali je bila njihova mati. Ipak, znajući kako će joj teško biti da gleda kako djeca umiru od gladi, ona pristade i ode u postelju plačući. Palčić je slušao čitav taj razgovor, jer kad je iz svoje postelje čuo da nešto ozbiljno razgovaraju, on je polako ustao i neopaženo se zavukao pod klupicu svoga oca, pa je tako sve čuo. Ponovo leže u postelju, ali ne sklopi oka čitavu noć, razmišljajući o tome šta treba da učini. Ustade u ranu zoru, ode do potoka i napuni svoje džepove sitnim bijelim kamenčićima, pa se vrati kući. Djeca pođoše s ocem i majkom u šumu, a Palčić ne reče ništa svojoj braći o onome što je znao.

 

Dođoše u jednu mračnu šumu gdje na deset koraka nisu mogli da vide jedan drugog. Otac stade sjeći drva, a djeca počeše skupljati granje i vezati ih u svežnjeve. Pošto se roditelji uvjeriše da su djeca zaokupljena poslom, udaljiše se neprimjetno od njih i izgubiše se jednom zabačenom stazicom. Kad vidješe da su sama, djeca počeše plakati i vikati na sav glas. Palčić ih pusti da plaču, pošto je znao kako će se vratiti kući; dok su išli u šumu, on je bacao cijelim putem bijele kamenčiće koje je imao u džepovima. On im reče:

- Ništa se ne bojte, braćo; roditelji su nas ovdje ostavili, ali ću vas ja odvesti kući, pođite samo za mnom.

Oni pođoše za njim i on ih dovede kući onim istim putem kojim su bili došli u šumu. Nisu smjeli odmah da uđu u kuću, nego svi načuljiše uši pred vratima da bi čuli o čemu otac i majka razgovaraju.

 

Međutim, kad su se drvosječa i njegova žena vratili kući, jedan vlastelin iz njihova sela posla im deset talira, što im je već odavno dugovao a čemu se oni više nisu nadali. To im povrati život, jer su umirali od gladi. Drvosječa odmah posla svoju ženu da kupi mesa. Pošto odavno nisu ništa okusili, ona kupi tri puta više mesa nego što je bilo potrebno za večeru za dvije osobe. Kad se najedoše, drvosječina žena reče:

- Gdje li su sad naša djeca? Oni bi se dobro najeli od ovoga što nam je preostalo. Ali ti si htio da ih ostavimo u šumi, lijepo sam rekla da ćemo se zbog toga pokajati. Šta li sad rade u onoj šumi? Možda su ih vukovi već rastrgli! Baš si bezdušan kad si mogao tako da ostaviš djecu! Drvosječa se najzad razljuti, jer je njegova žena već više od dvadeset puta ponovila da će se on zbog toga pokajati i da je ona imala pravo. On joj zaprijeti da će je istući ako ne ućuti. I njemu je bilo možda još teže nego njegovoj ženi, ali mu je ona dosađivala, a on je bio kao i mnogi ljudi koji veoma cijene žene koje su u pravu, ali koji smatraju da su nepodnošljive one žene koje su uvijek imale pravo.

 

Drvosječina žena je bila sva uplakana:

- Gdje li su sad moja djeca, jadna moja djeca?

Ona to reče tako glasno, pa djeca koja su stajala na vratima čuše to i povikaše sva u jedan glas:

- Evo nas, evo nas!

Ona brzo potrča da im otvori vrata i reče im, ljubeći ih:

- Kako se radujem što vas vidim, draga moja djeco. Sigurno ste umorni i gladni. A ti Pjero, kako si prljav! Hajde da te operem! Pjero je bio njen najstariji sin, koga je ona najviše voljela, jer je bio pomalo riđ, a i ona je bila pomalo riđokosa. Oni sjedoše za trpezu i, na radost oca i majke, dobro se najedoše i ispričaše im o strahu koji su pretrpjeli, govoreći gotovo u jedan glas. Ti dobri ljudi su se silno radovali što su opet sa svojom djecom, ali ta njihova radost potraja samo dotle dok su trajali i taliri. Čim se taj novac potroši, opet nasta glad: roditelji su očajavali i ponovo odlučiše da se oslobode djece i da bi uspjeli u tome, odvedoše ih mnogo dublje u šumu nego prvi put. Palčić opet ču taj njihov dogovor, pa i sad htjede u ranu zoru da ode na potok da nakupi kamenčića, ali vrata bijahu dobro zaključana. Nije znao šta da radi, ali se sjeti da je majka svakom djetetu dala po komad hljeba za doručak, pa naumi da upotrijebi mrvice svoga hljeba umjesto kamenčića; da ih prospe po putu kojim budu išli i zato sačuva hljeb u džepu.

 

Otac i majka odvedoše djecu u najgušći i najmračniji dio šume, pa čim stigoše tamo, ostaviše djecu i izgubiše se zabačenom stazom. Palčić se nije mnogo ražalostio, jer je vjerovao da će lako naći put do kuće pomoću rasutih mrvica hljeba po putu kojim je išao. Ali se iznenadi kad vidje da nema ni jedne jedine mrvice, ptice su ih sve pozobale. I djeca se strašno uplašiše, jer što su više lutali, to su dublje zalazili u šumu. Noć se spusti i podiže strašan vjetar, pa se oni još više prepadoše. Činilo im se da vukovi zavijaju na sve strane i da će ih oni rastrgnuti. Nisu smjeli ni da progovore ni da se osvrnu. Zatim se spusti jaka kiša i oni do kože pokisnuše; na svakom koraku su posrtali, padali u blato i dizali su se iz njega potpuno ulijepljeni blatom, ne znajući šta da čine s rukama.

 

Palčić se uspuza na vrh jednog drveta, ne bi li pronašao kakav izlaz i gledajući na sve strane, opazi neku slabu svjetlost daleko od šume. On siđe s drveta i kad se nađe na zemlji, više ništa ne mogaše vidjeti, pa se rastuži. Ipak, idući poduže sa svojom braćom u pravcu gdje je primijetio svjetlost, ponovo je opazi kad izađoše iz šume. Najzad stigoše pred kuću u kojoj je bila ta svjetlost, ali su pretrpjeli dosta straha, jer su često gubili svjetlost iz vida, svaki put kad bi se spustili u neku dolinu, ona je nestajala. Zakucaše na vrata i neka dobra žena im otvori. Ona ih zapita šta traže. Palčić joj odgovori da su zalutali u šumi i da je mole da se na njih sažali i da ih primi na konak. Ženi se djeca dopadoše, pa se ona zaplaka i reče:

- O, jadna moja djeco, gdje ste došli? Znate li da je ovo kuća ljudoždera, koji jede djecu?

- Ali, gospođo - odgovori joj Palčić, koji je drhtao od straha kao i njegova braća - šta da radimo? Vukovi će nas sigurno rastrgnuti ako nam vi ne pružite utočište. Pa kad je već tako, više volimo da nas pojede ljudožder, a možda će se i on sažaliti na nas ako ga vi zamolite.

 

Žena pomisli da će ih do sutra moći sakriti od svoga muža, pa ih pusti u kuću i odvede ih kraj vatre da se ogriju, a tu se na ražnju pekla ovca divu za večeru. Tek što su se djeca ogrijala, začu se lupa na vratima. To se ljudožder vraćao kući. Žena brzo sakri djecu pod postelju i ode da otvori vrata. Ljudožder odmah zapita da li je večera gotova i da li je vino natočeno, pa sjede za trpezu. Ovca je još bila sasvim krvava, ali je on izgleda smatrao da je tako ukusnija. On se stade osvrtati i mirisati, pa reče ženi da se tu osjeća svježe meso.

- To svakako miriše ovo tele što sam ga maločas oderala - reče žena.

- Ali kažem ti da osjećam svježe meso - reče joj ljudožder, gledajući je poprijeko - mora biti da ti kriješ nešto od mene.

 

Rekavši to, ustade od stola i ode pravo prema postelji.

- Gle, kako hoćeš da me prevariš, prokleta ženo. Trebalo bi da pojedem i tebe, ali je tvoja sreća što si stara. Ovo je divljač koja će mi dobro doći da ugostim svoja tri prijatelja ljudoždera, koji će me ovih dana posjetiti. Zatim izvuče ispod postelje jedno po jedno dijete. Jadna djeca padoše na koljena pred njim, moleći milost, ali je to bio najsuroviji ljudožder među ljudožderima i bio je daleko od toga da bude milostiv prema njima. Već ih je proždirao pogledom. Ženi reče da će to biti ukusno pečenje, samo ako ona napravi još dobar sos. On uze jedan veliki nož i već zgrabi jedno dijete da ga zakolje, kad ga žena zadrža.

- Zašto ih kolješ u ovo doba? Imaćeš vremena i sutra.

- Ćuti – reče ljudožder - ako ih sad zakoljem, meso će biti mekše.

- Ali zasada imaš dovoljno mesa, jedno tele, dvije ovce i pola svinje.

- Pravo kažeš - reče joj ljudožder. - Dobro ih nahrani da ne bi oslabili, pa ih smjesti u postelju.

 

Dobra se žena obradova i dade im bogatu večeru, ali oni nisu ništa mogli da okuse od straha. A ljudožder nastavi da jede i pije, zadovoljan što će imati čime da počasti svoje prijatelje. Uz večeru popi dvanaest pehara vina više nego obično, pa ga vino ošamuti i morade da legne. Ljudožder je imao sedam kćeri; bile su to još djevojčice. Ove male ljudožderove kćeri su imale lijepo lice, jer su jele svježe meso, kao i njihov otac, ali su imale prćast nos, male sive oči i strašno velika usta, velike, veoma oštre i rastavljene zube. Nisu bile baš tako nevaljale, ali će sigurno takve postati, jer su već ujedale malu djecu i sisale su im krv. Njih su rano stavili da spavaju i sve su one ležale u jednoj velikoj postelji, svaka sa zlatnom krunom na glavi. U toj sobi je bila još jedna postelja iste veličine, u koju žena stavi sedam dječaka, a zatim i ona ode da legne pored svoga muža.

 

Palčić, koji je opazio da ljudožderove kćeri imaju krune na glavi, a strahujući da se ljudožder ne predomisli i odluči da ih zakolje još iste večeri, ustade oko ponoći, uze kape svoje braće i svoju, pa ih polako stavi ljudožderovim kćerkama, a njihove zlatne krune stavi sebi i svojoj braći, kako bi prevario ljudoždera da su oni njegove kćeri, a njegove kćeri djeca koju je htio da zakolje. I zaista je tako i bilo, jer se ljudožder oko ponoći probudi i zažali što je ostavio za sutra ono što je mogao da učini odmah. Brzo skoči iz postelje i dograbi svoj velik nož.

- Hajde da vidim - reče on - kakvi su ti mali obješenjaci. Bolje da to što prije obavim.

Pipajući po mraku, pope se gore i priđe postelji u kojoj su spavali dječaci. Svi su oni čvrsto spavali osim Palčića, koji se strašno uplaši kad ga div opipa rukom po glavi. Ljudožder opipa i svu njegovu braću po glavi. Kad napipa pod rukom krune, ljudožder reče:

- Zamalo se ne prevarih, mnogo sam sinoć popio!

Zatim priđe drugoj postelji i napipa kapice dječaka, pa reče:

- Evo tih obješenjaka!

 

Rekavši to, on i ne trepnuvši, zakla svojih sedam kćeri. Zadovoljan svojim poslom, vrati se i leže u postelju kraj svoje žene. A Palčić, čim ču da je ljudožder zahrkao, probudi svoju braću, reče im da se brzo obuku i da pođu za njim. Oni se polako iskradoše u baštu i preskočiše zid. Trčali su skoro čitavu noć, pretrnuli od straha, i nisu znali kud ih noge nose. Kad se ljudožder probudi reče ženi:

- Idi gore i pripremi onu djecu.

Ženu iznenadi dobrota njenog muža, misleći da joj je on rekao da ih obuče. Ona se pope gore i zaprepasti se kad vidje svojih sedam kćeri zaklanih i ogrezlih u sopstvenoj krvi... Odmah pade u nesvijest. Ljudožderu se učini da se žena suviše dugo zadržala i pođe za njom da joj pomogne. I on se zaprepasti kad ugleda taj strašan prizor.

- O, šta učinih! - povika on. - Ti će mi nevaljalci ovo platiti, i to odmah!

On dohvati lonac s vodom i sruči ga ženi na glavu, povrati je iz nesvijesti i povika:

- Daj mi brzo čizme od sedam milja! Stići ću ja njih!

 

Zatim pojuri napolje i pošto je trčao tamoamo, pođe onim putem kojim su i djeca išla, a ona su bila jedva sto koraka daleko od očeve kuće. Djeca opaziše ljudoždera kako skače s planine na planinu i preskače rijeke kao da su potočići. Palčić ugleda jednu špilju blizu mjesta gdje su se nalazili; sakri svoju braću u nju, a i sam se zavuče unutra, motreći stalno na ljudoždera. Ljudožder je bio strašno umoran od puta koji je bez uspjeha prešao (jer čizme od sedam milja strašno zamaraju onog ko ih nosi) pa htjede malo da se odmori i slučajno sjede baš na onu stijenu u kojoj su djeca bila sakrivena. Kako je bio strašno umoran, odmah zaspa. Pošto malo odahnu, zahrka tako strašno da se jadna dječica prepadoše isto onako kao kad je držao nož da ih zakolje. Palčić se ne uplaši toliko i kaza svojoj braći da brzo otrče kući dok ljudožder tako čvrsto spava, a za njega da ne brinu. Oni ga poslušaše i brzo se vratiše kući. A Palčić se prikrade ljudožderu, skide mu polako čizme i odmah ih navuče. Čizme su bile veoma velike i široke, i kako su te čizme bile čarobne, one su se mogle povećavati i smanjivati prema nogama onog ko ih obuje, pa su Palčiću pristajale kao salivene.

 

On se uputi pravo ljudožderovoj kući, gdje zateče ženu kako plače nad svojom zaklanom djecom.

- Vaš muž je zapao u veliku opasnost - reče joj Palčić. Uhvatili su ga razbojnici i zaprijetili da će ga ubiti ako im ne donese sve svoje zlato i srebro. U času kad mu je nož bio pod grlom, opazio me i poslao da vam kažem šta se dogodilo i da mi date sve što imate od vrijednosti. Nemojte ništa zadržati, jer će ga inače bez milosti ubiti. Pošto je stvar hitna, dao mi je i svoje čizme od sedam milja da bih što brže stigao, a i zbog toga da ne pomislite da vas lažem. Žena se strašno prepade i dade mu sve zlato što je imala u kući, jer je ljudožder bio dobar muž, iako je jeo malu djecu. Tako Palčić, pošto pokupi sve blago, ode kući svoga oca, gdje ga svi radosno dočekaše.

 

Ima mnogo ljudi koji smatraju da to nije bilo tako. Oni tvrde da Palčić uopšte nije pokrao ljudoždera, iako se u stvari nije nimalo ustručavao da uzme njegove čizme od sedam milja, jer su one služile ljudožderu samo za to da bi mogao da hvata malu djecu. Ovi ljudi tvrde da to znaju iz pouzdanog izvora, jer su jeli i pili u drvosječinoj kući. Oni tvrde da je Palčić, pošto je obukao čizme od sedam milja, otišao u dvor; znajući da su tamo zabrinuti za vojsku koja se nalazila na dvije stotine milja daleko, kao i za ishod bitke koja se vodi. On ode kralju, kažu oni, i ponudi se da mu još isto veče donese vijesti o vojsci. Kralj mu obeća veliku sumu novca ako uspije. Palčić donese vijesti to isto veče. I pošto se s tim svojim prvim odlaskom proslavio, zarađivao je koliko mu volja, jer kralj ga je odlično nagrađivao za nošenje njegovih naredbi vojsci, a mnoge žene su mu davale sve što bi on zaželio da bi dobile vijest od svojih dragana, pa je na tome i najviše zarađivao.

 

Bilo je i nekih žena koje su mu davale da nosi pisma njihovim muževima, ali su ga slabo nagrađivale, pa nije imalo ni smisla da tako beznačajnu sumu unosi u svoje račune. Pošto je izvjesno vrijeme obavljao poslove glasonoše, on je stekao veliko bogatstvo i vratio se svome ocu. Nemoguće je zamisliti s kakvom su ga radošću dočekali, a on je usrećio čitavu porodicu.

________________

 

MAČAK U ČIZMAMA

Neki vodeničar, koji je imao tri sina, ostavi svojoj djeci u nasljeđe samo vodenicu, magarca i mačka. Oni se ubrzo podijeliše, bez suda. Za kratko vrijeme pojeli bi svu svoju očevinu. Najstariji sin dobi vodenicu, srednji magarca, a najmlađi samo mačka. Najmlađi sin je najslabije prošao i on se stade jadati:

- Moja će braća moći pristojno da žive ako se udruže, a ja kad pojedem svog mačka i napravim muf* od njegove kože, moraću da umrem od gladi.

Mačak, koji je to čuo ali se pravio da ne čuje, reče ozbiljnim i važnim glasom:

- Nemoj da se brineš, gospodaru. Ti meni samo daj jednu vreću i napravi mi par čizama da mogu da idem po trnjacima, pa ćeš se uvjeriti da nisi tako rđavo prošao u diobi s braćom kako ti izgleda. Gospodar nije mnogo vjerovao ovim njegovim riječima, ali je znao za neke njegove majstorije u lovu na miševe i pacove, kako se vješao na svoje šape i krio u brašnu kao da je tobož mrtav, pa se ponada da mu mačak može ipak biti od koristi u nevolji.

 

Kad mačak dobi ono što je tražio, on lijepo navuče čizme, zabaci vreću na rame, zaveza uzice oko vrata svojim prednjim šapama i ode u jedan zabran, gdje je znao da ima mnogo zečeva. Natrpa mekinja i djeteline u vreću i opruži se kao mrtav, čekajući da neki zečić, još nenaviknut na lukavstva u životu, uđe u vreću i pojede ono što je u njoj. Tek što leže, posluži ga sreća: jedan mlad, neiskusan zec zavuče se u njegovu vreću, a naš mačak stegnu uzice, uhvati zeca i ubi ga bez milosti. Ponosan na svoj lov, on ode kralju i zatraži da ga primi. Odvedoše ga u odaju njegovog veličanstva, a on se, kad uđe, duboko pokloni i reče:

- Svijetli kralju, moj gospodar, markiz od Karabasa - svidjelo mu se da tako nazove svoga gospodara - naredio mi je da vam donesem na dar ovoga zeca.

- Reci tvome gospodaru - reče kralj - da mi je milo što me se sjetio i da mu zahvaljujem.

 

Mačak se drugi put sakri u jednu strnjiku, raširi svoju vreću i kad se uhvatiše dvije jarebice, steže uzice i odnese ih opet kralju na dar. Kralj bijaše veoma zadovoljan i dade mu dobru napojnicu.

Mačak produži tako dva ili tri mjeseca da nosi kralju s vremena na vrijeme divljač, koju je lovio njegov gospodar. Jednoga dana, kad doznade da će kralj izići u šetnju na obalu jedne rijeke sa svojom kćerkom, najljepšom princezom na svijetu, mačak reče svom gospodaru:

- Ako hoćeš da me poslušaš, bićeš srećan čovjek. Treba da se samo kupaš u rijeci na jednom mjestu koje ti ja pokažem, a ostalo je moja briga.

Markiz od Karabasa posluša svoga mačka, mada nije znao šta će iz svega toga izaći. Dok se on kupao u rijeci, kralj naiđe tuda kolima, a mačak iz svega glasa povika:

- U pomoć! U pomoć! markiz od Karabasa se davi! Na taj uzvik, kralj promoli glavu kroz vrata na kolima i poznavši mačka koji mu je često donosio divljač, naredi svojim pratiocima da pohitaju u pomoć gospodinu markizu od Karabasa.

 

Kad su jadnog markiza vadili iz rijeke, mačak priđe kolima i reče kralju kako su, dok se markiz kupao, naišli lopovi i odnijeli markizu njegovo odijelo, iako je on vikao "Držite lopova!" što je mogao jače. Ugursuz je u stvari sakrio odijelo pod jedan veliki kamen. Kralj odmah naredi jednom od svojih pratilaca da donesu iz dvora kraljevsko ruho za gospodina markiza od Karabasa. To ruho mu je veoma lijepo pristajalo, jer je bio lijep i stasit mladić, pa se on princezi dopade, a kad joj nekoliko puta dobaci pogled pun poštovanja i nježnosti, ona se zaljubi u njega. Kralj pozva markiza da se popne u njegove kočije i da se provoza s njima. Mačak bijaše sav srećan što vidje da se njegov plan počinje ostvarivati, otrča ispred kočijâ i kad dođe do jedne grupe seljaka koji su kosili na livadi, reče im:

- Slušajte vi, kosači, ako ne kažete da livada koju kosite pripada markizu od Karabasa, bićete isječeni na paramparčad.

 

Doista, kad kralj prođe tuda, zapita kosače čija je to livada što kose.

- Ovo je livada markiza od Karabasa - povikaše oni uglas, jer ih mačak bijaše uplašio.

- Imate lijepo imanje - reče kralj markizu od Karabasa.

- Da, gospodaru, ovo je livada na kojoj svake godine ima dosta trave.

Mačak opet otrča ispred njih i kad dođe do nekih žetelaca, reče im:

- Čujte vi, žeteoci, ako ne kažete da je to žito markiza od Karabasa, bićete isječeni na paramparčad. Kralj ih, kad malo poslije naiđe, zapita čije je to silno žito.

- Gospodina markiza od Karabasa - odgovoriše žeteoci.

Kralju to bijaše milo, a mačak je, idući stalno ispred njih, naređivao ljudima na koje je nailazio, da za sva imanja kažu da su markiževa, tako da se kralj začudi kako markiz od Karabasa ima mnogo imanja. Lukavi mačak dođe najzad do jednog lijepog zamka, čiji je vlasnik bio neki zmaj, najbogatiji među svim zmajevima, a njemu su pripadala i sva ona imanja pored kojih su prolazili. Mačak zamoli da bude primljen kod zmaja, govoreći da nije mogao proći pored njegovog zamka a da mu se ne pokloni.

 

Zmaj ga primi prilično učtivo, onoliko koliko zmaj može da bude učtiv.

- Uvjeravali su me - reče mu mačak - da vi možete da se pretvorite u svaku životinju, na primjer, u lava ili slona.

- To je tačno – odgovori zmaj brzo - a da ti dokažem, vidjećeš kako ću se pretvoriti u lava. Mačak se strašno uplaši kad ugleda pred sobom lava i odmah se uz oluk uspuza na krov s prilično muke i opasnosti, jer su mu smetale čizme, u kojima nije bilo zgodno penjati se po crepovima. Malo zatim, kad vidje da je zmaj vratio svoj prvašnji oblik, siđe dolje, priznade da se strašno uplašio i reče:

- Govorili su mi takođe, ali u to ne mogu da vjerujem, da možete da se pretvorite i u male životinje, na primjer, u pacova ili u miša. Uvjeren sam da je to nemoguće.

- Nemoguće? - reče zmaj. - Vidjećete!

 

U isti čas, pretvori se zmaj u miša i poče trčati po podu. A mačak, tek što ga opazi, skoči na njega i pojede ga. U to kralj stiže do zamka i zaželje da uđe u njega. Mačak, čuvši škripu kraljevskih kočija preko mosta, istrča pred kralja i reče mu:

- Dobro došli, svijetli kralju, u zamak markiza od Karabasa.

- Je li moguće da je i ovaj zamak vaš, gospodine markiže? Ništa ljepše od ovog dvorišta i zgrada oko njega! Molim vas da ih razgledamo.

 

Markiz ponudi ruku mladoj princezi i idući za kraljem, koji je išao naprijed, uđoše svi u jednu veliku dvoranu, gdje ih je očekivala bogato postavljena trpeza, koju je zmaj pripremio za svoje goste, koji su baš tada trebali da ga posjete, ali se nisu usuđivali da uđu, znajući da je kralj unutra. Kralj je bio očaran otmjenim ponašanjem i lijepim izgledom gospodina markiza od Karabasa, a takođe i njegova kći, koja se već bila zagledala u njega; pa kad još vidje i toliko njegovo bogatstvo, kralj, pošto ispi nekoliko čaša vina, reče:

- Gospodine markiže, samo od vaše volje zavisi da postanete moj zet.

Markiz, poklonivši se duboko kralju, rado prihvati njegov prijedlog i istog se dana oženi princezom. Mačak postade ugledna ličnost na dvoru i otada je lovio miševe samo zabave radi.

 

*muf - komad odjeće od krzna u koji se stavljaju ruke da bi se zagrijale.

________________

 

RIKE S ČUPERKOM

Bila jednom jedna kraljica koja je imala sina tako ružnog i nakaznog da se dugo sumnjalo da li uopšte ima izgled ljudskog bića. Jedna vila, koja se zadesila pri njegovom rođenju, reče da će biti veoma ljubak i oštrouman, pa dodade i to da će ga ona tako obdariti da može svoju mudrost prenijeti i na onu djevojku koju bude zavoljeo. Sve to malo utješi jadnu kraljicu, koja je bila očajna što je na svijet donijela takvu nakazu. Istina, dijete još nije čestito ni progovorilo, a bilo je tako pametno da su se svi divili. Zaboravio sam da vam kažem da se on rodio s jednim čuperkom kose na glavi, zbog čega ga prozvaše Rike s čuperkom, jer mu je Rike bilo porodično ime.

 

Poslije sedam do osam dana u jednoj od susjednih kraljevina rodiše se dvije princeze. Ona starija bijaše lijepa kao lijep dan. Kraljica je zbog toga bila presretna, pa se pobojaše da tako velika radost ne izazove neko zlo. Ona ista vila koja je prisustvovala Rikovom rođenju, bijaše prisutna i prilikom njenog rođenja i da bi umanjila kraljičinu radost, izjavi da će mala princeza biti isto toliko glupa koliko i lijepa. To ražalosti kraljicu, ali nekoliko časaka kasnije obuze je još veća žalost, jer je druga princeza koju je rodila, bila strašno ružna.

- Ne žalostite se toliko, gospođo - reče vila - ona će biti drugačije nagrađena i biće toliko oštroumna da se gotovo neće ni primjećivati njena ružnoća.

- Postoji li način da se starijoj, koja je tako lijepa, da malo više pameti? - reče kraljica.

- Ništa ne mogu učiniti da vaša starija kći postane pametnija, ja mogu da utičem samo na ljepotu. Pošto bih učinila sve na svijetu da vas zadovoljim, obdariću je sposobnošću da može da uačini lijepom onu osobu koja joj se dopadne.

 

Što su ove dvije princeze više rasle, i njihove osobine su se sve više isticale. Svi su se divili ljepoti starije i mudrosti mlađe princeze. I njihove mane su se sve jače isticale s godinama. Mlađa je svakim danom bila sve ružnija, a starija sve gluplja; nije odgovarala na postavljena pitanja ili je govorila gluposti. Uz to je bila i veoma nespretna da nije mogla da stavi četiri porculanske stvarčice na kamin a da ne razbije bar jednu, ni da popije čašu vode a da pola ne prolije sebi po haljini. Mada ljepota veoma mnogo znači za mladu djevojku, ipak su svi više cijenili mlađu princezu. Svima je odmah padala u oči izvanredna ljepota starije sestre, gledali su je i divili su joj se, ali su ubrzo prilazili pametnijoj sestri, koja je bila veoma duhovita. Za kratko vrijeme, starija bi ostala potpuno sama, a svi bi se okupili oko mlađe. Starija princeza, i pored svoje gluposti, zapazi to i rado bi žrtvovala svu svoju ljepotu kad bi mogla steći bar polovinu pameti svoje sestre. Kraljica, ma koliko da je bila mudra, nije mogla ponekad da se savlada a da joj ne prebaci zbog njene gluposti, pa jadna princeza zamalo ne presvisnu od bola.

 

Jednoga dana, kad se bila povukla u šumu da u samoći tuguje zbog te svoje nesreće, opazi da joj prilazi neki odvratan čovječuljak, veoma ružan, ali raskošno odjeven. To je bio mladi princ Rike s čuperkom, koji se, vidjevši princezinu sliku (sliku su zbog princezine ljepote slali svuda po svijetu), tako oduševio, da je odmah krenuo na put da bi se s princezom upoznao. Bio je presrećan što ju je susreo samu, pa joj pristupi s dubokim poštovanjem i velikom učtivošću. Pošto joj uputi nekoliko uobičajenih ljubaznih riječi, zapazi da je ona neobično tužna, pa joj reče:

- Ne mogu da shvatim da tako lijepo stvorenje može biti tako tužno, jer mada se mogu pohvaliti da sam vidio bezbroj lijepih osoba, mogu vam se zakleti da nikad nisam vidio osobu koja bi se ljepotom mogla mjeriti s vama.

- To vi samo tako govorite, gospodine - odgovori mu princeza i zaćuta.

- Ljepota je tako velika prednost da može da zamijeni sve ostalo i kad je čovjek lijep, ništa ne može mnogo da ga ražalosti.

- Više bih voljela – reče princeza - da sam tako ružna kao vi i pametna nego li što sam lijepa a glupa.

- Najbolji znak da je neko pametan je kad smatra da nije, i u prirodi toga svojstva je da ukoliko ga više imamo utoliko nam se više čini da ga nemamo.

- To ne znam - reče princeza - ali znam da sam vrlo glupa i zbog toga sam žalosna.

- Ako vas jedino to muči, gospođice, ja vam mogu pomoći.

- Kako to? - reče princeza.

- Ja imam takvu moć - reče Rike s čuperkom - da koliko ja imam pameti toliko mogu prenijeti osobi koju volim. Pošto ste vi, gospođice, ta osoba, zavisi samo od vas da li ćete imati toliko pameti. Treba jedino da se odlučite da pođete za mene.

 

Princeza je bila zapanjena, ćutala je.

- Vidim – nastavi Rike s čuperkom - da vas je ovaj moj predlog ražalostio i to me ne iznenađuje. Dajem vam godinu dana vremena da donesete svoju odluku. Princezi, koja je imala tako malo pameti, a tako žarku želju da do nje dođe, učini se ta godina suviše duga, te dade odmah svoj pristanak. I tek što reče princu da će poći za njega kroz godinu dana, tačno u današnji dan, osjeti da se s njom nešto dogodilo: odjednom poče s nevjerovatnom lakoćom da govori o svemu. Ona se upusti s Rikeom u veoma duhovit i učen razgovor, tako da se Rike poboja da nije na nju prenio više pameti nego što je sebi ostavio.

 

Kad se princeza vrati u dvor, svi se iznenadiše zbog tako nagle i neobične promjene, jer dok je ranije pričala gluposti sada je govorila neobično pametne i razumne stvari. Svi su se na dvoru mnogo obradovali, jedino se njena mlađa sestra nije tome radovala, jer pošto nije imala više nad svojom sestrom preimućstvo duha, izgledala je pored nje kao najobičnija rugoba. Glas o ovoj promjeni se brzo raširi i svi mladi prinčevi iz susjednih kraljevina poletješe da je prose i nastojali su da ih ona zavoli, ali ona ne nađe među njima ni jednog koji bi imao dovoljno duha; slušala je veoma učtivo njihove ponude, ali nikome ne dade svoju ruku. Najzad se pojavi i jedan veoma lijep, bogat i duhovit princ i ona osjeti veliku naklonost prema njemu. Otac to opazi i reče joj da ona sama treba da odluči za koga će se udati. Ukoliko je žena pametnija, utoliko joj je teže da se čvrsto odluči za udaju; stoga ona zahvali ocu i zamoli ga da joj ostavi malo vremena da donese svoju odluku.

 

I tako slučajno ode u onu istu šumu u kojoj se bješe susrela s Rikom, da bi u tišini razmišljala o tome šta treba da učini. I dok je šetala po šumi duboko zamišljena, začu neku potmulu lupu pod svojim nogama, kao da mnogo ljudi ide tamoamo i nešto posluje. Načuljivši pažljivo uši, ču kako neko reče:

- Dodaj mi taj lonac. Drugi reče:

- Daj mi taj kotao. A treći:

- Stavi drva na vatru!

Odjednom se zemlja pod njom otvori i ona ugleda kao neku veliku kuhinju, punu kuvara, sudopera i druge posluge, kako pripremaju neku bogatu gozbu. Pojavi se jedna grupa od dvadesetak ljudi koji zauzeše mjesto na jednoj zaravni u šumi zajedno sa svojim ražnjevima. Okretali su ražnjeve i radili druge poslove, složno pjevajući. Princezu ovo iznenadi i ona zapita za koga se sprema ta gozba.

- Ova se gozba sprema - odgovori joj najotresitiji među njima - za princa Rika s čuperkom, čija će svadba biti sutra.

 

Princeza se zaprepasti, sjetivši se u taj mah da je danas tačno godinu dana od onoga dana kada je obećala princu Riku da će mu biti žena, pa zamalo ne pade u nesvjest. U stvari, ona se toga nije mogla ranije sjetiti jer je svoj pristanak dala u ono vrijeme kad je bila glupa, a kad je došla do nove pameti, koju joj je princ dao, bila je zaboravila sve ono što je ranije radila i govorila. Nije učinila ni dvadeset koraka, kad se Rike s čuperkom stvori pred njom, dostojanstven i svečano obučen, kao i svaki princ koji ide na vjenčanje.

- Vidite, gospođice, da sam održao svoju riječ i ne sumnjam da ste i vi došli da održite svoju.

- Iskreno ću vam priznati - odgovori princeza - da se još nisam odlučila za udaju i čini mi se da nikad neću moći da pristanem na ono što vi želite.

- Vaše me riječi iznenađuju - reče Rike s čuperkom.

 

- Svakako – reče princeza. - Kad bi se radilo o nekom prostaku, čovjeku bez duha, ja bih se zacjelo našla u velikoj neprilici. Jedna princeza mora ispuniti datu riječ, rekao bi on, i vi morate poći za mene pošto ste mi to obećali. Ali kako je onaj kome govorim veoma ugledan i pametan čovjek, uvjerena sam da će on uvažiti moje razloge. Vama je poznato da se ja nisam mogla odlučiti da pođem za vas onda kada sam bila tako glupa, pa kako biste hteli da se sad odlučim da pođem za vas, sada kad imam toliko duha i pameti da mogu mnogo razumnije da rasuđujem o svemu? Ako vam je bilo do toga da pođem za vas, učinili ste veliku grešku što ste me oslobodili moje gluposti i pomogli mi da brže i jasnije shvatam stvari nego ranije.

- Ako bi vam neki glupak - odgovori Rike s čuperkom - prebacio to što ne držite datu riječ, kao što vi to maločas rekoste, zašto bih ja drukčije postupio, gospođice, u jednoj stvari gdje je u pitanju moja životna sreća? Da li je pravo da se osobe koje imaju pameti nađu u gorem položaju od onih koji je nemaju? Ali pređimo na stvar, molim vas. Izuzev moje ružnoće, ima li još nešto što vam se ne sviđa? Možda vam se ne sviđa moje porijeklo, moja duhovitost, moja narav i moje ponašanje?

- Nikako – reče princeza - nalazim da imate sve te osobine koje ste spomenuli.

- Kad je tako - prihvati Rike s čuperkom - ja ću biti srećan, jer me vi možete učiniti najljepšim čovjekom na svijetu.

- Kako to? - zapita princeza.

- To će se desiti odmah - odgovori Rike s čuperkom - ako me volite i zaželite da se to dogodi. A da ne biste u to sumnjali, gospođice, reći ću vam da je ona ista vila koja mi je na dan moga rođenja podarila sposobnost da ulijem duha i pameti onoj osobi koju zavolim, vas takođe obdarila da možete učiniti lijepim čovjeka koga budete zavoljeli.

- Ako je tako - reče princeza - želim iz sveg srca da vi postanete najljepši princ na svijetu i poklanjam vam ljepotu, ukoliko to zavisi od mene.

 

Tek što princeza izgovori ove riječi, Rike s čuperkom se pretvori, na njene oči, u najljepšeg i najljupkijeg mladića na svijetu. Ima ljudi koji tvrde da to nije izvela vila svojim čarolijama, već da je sama ljubav izvršila tu promjenu. Oni kažu da princeza, pošto se uvjerila u preimućstva svoga vjerenika, u njegovu ljubav koju je držao u tajnosti i u ostale osobine njegove duše i razuma, nije više u njemu vidjela ružno i nakazno stvorenje. Njegova grba joj se sada činila samo kao znak njegovog dostojanstvenog držanja, a njegovo hramanje kao malo isturen hod, što joj se mnogo dopade. Ti ljudi isto tako kažu, da su joj njegove razroke oči izgledale veoma blistave i da je smatrala da je ta razrokost znak njegove žarke ljubavi, a za njegov veliki crven nos, smatrala je da je znak ratnički i junački.

 

No bilo kako bilo, princeza mu istog časa obeća da će poći za njega ako na to pristane njen otac. Kralj, pošto se uvjeri da njegova kći voli Rika s čuperkom, koga je on poznavao kao veoma duhovitog i mudrog princa, pristade drage volje da mu on postane zet. I već sutradan obavi se velika i svečana svadba, onako kako je to Rike s čuperkom već odavno bio predvidjeo.

________________________________

 

U bajci Rike s čuperkom vila daje ružnom kraljeviću moć da podari pamet onome koga voli. Kraljević dolazi u kraljevstvo u kojemu živi kralj sa dvije kćeri. Jedna od njih je lijepa ali nije pametna, a druga je njena poptuna suprotnost. Izuetno inteligentna, ali nije baš lijepa.

 

Starija lijepa sestra rastužena je time što njena mlađa ružnija sestra zbog svoje inteligencije dobiva više pažnje i jednoga dana odlazi u šumu kako bi tugovala u samoći. Uskoro joj prilazi kraljević koji se u nju zaljubio već prije vidjevši portrete ove lijepe djevojke.

 

Upitao ju je kako netko ovoliko lijep može biti tako tužan. Princeza mu je odgovorila kako je žalosna jer nije pametna. Kraljević joj je tada odlučio podariti dar koji mu je vila povjerila i dati lijepoj djevojci inteligenciju ako obeća da će se udati za njega. Princeza je pristala.

 

Prošla je godina dana i karaljević se vratio kako bi oženio princezu. Ovoga puta ljepotica ga je odbila uz objašnjenje da je ne može držati za obećanje koje je dala prije no što je postala mudra.

 

Ipak muje priznala da je ista vila koja je njemu podarika njegov dar njoj podarila moć da nekoga ružnog učini lijepim. Princeza je pomislila na sve kraljevićeve dobre osobine i on je odjednom postao lijep. Kralj je ipak na kraju dao kraljeviću ruku svoje kćeri i vjenčanje se dogodilo kako je bilo i planirano.

 

Vrsta djela - bajka

Vrijeme radnje - jednom davno

Mjesto radnje - kraljevstvo, šuma

Likovi - vila, kraljević, kralj, starija lijepa princeza, mlađa pametna princeza

________________________________

 

U pričama - bajkama žive svakakvi likovi: životinje, princeze, kraljevi, vile, patuljci, zmajevi, vještice, čarobnjaci. Sigurno ste čuli za bajku o Snjeguljici i sedam patuljaka. Mali noćni pomagači je jedna prekrasna bajka u kojoj maleni mišići pomažu stričeku Borisu i teti Jasni koji imaju tri male bebe. Priče o životinjama su nam jako zanimljive, a sigurna sam da ste već čuli za Medvjedića Winniea i njegovo društvo iz Stojutarske šume: Kangu, Sivka, Tigra, Sovca, Roa i ostale. Svaka bajka ima pouku, uči nas kako treba biti dobar, a ne zločest poput zločeste kraljice (vještice) koja je htjela otrovati Snjeguljicu otrovnom jabukom. Medo Winnie u svojim pričama nas uči kako je čarobna riječ kad ti netko nešto pokloni: hvala i kako treba biti hrabar i uporan; a prijateljima uvijek dobar i odan.
U drugim pak pričama žive djeca poput nas, njihovi prijatelji, roditelji, bake i djedovi. Jedna takva priča je priča o dječaku Paletu koji je poželio biti sam na svijetu, a kad mu se to dogodilo, nije mu se baš svidjelo. Srećom, Pale je samo sanjao da je ostao sam na svijetu. Druga takva priča govori kako je dječak Perica naučio voziti bicikl, a zove se Hrabrica.


Neke priče nas uče o važnim stvarima koje treba znati, npr. u Pismu iz Zelengrada stanovnici šume nas uče kako treba čuvati prirodu i kako je ne treba zagađivati. Čitajući Životinjsku abecedu učimo slova abecede i učimo gdje žive životinje, što jedu i kako se ponašaju.

 

Kad čitamo priče (ili kad nam čitaju), učimo nove stvari, upoznajemo nove svjetove i likove, u mašti možemo otputovati u tu priču. Neke nam priče pomažu da lakše zaspemo; neke nas nasmijavaju, neke su nam tužne. Još u vrtiću moramo znati kako je čitanje bogaćenje. Što više priča pročitamo ili čujemo, saznajemo sve više i učimo nove stvari. I još je nešto važno: čitajući nove priče učimo nove riječi koje do tada nismo znali. Sretno vam druženje s knjigom!

________________________________

 

Šarl Pero (Charles Perrault), francuski pjesnik, prozni pisac i pripovjedač, rođen je u Parizu 12. januara 1628. a umro u istom gradu 15. maja 1703. godine. Bio je jedan od vodećih članova Francuske akademije nauka. Igrao je značajnu ulogu u lietarnoj svađi između prošlog i modernog u književnosti. Upamćen je po svojoj zbirci bajki za djecu Priče majke guske (1697). Po zanimanju je bio advokat. Perlo je najprije radio kao činovnik zadužen za kraljevska zdanja. Počeo je da stiče književnu ugled oko 1660. godine sa jednostavnijom poezijom i ljubavnim pjesmama i provodi ostatak života u unapređivanju znanja o književnosti i umjetnosti. Godine 1671. izabran je za člana Francuske akademije koja uskoro postala oštro podijeljena svađom između tradicionalizma i modernizma. Pero je podržao modernije poglede jer, mislio je, kako god civlizacija napreduje tako napreduje i književnost i da je zbog toga stara književnost nsizbježno grublja i barbarskija nego moderna. Njegova pjesma Doba Luja Velikog je stavila moderne pisce poput Molijera i Fransoa de Malerbea iznad klasičnih autora Grčke i Rima. Njemu se suprotstavljao Nikolas BuloDesprea koji je u cjelosti imao bolje argumente. Bez obzira na to, Perloova perspktiva bila je put u sigurnom uspjehu revolta protiv vladajuće tradicije.

 

Peroove šarmantne bajke o majci guski bile su napisane da zabave djecu. Uključivale su Crvenkapica, Uspavana ljepotica, Mačak u čizmama, Plavobradi i mnoge druge, moderne verzije od skoro zaboravljenih narodnih priča koje je Pero prepričao jednostavnim stilom i svima razumljivim jezikom.

 

Sadržaj:

Uspavana ljepotica

Vile

Pepeljuga

Plavobradi

Palčić

Mačak u čizmama

Rike s čuperkom

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Šarl Pero - Bajke

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u