Josip Cvenić - Čvrsto drži joystick lektira

Josip Cvenić - Čvrsto drži joystick

Josip Cvenić - Čvrsto drži joystick

 

Dječak Nino ima dvanaest godina i živi s roditeljima i bratom Mirom. Bolestan je, često ima temperaturu, krvare mu desni i često je umoran. Liječnici ne znaju od čega boluje pa su odlučili da mora u bolnicu na neko vrijeme dok se ne obave sve pretrage. Roman započinje Nininim odlaskom u bolnicu. Ostavljam sve, ne znam hoću li se vratiti. Odlazim na liječenje. Moram priznati, nikad mi nije bilo teže. Dok ga roditelji voze u bolnicu, Nino primjećuje da se roditelji boje i da su jako zabrinuti. Sve što mu govore zvuči kao hrabrenje. Njega to već pomalo živcira. Kada su na putu zastali u jednom restoranu, Nino je sa sjetom promatrao dječaka koji je bezbrižno sjedio sa svojim roditeljima za susjednim stolom. Razmišljao je o vremenima kada je i on tako bezbrižno uživao u izletima s roditeljima.

 

Došli su u bolnicu. Bio je hrabar, no kada su roditelji odlazili, jedva se suzdržao da ne zaplače. Medicinska sestra odvela ga je u blagovaonicu. Tamo je upoznao dječaka Milana koji je bio prijateljski raspoložen. Poslije večere Milan ga je odveo u sobu i upoznao ga s drugim dječacima, s Filipom, Zagorcem, Medenim i Đurićem.

 

Sutradan, dok je prao zube, Nini su prokrvarile desni. Milan mu je rekao da se to i njemu događalo i da zato kupuje crvenu pastu za zube s okusom cocacole u kojoj se ne vidi krv. Nino je odlučio da će i on početi upotrebljavati takvu pastu. Poslije doručka pozlilo mu je; povraćao je na pod kupaonice.

 

Kada je išao na vađenje krvi u laboratorij, upoznao je Jasnu. Jasna je imala lijepu, dugu kosu i bila je starija od njega. Nino je procijenio da bi mogla imati petnaest godina. Odmah mu se svidjela. Vađenje krvi nije ugodna stvar i bilo mu je pomalo teško što će ga Jasna gledati dok mu vade krv. Nakon vađenja krvi sprijateljili su se na putu do bolničkog odjela.

 

Kad se vratio u sobu, Đurić ga je počeo plašiti punktiranjem. Rekao mu je kako je vađenje krvi kao ubod komarca u odnosu na vađenje kičmene moždine. Đurić je bio najstariji među njima, imao je jake ruke i koščato lice i bio je potpuno ćelav, zbog čega je stalno nosio kapu na glavi. Volio se praviti važan i podbadati druge dječake i Nino je zazirao od njega.

 

Dani su mu sporo prolazili, ponekad je čitao ili su u posebnoj prostoriji zajednički gledali filmove. Jednom su prilikom dječaci preskočili bolničku ogradu i pobjegli u grad. Vratili su se na vrijeme i nitko nije ništa primijetio.

 

Nino je često promatrao drveće ispod prozora. Vidio je jednu malu vjevericu. Znao je da se vjeverice ne mogu pripitomiti, ali ipak je to poželio. Svakog dana ostavio bi joj keks na prozoru i ubrzo primijetio da keks svakog dana nestaje. Čak je jedanput vidio kako vjeverica jede njegov keks. To ga je malo razveselilo. Čak joj je u kolačić stavio ceduljicu na koju je napisao: - Voli te Nino! Želio je da ceduljicu odnese u svoju duplju. Ta ga je ceduljica na koncu skupo koštala. Nekoliko dana poslije Đurić mu je u blagovaonici podmetnuo nogu i dok je Nino sjedio na podu, Đurić je iz svoje kape izvukao ceduljicu i smijući se kao lud pročitao: - Voli te Nino! Nino se osjetio posramljenim, bojao se da će Jasna pomisliti kako je poruka bila njoj namijenjena.

 

Roditelji mu nisu mogli često dolaziti u posjete jer su stanovali daleko. Jednom prilikom kad su došli svi su zajedno razgovarali s liječnikom. Liječnik je rekao da njegova bolest možda ima veze sa kvarom u nuklearnoj elektrani Černobil 1986. godine. Naime, nakon kvara, opasne čestice širile su se daleko naokolo, a opasan oblak neko je vrijeme bio iznad skandinavskih zemalja, a baš u to vrijeme Nino je s roditeljima bio na putovanju u Švedskoj. Sada sumnjaju da ima leukemiju. Nino baš nije posve razumio o čemu liječnik priča. Htio je o tome saznati više, pa je zamolio brata da kod kuće pronađe tatine izreske iz novina o kvaru u nuklearnoj elektrani u Černobilu i pošalje mu ih. Miro je obećao da će to učiniti.

 

Nino je zamolio tatu da mu u bolnicu donesu njegov kompjuter Commodore 64, tako da može igrati igrice. I on i roditelji su znali da će Nino u bolnici biti dugo; donijeli su mu kompjutor. Stavili su ga u zajedničku prostoriju gdje se gledaju filmovi. Svi su pomalo igrali; podijelili su se u ekipe i igrali igricu
Formula 1.

 

U paketu s računalom stigla je i žuta omotnica od Mire s novinskim izrescima i tako je Nino saznao više o černobilskoj eksploziji. Prisjećao se njihova putovanja u Švedsku i panike koja je zavladala među ljudima. Sjećao se da mu mama nije dala da dira cvijeće ispred gradske vijećnice i da se nije smjelo jesti voće i povrće zbog sumnje daje ozračeno. Miro je bio još premalen i nije išao s njima na put, ostao je kod djeda i bake.

 

Zbog kompjutora još se jednom sukobio s Đurićem. Ne mogavši pred djevojkama podnijeti poraz u vožnji formule 1, Đurić je u bijesu pljusnuo prvo Milana, koji se najviše veselio Nininoj pobjedi, a onda i Ninu. Zauzvrat te je večeri od Jasne dobio poljubac u bolan obraz. Bila je to za Ninu prva pljuska od nekog dječaka, ali Jasnin poljubac uklonio je svu bol.

 

Za Božić su mu dopustili da provede nekoliko dana kod kuće. Bilo mu je lijepo, ali mu se sve činilo neko tužno. Bio mu je to najtužniji Božić u životu. Od Mire je dobio na poklon igricu Lucky Star (Sretna zvijezda). To je bila igrica u kojoj dječak prelazi mnoge prepreke na putu do cilja. Kad se vratio u bolnicu, često je igrao tu igricu. Nekako se poslije te igrice uvijek osjećao bolje.

 

Bolnički dani ispunjeni bolnim i neugodnim pretragama, vrućicama i mučninama polako su se vukli. Glavna zabava svoj djeci bile su igrice na Nininu kompjutoru. Tu je Nino bio pravi majstor. Ni Đurić više nije bio tako naprasit, naučio je sportski podnijeti poraz. Nino je shvatio da Đurić i nije tako loš dječak i jednog su si dana nakon odigrane igrice u znak pomirenja pružili ruke.

 

Za Novu godinu bio je priređen zajednički doček. Jasna je izgledala prekrasno, posebno se na njoj isticala kosa. Plesali su zajedno i Nino joj je u šali rekao kako misli da su njegove temperature zapravo zbog nje i da liječnici pogrešno misle kako je on bolestan. No, nakon proslave otkrio je da je Jasnina prekrasna kosa zapravo perika. Kosu je izgubila zbog kemoterapije. Više od tog otkrića mučila ga je misao da je Jasna možda teško bolesna. Ona je njemu bila lijepa i bez kose.

 

Neposredno poslije nove godine Jasna je nestala. Tražio ju je po bolnici bojeći se da joj se stanje nije pogoršalo i daje nisu preselili na neki drugi odjel. Na koncu je u ladici svoga ormarića našao pismo. U pismu je pisalo: Ne ljuti se zbog kose. Sada sam na kućnom liječenju. Ne znam da li se vraćam. Šaljem ti pusu. Cao. Ti si moja temperatura.

 

Nino je sve teže podnosio bolnički život i sve češće je sjedio sam u praznoj sobi. I osjećao se sve slabijim i malodušnijim. A onda je stigla obavijest da skoro ide kući. Bilo mu je čudno što odlazi iz bolnice i shvatio je da će mu nedostajati Milan i ostala djeca iz bolnice.

 

Znao je da ga čeka još puno prepreka na putu do ozdravljenja i znao je da mu neće biti lako, no odlučio je biti hrabar i pobijediti bolest. To jutro kada je odlazio iz bolnice primijetio je na svom jastuku pramen otpale kose. Shvatio je da će i njemu od kemoterapije uskoro otpasti kosa, kao Jasni i Đuriću.

 

Odlučio je svoj kompjutor ostaviti u bolnici, da se ostali mogu igrati. Đurić mu je poklonio svoju kapu, da sakrije mjesto odakle je otpao pramen. Đurić je još morao ostati u bolnici i nije se znalo kada će i hoće li mu uopće biti bolje. Na izlazu Nino je zastao, pružio mu svoju igricu Lucky Star i rekao mu: Čvrsto drži joystick!

 

Vrsta djela - Čvrsto drži joystick je suvremeni realistični roman za mladež. Roman je koncipiran kao niz zapisa u kojima dječak - pripovjedač opisuje svoj boravak u bolnici - Imam jedino ovaj svoj dnevnik, u koji bilježim samo neke događaje, i to onako spontano, ne svaki dan. Iako dječak svoje zapise naziva dnevnikom, oni nemaju oblik dnevnika, gdje se iz dana u dan bilježe događaji i razmišljanja, već pripovjedač bilježi samo važnije događaje oblikujući ih u zaokružena poglavlja.

 

Tema i ideja - Ovaj roman obrađuje temu teških bolesti kao posljedicu kvara u nuklearnoj elektrani. U središtu zbivanja je dječak koji je vjerojatno obolio od leukemije, a liječnici sumnjaju da bi to mogla biti posljedica kvara nuklearne elektrane u Černobilu i radioaktivnog oblaka kojem je bio izložen. Jasno ističući vjerojatan uzrok Ninine bolesti roman više nije samo prikaz intimne drame oboljelog dječaka, već dobiva jedan širi odgojni i prosvjetiteljski okvir - skreće pozornost na opasnosti koje sa sobom nosi iskorištavanje nuklearne energije. To što je Nino svoju dozu zračenja nakon havarije u černobilskoj nuklearnoj elektrani primio u dalekoj Švedskoj samo naglašava već poznatu činjenicu da je svijet postao, kako se to popularno kaže, "globalno selo" u kojem smo svi međusobno povezani i gdje ovakve tragedije poprimaju planetarne razmjere. Nakon što je istražujući tatine izreske iz novina shvatio uzroke svoje tajanstvene bolesti, Nino se potpuno osvijestio gleda pitanja korištenja nuklearne energije te svoje spoznaje prenio prijateljima iz bolnice:

- Ali ova vatra koja se zove atomsko zračenje, najjača je vatra, vatra nad vatrama, i čovjek je još nije ukrotio. Ove bolesti možda su kazna bogova. (...) Dovoljna je da se jedna atomska centrala pokvari i da nastrada cijela Europa. Eto ti Cernobila! Kad je nešto otkriveno, ne možeš, a da to ne koristiš. Recimo, otkrio si eurokrem u hladnjaku, mama ga je kupila, naravno, ne možeš, a da ga ne lizneš, bez obzira što se kvare zubi od njega. Svi smo se smijali, a ja se sam sebi čudio kako danas mnogo govorim, kao da dečkima držim predavanje.

 

Uza sva nedvosmislena upozorenja koja nam pisac šalje putem ovih redaka, ovaj roman je prije svega prikaz intimne tjeskobe i hrabrosti dječaka koji se mora nositi s teškom bolesti. Nino na kraju odlazi kući, ali nije izvjesno hoće li potpuno ozdraviti ili ne, no on je pun nade, želi ozdraviti, želi se smijati, želi se družiti s prijateljima. Napuštajući bolnicu, s pramenom svoje kose u Jasninom pismu, osjeća se kao da drži svoju sretnu zvijezdu. Tako računalna igra Lucky star postaje metaforom borbe protiv teške bolesti. Nino je morao ući u opasnu bitku za svoj život u kojoj se može, kao i u računalnoj igrici, osloniti samo na sebe, na svoju silnu želju za pobjedom.

 

Kompozicija - Roman je podijeljen na 14 poglavlja koji nose oznake nivoa - prvi nivo, drugi nivo... baš kao u kompjutorskoj igrici. Poglavlja imaju naslove, pa tako prvo poglavlje ima naslov Ulazim u igru, ne predajem se, a završno poglavlje naslovljeno je Game over - rastanak. Tim postupkom pisac želi istaknuti globalnu metaforu kompjutorske igre kao borbe s bolešću (onako kako to Nino, kao pasionirani igrač doživljava):

- ... sve se zbiva kao u nekoj kompjutorskoj igri. Prolazim iz nivoa u nivo uz pomoć liječnika i za sada pobjeđujem. Ako nam se dogodi samo jedna pogreška, gubim život. To je jedina razlika između ove dvije igre, jer u kompjutorskoj igri ima obično po tri života, a ako pobijedim u posljednjem nivou, dobivam još jednu igru. Ovdje smo samo u jednoj igri koju moramo dobiti.

 

Mjesto i vrijeme - Radnja romana zbiva se najvećim dijelom u bolnici, ali neki dijelovi radnje smješteni su u dom dječaka Nine, kao početak romana i božični dopust. Bolnički prostori nisu preciznije dočarani opisima, već su tek naznačeni: soba, bolnički hodnici, blagovaonica, klupska prostorija i dr. Kao vrijeme radnje mogli bismo odrediti 1993. godinu, što možemo zaključiti po tome što Nino priča kako je kad je s roditeljima bio u Švedskoj 1986. imao 6 godina. Točan vremenski raspon radnje ne možemo odrediti, no po svoj prilici obuhvaća jesen i zimu.

 

Likovi
Nino je dječak koji piše povijest svoje bolesti. Trinaest mu je godina. Glavna Ninina osobina je hrabrost kojom se upušta u borbu s bolešću. Kako je strastveni igrač kompjutorskih igrica, svoju bolest uspoređuje s igrom u koju ulazi i u kojoj nema predaje: Bolest i hrabrost. Pa, ništa mi drugo i ne preostaje. Ulazim u tu igru, ne predajem se.

 

Kao i svaki bolesnik i Nino tek sada shvaća vrijednost zdravlja i ljepotu onih trenutaka kada nije ni pomišljao na bolest: Tek kad si bolestan, sa sjetom se sjećaš kako je svaki trenutak zdravlja lijep. To prisjećanje davalo mi je nadu. Nisam se dao obeshrabriti.

 

Nino strpljivo podnosi često bolne i mučne pretrage, a kako se njegova bolest razvija, nastoji što više može poštedjeti svoje roditelje: Okrenuo sam glavu prema zidu kako majka ne bi vidjela da i ja plačem.

 

U bolnici je Nino doživio i prvu ljubav, ali i bol rastanka kada je Jasna otpuštena na kućno liječenje. Kako se boravak u bolnici otegao, spopadali su i njega trenuci malodušja: Sve češće sam sjedio sam u praznoj sobi čitajući ili gledajući kroz prozor. Ni vjeverica se više nije pojavljivala. - Kad te počnu jedni napuštati, onda te napuštaju svi - pomislio sam. Bojao sam se da me neće napustiti i sreća, moja sretna zvijezda.

 

Iz njegovih zapisa Ninu upoznajemo kao osjećajnog, blagog i miroljubivog dječaka. Na prozoru sobe ostavljao je hranu za vjevericu, nastojao je biti prijatelj sa svim dječacima iz sobe i nije odgovarao na provokacije dječaka Đurića koji je nekoliko puta bio vrlo grub prema njemu. Na koncu, kad je izlazio iz bolnice, baš je Đuriću ostavio svoju omiljenu igricu "Sretnu zvijezdu" i rekao mu riječi ohrabrenja: Čvrsto drži joystick!

 

Ninini roditelji tek su skicirani likovi. Oni se u romanu pojavljuju povremeno, pa su nešto slabije karakterizirani. Iz njihovih postupaka lako prepoznajemo da su to brižni roditelji koji nastoje svom sinu pružiti što više ohrabrenja i podrške, iako su sami zabrinuti i uplašeni više nego Nino.

 

Jasna je djevojčica u koju se Nino zaljubio. Iako je nešto starija od Nine uzvraća mu simpatije. Nini se svidjela zbog svoje ljepote, smirenosti i hrabrosti već pri prvom susretu: Djevojka je mirno sjedila i strpljivo čekala. (...) Djevojka me pogledala, bila je lijepa, moram priznati, odmah mi se svidjela. Malo kasnije uvjerio sam se da je i hrabra.

 

I Jasna je, kao većina djece s odjela, teško bolesna, a posebno pati zbog toga što je izgubila kosu. Nakon novogodišnje zabave, na kojoj je Nino otkrio daje njezina lijepa kosa zapravo perika, Jasna bez pozdrava nestaje iz bolnice, ostavivši tek oproštajno pismo u kojemu mu priznaje ljubav.

 

Đurić je najstariji dječak u sobi i svi ga se u sobi pomalo pribojavaju: Bio je razvijeniji od nas, imao je jače ruke, koščato lice i nijedne dlake na glavi. Zbog toga je uvijek nosio kapu navučenu na glavu. Voli se praviti važan i zastrašivati druge dječake opisom bolnih pretraga, kao što je, na primjer, vađenje leđne moždine: Đurić se savijao od smijeha uživajući u našem strahu. Bio je stariji i iskusniji od nas, to je očito volio pokazivati u svakoj prilici. Volio je biti "glavni". No, kako se razvija prijateljstvo među djecom koju je zadesila ista nevolja, tako i Đurić postaje sve "mekši" i društveniji. Na kraju čak Nini, kojem je zbog kemoterapije počela otpadati kosa, poklanja svoju najdražu kapu.

 

Jezik i stil - Roman je pisan jednostavnim jezikom, lišenim svih ukrasa i potpuno u službi jasnog i preglednog iznošenja događaja. Dječakovi zapisi usmjereni su prije svega na iznošenje važnijih događaja iz njegova bolesničkoga života, a manje na bilježenje njegovih razmišljanja, zapažanja i unutrašnjih proživljavanja. Stoga u tekstu prevladava pripovijedanje, a velik dio radnje razvija se kroz dijaloge. Opisi su rijetki i obično vrlo kratki. Pripovjedač je trinaestogodišnji dječak, pa je razina pripovijedanja u intelektualnom smislu prilagođena njegovoj dobi.

__________________________________

 

Josip Cvenić rođen je 1952. godine u Osijeku gdje je proveo djetinjstvo, te završio osnovnu i srednju školu. Završio je studij filozofije i sociologije u Sarajevu. Izdao je jednu zbirku pjesama. Objavio je knjige Priča Heraklitovog kušača i druga pričanja, Blank i Lektira. 1990. godine napisao je roman za djecu Čvrsto drži joystick! koji je 1994. nagrađen nagradom "Ivana Brlić Mažuranić". Roman je 1997. na slovački prevela Alica Kulihova i u Bratislavi je dobio nagradu knjižnice Bibiana kao najbolja prevedena knjiga za djecu u Slovačkoj te godine. Za djecu Cvenić je napisao i Udžbenik priča i knjigu basni Mudra budala. Po njegovom scenariju snimljen je film Kraljica noći koji je na filmskom festivalu u Puli nagrađen Zlatnom arenom, a njegovu predstavu Kvaka s vratima postavilo je na scenu Hrvatsko kazalište u Pečuhu.

loading...
53 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Josip Cvenić - Čvrsto drži joystick

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u