Marija Terezija lektira

Marija Terezija

Marija Terezija

 

Marija Terezija 13. maj 1717 – 29. novembar 1780

 

Marija Terezija je poticala iz imućne i poznate porodice. Njen otac, Karlo VI bio je nemački car iz roda Habzburgovaca, pobožan katolik, pripadnik porodice koja je već dvesta godina bila veoma uticajna i poznata u svetu i poglavar države koja se u njegovo vreme uzdizala u visine.

 

Nakon cara Karla V, dinastija se podelila na austrijske i španske Habzburgovce. Španski Habzburgovci ugasili su se 1700. godine, a austrijski 1740. godine, što je izazvalo rat za austrijsko nasledstvo. Kao jedan od razloga gašenja loze navodi se veliki broj brakova unutar porodice, mada je takvih veza bilo malo u austrijskoj lozi, kao i male boginje koje su u to vreme imale i smrtonosan ishod. Ipak, lozu je uspela da sačuva Marija Terezija koja se udala za Franju Stefana, i time obezbedila naslednike u Beču pod dinastičkim imenom. Karlova majka ugovorila mu je brak sa princezom Elizabetom Kristinom. Njena porodica smatrana je za siromašniji stalež stanovništva i imali su mali ugled. Jedina koja se protivila tom braku bila je upravo Elizabeta Kristina. Poslali su joj teologe koji su je bodrili i na kraju je posle dugog mučenja pristala da se venča sa neznancem i ode u Španiju.

 

Karlo je bio oduševljen lepotom svoje žene, i odmah je prema njoj osetio naklonost. Njih dvoje će se kasnije istinski zavoleti i imati skladan brak, što je bila retkost krunisanih kraljeva.

 

Ubrzo njen položaj u zemlji postao je sve teži. Karlo se borio u velikom ratu, jednom od najkrvavijih oružanih sukoba stare Evrope. Njegova ratna površina se sve više širila. U to vreme njegov brat je oboleo od velikih boginja i umro posle šest godina vladavine, i tada je loza Habzburgovaca ostala samo na jednom potomku – Karlu. On nije hteo da se pomiri sa propašću svojih planova, i nije pomišljao na predaju, pa je ostavio svoju suprugu u Barseloni kao upravljača države. Elizabeta Kristina je izdržala uprskos velikoj čežnji za domovinom, koju više nece videti.

 

Posle toga, došlo je vreme mira u Evropi. Iz braka Karla i Elizabete se rađa prvo dete, dečak koji je u kolevci dobio titulu princa od Austrije. Nažalost, dečačić je posle samo šest meseci preminuo. Karla je obuzela panika da bi njegova porodica mogla da doživi da se njegova dinastija ugasi. Ali carica je rodila, i svetlost dana je ugledala devojčica, Marija Terezija.

 

Kada je navršila jedan dan života, princ Eugen je krenuo u rat protiv Turaka u osvajanje Beograda. Princ je na Spasovo odlučio da krene na juriš i Beograd je već sutradan bio njegov.

 

Država nikad nije bila toliko velika, i izgledalo je da se iznad Habzuburga pojavila blistava zvezda.

O detinjstvu male Marije zna se malo detalja. Svi Terezijini dani, obični i svečani, bili su prožeti znakovima kraljevskog, carskog i religioznog dostojanstva i alegorijama. To je obleležilo njenu mladu, osetljivu dušu i detinjstvo.

 

Kada je imala tri godine, dobila je sestricu Marijanu, a Terezijina majka je počela da se razboljeva; njena lepota se gubila, udebljala se i omlitavila, patila je od naglih navala krvi... Nade da će Karlo dobiti neophodnog prestolonaslednika su nestale. Njegove glavne strasti rada su postale lov i muzika. Nedaleko od Beča nalazila su se prostrana lovišta na kojima su Karlo i vrlo često carica, učestvovali u hajkama. Pored toga Karlo je voleo muziku, satima je svirao klavir, komponovao je i to vrlo dobro, a pričalo se da je taj dar nasledio od oca koji bio dobar kompozitor. Zajedno sviranje harfe, violine, klavira i pevanje donosilo je malo opuštanja, vedrine i saradnje u svakodnevnicu.

U porodici Habzburga govorila su se dva jezika; francuski i bečki. Deca su bila brižno odgajana i Terezija je bila poverena pouzdanim ženama i učiteljima.

 

Mala princeza je dosta učila i izazivala je divljenje okoline svojim poznavanjem španskog, italijanskog, francuskog i latinskog jezika, kao i smislom za istoriju i svojim glasom i pevanjem. Prema tome, Marija je za tadašnje pojmove bila visokoobrazovana žena, ali nije učila ništa za svoj budući poziv vladarke. Tada je postajalo sve jasnije da je ona naslednica prestola, i iznad njenog čela je lebdela kruna. Ukoliko bi Marija Terezija zaista nasledila krunu, kraljevstvom bi vladao muškarac, Terezijin suprug, budući zet Karla VI...

 

Devojčica je još pre nego što su joj poispadali prvi mlečni zubi postala centralna tema velike politike. Marija je još kao mala imala veliki broj prosidba. Karlu je za oko zapao mladi Klemens, koji je poticao iz evropske dinastije drugog ili trećeg ranga. Ali Klemens je dobio boginje i umro, a mala Terezija se već u šestoj godini osećala kao mlada udovica. Ali ubrtzo potom, njegovim putem krenuo je njegov brat Franjo Lorenski od Lotaringije, a sa njim i sudbina Marije Terezije.

 

Kada je Marija prvi put videla Franju Lorenskog nije imala ni sedam godina, dok je on napunio petnaest godina. Karlo je njega smatrao razumnim, pristojnim, pažljivim pa čak i "tako mladim, a tako savršenim čovekom". Franjo se odmah svideo caru, ali i Mariji Tereziji kojoj se postepeno javljaju ženske simpatije, preteče ljubavnih osećanja, trunke radoznalosti...

 

Sa Franjom Lorenskim, Habzburgovci su se kao i pre, postupali kao sa članom porodice i odgajali ga kao neku vrstu prestolonaslednika. Franja je dobio odabranu grupu dvorana koji su ga učili i pomagali mu. Služio se sa dva jezika, kao i svi prončevi tog doba: nemačkim i francuskim, ali nikada nije umeo da napiše rečeicu na tim jezicima bez ijedne greške.

 

On je bio prijatan, skoro uvek raspoložen mladić koji je umeo da uživa u životu i koji se odlikovao u lovu i lepo je plesao. Maloj Tereziji on nije smetao, i znala je da otac namerava da je uda za tog "ljubaznog mladića", a pošto je obožavala svog oca, njena naklonost prema Franji je rasla. Međutim, pre nego što su se dečija znatiželja i pubertetski drhtaji pretvorili u tralase strasti i ljubav, dvoje mladih koji su se voleli, morali su da se rastanu.

 

U aprilu 1729. umro je otac Franje Lorenskog, vojvoda od Lotaringije. Sada je Franja posle šesto godina odstustva morao da se vrati u domovinu i preuzme vladarske poslove. Pošto se dve godine bavi upropašćenom državnom blagajnom i preduzima mede štednje, počinje da strahuje za naklonost cara Karla. Kao i za zajednički budućnost njega i Marije Terezije koja je trenutno visila o koncu.

 

I opet je došlo do obrta u korist Marije Terezije i Franje Lorenskog. On se odrekao svog carstva i vratio se u Beč gde je 31. januara 1736. godine usledila svečana ceremonija prosidbe. Marija Terezija je javno priznala ljubav prema Franji, to je znao čitav dvor, a samim tim i čitava Evropa. Venčali su se dvadeset dana kasnije u dvorskoj crkvi i time je započet "najsrećniji brak".

 

Sedmog februara 1737. godine, dvanaest meseci nakon njene svadbe, Marija je rodila devojčicu, Mariju Elizabetu. Njen suprug i otac jedva su krili razočarenje jer su žarko želeli dečaka. Marija Terezija je bila stvorena da rađa decu. Veronauka joj je kao smisao njenog bračnog stanja kazivala da treba da ima što više dece. Tako je odmah posle prve nedelje nakon porođaja bila sprema na novu trudnoću.


I dok je Marijin muž vodio borbe protiv Turaka, ona je čekala i svoje drugo dete, Franjo je izgubio bitku u dalekoj Vlaškoj, ali mu je rođenje još jedne devojčice, šestog oktobra, više štetilo nego bilo kakav neuspeh. Ponovno razočarenje pokrenulo je ogovaranje u narodu. Pričali su kako Mariju treba smaknuti sa prestola, jer car ima i drugu ćerku koja može vladati, na šta je car odgovorio poslavši Franju i Mariju u Italiju, ali su se oni nakon četiri meseca vratili u Beč.

 

Dvanaestog januara 1740. godine rođena je i treća ćerka Marije Terezije, za šta je narod pričao da je velika nesreća, a šestog juna iste godine, umrla je prva Marijina ćerka. Taj gubitak car je podneo teško, i ozbiljno se razboleo, a 20. septembra 1740. godine je umro, a sa njim je nestao i poslednji potomak kuće Habzburga.

 

U trenutku kada je Karlo VI sklopio oči, Marija Terezija je proglašena za naslednicu i time je postala:


• Kraljica Češke
• Kraljica Ugarske
• Nadvojvotkinja Austrije
• Vojvotkinja Šleske, Koruške, Kranjske, Štajerske,
• Makrogrofica Moravske,
• Grofica Tirola, Gorice i Gradišća i tako dalje, to jest apsolutna gospodarica velikog carstva i velikog broja naroda: Nemaca, Slovena, Ugara, Romana.

 

Građani su bili nepoverljivi i osećali su strah prema onome što bi se moglo dogoditi. Nisu znali šta da očekuju od novog vladara s obzirom da je Marija bila vrlo mlada. Ona je sa sobom na vlast ponela vrlo malo ili nikakvo predobrazovanje, nije imala pojma o pravnoj strukturi svoje zemlje, imovini, finansijama, vojci... Međutim, željna znanja noćima je neumorno sedela iznad spisa, knjiga i priručnika prikupljajući znanje iz svih oblasti. Stala je na čelo države koja je u to vreme bila u prilično lošem stanju. Poslednji rat je iscrpeo njena finansijska sredstva, opustošio zemlju, narod je ostavio u opštoj bedi, vojska je bila uništena...

 

Ubrzo po dolasku na vlast, došlo je do više sukoba sa Pruskom, borbe za Češku, nerazumevanja Engleske i vrlo burnog perioda po državu. Marija je izgubila Šlesku, a četiri nedelje pre toga napokon je rodila sina prestolonaslednika, Josipa. Stanovnici Beča kao i roditelji kliči od radosti toliko da u početku ne mogu da poveruju u loše vesti koje su stigle iz Šleske.

 

24 juna, kasno uveče, posle tri dana većanja, Marija Terezija je potpisala dokument a sutradan je krunisana krunom svetog Stefana. Krunisanje je proslavljeno veoma raskošno, i narod i plemstvo su bili zadovoljni i obuzeti oduševljenjem. Posle toga, Marija sebi nije dozvoljavala da se uplaši. Događalo joj se da je za vreme raspravljanja brizne u plač, ali se uvek u pravi čas znala savladati. Pobedu joj nisu omogućili hladna proračunatost niti igra tuđim slabostima, već velika hrabrost i upornost.

 

I Marija je po peti put u drugom stanju i njena priroda mora da pruži sve od sebe kako bi nosila teret koji joj je nametnut. Austrija je u sledećem periodu mnogo izgubila: zemlju veliku 750 kvadratnih kilometara sa više od milion stanovnika i oko četvrtine svojih ukupnih prihoda.

 

Kao što je već rečeno, Marija Terezija nije bila pripremljena za svoj veliki zadatak. Pružili su joj više simpatično nego usmereno vaspitanje, pustili je da se uda i da rađa decu. Prve godine braka je provela između duhovnih vežbi i sati posvećenih uživanju bračne ljubavi, između kolevki svoje dece i pričanja sa svojom dvorskom svitom. Pored visoko službenih nastupa, najveći deo vremena je provodila na uobičajeno ženski način, čak ni uredno obučena nego u kućnoj haljini i papučama, pijuckajući kafu, grickajući slatkiše, kartajući se i šaleći se...


Pošto je počela da vlada, usledila je najoštrija napetost. Čitave noći je čitala dokumenta, prisustvovala beskrajno dugim sastancima, diktirala pisma zbog kojih je gubila živce i bavila se opširnijim dopisivanjem. I pored toga još je naporno jahala, beskrajno dugo plesala, kartala se, pristustvovala predstavama i viteškim igrama.

 

Marija je bila drugačija od većine moćnika tog vremena, bila je sprema da sasluša. Nije verovala da je uvek u pravu, baš suprotno, u njoj je postojao duboko ukorenjeni strah da postupa pogrešno, da donosi pogrešne odluke i da podleže zabludama. Zbog toga je pažljivo slušala upozorenja i predloge, ali ipak nije htela preko noći da dopusti da se prevaspita.

 

Marija Terezija se već odavno smatrala poglavarem čitave porodice, a tako je i delovala. Smatrala je sasvim prirodnim da upravlja i sudbinom svoje mlađe sestre Marijane. Tu sestru je uostalom veoma volela i želela joj je samo ono najbolje. Marijana se ipak divila svojoj sestri i ponizno je sagla glavu u njenoj senci. Bila je navodno nalik na kraljicu, i po spoljašnosti i po naravi, samo je bila njena skromnija i bleđa kopija.

 

Marijana se u julu 1744. godine venčala sa Karlom od Lotaringije, a ubrzo potom je ostala u drugom stanju, ali je pre vremena rodila mrtvo dete. Iako su se lekari nadali njenom oporavku. Marijana je 16. decembra umrla u svojoj 26. godini života. Tu vest Marija je primila kao najteži udarac koji je u tom trenutku mogla dobiti, a ona je ponovo bila u osmom mesecu trudnoće.

 

Marijin cilj u daljem periodu bila je carska kruna za njenog muža. Taj cilj je ubrzo postigla i Franjo je krunisan za cara, dok je ona odbila titulu carice jer nije htela da bude u senci svog muža. Mada su se pred svetom prikazivali puni sloge, ljubavi i poštovanja, u privatnom životu Franjo se polako udaljavao iz životnog žarišta njegove žene.

 

Uprkos svemu, krunisana ili ne, Marija je postala kraljica – carica i vratila se u Beč, vodeći uobičajenu politiku i vojnu svakidašnjicu. Marija je zahtevala da joj se satima čita, posebno uveče, posle njene umerene večere koja je služena u njenoj sobi, što znači bez članova porodice. Ali to nisu bile knjige, ni dela za opuštanje već državni spisi, zahtevi i izveštaji, a čitanje se nastavljalo sve dok je ne bi savladao san.

 

Kada je Marija potpisala mir u Hjubertsburgu, njen najstariji sin je već tri godine bio oženjen. Njena prva unuka, mala Marija Terezija, upravo je pokušavala da prohoda, a caričino najmlađe dete, Maksimilijan, upravo je napunio sedam godina.

 

Carica je rodila šesnaestoro dece, i bilo je vreme da se sa njima pozabavi. Marija je bila brižna i bojažljiva majka, iako je svoije mališane morala da prepusti tuđim rukama, dadilje i učitelji su pažljivo birani. Posle fizičkih napora pri nošenju i rađanju šesnaestoro dece, majci je stigao možda još teži zadatak. Trebalo je da se desetak prinčeva i princeza (ako izuzmemo one rano umrle) vaspitaju za buduće vladare. Za taj tadatak angažovana je čitava četa ljudi u koje su roditelji imali veliko poverenje.

 

Pred ženidbu svog drugog sina Leopolda 18. avgusta, umro je Franjo Lorenski, nemački car i iza sebe ostavio neutešnu udovicu Mariju Tereziju. Marija je želela da čitav Beč uvije u crno, htela je čak i da napusti svoj položaj i ode u manastir. Odmah posle smrti svog muža, proglasila je svog najstarijeg sina za suvladara države.

 

Ubrzo se i sama Marija Terezija zarazila velikim boginjama. Prošlo je više od trideset godina kako je u vladarskoj službi, sada je osedela, vrlo je debela i nepokretna. Uveče 29. novembra 1780. godine, carica je poslednji put zamolila Boga za mislost svoje dece, i umrla.

 

Za vladavinu Marije Terezije svojstvena su apsolutistička i centralistička nastojanja povezana s germanizacijom. Nastojala je da spreči prekomerno iskorišćavanje kmetova, određujući maksimum njihovih obveza prema gospodarima. Uvela je opštu školsku obavezu, tako da su sva djeca od 6-13 godina morala ići u školu. Podsticala je razvoj manufakture u Austriji. U razdoblju od 1740. do 1763. godine vodila je četiri rata koja su dovela do znatnih teritorijalnih gubitaka, ali je takođe ostavila i veliki trag u istoriji Austrije...

 

Učenik - Nikola Novaković II-9

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Marija Terezija

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u