Miguel de Cervantes Saavedra - Don Quijote lektira

Miguel de Cervantes Saavedra - Don Quijote

Miguel de Cervantes Saavedra - Don Quijote

Migel de Servantes - Don Kihot

 

U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano. Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga. Uronivši u taj fantastični svijet, "osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti" te odluči obnoviti drevno viteštvo. Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu, staro kljuse nazva Rocinante, a sebe Don Quijote od Manche. Kako su svi vitezovi - lutalice bili zaljubljeni, on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela, obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice, koja mu se učini dvorcem. Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži, što gostioničar, veliki šaljivac, prihvati. Tako Don Quijote postane pravi vitez. Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti. Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka - pastira u njegovoj službi, kažnjava udarcima remena zbog nemara.

 

Don Quijote, naravno, stane na dječakovu stranu i povjerujući seljakovu obećanju, krene dalje, ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen. Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa, njegovoj izabranici. Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli. Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući. Vidjevši ga takvoga, gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti. Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su one bile, a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane. Činilo se da je Don Quijote došao pameti, no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put. Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača, a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj.

 

Nedugo zatim susreću dva fratra, koji preplašeni pobjegnu, i kočiju sa pratnjom. Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe. Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha. Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica, njena kćerka i služavka. Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke. Kada Don Quijote ode ne plativši račun, smatravši da mu to ne dopušta viteški red, krčmar se obrati Sanchu. Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odlučili privesti probisvijeti koji su se tamo našli. Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerojatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj. Napada stada ovaca, grupu ljudi koji nose mrtvaca, te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju, nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate. Don Quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji, a on za to vrijeme čeka u gori. Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime. Kada su ga konačno našli, uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući. Don Quijote, koji je u međuvremenu prizdravio, ali ne i došao pameti, praćen vjernim perjanikom, treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja.

 

Put ih vodi u Toboso, gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju. Sancho, koji je trebao udesiti susret, odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja. Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona, već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu. Mučen tim mislima, Don Quijote susreće Viteza od Oledala i s njime se zavadi kada ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao, pobjedio Don Quijotea. Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco, Don Quijoteov znanac. On je u dogovoru sa župnikom i brijačem, odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući. Nakon boja on je, po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom. Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu. Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho. Usred vjenčanja mladić Basilio, koji je zaljubljen u Kiteriju, odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo, a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih. Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom. Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu. Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode, a među najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama.

 

Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun. Njihov plan bio je jednostavan: podanicima su naredili da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima. Don Quijoteu ukazuju velike počasti, dvorjanke se zaljubljuju u njega, a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem. Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja "otoka" Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje. Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.

 

Još jednom susreću Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea. Tada se Don Quijote odriče života skitnika - viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi. Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir, po uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo, no vrativši se kući, oboli. Izneneđujuće, on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te, primivši posljednju pomast, umire kao Alonso Quijano.

 

Radnja, odnosno fabula ovog djela veoma je komplicirana zbog mnoštva raznovrsnih pustolovina u kojima glavni junaci sudjeluju. Smatram da bi kakvo puno kraće prepričavanje ostavilo "rupe" u  ovoj fantastičnoj, ali zapletenoj fabuli.

 

Vrsta djela - Satirički viteški roman

 

Mjesto radnje - Španjolska

 

Vrijeme radnje - 16. stoljeće

 

Tema - Pustolovine viteza Don Quijotea i perjanika mu Sancha Panze.

 

Motivi - Viteštvo, životi vitezova srednjeg vijeka, njihove osobine i karakter, te opće društveno stanje toga doba. Pisac ovoga djela je uz radnju koja se zasniva na navedenim motivima u fabulu unio obilje ironije, humora i satire bez kojih djelo ne bi imalo svoju posebnost i time veličinu.

 

Analiza glavnih likova - Don Quijote je na početku romana Alonso Quijano, "plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhovljav, mršav u licu, veliki ranoranilac i ljubitelj lova". Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam, pomućenog uma od tolikog čitanja, odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj. Postaje hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, postavlja si cilj od kojeg ne odustaje. Iako bezuman u svojim postupcima, plemenit je u svojim namjerama. Njegova djela, koliko god mahnita, zrače veličinom. On je lud, ali to nije patološko ludilo, već sam način njegova postojanja i djelovanja. Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo. On nije odbačen od okoline, već uzdignut iznad nje, iako se na prvi pogled ne čini tako. Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom, istinom i nedostižnim idealima. On je luđak, ali mudar i vidovit, na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. U bitkama je nemilosrdan, smion i hladnokrvan. Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja, a dostojan je najvećim ljubavnicima. Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.

 

Sancho Panza je Don Quijoteov perjanik. Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto, ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu, a nizak rast i tanke noge". Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi", u budućnosti se dokazuje suprotno. On je Don Quijoteva čista suprotnost. Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen, Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi. Nasuprot Don Quijoteu, on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može. Pohlepan je i sebičan, ne okljeva opljačkati ni fratra. Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka, pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike. S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara. Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri. Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada, jer mu on više ništa ne može niti želi obećati, a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.

 

Ostali likovi - gazdarica, sinovica, brijač, pop, Don Roland, vojvoda, vojvodkinja, župnik, kanonik, fratri, krčmar, krčmarica, seljanke, Tome Cecial, Kiterija, Basilio, Tereza, Don Pedro Recio, Don Antonio, Sanson Carrasco, mazgari, galijaši, glumci itd.

 

Izvantekstovni odnosi - Uz glavnu fabulu koja je poznata, pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, već stoji u njenoj pozadini. Naime, Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno,na trenutke, prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca, župnik, brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet. Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama, pokušavaju Don Quijotea odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti. To na kraju i uspjeva bakalar Carrasco. Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela,te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos"; tj.pretvaraju se da ih cijene i poštuju. Ovi to, naravno, u svojoj zasljepljenosti ne vide.

 

Ideja djela - Svijet se mijenja,a s njime se trebaju mijenjati i ljudi. Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati. Dokaz je Don Quijote.

 

Stil i jezik - Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom, ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene.Uz pustolovine glavnog lika, on u svoje djelo unosi nekoliko novela,od kojih su, neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje (novela o Kiteriji i Basiliju). On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova. U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca. Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu; u njemu nema umetnutih novela. Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji. U prvom dijelu on govori o pisanju romana Bistri vitez Don Quijote od Manche, a u drugom dijelu o lažnom (Avellenadinom) nastavku romana. Često se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit", poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati. Cervantes upotrebljava poredbe (skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore (zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti). Služi se pripovijedanjm, dijalogom i opisivanjem.

 

Kritika djela - Vjerovatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman, koji bi otvorio tiliko problema,koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova, u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini, a nikad zapravo ne znamo na kojoj. U tome i jest Cervantesova veličina, jer nam uvijek nameće nešto drugo, ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi, zbivanja, prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu. Uvijek nas navodi na razmišljanje. Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra,treba čitati misleći. Njegovoj riznici poslovica, narodnih izreka i primjera iz života nema kraja. Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja. Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila. U različitim vremenima sudilo se o njemu različito, ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe. Don Quijote je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala. Poslije "Biblije", "Don Quijote" je doživio najviše prijevoda.

 

Osobni stav - Smatram da je ovo djelo zasigurno zaslužilo svoju slavu i bilo bi suvišno ponavljati na dugo sve one kritike koje je do sada dobilo. Radnja je zasićena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom,da čitatelja doslovno "ljepi" za stolicom. Ipak,uz sve najveće pohvale ne mogu se oteti dojmu da mi se 1. dio ipak više svidio od 2. dijela. Iz piščeve biografije saznajemo da je 1. dio napisao u tamnici. Mogući uzrok?

__________________________________

 

Migel de Servantes - Don Kihot

 

Pošast riterskih romana - Riterski (ili viteški) romani bili su vrlo popularna lektira u Španiji Servantesovog doba. Njihov uticaj na čitalačku publiku nije se ogledao samo u popularnosti, nego i u izgrađivanju ukusa i uspostavljanju moralnih vrednosti pojedinca i društva. Nudili su izopačenu sliku dostojanstva, časti, ljubavi, i žene; raspirivali su maštu omladine, podsticali neprimereno ponašanje koje se kvalifikovalo kao budalaština ili ludilo. Ima:dosta anegdota koje svedoče o poraznom delovanju riterskih romana na pojedinca, porodicu i društvo. Jedan riter, vraćajući se iz lova, začuo je kuknjavu svoje žene, dece i slugu. Preplašen i zabrinut, pitao je da li je umro neko od članova porodice. Dobio je odgovor da je umro Amadis, junak tada popularnog riterskog romana. I vlast je reagovala na viteške romane: zakon Karla Petog zabranio je štampanje i prodavanje riterskih romana u španskim kolonijama; u Španiji su se pojavili zahtevi da se spale svi ranije objavljeni riterski romani.

 

Servantes je krenuo protiv ove pošasti romanom Don Kihot: "Moja namera i nije bila druga osim da preziru izložim lažne i glupe povesti viteških knjiga, koje već posrću zbog povesti o mom istinitom Don Kihotu, a bez ikakve sumnje će i sasvim propasti" - poslednja je rečenica ovoga romana. Dogodilo se čudo: ono što nije mogla da učini vlast svojim zakonima, postigao je roman. Posle njegovog objavljivanja nije izašao ni jedan novi riterski roman, niti je stari preštampavan.

 

Don Kihot je veliki roman: devet stotina stranica velikog formata. Fabula je vrlo razvijena i razgranata u bezbroj epizoda i digresija. Stalno se smenjuju tačke gledišta, izmenjuju se naratori - akteri romaneskne priče. Veliki je broj likova: preko šest stotina likova iz različitih staleža i profesija. Sve to govori o epskoj širini romana, o razgranatosti priče i složenoj kompoziciji.

Romaneskna priča nije iz jednog komada, monolitna i čvrsta. Postoji osnovna linija iriče, koja prati glavne protagoniste: Don Kihota i Sanča Pansu. Ova priča nema kulminacionu liniju razvoja, već je mozaična, sastavljena iz niza epizodnih priča, mozaično složenih u labavu celinu. To je zato što je svaka priča-poglavlje uglavnom priča za sebe, sa svojim vremenom i prostorom, radnjom i likovima, sadržinom i smislom. U romanu ima mnogo priča koje imaju epizodnu poziciju (digresije) u odnosu na osnovnu priču:

 

- o zabavnom i velikom istraživanju koje su župnik i berberin obavili u biblioteci našeg oštroumnog plemića;

- u kojoj se dovršava priča o pastirici Marseli, s drugim događajima;

- u kojoj je reč o razboritosti lepe Doroteje, s drugim vrlo prijatnim i zabavnim stvarima;

- u kojoj se kazuje "Novela o nerazumnom radoznalcu"; (2 poglavlja)

- u kojoj zarobljenik priča o svom životu i doživljajima; (3 poglavlja)

- u kojoj se nastavlja pustolovina Viteza od Šume; (3 poglavlja)

- u kojoj se pripoveda o svadbi bogatih Kamača, sa slučajem sirotog Basilja (2 poglavlja).

 

Ovakvo komponovanje romana (labavost osnovne priče, mnoštvo epizodnih priča i likova) čini ga lakim, opuštenim i privlačnim. Tome doprinosi i odsustvo kulminacionih vrhunaca, dramske tenzije i emotivnih sudara. Opuštenost i lakoća kazivanja bitno je svojstvo Servantesovog romana. Ova osobenost se oseti već u podnaslovu poglavlja, koji je duhovit, blago ironičan, lepršav:

 

- u kojoj se pripoveda ono što će se u njoj videti;

- u kojoj se pripoveda hiljadu sitnica toliko neprikladnih koliko i neophodnih za istinito razumevanje ove velike istorije.;

- u kojoj se kazuje ono što će videti onaj ko je bude čitao ili čuti onaj kome budu čitali;

- koja dolazi posle šezdeset devete i raspravlja o stvarima koje se ne mogu izreći zbog jasnoće ove istorije.

 

Don Kihot

 

Don Kihot je idealista i sanjalica koji se oštro sudara sa stvarnošću u kojoj vladaju norme građanskog društva. On nije samo to. On je "tragična luda" (tako naslovljuje Sreten Marić svoj pogovor Servantesovom romanu), romantičar i zanesenjak, mudra luda, velikodušan i plemenit, blagorodan i čiste duše, uman i obrazovan, požrtvovan i pravdoljubiv, human i slobodoljubiv, blage ćudi i prijatnog ophođenja. Srećan je kada pomaže potlačenima, prezire bogate a ceni slobodu u siromaštvu. U romanu su ideali i stvarnost postavljeni u antitetičnom odnosu: ideali se sukobljavaju sa stvarnošću i bivaju obezvređeni; ali i takvi ideali, odnosno misao o idealima, obezvređuju stvarnost. Prvi ideal Don Kihotov je renesansni ideal humanizma, slobode, pravde, jednakosti, ljudskog dostojanstva. Takav ideal je u stvarnosti u kojoj se pojavljuju "ludost", "glupost", "maštarije". Ali i ta stvarnost je snažno zasenčena baš ovim i ovakvim idealima: oni su humani, okrenuti čoveku; stvarnost je opora i nehumana, okrenuta je protiv čoveka. U tome je paradoks sukoba ideala i stvarnosti.

 

Don Kihotovi "podvizi" događaju se u nevremenu. On kao da je prespavao jednu epohu koja je donela promenu - bilo je prošlo vreme ritera zajedno sa epohom srednjega veka. Novo vreme je probleme rešavalo sredstvima uređene države a ne avanturističkim podvizima. Kihot je delovao anahrono i zato je bio smešan: bio je u svome svetu riterstva, vodile su ga plemenite ideje, ali novo vreme nije imalo razumevanja za njegove akcije - proglašen je ludim. Suština nesporazuma Don Kihota i sveta je u tome što ovaj za plemenite ciljeve koristi neadekvatna (anahrona) sredstva. Zato se njegova plemenitost izopačava u štetu - malo koristi onima kojima želi da pomogne, u nekim situacijama čak im pogoršava položaj.

 

U Don Kihotu ima oštre parodije, lakrdije i šegačenja kojima je izložen Don Kihot; ima situacija kada se Don Kihot sagledava kao beskrajna i nepopravljiva luda, ali se oseća, to oseća čitalac, da je ova luda prirasla Servantesovom srcu, pa je zato ona simpatična i čitaočevom srcu. Dok čita ovu priču o Don Kihotu, čitalac ne prihvata one što se sprdaju Don Kihotu: oni su obično nemoralni, zli, pokvareni ljudi. Što se oni više smeju Don Kihotu, to je on sve bliži čitaočevoj naklonosti. Don Kihot se stalno sagledava kao žrtMetamorfoza Don Kihotava - Hajnrih Hajne, dok je u detinjstvu čitao Servantesov roman, plakao je dirnut stradanjima blagorodnog Don Kihota.

 

Metamorfoza Don Kihota

 

Don Kihot nije jednodimenzionalna ličnost - menja se on tokom romanesknog života, menja se i čitaočev stav prema njemu. Na početku je to Alonso Kihada, siromašni plemić koji ima samo slugu, domaćicu i sinovicu, a od imanja malo zemlje, malo ovaca i nešto golubova.

Potom je on zaneseni čitalac riterskih romana koje "guta" i postepeno prelazi iz sveta stvarnosti u svet romana. Sve što je pročitao shvatio je ozbiljno, sve oostupke vitezova odobravao je i podržavao, sam je osetio potrebu da krene u svet kao vitez koji će biti zaštitnik poniženih i uvređenih. Njegova psiha je poremećena, ne može da razlikuje stvarnost svako- dnevnog života od izmišljene stvarnosti romana. U tradiciji srednjovekovnih vitezova Alonso Kihada

 

- priprema opremu i oružje,

- uzima "viteško" ime: Don Kihot od Manče,

- za štitonošu je imenovao suseda Sanču Pansa,

- za konja je uzeo ragu i dao mu zvučno ime Rosinant,

- vitez mora da ima damu za čije srce (naklonost) će se boriti: bira za damu seljanku Aldonso Lorencu, ali je proglašava za princezu i daje joj ime Dulčineja Toboska.

 

Da bi osvojio srce svoje dame, koja ga još ne prihvata (u Kihotovoj uobrazilji, jer tako to ide u romanima!) on polazi u svet kao lutajući vitez u traganju za velikim podvizima koji će ga proslaviti i omekšati srce voljene dame kojoj posvećuje život.

Sada je to Don Kihot od Manče, sanjalica, idealista i romantičar, nerazuman čovek i obična luda, koji uopšte nije u stanju da sagleda svet pravim očima:

 

- Kakva je ovo tvrđava ili zamak, do đavola - reče jedan - da bismo bili obavezni na takve ceremonije? Ako ste krčmar, naredite da nam se otvori; mi smo putnici i hoćemo samo da nahranimo konje i krenemo dalje, jer nam se žuri.

- Zar vam ja, vitezovi, ličim na krčmara? - odgovori Don Kihot.

- Ne znam na koga ličite - odgovori drugi - ali znam da govorite koještarije kad ovu krčmu nazivate zamkom.


Za njega je krčma zamak koji treba osvojiti, grupa trgovaca je grupa lutajućih vitezova, vetrenjače su divovi koje treba pobediti, putnička kolona je skup čarobnjaka koje treba uništiti, stada ovaca su sukobljene neprijateljske vojske, mešine s vinom su divovi. U svim tim situacijama delovanje Don Kihotovo je nerazumno, anahrono i smešno. U tim "viteškim okršajima" izvlači deblji kraj - dobije batine, polome mu rebra i zube, ponize ga. On, međutim, ne oseća svoju ludost i iščašenost. Smeje mu se pisac, smeju mu se akteri romaneskne priče, smeju mu se i čitaoci:

 

- S ovim je nizao i druge gluposti, sve onako kako su ga njegove knjige naučile, podražavajući koliko god je mogao njihov jezik; pri tome je putovao tako polagano, a sunce je tako naglo i tako žestoko pripeklo, da bi mu sve to rastopilo mozak, da ga je nešto bilo.

- Po tim rečima shvate svi koji su ih čuli da je Don Kihot zacelo neki budalast čovek, i slatko se počnu smejati.

 

Don Kihotova dobročinstva se često izvrću u svoju suprotnost:

 

- sluga Anders strada više zato što se Don Kihot trudi oko njega,

- oslobađa zatvorenike a od njih dobija batine,

- napad na pogrebnu povorku prouzrokuje da je nedužnom čoveku slomljena noga.

 

Ovakav završetak situacija nameće zaključak o promašenosti svake dobročinske akcije.

 

Od beskrajne lude Don Kihot se pretvara u stradalnika, uzaludnog borca za pravdu, idealistu koga surova stvarnost stalno melje. On počinje polako da se otrežnjava, da se iz mutne izmaglice sveta retkih romana vrati u istinsku stvarnost. Ali um nije došao u potpunu normalu: i dalje će postupati protivno zakonima logike zdravog razuma.

 

Sve više Don Kihot postaje dvostruki lik. Narator primećuje da je on ludovao samo u onome što se tiče viteštva, a u ostalim razgovorima je pokazivao da ima jasan i poletan razum, tako da su na svakom koraku njegovi postupci poricali njegovo rasuđivanje, a rasuđivanje postupke.

 

Kako priča prilazi kraju, Don Kihot sve više postaje čovek ovoga sveta, sada je opet realista ali iscrpljen i bolestan:

 

Razum mi je već slobodan i jasan, bez maglovitih senki neznanja koje je na mene bilo navuklo otvoreno i neprestano čitanje odvratnih viteških knjiga. Sada uviđam njihove gluposti i besmislice. ... Ja više nisam Don Kihot od Manče nego Alonso Kihado, onaj koji je zbog svog ponašanja dobio nadimak Dobri.

 

Promene u Don Kihotu obeležavaju se i promenama njegovog imena: on je najpre Alonso Kihada, iz vremena kada ga nije bilo zahvatilo ritersko ludilo, potom je Don Kihot od Manče - ona luda kojoj se ceo kraj smeje zbog neadekvatnog ponašanja, zatim je Vitez Tužnog Lica kog sažaljevaju i pisac i čitaoci, mudrac po mislima, ludak po činjenju, najzad je Vitez od Lavova, na pola puta do otrežnjenja, na kraju je opet Alonso Kihada, otrežnjeni zanesenjak, svestan svojih ludosti i uzroka njihovih, onaj Alonso koga su svi zvali Dobri.

 

Zanimljivost i složenost Don Kihota kao književnog junaka nije samo u njegovom menjanju kroz roman, u svojevrsnoj metamorfozi o kojoj smo upravo govorili. On je zanimljiv po tome što je vrlo složena ličnost sa bogatim registrom karakternih crta koje se često ispoljavaju u jednoj istoj situaciji. Sve vreme njegovog ludovanja i vitezovanja, kada je bio potpuno iščašen iz života i stvarnosti, on iznenadi sasvim trezvenim rečima, mudrim postupkom ili savetom. Trezvene i mudre reči čuju se uvek kada Don Kihot poučava ili savetuje svoga slugu.

 

Pazi, Sončo: ako vrlinu prihvatiš kao merilo, i ponosit se delima vrline, nećeš imati razloga da zavidiš onima koji su kneževskog i gospodskog roda, jer krv se nasleđuje, a vrlina se stiče, i vrlina sama po sebi vredi onoliko koliko krv ne vredi. (II, 268)

 

Nema stvari koja manje staje niti je jevtinija, kao što kaže moj gospodar, od uljudnog ponašanja. (II, 237)

 

Veliko životno iskustvo, mudrost i odnegovan stil ponašanja sadrže saveti koje Don Kihot daje Sanču za urkas duše i za ukras tela. (43. glava II knjige) 


Sančo Pansa

 

Sančo Pansa je seljak i konjušar, nepismen i neobrazovan, ali trezven i bistar, domišljat i zdrave pameti. Ima kod njega onih osobina koje nosi iz siromašne sredine izložene svim mogućim nedaćama: oprezan je i nepoverljiv, lukav i lažljiv, lakom i praktičan, naivnost, lakovernost i prostodušnost smenjuju se sa visprenošću i snalažljivođću, trezvenošžu i iskustvom. Sančo Pansa je umešan i sposoban da se snađe u svakoj sitzuaciji, prirodan je, pravedan i dobronameran. Iako je realista, materijalista, okrenut životu, on nije koristoljubiv, na kraju guvernerstva reći će: Go sam došao ovde i go odlazim. Poštenje je merilo života: Milija mi je mrvica moje duše nego sve moje telo. Najbolja potvrda pozitivnog karaktera Sanča Panse su reči njegovog gospodara Don Kihota: Ono što sam ja, dok sam bio lud, hteo sa mu dam namesništvo nad ostrvom, sad, kad sam pri zdravoj pameti, dao bih mu i kraljevstvo, da mogu, jer to zaslužuje njegova dobroduđnost i njegova vrednost.

 

Odnos Don Kihota i Sanča Panse vrlo je složen. Iz istog su sela, različitog su socijalnog stanja, različitog mentaliteta, različitog intelektualnog nivoa - ali među njima uglavnom nema nesporazuma koji bi mogli da poremete druženje. Sančo Pansa ne odobrava sve postupke svog gospodara Don Kihota, ali on nema načina da se kao sluga suprotstavi tim postupcima jer je sluga koji ima da sluša. Zato će Sančo da gunđa, gunđanjem da izražava nezadovoljstvo i neslaganje, da kritikuje gospodara. Gunđanje nije suprotstavljanje, njime se ne krši odnos gospodara i sluge, ali se pokazuje korisnim: gospodar shvati da nije u pravu, da greši. Sančo je u umetničkoj funkciji rezonera koji gunđanjem iznosi svoje stanovište, stanovište realističko, trezveno i praktično.

 

Svesni su nedostataka onog drugog, dobronamerne reči upućuju obojica onom drugom sa namerom da posavetuju i pomognu. Njihova su stanovišta različita: Don Kihot "kao riter" obuzet je uzvišenim, duhovnim pobudama; Sančo, kao seljak i siromah, pre svega kao trezven i realističan čovek, potpuno je prozaičan. Baš zato se oni skladno dopunjavaju i uspevaju da budu privrženi jedan drugome i verni uprkos povremenim nesuglasicama i verbalnim sukobima, koji su uvek propraćeni humorom i vedrinom.

 

Rekli su - Sreten Marić

 

I u satiri svoje stvarnosti, Servantesov humor je ambivalentan kao i u svemu ostalom. Vitez od Tužnoga Lica je u isti mah karikaturalno oličenje dogmatizma i predstavnik slobode duha; karikatura dogmatizma po onom po čemu je lud, po svojoj opsesiji, predstavnik slobodnog duha po onom po čemu je mudar i pametan, po čemu je od svih u knjizi cenj4en i poštovan. Njegov odnos prema viteškim romanima je pastiš odnosa dogmatičara prema učenjima crkve. On ih citira kao teolog, on, kao teolog, i najlakšu sumnju smatra kao svetogrđe; on im slepo podražava, i čim je o njima reč, iako je po prirodi sušta dobrota, on postaje agresivno netrpeljiv; njegova Knjiga je knjiga nasilja. U tom pogledu protivteža Don Kihotu je Sančo Pansa, sa svojim pozitivnim zdravim razumom i širokogrudim hedonizmom. Taj isti Don Kihot, čim zaboravi svoje dogme, koje su njegovo ludilo, postaje uzor plemenitosti i mudrosti, trezven, liberalan u svemu, širokogrud, oličenje učenosti, odličan filolog, verziran strateg, poznavalac starih, umeren kritik modernih, znalac kosmografije, filozofije, teologije, čovek koji moralnim zdravljem prevazilazi sve sa kojima se susreo. Protivstavljanje ta dva svojstva u istom licu, i jednog kad je Vitez lud, drugog kad je bez pameti, i jeste sud koji nam pisac daje o tim svojstvima - bez komentara...

 

Odnos Sančov prema Don Kihotu kao gospodaru i čoveku stalno se menja i stalno dobija u kvalitetu - od potpuno hladnog, čak i odbojnog stava prema Don Kihotu, dolazi do potpune privrženosti i emotivne vezanosti.

 

- Ne voli Don Kihota, potpuno je hladan.

- Ceni njegove podvige i raduje im se ako ima koristi.

- Grdi i proklinje ako je bilo "boja" bez koristi ili je bilo štete.

- Saoseća sa riterom koji čini bezumne korake.

- Oseća ljubav prema gospodaru.

- Hvali njegove kvalitete (dobrotu i "golubije srce").

- Ljubi ga "više nego zenicu oka svoga".

- Može da ih rastavi samo "motika i lopata".

 

Smisao i značenje

 

Servantesova polazna stvaralačka namera bila je ismevanje viteških romana, njihove praznine i besmislenosti, anahronosti i štetnog zaluđivanja čitalaca. Tako je nastala parodija na iluzionizam i irealizam viteških romana. Parodija prožima ceo roman, ona je oštra, neobuzdana i nemilosrdna. Ismeva Servantes i vreme i ljude, i seljake i plemiće, i književnost i pisce, prozu i poeziju. Ruga se svojim junacima, ruga se pisanju i pripovedanju, izmišljanju priča i njihovom oblikovanju. Njegovoj poruzi ne izmiču vlast i vladaoci, upravljanje i upravljači, crkva i njene dogme.

 

Ostvarujući polaznu zamisao, Servantes je u roman uneo svoje saznanje o naopakom svetu, praznim iluzijama, surovoj stvarnosti. Uneo je u roman pametne lude i lude mudrace; uneo je i mnogo više nego je nameravao a to što nije mislio reći a rekao je nije lako dokučiti: podtekst i skrivena značenja tek nude iznenađenja. Servantes je stvarao u vreme inkvizicije, kada su spaljivani i pisci i njihove knjige, i naučnici i njihova naučna dela. Dok je pisao Don Kihota rukovodile su ga dve stvari: ljudsko nezadovoljstvo svetom i životom i strah od lomače. U tom procepu nastajao je Don Kihot, njegova priča i junaci, slika stvarnosti i društva.

 

Iz Servantesovih likova, slika i situacija, opisa i dijaloga izbija dobra i zdrava komika, koja olakšava i osvežava. Ima se utisak da se ovaj roman trese od smeha, čistog i dobrodušnog, ali se oseća i neka seta i tuga. Mešanje pozitivnih i negativnih emocija je karakteristika ovog Servantesovog romana. Zato je njegovo svođenje na smeh i lakrdiju jednostrano i pogrešno. Da je tako pokazuje i psihološka struktura glavnog junaka Don Kihota: on jeste luda, ali tragična luda; on smešno postupa, ali ga to postupanje unižava i povređuje. On je plemeniti idealista i dobročinitelj, ali mu idealizam i dobročinstvo donose i fizički i duševni bol. Nije bez razloga Don Kihot otišao u svet iluzija jer nije imao gde drugo. To najbolje zna Servantes iz svoga života: heroj i rodoljub živi u bedi i zaboravu. Kao što je Don Kihot pobegao u svet iluzija, tako je i Servantes iz sveta opore stvarnosti pobegao u svoj roman. U tome je tajna trajanja Don Kihota u vremenu, ali i tajna njegovog smisla i značenja.

 

Parodija - Književno delo u prozi ili stihu, koje izlaže kritici i podsmehu drugo književno delo (grč,parodie = suprotna pesma). To postiže stvaranjem komičnih spregova reči, smešnih situacija i karikaturalnih slika. U parodiji je važno da se održi mera i ukus. Dobra parodija je uvek po umetničkim vrednostima iznad parodiranog dela. Ovo je stara književna vrsta. Najstarija parodija je Boj žaba s miševima koja se podruguje Homerovoj Ilijadi. Servantesov Don Kihot parodira viteške romane. Stanislav Vinaver je parodirao Antologiju novije srpske lirike Bogdana Popovića knjigom Pantologija novije srpske pelengirike.

__________________________________

 

Migel Servantes - Don Kihot

 

Don Kihot (takođe pravilno: Don Kihote) Migela Servantesa, jedno je od remek dela španske i svetske književnosti i najprevođenija knjiga na svetu posle Biblije. Smatra se kamenom temeljcem zapadnoevropske književnosti i jednim od najboljih dela fikcije ikad objavljenih, kao i najvažnijim delom španskog Zlatnog veka (šp. Siglo de Oro).

 

Izdanja

 

Prvi deo je objavljen 1605. godine pod punim naslovom Veleumni plemić Don Kihot od Manče (šp. El ingenioso cabalero Don Quixote de la Mancha).

 

Drugi deo, pod nazivom Drugi deo veleumnog plemića Don Kihota od Manče (šp. Segunda parte del ingenioso caballero Don Quixote de la Mancha), objavljen je 1615. godine.

 

Prvi deo je objavljen u Madridu o trošku Fransiska de Roblesa (šp. Francisco de Robles), štampan u štampariji Huana de la Kueste (šp. Juan de la Cuesta), krajem 1604. godine. U prodaji je bio u januaru 1605. godine, i bio je pun štamparskih grešaka zbog brzine koju je nametao izdavački ugovor. Ovo izdanje opet je štampano iste godine i u istoj štampariji, tako da u stvari postoje dva različita izdanja iz 1605. godine. Knjiga je ubrzo doživela veliku popularnost i vrlo brzo su se pojavila piratska izdanja štampana u Valensiji i Lisabonu. Sledila su izdanja u Aragonu i Portugalu za koja je Robles kupio prava u februaru. Međutim, kako je Servantes zadržao samo prava na štampanje u Kastilji, nije imao skoro nikakve koristi od popularnosti i brojnih izdanja svog dela. Do avgusta 1605. godine već su izašla dva izdanja u Madridu, dva u Lisabonu i jedno u Valensiji. Godine 1607. izašlo je jedno izdanje u Briselu (fr: Bruxells) a 1608. godine Robles je štampao još jedno izdanje u Madridu. Godine 1610. pojavilo se jedno italijansko izdanje, a 1611. još jedno izdanje je štampano u Briselu.

 

Prvo izdanje drugog dela je izašlo iz iste štamparije kao i prvi deo, krajem 1615. godine. Vrlo brzo je isto izdanje štampano u Briselu i Valensiji (1616) i Lisabonu (1617). Zajedničko izdanje prvog i drugog dela pojavilo se prvi put u Barseloni 1617.

 

Inspiracija

 

Pretpostavlja se da ideja o sredovečnom plemiću koga su zaludeli viteški romani u stvari i nije nova i da se verovatno prvi put pojavila u obliku jedne od Servantesovih Uzornih noveli (šp. Novelas exemplares) koja je kružila u rukopisu pod naslovom Veleumni plemić od Manče (šp. El ingenioso caballero de la Mancha) i da je roman u stvari proširenje ove novele koja je, po rečima samog Servantesa u prologu prvog dela, nastala prilikom jednog od njegovih boravaka u zatvoru. Na ovu pretpostavku nas navode aluzije na veliku popularnost ovog dela koje nalazimo kod Servantesovih savremenika kao što su Fransisko Lopez de Ubeda (šp. Francisco López de Úbeda) i Lope de Vega (šp. Lope de Vega).

 

Godine 1920. Ramon Menendes i Pidal (šp. Ramón Menéndez y Pidal), poznati španski filolog, istoričar i folklorist, iznosi svoju teoriju o tome kako je inspiraciju za ovo delo Servantes našao u Međuigri romansi (šp. Entremés de los romances) nepoznatog autora u kojoj se govori o jednom seljaku koji se zaludeo čitanjem viteških knjiga i odlučio da napusti ženu i da, isto kao i Don Kihot, krene u avanturu kao lutajući vitez i da ispravlja krivde, brani nezaštićene i spasava device.

 

Apokrifni drugi deo Don Kihota

 

Don Kihot je nakon objavljivanja doživeo veliki uspeh i preveden je na mnoge evropske jezike. Roman je bio toliko popularan da je 1614. godine objavljen u Taragoni (šp. Tarragona) apokrifni Drugi deo Don Kihota autora Alonsa Fernandesa de Aveljanede (šp. Alonso Fernández de Avellaneda) iz Tordesiljasa (šp. Tordesillas). Ne postoji mnogo podataka o pravom identitetu tog Aveljanede, ali jedno je sigurno: Aveljaneda je bio vatreni poklonik Lopea de Vege, najplodnijeg španskog dramaturga Zlatnog veka i Servantesovog literarnog rivala. Aveljanedin Don Kihot je put hvalospeva Lopeu i njegovom delu, Lopeovi stihovi u više navrata citirani, a Servantes žestoko napadnut i vređan (nazvan je matorim i sakatim). Postoje izvesne pretpostavke da je sam Lope de Vega bio autor barem prologa Aveljanedinog Don Kihota. Servantes će na ove uvrede odgovoriti u prologu drugog dela Don Kihota, međutim, njegov odgovor će biti blag i bez srdžbe.

 

Što se tiče samog dela, svi se slažu da je po vrednosti daleko ispod originala, a sami likovi Don Kihota i Sanča Panse ne liče na Servantesove individualiste iz prvog dela, već su pretvoreni u sterotipne karikature bez one plemenitosti, jačine i lepote koju im je udahnuo Servantes.

 

Prvi deo

 

Alonso Kihano, sredovečni idalgo (šp. hidalgo), živi dosadnim životom u nekom malom mestu u Manči, sa svojom nećakom i domaćicom. Vreme krati čitajući viteške romane i veruje da je svaka reč u njima istinita, iako su dani viteštva odavno prošli, a mnogi događaji opisani u njima realno nemogući. Čitao je mnogo, po ceo dan i noć i "od malo spavanja i mnogo čitanja osuši mu se mozak te izgubi pamet" (... del poco dormir y del mucho leer se le secó el cerebro, de manera que vino a perder el juicio) te odluči da se proglasi lutajućim vitezom i da krene da traži avanture. Tako izvuče iz nekog budžaka oružje i oklop svojih pradedova i, pošto ih je očistio i uglancao, proglasi sebe za viteza Don Kihota od Manče, svom konju nadenu ime Rosinante (šp. Rocinante), odabra Aldonsu Lorenzo ((šp. Aldonsa Lorenzo), seljančicu iz susednog sela, za svoju damu kojoj će posvećivati svoja junaštva i dobra dela i prekrsti je u Dulsineja od Toboza (šp. Dulcinea de Tobozo), te krenu na put u potrazi za avanturama.

 

Prvi odlazak od kuće Don Kihota počinje u ranu zoru i traje ceo dan, da bi na kraju dana potražio prenoćište u nekoj krčmi za koju veruje da je začarani dvorac. Tu će dobiti prve batine i savet da potraži štitonošu. Odlazi iz krčme, na putu sreće neke trgovce iz Toleda koji ismevaju i vređaju njegovu uzvišenu damu, Dulsineju od Toboza, gde on ustaje u njenu odbranu i napadne trgovce, a ovi skoče pa ga dobro izmlate. Svog premlaćenog, nalazi ga njegov komšija Pedro Krespo (šp. Pedro Crespo) i vraća ga kući. Dok se on oporavlja u krevetu, nećaka i domaćica sa Don Kihotovim prijateljima, lokalnim berberinom i župnikom, spale sve viteške knjige koje su po njihovom mišljenju, krive za njegovo ludilo, te zaključaju biblioteku a njega ubede da je biblioteku odneo neki volšebni čarobnjak.

 

Don Kihot se, međutim, ne predaje tako lako i dalje razmišlja kako da ostvari svoj naum, te prvo posluša savet krčmara, to jest, „vlasnika začaranog zamka" te pozove svog komšiju, priprostog i dobrodušnog Sanča Pansu (šp. Sancho Panza), da mu se pridruži u avanturama kao štitonoša, a za uzvrat mu obeća mesto guvernera na ostrvu. Sančo pristaje, te se njih dvojica iskradoše u zoru iz sela i tako Don Kihot po drugi put pođe od kuće u susret avanturama lutajućeg viteza. Od tog momenta nižu se dogodovštine veleumnog viteza Don Kihota od Manče i njegovog štitonoše Sanča Panse, počevši sa čuvenim napadom na vetrenjače u kojima je samo on video grdne i surove divove.

 

Drugi deo

 

Za razliku od prvog dela gde je Don Kihot potpuno zaluđen i u nekom svom svetu vitezova, nežnih devica i platonskih ljubavi, u drugom delu je lucidan, sasvim bistre pameti i vidi stvarnost onakvom kakva jeste. Sad su drugi ti koji stvaraju privid viteškog sveta i volšebnih magova ne bi li privoleli Don Kihota da jednom za svagda odustane od „života lutajućeg viteza". Čak je i nesrećni Sančo prinuđen da učestvuje u toj šarenoj laži te dovodi Don Kihotu tri seljančice rekavši mu da su to Dulsinejine dame pratilje. Međutim, kada Don Kihot prepozna devojke kao samo tri sirote seljanke, Sančo se zgražava i pokušava da ga ubedi da je to opet mađija nekog zlog čarobnjaka koja mu ne dozvoljava da vidi realnost. Takođe su veoma zanimljivi razgovori između viteza i njegovog štitonoše, u kojima se vidi kako Don Kihot polako i postepeno gubi svoje ideale, pod uticajem Sanča Panse. Ta transformacija se takođe vidi i u postepenom menjanju imena - od Don Kihota, postaje Vitez od Lavova, a zatim se pretvara u Viteza Tužnoga Lika. S druge strane, Sančo polako prihvata ideale svog gospodara, koji se polako u samom Sanču koncentrišu u jednu fiks ideju - da postane guverner ostrva. Sančo uspeva da postane guverner i pokazuje se kao veoma mudar i praktičan vladar, međutim njegova vladavina će ipak na kraju završiti kao potpuna propast.

 

Kao što smo već napomenuli, sada su drugi koji stvaraju svet privida za Don Kihota. Sanson Karasko (šp. Sansón Carrasco), mladi učenjak i takođe Don Kihotov prijatelj, svojevoljno kreće Don Kihotovim stopama i pretvara se u Viteza od Belog Meseca, a s jedinim ciljem da po viteškim pravilima natera Don Kihota da izbije iz glave ideje o životu i avanturama lutajućih vitezova. Iako je u prvom delu to isto pokušao kao Vitez od Ogledala, bio je poražen, ali ovaj put kao Vitez od Belog Meseca uspeva u svojoj nameri i pobeđuje Don Kihota u viteškom dvoboju, nateravši ga da se vrati kući i obeća da neće pokušavati da opet polazi na put barem godinu dana.

 

Roman se završava Don Kihotovim potpunim ozdravljenjem, međutim, potpuno razočaran stvarnošću, odriče se viteštva, priznaje svoju zabludu i umire.

 

Zanimljivo je da postoje pretpostavke da su neki delovi ovog drugog dela apokrifni, konkretno epizoda događaja u Montesinesovoj pećini, opisana u 22. i 23. poglavlju.

 

Struktura i tematika

 

Kao što je već pomenuto, veruje se da je prvo poglavlje isprva bilo zamišljeno kao posebna literarna celina, kao kratka priča. Kasnije je Servantes razvio roman počevši od te prve priče. Priča je zamišljena kao čitanje rukopisa Sida Ameta Benandželije (šp. Cide Hamete Benangeli) mavarskog hroničara koji se zapravo pojavljuje tek u 9. poglavlju i koji se pominje svega četiri puta u celom romanu, da bi na kraju potpuno nestao u prvom delu nakon 27. poglavlja. Na prvi pogled, pripovedanje se odvija bez reda, međutim, struktura romana je kompleksna i pažljivo građena. Sam roman poseduje osobine različitih književnih rodova, od viteških romana i ubačenih novela, do literarnih rasprava pisanih u dijalogu, kako je to bilo uobičajeno u ono vreme. Roman takođe sadrži komične delove, ozbiljne besede, poslovice i anegdote narodnog karaktera. Ono što izdvaja ovaj roman je veština kojom Servantes sve te elemente potčinjava i uklapa u nit glavne radnje.

 

Bogatstvo tematike dela je nepresušno. Međutim, moguće je skicirati neke od osnovnih tema ovog dela.

 

Glavna tema kruži oko pitanja da li je moguće naći ideal u realnosti, to jest, da li realnost pobeđuje fikciju ili fikcija pobeđuje realnost. Ova tema je usko povezana i sa konceptom ljudske slobode. Kako čovek treba da shvati slobodu? Kakve zaključke može da izvede o slobodi, nakon što je iskusio? Možemo li promeniti svet ili svet menja nas? Šta je uopšte razumnost a šta je ludost? Da li je moralno pokušati promeniti svet?

 

Iz te glavne teme, usko vezane za erazmovsku temu ludila i baroknu ideju privida i realnosti, proizilaze ostale sekundarne teme:

 

1. Da li je moguće iznaći književni ideal? Tema književne kritike je veoma karakteristična za celokupno Servantesovo delo. U delu postoje kritike viteških i pastoralnih romana, kao i kritika nove komedije Lopea de Vege.

 

2. Da li je moguće pronaći ideal u ljubavi? U romanu se pojavljuju različite ljubavne priče. Neke su nesrećne zbog samog životnog koncepta vezanog za slobodu, kao što je slučaj sa Marselom i Grizostomom, druge zbog patološke nesigurnosti, kao što je ubačena novela Nestrpljivi radoznalac, ili pak zbog previše idealizovanih dama, kao što je sama Dulsineja, ili previše prozaična kao što je Aldonsa Lorenzo. Takođe se pojavljuje i motiv ljubomore, veoma važan za Servantesa.

 

3. Da li je moguće pronaći politički ideal? U romanu se pojavljuje tema utopije u obliku Sančove vladavine ostrvom Baratrarijom, priviđanjima koje ima Don Kihot u Montesinovoj pećini, itd.

 

4. Da li je moguće pronaći ideal pravde? Ovu temu vidimo u epizodama sa galeotima, momkom koji dobija batine, itd.

 

Ubačene novele

 

Jedna od novina u žanru je ubacivanje posebnih priča u nit glavne radnje u obliku kratkih priča - novela. Neki smatraju da ove novele ne remete i nemaju nikakav uticaj na glavnu radnju romana, i da čak i ako bi se izbacile, to ne bi mnogo poremetilo glavnu priču, dok drugi smatraju da te novele nisu tek tako ubačene i da čine deo opšte kritičke, estetske i tematske strukture romana.

 

U prvom delu romana ubačene novele samo podvlače Don Kihotov osnovni etički motor: želju da privoli druge da se povinuju njegovom apsurdnom idealističkom pogledu na svet. Problemi koje on pokušava da reši nisu zasnovani na realnosti nego na idealizmu sveta mašte koji on pokušava da oživi. U slučajima istinske moralne nepravde, Don Kihot se svodi na običnog posmatrača.

 

Ubačene novele U drugom delu romana predstavljaju prave socijalne probleme Servantesovog doba, kao recimo, proterivanje "moriskosa" (šp:moriscos) 1502. godine. "Moriskosi" su muslimani koji su bili nasilno pokršteni nakon pada poslednjeg mavarskog bastiona, Granade i konačne pobede Katoličkih kraljeva, Izabele od Kastilje i Fernanda od Aragona i završetka Rekonkiste 1492. godine. U želji za ostvarenjem što monolitnije države na verskom planu, 1492. godine proteruju sve Jevreje, a 1502. sve Mavre i "moriske", jer su smatrali da njihova predanost novoj religiji nije iskrena i da u tajnosti i dalje praktikuju svoju staru veru, islam. Epizoda u kojoj učestvuje Rikote sa svojom kćerkom Anom Feliks, opisuje te događaje sa svom svojom propratnom religioznom, međuljudskom, ekonomskom i etičkom tragikom.

 

Kritika viteških i pastoralnih romana

 

U romanu je uočljiva i kritika viteških i pastoralnih romana. Svoje detaljno mišljenje o mnogim veoma popularnim viteškim i pastoralnim romanima tog doba Servantes je dao u 6. poglavlju prvog dela u kome župnik i berberin vrše „veliku čistku" Don Kihotove biblioteke. Pre nego što odluče da li određena knjiga zaslužuje da završi na lomači ili ne, daju svoj sud o istoj. Tako u tom poglavlju možemo pročitati Servantesovo mišljenje o romanima kao što su španski viteški roman Amadis od Galije (Amadis de Gaula) ili valensijanski viteški roman Tirante Beli (šp. Tirante el Blanco, katal. Tirante lo Blanc). Lista knjiga osuđenih na lomaču daje nam savršenu sliku o Servantesovim književnim stavovima.

 

Parodija je osnovni element ovog romana. Međutim, roman je veoma kompleksna parodija. Delo nije samo prosta parodija viteških romana putem direktnog preterivanja nedoslednosti i nemogućih događaja. Komičnost ovog romana proizilazi iz nemogućnosti da se staromodna i fantastična priča situira u moderan okvir realnosti. Neke od parodija otvoreno pokazuju svu besmislenost i nereanost osnovnih karakteristika glavnih junaka viteških romana. Lutajući vitezovi su superljudi, veoma otporni, izdržljivi i nadasve dugovečni. Veoma veliki deo komičnosti romana proističe upravo odatle: realno, putešestvije i avanture Don Kihota iziskuju energiju i izdržljivost koja nikako nije svojstvena za čoveka njegovih godina. S druge strane, činjenica je da su njegovi uzori bili veoma aktivni i izdržljivi, iako mnogo stariji od njega.

 

Kritika besmislenosti i nerealnosti pastoralnih romana u kojima su pastiri i pastirice nežni mladići i devojke sa klasičnim imenima koji po ceo dan uzdišu zbog neuzvraćene ljubavi i govore skoro isključivo u stihovima izražena je u pastoralnim epizodama o pastirici Marseli i Grizostomu, a vrhunac kritike je sadržan u Don Kihotovom „ispaštanju" u Sijera Moreni, gde provodi više dana i noći go ko od majke rođen, skačući po planini, uzdišući i žaleći se u stihu i pompeznim rečima na „okrutnost" svoje dame, Dulsineje od Toboza.

 

Kritika nove komedije Lope de Vege

 

Servantes takođe kritikuje Lopea de Vegu i novu komediju. Iako se na više mesta dotakao kritike Lopea de Vege lično i nove komedije, svoje stavove o dramskoj umetnosti detaljnije je izrazio u 48. poglavlju prvog dela preko lika kanonika. Za novu komediju kaže da komadi koji se trenutno prikazuju su "sve same poznate budalaštine i stvari koje nemaju ni glave ni repa" (I, 48), međutim, narodu se ipak sviđaju. Dalje kritikuje autore, konkretno, samog Lopea de Vegu, iako ga ne imenuje, što ugađa neukom svetu i piše ono što je masi milo, a na uštrb prave umetnosti. Nova komedija, po Servantesu, ne poštuje pravila klasične komedije, na šta će mu kasnije Lope de Vega odgovoriti u svojoj Novoj umetnosti pisanja komedija (1609.) da onaj ko danas piše poštujući pravila klasične komedije "umire bez slave i nagrade". Servantes dalje govori kako slava obavezuje Lopea de Vegu da uzdiže teatar a ne da ga spušta na nivo prostog sveta. Servantes takođe kritikuje upotrebu čuda i duhova, nepoštovanje jedinstva mesta ("prvi čin počeo u Evropi, drugi u Aziji, a treći se završio u Africi") i vremena ("dete u pelenama večera u prvom činu, i u drugom je već bradati čovek"), mešanje likova iz različitih epoha (radnja se dešava u vreme Pipina i Karla Velikog i glavna ličnost je u njoj osoba za koju se kaže da je imperator Iraklije"), nedoslednost i mešanje žanrova, pripisivanje čuda jednog sveca drugom, itd.

 

Međutim, pored sve ove kritike, Servantes ipak ne može a da se ne divi ogromnom talentu Lopea de Vege za koga takođe kaže da je "srećni genije ove kraljevine, slavan i poznat u celom svetu po svojim komedijama"(I,48). Moglo bi se reći da je Servantes u neku ruku osećao izvesnu ljubomoru prema Lopeu de Vegi (koja je svakako išla i u obrnutom pravcu), pogotovu što njegova dramska dela nisu ni približno imala isti uspeh. Servantes je takođe kritikovao neviđenu umišljenost i uobraženost tog "monstruma prirode", kako je jednom prilikom nazvao Lopea de Vegu. Beskrajno imenovanje i navodno citiranje slavnih pisaca (Platon, Demosten, Aristotel), obavezno citiranje sijaset poema koje slave njegovu umetnost na početku svakog njegovog dela, poeme koje su navodno napisale slavne ličnosti i žene, a koje je u stvari pisao sam Lope de Vega pa ih potpisivao tuđim imenima, samo su neke od stvari koje Servantes kritikuje u prologu prvog dela Don Kihota. Na primer, sa sigurnošću se zna da su soneti koje je potpisala Kamila Lusinda (poetsko ime koje je Lope de Vega dao Mikaeli Luhan, svojoj dragani) zapravo njegovi, jer sama Mikaela Luhan nije umela ni da se potpiše.

 

Kritika društva

 

Don Kihot je višeslojan roman sa bezbroj značenja i isto toliko tumačenja. Osim oštre kritike i parodiranja viteških i pastoralnih romana, popularnih u Servantesovo doba, ovaj roman predstavlja takođe i kritiku crkve i inkvizicije, kritiku tadašnjeg španskog društva koja se ogledala u podeli na stare i nove hrišćane, običaja i ljudskih naravi. U Servantesovo doba, mnoge od ovih kritika su mogle da koštaju autora slobode ili čak i života, i jedini način da ih izrazi bio je kroz usta mentalno poremećenih literarnih junaka. Isto će uraditi i u jednoj od svojih Uzornih noveli, Stakleni licencijat (šp: El licenciado Vidriera).

 

Don Kihot i Sančo Pansa

 

Don Kihot je centralni element romana a njegovo ludilo je najkarakterističnija crta njegovog lika. Trezvenost i ludilo se kombinuju u njegovom liku koji evoluira tokom romana. Don Kihot nije statičan, konačan lik, već se njegova egzistencija razvija i definiše samu sebe kroz proces samoostvarenja. Don Kihota i Sanča Pansu definišu pre svega njihova dela i ono što govore, a ne opisi njihovih duševnih, psihičkih i fizičkih stanja.

 

Ludilo Don Kihota je presudno za pravilno razumevanje ovog lika, jer se radi o specifičnoj vrsti. U tom ludilu, njegova mašta je ta koja je poremećena, ne njegove sposobnosti. U samom naslovu, Don Kihot se naziva "veleumnim" ili "oštroumnim" (šp:ingenioso), terminom koji bi se mogao protumačiti kao "maštovit",čime se jasno ukazuje na hiperaktivnu maštu glavnog lika. Zapravo, u najnovijem prevodu prevodilac se odlučuje baš za reč "maštoglavi".

 

Postoje tri osnovna aspekta Don Kihotovog ludila:

 

Prvi aspekt je da on čvrsto veruje da događaji opisani u viteškim romanima imaju čvrstu istorijsku podlogu. To je suština njegovog ludila.

 

Drugi aspekt proizilazi direktno iz prvog: ako su te priče istinite, sasvim je logično pretvoriti se u lutajućeg viteza.

 

Treći aspekt se pokazuje tek u drugom poglavlju - mašta nameće stvarnosti slike sveta viteških romana i pretvara krčme u dvorce, seljanke u princeze, vetrenjače u divove, a stada ovaca u vojske.

 

To su tri osnovna elementa Don Kihotovog ludila koje uspostavlja Servantes na samom početku knjige, vođena njegovom opsesijom viteškim romanima. Kada izađe iz opsesivnog stanja, Don Kihot je razborit i mudar i njegovi postupci ne razlikuju se od postupaka bilo koga zdrave pameti. Takva vrsta ludila se definiše kao ludilo sa momentima lucidnosti. Međutim, jedna osobina je zajednička i ludom i lucidnom Don Kihotu - neverovatna plemenitost i spremnost na žrtve za dobrobit čovečanstva.

 

Sančo Pansa je Don Kihotova potpuna suprotnost, kako duhovno, tako i fizički. Dok je njegov gospodar visok i mršav on je nizak i debeo. Primer prostodušnog čoveka iz naroda koji je naučen da poštuje autoritete, ali ne i da razmišlja o "umnim" temama. Zdrave je i bistre pameti i, za razliku od svog gospodara, čvrsto stoji sa obe noge na zemlji, a kad zatreba, ume da bude i lukav. Njegova mudrost ne dolazi iz knjiga i visokih škola, već direktno iz života i predstavlja nepresušni izvor prave narodne mudrosti. Na svaku ludoriju svog gospodara uvek ima spreman odgovor ili komentar u obliku neke narodne umotvorine - bilo poslovice, bilo izreke ili verovanja. Svestan je ludila svog gospodara, ali svejedno ga ne napušta u nevolji, u početku zato što poseduje veliki osećaj odanosti ali i praktičnosti, jer mu je sve vreme u glavi Don Kihotovo obećanje da će ga učiniti guvernerom ostrva, zbog čega je, uostalom, i pošao u avanture. Međutim, u drugom delu, Sančo zaboravlja na to obećanje i ponovo polazi na put, pre svega iz velike ljubavi i prijateljstva koje oseća prema svom nesrećnom gospodaru.

 

Originalnost

 

Don Kihot je konačno uobličio formulu realizma, čije preteče nalazimo u španskoj književnosti Srednjeg veka. Karakteriše se parodijom i ismevanjem svega fantastičnog, društvenom kritikom i insistiranjem na psihološkim vrednostima i deskriptivnom materijalizmu.

 

Don Kihot je takođe kamen temeljac za polifonični roman, roman koji pokazuje realnost sa različitih tački gledišta koje su isprepletane u istom vremenskom prostoru. Pretvara realnost u nešto veoma kompleksno jer ne samo da pokušava da je reprodukuje, nego i da je zameni. Moderan roman, onako kako ga je začeo Don Kihot, mešavina je svega. Kako to kaže sveštenik, "razuzdano pisanije": mešavina epike, lirike, tragedije, komedije, proze, stiha, dijaloga, govora, pošalica, basni, filozofije, legendi... I naravno, parodije svih tih žanrova.

 

Transkripcija i izgovor

 

U Servantesovo doba, Kihot je pisano Quixote, a X (iks) se izgovaralo kao srpsko Š, tako da bi transkripcija imena na srpski jezik prema starošpanskom mogla biti Kišote. Međutim, u modernom španskom jeziku, X (iks) je zamenjeno sa J, koje se izgovara kao srpsko H, tako da dobijamo Quijote - Kihot. Takođe je pravilna, mada manje zastupljena, i transkripcija Kihote.

__________________________________

 

Možda niste znali, ali roman Don Kihot se smatra najviše prevođenim delom u celom svetu, odmah nakon Svete knjige svih hrišćana, Biblije.

 

Iako pripada renesansi, Servantes se smatra tvorcem modernog romana, a njegovo delo Don Kihot mnogi smatraju osnovom zapadnoevropske književnosti, ali i "jednim od najboljih objavljenih dela fikcije svih vremena, kao i najvažnijim delom španskog Zlatnog veka".

 

Roman Don Kihot je objavljen početkom 17. veka u dva dela, ali pod drugim naslovom. Naime 1605. godine je objavljen "Veleumni plemić Don Kihot od Manče", a 10 godina kasnije i drugi deo romana, pod nazivom "Drugi deo veleumnog plemića Don Kihota od Manče". Delo je objavljeno u Madridu i sadržalo je veliki broj štamparskih grešaka. Ubrzo su se pojavila mnoga nova izdanja, prvenstveno štampana u: Valensiji, Lisabonu, Aragonu, ali i Briselu. U Barseloni 1617. godine se pojavljuje prvo zajedničko izdanje prvog i drugog dela.

 

Čak i podrobnom analizom romana Don Kihot je prilično teško utvrditi precizno temu dela. Razlog za to je što je roman izuzetno slojevit, pa se tako nameće ne samo jedna tema. U osnovi, glavnom temom dela se smatra pitanje pronalaženja ideala u stvarnosti, ali i pitanje da li realnost rađa maštu ili je obrnuto.

 

Iz te, da kažemo glavne teme romana Don Kihot proističu i druge teme, odnosno pitanja, poput: da li je moguće pronaći ideal u ljubavi ili u politici, književnosti, ali i da li je moguće pronaći ideal pravde. Sve te teme zajedno i mogući odgovori na pitanja čine srž romana Don Kihot.

 

Prvo na šta treba obratiti pažnju kada je analiza lektire Don Kihot u pitanju jeste vreme njenog nastanka. Kada se to uzme u obzir, apsolutno je jasno zašto se smatra osnovom zapadnoevropske kulture, te jednom od najprevođenijih knjiga na celom svetu.

 

Do danas nije tačno utvrđeno gde je Servantes pronašao inspiraciju za ovo maestralno delo, mada postoje brojne pretpostavke.

 

Struktura romana na prvi pogled deluje kao da nema nekog posebnog reda, međutim tako je samo na prvi pogled. Zapravo, struktura lektire Don Kihot je pažljivo građena i vrlo je kompleksna.

 

Roman Don Kihot se ne može svesti ni pod jednu određenu vrstu, jer u sebi sadrži karakteristike mnogih: od ubačenih novela, preko viteških romana do ubačenih rasprava. Sve to je Servantes maestralno uklopio u tok glavne radnje.

 

Iako nije dokazano do sada, već se sve zasniva na pretpostavkama, smatra se da je prvo poglavlje prvobitno trebalo da bude kratka priča i posebna literarna celina. Da li je tako ili ne, ne znamo, ali je sigurno da je pisac upravo od te celine razvio dalji tok lektire Don Kihot.

 

U romanu su prisutni kako, da tako kažemo ozbiljni delovi, tako i oni koji u sebi sadrže komične elemente. Prisutne su i anegdote iz naroda, te poslovice, ali i ozbiljne besede.

 

Lektira Don Kihot obiluje takozvanim ubačenim novelama, odnosno samostalnim pričama, koje čak i ako bi se izbacile iz romana ne bi poremetile tok radnje. I to je jedna od specifičnosti Servantesovog dela.

 

Glavni lik je Don Kihot - Osnov za tumačenje lika Don Kihota, prema mišljenju mnogih koji su se bavili analizom ove lektire je ludilo, odnosno njegova "veleumnost", kako je primarno i glasio naslov ovog romana. S tim što u toj njegovoj "veleumnosti" postoje tri oblika, odnosno aspekta i to: on veruje da su se događaji koji su opisani u viteškim romanima zaista zbili, zatim se usled tog verovanja u njemu rađa ideja da je sasvim logično postati vitez, te u trećem aspektu se pojavljuje svojevrsna iskrivljena percepcija, jer on sada umesto obični stvari vidi ono što je njegova mašta istkala, odnosno umesto ovaca vidi vojsku, umesto mladih seljanki vidi princeze, krčme su sada dvorci i tome slično.

 

Međutim, kada nije u ovakvom stanju, Don Kihot je prikazan kao razborit i mudar čovek. Bez obzira da li je u stanju "veleumnosti" ili ne, jedno je sigurno: Don Kihoto srce je plemenito i uvek je spreman da pomogne svakome, a za dobrobit čitavog čovečanstva.

 

Ukoliko mislite da možete da napišete dobar sastav iz srpskog jezika na temu lektire " Don Kihot " ili, pak da dobro uradite pismeni zadatak sa istom temom, samo na osnovu prepričavanja dela, bojim se da neće biti baš tako lako. Iako je roman "Don Kihot" prilično obiman, svakako vam preporučujem da ga pročitate, jer ćete jedino tako doživeti ovo maestralno delo na pravi način. No, vaša volja... mi ćemo ovde pokušati da na što bolji način prepričamo lektiru "Don Kihot" i damo vam, barem osnovne snernice za analizu dela ili pisanje sastava iz srpskog jezika.

 

Već na samom početku romana, Servantes uvodi glavnog junaka, opisujući ga kao sredovečnog čoveka, koji živi sa svojom nećakom i domaćicom kuće, u jednom mirnom mestu u Manči. Alonso živi vrlo mirnim i prilično nezanimljivim životom, čitajući mnogo, a ponajviše viteške romane. U trenutku kada je preterao sa čitanjem i kako kaže pisac "osuši mu se mozak" od toga, te se njegova fikcija pretvara u stvarnost. Alonso tada odlučuje da se poistoveti sa vitezovima o kojima je čitao i sam postane lutajući vitez, koji pomaže drugima i doživljava brojne avanture. Pronašao je stari oklop i oružje, izglancao ga, odredio sebi damu, kojoj će posvećivati sve svoje pobede... dakle, sve kao da je pravi vitez.

 

Odabrana dama je zapravo bila seljančica iz susednog sela, po imenu Aldonsa Lorenco, ali joj Alonso nadenu drugo ime: Dulsineja od Toboza. Sebe je prekrstio u Don Kihota od Manče, a svog konja je nazvao Rosinante. Tako je krenuo u prvu avanturu, koja je trajala samo jedan dan. Ubrzo je u jednoj krčmi, za koju je on mislio da je začarani dvorac, dobio prve batine, ali i savet od krčmara da potraži štitonošu. Na putu ka kući, sreće neke trgovce koji ismevaju i njega i njegovu damu, te još jednom dobija batine. Tako prebijenog ga pronalazi njegov komšija, po imenu Pedro Krespo i vodi ga kući.

 

Tokom njegovog oporavka, domaćica kuće u dogovoru sa njegovim prijateljima spaljuje sve viteške knjige, ali i zazida biblioteku, verujući da su to glavni krivci za ponašanje Don Kihota.

 

Pa ipak, on ne odustaje od svoje ideje. Kada se oporavio, poziva svog komšiju da mu bude štitonoša i krene sa njim u nove avanture. Sančo Pansa pristaje, ali uz obećanje da će dobiti titulu guvernera ostrva. Tako oni kreću u nove avanture zajedno, te se nižu različiti događaji, od kojih je svakako najupečatljiviji onaj u kome se bore protiv vetrenjača, u kojima Don Kihot vidi zapravo strašne divove.

 

Drugi deo lektire "Don Kihot" je, naizgled drugačiji od prvog. To jest u njemu se menja odnos glavnog junaka prema avanturama. Dok je u prvom delu silno želeo da postane vitez, kao junaci njegovih romana, dotle u drugom počinje da se preispituje, te dozvoljava da ga drugi ubeđuju i pokušavaju da stvore privid, pželeći da ga ubede da treba da odustane od svoje ideje. Na kraju u tome uspeva njegov prijatelj po imenu Sanson Karasko. On je sam krenuo za svojim prijateljem želeći da mu pomogne, te se silom prilika pretvorio u Viteza od Belog Meseca i pobedio Don Kihota u dvoboju. Zatim ga je naterao da se vrati kući, te da obeća da neće kretati u nove avanture barem godinu dana.

 

Lektira "Don Kihot" se završava potpunom transformacijom glavnog junaka, te njegovim ozdravljenjem. Međutim, on je sada potpuno razočaran stvarnošću, rezignirano priznaje svoju zabludu, odriče se viteštva i ubrzo odlazi sa ovoga sveta.

________________________________

 

Miguel de Cervantes Saavedra (1547. – 1616.) je bio pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena. Rođen je u gradiću Alcala de Henares, nedaleko od Madrida, kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga. Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka. Školovao se u rodnom mijestu, Sevilli i Madridu, gdje je počeo pisati svoje prve pjesme. Sa dvadeset godina, kao član pratnje kardinala Acqavive, papina legata u Španjolskoj, odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život, bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini. Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir. Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku. Ali, ni u domovini ga nije dočekala sreća. Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika.

 

U 37. godini se ženi, a od 1582. godine se okreće literaturi, no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača. Godine 1585. izdao je pastoralni roman Galatea. Unatoč popularnosti takvih romana, ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao. Tada ga stečaj novčara, kod kojega je položio svoj novac, upropaštava i dovodi u zatvor. U tamnici piše prva poglavlja Don Quijotea koji će biti objavljen 1605. pod naslovom Oštroumni vitez Don Quijote od Manche, prvi dio i postiže veliki uspijeh. Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost. Izdaje zbirku od dvanaest novela Uzorne novele, kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ; satiričko didaktičku poemu Put na Parnas i Osam komedija i osam novih međuigri. Potaknut objavljivanjem nastavka romana Don Quijote Alonza Fernandeza de Avellaneda, Cervantes objavljuje svoj nastavak romana. Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko - viteški roman Persiles i Sigismunda, objavljen posmrtno. Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.

loading...
18 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Miguel de Cervantes Saavedra - Don Quijote

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u