Jelena Mrnjavčević Jefimija lektira

Jelena Mrnjavčević Jefimija

Jelena Mrnjavčević Jefimija

 

Tuga za mladencem Uglješom

 

Prvi sačuvani zapis despotice Jelene, kasnije monahinje Jefimije (nastao između 1366. i 1371. godine) je duborezni bogato ukrašen diptih, posvećen njenom rano preminulom sinu Uglješi koji je bio sahranjen u Hilandaru, u grobu njenog oca, ćesara Vojihne. Despotica Jelena je u to vreme živela u Seru, na svome dvoru i nije nikada mogla da poseti grob svoga sina. Za spokoj duše, poklonila je manastiru Hilandaru srebrnu ikonicu, gde se još uvek čuva.

 

 

 

 

Male ikone, no veliki dar,
koje imaju presvetli lik Vladičin
i prečiste Bogomatere,
što ih veliki i sveti muž
darova mladom mladencu Uglješi Despotoviću
kojega neoskvrnjeno mlađahnog prestaviše
u večne obitelji,
a telo se predade grobu,
koji izdelaše praoci zbog prestupljenja.

 

Udostoji, Vladiko Hriste,
i ti, prečista Bogomati,
mene jadnu da svagda brigujem
o odlasku duše moje,
što ugledah na roditeljima mi
i na rođenom od mene mladencu,
za kim žalost neprestano gori u srcu mome,
prirodom maternjom pobeđivana.

 

Pohvala knezu Lazaru

 

Najpoznatije delo, Pohvala knezu Lazaru, monahinja Jefimija, izvezla je početkom 15. veka,
na crvenoj svili za pokrov na ćivotu kneza Lazara, pozlaćenom srebrnom žicom u dvadeset šest redova.

 

Jefimijina Pohvala knezu Lazaru spada u najlepše pesničke tvorevine ne samo stare književnosti, nego i šire. Ona se izdvaja iz niza drugih pohvala sadržinom, kompozicijom, stilom i iskazanim osećanjima. Dok se u drugim pohvalama težište stavlja na zaslugama ličnosti kojoj je posvećena, a stil i osećanja su u skladu sa odnosom sastavljača prema ličnosti kojoj piše pohvalu - patetičan, skrušen i ponizan - Jefimijina pohvala je sadržinski bogatija, stilski profinjenija i protkana različitim osećanjima i raspoloženjima. Dok su druge pohvale uglavnom imale ustaljenu sadržinu i namenu, Jefimijina pohvala nosi obeležje ličnosti sastavljača: u njoj se ne ogleda samo ličnost kneza Lazara, nego i ličnost monahinje Jefimije. Zato je ona, ali i zbog drugih osobina, više nego pohvala: oda je lirska ispovest nesrećne i usamljene žene, ali i rodoljubiva pesma. Ta lična nota, koja prožima celu pohvalu, odvaja ovaj Jefimijin zapis iz kruga sličnih tekstova i čini ga osobenom i originalnom lirskom pesmom u prozi.

 

Osnovni motiv za nastanak pohvale jeste Jefimijino duboko poštovanje i zahvalnost, koje oseća prema knezu Lazaru. Međutim, kada je odlučila da knezu Lazaru izveze pohvalu, u njoj su oživele još neke misli, uzavrela još neka osećanja. Za Lazarevu ličnost bila je vezana njena sudbina, sudbina njegove dece i sudbina Srbije i srpskog naroda. U tim burnim vremenima Jefimijino srce nije moglo da se ograniči samo na pohvalu knezu Lazaru, a da ne progovori o stanju u kome se nalazi Srbija i da ne izrazi neka svoja raspoloženja i slutnje. Tako se dogodilo da je pohvala samo povod da se progovori i o onome što je aktuelni trenutak stvarnosti Srbije: Jefimijino kazivanje govori o sudbini pojedinca (knez Lazar i Jefimija) i sudbini naroda. Kada je tema pojedinac, to je ton ode i ispovesti; kada je tema narod, to je ton rodoljubive pesme. U kompoziciji pohvale uočavaju se tri celine: o knezu Lazaru, o Srbiji, o Jefimiji.

 

O knezu Lazaru govori kao o čoveku, ratniku i mučeniku: njegova ljudskost i vaspitanje, ugled među vladarima, dobro upravljanje ("u svakom dobru razveselio si uručene ti hrišćane"), hrabrost i odlučnost da se suprotstavi turskoj najezdi ili da pogine. To su one osobine koje krase kneza Lazara kao vladara i ratnika i pri kojima je ovenčan slavom ("Mučenja venac primio si od boga"). Ovaj deo spisa je u pravom smislu pohvala, onakva kakva je bila uobičajena kao sastavni deo hagiografije ili birgrafije.

 

Napustivši okvire pohvale, Jefimija slika stanje u Srbiji i iznosi neka svoja osećanja i strahove. I ovaj deo spisa ima vokativnu intonaciju: reči su upućene knezu Lazaru, njemu se kazuje o onome što se događa u Srbiji, ali se kroz to kazivanje otkrivaju još neke osobine Lazareve i još neka njegova dela. Ovaj deo pohvale izazvao je različita tumačenja. Neki misle da se Jefimijine reči "vazljubljena ti čeda" odnose na srpski narod, a drugi smatraju da se one odnose na kneževe sinove Stefana i Vuka. Međutim, nema mesta nikakvim dilemama: u drugom delu pohvale, gde govori o stanju u Srbiji posle Lazareve smrti, Jefimija pod "vazljubljena ti čeda" misli prvo na srpski narod, a potom i na kneževe sinove. Lazareva "vazljubljena čeda" su narod i sinovi: kada kaže da su vazljubljena čeda" ovladana od Izmailićana, misli na srpski narod koga su snašle dve nevolje - tursko nasilje i nesloga. Ovo drugo posebno pogađa Jefimiju jer ima jedno iskustvo sa Mrnjavčevićima: nesloga ne sluti dobru i kobna je za srpski narod. Zato se obraća knezu Lazaru pozivajući ga da pomogne sinovima jer "oni koji jedu hleb njihov podigoše na njih bunu veliku i tvoje dobro u zaborav staviše". Jefimija, budući da je podigla i vaspitavala kneževe sinove od detinjstva, veoma je zabrinuta za njihov život jer upravo u to vreme, kada ona veze pohvalu (1402), Stefan i Vuk vojuju kod Angore, u Maloj Aziji, kao turski vazali. Zabrinutost za njihovu sudbinu kulminira u vapaju: "Dođi na pomoć našu, gde da si".

 

U zavrnšnom delu pohvale Jefimija progovara i o sebi i izražava knezu Lazaru zahvalnost što "telesno tuđu mene među tuđim ishranio si izobilno". I ovde se prikazuje knez Lazar kao plemenit čovek, spreman da pomogne svakome: isticao se i u prolaznim stvarima, sitnim pomoćima i razumevanju, ali i u neprolaznim i velikim. Jefimija je smerna i skromna: smatra da je njena pohvala mali prinos i da ne iskazuje sve njegove zasluge pohvala nije ravna veličini njegove ličnosti. I ono što Jefimiju muči, javlja se i na kraju, kao poenta, kao još jedan poziv knezu Lazaru za pomoć:

 

A sada dvostruko molim: da me ishraniš i da utišaš buru ljutu
duše i tela moga.


U ovim rečima sadržana je molba knezu Lazaru da joj da snagu da izdrži i ne klone (da me ishraniš) duhom i da je oslobodi neizdržljivog osećanja nespokojstva i straha ("da utišaš buru ljutu duše i tela moga") koji su izazvani opštom situacijom u Srbiji (nasilje tuđina i nesloga) i brigom za sudbinu Stefana i Vuka.

 

Jefimijina Pohvala knezu Lazaru osobena je po stilu čija je opšta karakteristika; dinamika kazivanja. Nema monotonije u sadržini i intonaciji, u izboru reči i raspoloženjima. Ovde je kazivanje dinamično i poletno, a dinamičnost se ostvaruje izborom tematike, izborom reči, izmenom lica, intonacijom rečenice i raznovrsnošću iskazanih osećanja i raspoloženja. Izbor tematike je raznovrstan: u prvom delu govori o zaslugama i delima kneza Lazara, u drugom o aktuelnim zbivanjima u Srbiji, u trećem o sebi. Kada je na subjektivnom planu, kada govori o knezu Lazaru i sebi, kazivanje je mirno, intonacija smirena, naglašena je smernost i skromnost. Kada je na opštem planu, kada govori o Srbiji, uzbuđenje u njoj narasta, naviru snažna osećanja, ljubavi prema zemlji, knezu Lazaru i njegovim sinovima, muče je strahovi i strepnje. Rečenica dobija u intenzitetu i dinamici, reči su snažne, govorenje je poletno, zadihano. Izborom reči Jefimija boji svoju rečenicu i daje joj živost i snagu: moli, saberi, izvesti, pokreni, ubedi, uzmi, dođi. Ne samo da je dinamika u značenju reči, ona izvire iz imperativnog oblika: tada rečenica poteče nezaustavljivo, kao bujica koja se prolama svojim hukom. Dinamika se ostvaruje i izmenom lica: u pohvali se pojavljuje prvo lice jednine (Jefimija), drugb lice jednine koje prožima celu pohvalu (Jefimijino obraćanje knezu Lazaru), prvo lice množine (Jefimija, narod, kneževi sinovi) i treće lice množine (narod i kneževi sinovi). I najzad, dinamici kazivanja doprinosi raznovrsnost osećanja i raspoloženja: topla ljubav, emernost i poštovanje prema knezu; snažna ljubav prema svome narodu koji strada i prema kneževim sinovima;" osećanje samoće, tuge i potištenosti; strepnja, strah i očajanje. Osećajna ličnost monahinje Jefimije i izabrana tematika našli su se u potpunom skladu iz koga se izlila ova pohvala.

 

U krasotama ovoga sveta vaspitao si se od
mladosti svoje,
o novi mučeniče kneže Lazare,
i krepka ruka Gospodnja među svom zemaljskom
gospodom krepkog i slavnog pokaza te.

 

Gospodstvovao si zemljom otačastva ti
i u svim dobrotama uzveselio si uručene ti
hrišćane i mužastvenim srcem i željom pobožnosti
izašao si za zmiju
i neprijatelja božastvenih crkava,
rasudivši da je neistrpljivo za srce tvoje
da gleda hrišćane otačastva ti
ovladane Izmailćanima,
ne bi li kako ovo postigao:
da ostaviš propadljivu visotu zemaljskog
gospodstva
i da se obagriš krvlju svojom
i sjediniš sa vojnicima nebeskoga cara.

 

I tako dve želje postigao jesi:
i zmiju ubio jesi
i mučenja venac primio jesi od Boga.
Sada ne predaj zaboravu voljena ti čeda
koja si sirota ostavio prelaskom tvojim,
jer otkako si ti u nebeskom veselju večnom,
mnoge skrbi i bolezni obuzeše voljena ti čeda
i u mnogim skrbima život provode,
pošto su ovladani Izmailćanima.
I svima nam je potrebna pomoć tvoja,
te se molimo moli se zajedničkom Vladiki
za voljena ti čeda
i za sve koji im s ljubavlju i verom služe.

 

Tugom su mnogom združena voljena ti čeda,
jer oni što jedoše hleb njihov podigoše na njih
bunu veliku
i tvoja dobra u zaborav staviše, o mučeniče.
No ako si i prešao iz života ovoga,
skrbi i bolezni čeda svojih znaš
i kao mučenik slobodu imaš pred Gospodom,
prekloni kolena pred Vladikom koji te venčao,
moli da mnogoletni u dobru život
voljena ti čeda provode bogougodno,
moli da pravoslavna vera hrišćanska
neoskudno stoji u otačastvu ti,
moli pobeditelja Boga
da pobedu podari voljenim ti čedima,
knezu Stefanu i Vuku,
za nevidljive i vidljive neprijatelje,
jer ako pomoć primamo s Bogom,
tebi ćemo pohvalu i blagodarenje dati.

 

Saberi zbor svojih sabesednika, svetih mučenika,
i sa svima se pomoli proslavitelju ti Bogu,
izvesti Georgija,
pokreni Dimitrija,
ubedi Teodore,
uzmi Merkurija i Prokopija
i četrdeset sevastijskih mučenika ne ostavi,
u čijem mučeništvu vojuju čeda tvoja voljena,
knez Stefan i Vuk,
moli da im se poda od Boga pomoć,
doći, dakle, u pomoć našu, ma gde da si.

 

Na moja mala prinošenja pogledaj i
u mnoga ih uračunaj,
jer tebi ne prinesoh pohvalu kako priliči,
već koliko je moguće malome mi razumu,
pa zato i male nagrade čekam.
No nisi tako ti, o mili moj gospodine i sveti
mučeniče,
bio malodaran u propadljivom i malovečnom,
koliko više u neprolaznom i velikom,
što primio jesi od Boga,
jer telesno stranu mene u tućini
ishranjivao jesi izobilno,
te sada te molim oboje:
da me ishraniš
i da utišaš buru ljutu duše i tela mojega.
Jefimija usrdno prinosi ovo tebi sveti.

 

Va krasnih mira sego vaspital se jesi ot junosti tvojeje, o novi mučeniče kneže Lazare, i krepka ruka Gospodnja va vaseh gospodah zemaljnih krepka i slavna pokaza te. Gospodstvoval jesi i zemljeju otačastvija si i va vaseh blagih vazveselil jesi varučenije ti hristijani i mužastavnim srcem i želanijem blagočastija izašal jesi na zmija i sapostat božastavnih crkav, rasudiv nesatrpimo biti srcu tvojemu zreti hristijani otačastvija ti obladajemim biti Izmailjćeni, ašte li sego ne polučiši: ostaviti tljenu visotu zemaljnago gospodstvija i obagriti se krviju svojeju i savakupiti se sa voji nebesnago cara. Temže i dve želajeme polučil jesi: i zmija ubil jesi i mučenija venac vasprijel jesi ot Boga. I ninja ne va zabvenije postavi vazljubljenaja ti čeda ihže sirih ostavil jesi prešastvijem tvojim, tebe bo upraznivšu se va nebesnaja veselija večna, mnogi skrbi i bolezni obješe vazljubljenaja ti čeda i va mnozeh skrbeh žitije provaždajut, obladajemi bo sut Izmailjćeni. I trebujem vasi pomošti tvoje, temže molim se moli se ka opštemu Vladice o vazljubljenih ti čedeh i o vaseh iže sa ljuboviju i veroju služeštih im. Pečalem bo mnozem saprežena sut vazljubljenaja ti čeda, jadušti bo hleb ih vazdvigoše na njih kov velik i tvoja blaga va zabit postaviše o mučeniče. N ašte i prešal jesi ot žitija sego, skrbi i bolezni čed tvojih vesi i jako mučenik drznovenije imaši ka Gospodu. Prekloni kolene ka venčavšomu te Vladice, prosi mnogoletnoje va blagih žitije vazljubljenim ti čedom provoditi bogougodno, prosi pravoslavnej vere hristijanscej neoskudno stojati va otačastviju ti, prosi pobeditelju Bogu pobedu podati vazljubljenim ti čedom, knezu Stefanu i Vlku, na nevidimije i vidimije vragi, pomošt bo ašte primem sa Bogom, tebe pohvalu i blagodarenije vazdami. Saberi lik svojih sabesednik, svetih mučenik, i sa vasemi pomoli se proslavaljšomu te Bogu, vazvesti Georgiju, podvigni Dimitrija, ubedi Teodore, poimi Merkurija i Prokopija i 40 mučenik sevastijskih ne ostavi, va njihže mučeniji vojujut čeda tvoja vazljubljena, knez Stefan i Vlk, prosi podati im se ot Boga pomošti, pridi ubo na pomošt našu ideže ašte jesi. Na moja že malaja prinošenija prizri i va mnoga vameni, sija ne po dostojaniju bo tebe pohvalu prinesoh, n po sile malago mi razuma, temže i mala vazmazdija čaju. N ne tako ti, o mili moj gospodine i sveti mučeniče, malopodatljiv bil jesi va tljenih i malovečnih, kolmi pače va neprehodimih i velikih, jaže vasprijel jesi ot Boga, telesno bo stranuju mene va stranih okrmljal jesi izobilno, ninja že objudu prošu da okrmiši me i da utišiši buru ljutuju duše i tela mojego. Jefimija usrdno prinosi sija tebe, sveti.

 

"U teskim danima za srpsku zemlju i knjeginju Milicu (Monahinju Jevgeniju), kada su Stefan i Vuk Lazarevic otisli daleko na Istok, do Angore, da ratuju u sastavu Bajazitove vojske, "bura ljuta" je zahvatila Jefimijinu dusu i telo. Ona tog leta , 1402. (6910 po tadasnjem kalendaru koji je racunao vreme od stvaranja sveta), sastavlja "Pohvalu svetom knezu Lazaru", vezenu pozlacenom zicom na crvenom atlasu, velicine 67x49 cm. Ceo tekst uokviruje ornament ostvaren od lozica sa trolistom ciji je srednji krak izduzen. Veliki broj reci je zbog ustede prostora ispisan ligaturama, a slova prema sredini pokrova nesto su sitnija i gusca, sto razbija monotoniju redova. Ovaj pokrov Jefimija je namenila manastiru Ravanici za civot sa mostima svetog kneze Lazara. Tokom velike seobe Srba, 1609. godine, civot i pokrov su preneseni u fruskogorski manastir Vrdnik (Nova Ravanica). Tokom Drugog svetskog rata, zbog cestih pljacki manastira od strane ustasa aprila 1942. preneseni su u Beograd. Danas se pokrov nalazi izlozen u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, dok je civot sa mostima kneza Lazara preko puta, u Sabornoj crkvi.

 

Moljenje Gospodu Isusu Hristu

 

Od oskvrnjenih usana,
od mrskoga srca,
od nečistog jezika,
od oskvrnjene duše primi moljenje,
o Hriste moj,
i ne odgurni mene, rabu tvoju,
niti me jarošću tvojom, Vladiko, obliči
u čas odlaska mojega,
niti me gnevom tvojim kazni
u dan dolaska tvojega,
jer pređe suda tvojega, Gospode,
osuđena sam savešću mojom,
nijedne nade spasenja mojega nema u meni
ako milosrđe tvoje ne pobedi mnoštvo bezakonja mojih.
Zato te molim, nezlobivi Gospode,
ni malo ovo prinošenje ne odgurni,
koje prinosim svetom hramu prečiste tvoje matere
i nade moje Bogorodice hilandarske,
jer primih veru udovičinu,
što ti prinese dve cete, Gospode,
te tako i ja prinesoh ovo, nedostojna raba tvoja,
o Vladičice, Jefimija monahinja,
kći gospodina mi ćesara Vojihne, koji leži ovde, negda despotica.
I priloži se ova katapetazma
hramu presvete Bogorodice hilandarske
leta 6907, indikta 8.
A ako će je ko odneti
od hrama presvete Bogorodice hilandarske,
da je odlučen od jedinosušne i nerazdeljive njene Trojice
i da mu je suparnica prečista Bogomati hilandarska
u dan strašnoga ispita.
Amin.

_________________________________

 

Jelena Mrnjavčević je prva srpska pesnikinja. Rođena je oko 1350. godine. Bila je ćerka uglednog kesara Vojihne. Bila je udata za despota Uglješu Mrnjavčevića. Posle pogibije muža u Maričkoj bici 1371. godine, odlazi u Srbiju u dom Lazara Hrebeljanovića. Nakon Kosovske bitke, kada je stradao i njen zaštitinik knez Lazar, zamonašila se zajedno sa knjeginjom Milicom u manastiru Županja, a kasnije je prešla u Ljubostinju, gde je dobila ime Jefimija. Jefimija je najverovatnije imala veliki uticaj na kneginju Milicu. Konstantin Filozof je hvalio njenu mudrost i rečitost („va mnogih glagolanih i vešteh mudrejšija sušti"); Milica (tada već monahinja) držala je Jefimiju u svim teškim i mučnim, prelomnim državnim pitanjima (najpresudnija su bili odnos prema Turcima i suparničkoj vladarskoj porodici Vuka Brankovića, koji očigledno nije pokazao lojalnost prema kući Lazarevića posle Kosovske bitke) „kao neku kulu i pomoć".

 

Jefimija se istakla 1398. godine, kada je bila u misiji koje su preuzele dve monahinje (Jefimija i Milica-Jevgenija) da opravdaju mladog Stefana Lazarevića, budućeg despota (vladara), koji je bio na dvoru sultana Bajazita optužen za neverstvo i planiranu izdaju. Prema Grigoriju Camblaku (srpski monah, koji je kasnije otišao za Rusiju i tamo postao episkop), ova misija dve monahinje i udovice, pored opravdanja za Stefana Lazarevića, imala je još jedan cilj: izmoljenje i prenos moštiju Svete Petke iz Trnova (bivše prestonice Bugarskog carstva, koje su Turci 1393. konačno prisvojili svojoj državi) u Srbiju. Sultan je to velikodušno dopustio, videvši u tom činu samo verske motive. Ali Jefimija i monahinja Jevgenija su imale nešto drugo u vidu: Sveta Petka je, naime, hrišćanska Demetra, zaštitnica zemlje, svih useva i plodova koje daje zemlja. Sebri (ili Sebari, seljački sloj u srednjovekovnoj Srbiji) koji su u ovim ratnim vremenima bežali sa zemlje, naglo su prestali da to čine kada su mošti Svete Petke prispele u moravsku Srbiju. Monahinja Jefimija je ostavila tri zapisa koji se danas smatraju za poeziju i spadaju u najznačajnije stranice srpske srednjovekovne književnosti. To su, zapravo, „prinošenija" - darovi, koji u sebi sadrže i reči koje je darodavateljka napisala. Prva od njih, Tuga za mladencem Uglješom, upisan je u dvostruku drvenu ikonicu, darovanu manastiru Hilandaru. U dvema sintaksičkim celinama Jefimija kazuje o svom daru - ikonici, Moljenje gospodu Isusu Hristu. Obraća se Isusu Hristosuu i Bogorodici.

 

U molitvenu književnost, koja je prema vizantijskoj tradiciji uvek u opštim mestima, Jefimija unosi dirljivi lični ton: smrt koju je ugledala na svojim roditeljima i na svome sinu, na onima koji su nju rodili i na onome koga je ona rodila („na roždaših me i na roždanom ot mene mladencu") treba da je vazda podstiče na brigu o odlasku njene vlastite duše, tj. o njenoj sopstvenoj smrti; ona, međutim, ne može kao hrišćanka da suzdrži bol zbog gubitka sina jer je na to nagoni njena vlastita materinska priroda. Drugi Jefimijin zapis na zavesi za carske dveri (srednji deo ikonostasa), „Zapis na Hilandarskoj zavesi", namenjen ponovo Sabornoj crkvi u Hilandaru, izvezen je „zlatnom i srebrnom žicom i svilenim koncem plave, malinove, smeđe i crne boje" (Lazar Marković).

 

Iako se u osnovi ovaj tekst poziva na reči Simeona Novog Bogoslova i Simeona Metafrasta, Jefimija ovde s ukusom i osećanjem mere "razvija opšte lično osećanje grešnosti uobičajeno u činu pričešća" (Đorđe Trifunović); zavesa je imala funkciju upravo u okviru tog čina. I, konačno, u vreme neposredno pred bitku kod Angore (Ankare, 1402. godine), kada su Stefan i Vuk Lazarević kao Bajazitovi vazali otišli preko mora da se bore (tada su Mongoli pod Tamerlanu ili Timur Lenk napali i porazili Turke), Jefimija je sastavila Pohvalu knezu Lazaru. U prvom delu tog teksta, u duhu već ustanovljene postkosovske tradicije, Jefimija veliča "novog mučenika", kneza Lazara, koji je svojom smrću na bojnom polju postigao dvostruki podvig: ostavio je "propadljivu visotu zemaljskog gopsodstva" i "sjedinio se sa vojnicima nebeskog cara". "I tako dve želje postigao jesi: i zmiju ubio jesi i mučenja venac primio jesi od Boga". Ne zna se kada je monahinja Jefimija umrla. Poslednji pomen o njoj nalazi se u jednoj povelji despota Stefana Lazarevića, koji je naziva despoticom (vladarkom), gospođom i majkom. Primila je veliku shimu i promenila ime u Jevpraksija: smatra se da je poslednje godine svoga života provela u manastiru Ljubostinji, zadužbini kneginje Milice, u kojoj je posle Kosovskog boja zamonašen veliki broj udovica, srpskih plemkinja, čiji se muževi nisu vratili (predanje kaže: u toku samo jednog dana zamonašenje je tražilo tri stotine žena). Sahranjena je u Velikom Polju kod Obrenovca prema daljim istraživanjima.

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Jelena Mrnjavčević Jefimija

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u