Janko Leskovar - Katastrofa

Frana Ljubića je već par dana boljela glava i imao je problema sa nekom crnom slutnjom koja se nadvila nad njega. Nije mogao razmišljati niti govoriti, a konstantno ga je nešto gušilo u grudima. On je bio učitelj i njegovi učenici vidjeli su da nešto nije uredu s njim, ali nisu ništa govorili. Samo su pisali što im je rekao dok je Fran sjedio s glavom među rukama. Kada je pogledao svoje ruke vidio je kako izgledaju mrtvački ispijene i osjećao je da su mu kosti, oči i živci bolesni. Pejzaž i opis raspoloženja u školi bili su u funkciji opisivanja njegovog unutarnjeg stanja.

Nosili su mračno raspoloženje puno nagovještaja nekog lošeg događaja koji očekuje Frana. On je ranije pustio djecu kući kako bi što prije otišao iz škole. Kad je izašao na svjež zrak razbistrile su mu se malo misli i krenuo je cestom prema Zaboku. Iako je mogao jasnije misliti i bolje se osjećao na svježem zraku nije se mogao riješiti osjećaja da se nešto približava. Možda je to bila smrt jer je osjećao umor koji mu se selio iz ruku u noge te je sve sporije i sporije hodao. Prisjećao se prošlosti. Prvo mu na um padnu roditelji koje nikad nije upoznao, ali sad se osjećao kao da im je jako blizu. Gledao je u pašnjak na kojem je bio susjedov Ivica i dvije kravice.

Tu je morao stati na trenutak jer ga je mučio žestoki kašalj. Krajolik mu je iščeznuo pred očima i on se vrati u svoje djetinjstvo. Sjeti se kako ga je skrbnik vodio u školu i pred očima mu osvane lice župnika. Vizije su bile nejasne i isprekidane jer je njegov umor rastao. Župnik ga je bio uzeo k sebi kao ministranta i kasnije se na tom poslu selio od kanonika do kanonika. Kad je njegov zaštitnik umro on se samo molio po crkvama. Razmišljao je o svojim drugovima koji su onda bili gladni, a kasnije je to bio i uzrok nekih smrti. Nedavno se sastao sa svojim prijateljem Nikolom koji mu je rekao kako je Naglić umro od gladi, Jeretin završio u nekoj školi, Ante se ubio ili umro naravnom smrću i dva mjeseca nakon toga izumrla je cijela njegova obitelj. Ljetos sreo se Fran sa školskim nadzornikom koji nije s njim razgovarao pokazujući svoje gospodstvo nego je pričao tonom prijatelja ili starijeg brata.

Rekao mu je kako polaže velike nade u njega i na rastanku mu je zaželio dobro zdravlje jer očigledno nije uočio kako je Fran već sad lošeg zdravlja. Njegovo zdravlje se iz sekunde u sekundu pogoršavalo. Ponovno je morao stati na svome putu. Kad je opipao čelo osjetio je kako je vruće, ali njega je oblijevao hladan znoj. Samo je htio leći i odmarati se, zauvijek se odmarati. Vidio je pred sobom cijeli svijet, bijele golubove, čuo je guske i usklike djece, znao je da ga kod kuće čekaju žena i djeca, ali on se samo htio odmoriti.

Sve se više stiskao u svoj stari kaput i krenuo je prema svojoj školi. Za to vrijeme njegova žena je skrbila za njihovo četvoro djece. Sjedili su u prostranoj, ali siromašnoj kuhinji. Iza vrata je bila polica s loncima, u kutu sluškinjin krevet, a nad njim tri zdjelice za djecu. Četvrte nije bilo jer najmlađi još uvijek nije sam jeo. Mali Ivica se igrao u svom krevetiću dok su se druge djeca bavila čitanjem ili pretvaranjem da znaju kuhati. Kao i vani i u toj kuhinji je vladala žalost. Svjetlost je prodirala kroz samo jedan prozor pa je sve bilo mračno. Njegova žena je gledala u paru koja se dizala iz lonca kad joj je sluškinja došla priopćiti kako njen muž leži.

Ljubićku to nije iznenadilo,a s obzirom da je sluškinja bila nova shvaćala je zašto je to njoj nešto novo. Franova žena je znala da njega njegov posao toliko iscrpi da mora doći kući i uvijek odmoriti.

Kad je zazvonilo podne djeca su se skupila oko stola i čekala su ručak. Pomolili su se i krenuli jesti. Žena je posebno za Frana spremala hranu kako bi pojeo više i možda vratio svoju snagu, ali on nije imao apetita. Nije ju čak ni gledao u oči nego mu je pogled stalno bio oboren u stol ili u pod. Da nije bilo djece ta bi kuća bila ispunjena tjeskobom. Kad je ručak završio on se vratio ležanju, a djeca su otišla u svoje sobe. I poslije podne je Fran išao u školu.

Razmišljao je kako neka djeca dolaze iz daleka u školu, putuju i do dva sata, i onda su ga saletjele misli kako ih nipošto ne smije puštati kući bez novih znanja. U tim razmišljanjima on shvati kako kasni u školu te se brzo spremi za posao. U hodniku se susreo sa svojom kćerkom Jelkicom koja je na prozoru nekoga čekala. Na kraju je došla Milica i Jelkici je dala jabuku, a ona je drugom rukom posegnula u torbu za kruhom.

Kad je to Fran vidio obuzela ga neka žalost te je dao Milici tri novčića za hranu i ušli su u školu. Najprije je išla molitva. Svi su se u tišini spremali za molitvu, ali Fran je čuo kako netko mljacka i jede. Kad je pogledao djecu shvatio je da je to njegov sin. Kad je počela molitva on se okrenuo prema raspelu i s glavom među rukama počeo plakati zbog činjenice da više ne može prehranjivati svoju obitelj.

Dugo je to negirao govoreći ženi kako ima i drugih ljudi koji gore žive, ali istina je izašla na vidjelo. Postajao je sve svjesniji kako oni više ne mogu živjeti. Njegova žena je ponovno bila u kuhinji. Samo su Justa i Ivica bili s njom, a kasnije je došla Jelka. Vidjela je da nosi hranu i znala je odakle joj, ali se nije obazirala. Ona je bila daleko u prošlosti u svojim mislima. Vratila se u razdoblje dok je bila djevojka i živjela na obali Karašice. Tamo je i upoznala Frana u crkvi. Odmah se zaljubila u njega, ali njen otac je odbio dati njenu ruku kad ju je Fran zaprosio.

Nakon toga njih dvoje su zajedno odlučili otići razgovarati s njenim ocem, ali kao odgovor su dobili samo pogled. Dva dana kasnije njen otac se ubio. Ona je oboljela i nije se više htjela udati za Frana, ali on nju nije puštao. Sada je sjedila u kuhinji sa svojom djecom i promatrala je svoje ruke. Nekada su to bile krasne ruke s dugim zaobljenim prstima, a sad ih je rad poružnio. Prije je tako znala gledati u svoje ruke i pitati se gdje su nestale te bi ih onda Fran izljubio, ali za nju u tome više nije bilo ničega dražesnoga kao prije.

Nije imala osjećaj da ju ljubi njen muž nego nešto hladno i bez života. Ni njihovi zagrljaji nisu bili zagrljaji muža i žene nego zagrljaji iz samilosti dvoje izmučenih ljudi. Kako se bližila noć svi su žurno završavali svoj posao. Ona je spremala djecu u krevet, dovršavala zadnje poslove, a Fran je samo stajao. Nije mu bilo bolje ni gore i samo je stajao čekajući nešto. Po noći čuo se strašan krik i isprekidano hroptanje. Djeca su doletjela iz svojih soba i zatekla majku i oca nad lokvom krvi.

Njena bijela košulja bila je potpuno poprskana krvlju, a on je gornjim dijelom tijela visio iz kreveta. Umjesto da razmišlja kako je kraj blizu on počne ispitivati koji je dan, govori kako sutra nema škole i da moraju javiti župniku kako neće doći orguljati sutra. Žena ga je preklinjala da šuti i da se odmori. Kada su djeca počela ispitivati je li to krv tek su tada njih dvoje postali svjesni prisutnosti smrti u toj prostoriji. On je zatvorio oči i niz njegovo mrtvačko lice potekle su suze dok je ona ležala kraj njega stišćući njegove ruke. Dva prozora te sobe ostala su cijelu noć osvijetljena. Dolazili su i susjedi, a jedino se čulo kapanje krvi popraćeno uzdasima tog tužnog bračnog para.

__________________________________

Janko Leskovar - Katastrofa

I.

Franu Ljubiću nekako nije dobro. Već ga dulje vremena pobolijeva glava, a nešto ga draži na kašalj. - Srijeda je, podne još nije minulo, a on je još u školi. Danas ga glava nešto jače boli, ne može pravo da misli, a ne može ni da govori; nešto ga duši u grudima, dah mu je kratak. Zato su djeca najprije nešto risala, onda računala, a sada pišu. U školi je potpuna tišina, samo kadšto koje dijete zakašlje ili se gane kad zamoči pero. On danas ne prigleda, ne ispravlja.

Djeca opažaju: njemu nije dobro; nešto se približava, ona toga zapravo ne shvaćaju, ali nekakva neizvjesna slutnja ih podilazi pa mramorkom šute i pogledaju na nj. A on sjedi gore za stolom i ne gleda djece. Rukama je podupro čelo. Osjeća kako mu glava gori, kako mu je u moždanima mračno, a napeto, da sve boli.

U školi nekako žalosno, tužno. Na prozore pada nekakva siva, maglovita svjetlost. Osam je dana što nema više onih sjajnih, veselih sunčanih zraka, a treća je minula noć što je pala magla pa još uvijek mirno leži. I vani je tužno, žalosno. Sve je tiho, nijemo kao i oni mrtvi magloviti hlapovi što nijemo lebde u zraku. Kako su se ujutru kokoti iskukurijekali odazivajući se jedan drugome s tavana, opet sve utihnu. Rijetko se kada čuje čiji glas i rijetko prođe tko ispred škole, pa i tad se samo čuje kako mu se ispod nogu rasprskava blato...

On spusti ruke na stol pa ih stane promatrati. Bijaše mu neugodno: njegove ruke imaju mrtvačku boju kao da se iz njih iscijedila sva krv pa ostale samo prazne mrtve žile tamnomodre boje. Ustade i siđe s katedre, djeca pogledaše na nj zabrinuto, no on im ne reče ništa pa ih i ne pogleda. Njemu je glava klonula i pogled spustio mu se dolje. Osjeća kao da su mu kosti oko očiju bolesne, pa i oči i oni živci u njima, sve se nekud napinje i boli. Tad oćuti kroz moždane neki hladni trak, malo se potrese; to kao da ga malo razbistrilo i počinje razmišljati. - Najprije opazi svoje stare hlače što su već otraga i pokrpane, no to se valjda i ne vidi, i on malo nategnu krila svoga kaputa da segnu što niže i to prikriju... Pogleda kroz prozor.

Vani se upravo počela magla dizati, vidjela se jasno blatna cesta i preko puta zapuštena živica, a tamo iza nje stršilo golo granje drveća, samo gdjegdje ostao još pokoji list, pa suh, požutio visi mrtvo na grančici. Vršci stabala još su u magli. On stoji nijemo do prozora. Samo da se već jednom digne ta nesretna magla - misli on - izići će malo na zrak, ta već tri dana nije izlazio; osvježit će ga.

Nije mogao da iščeka podne, pol sata prije pusti djecu kući; ipak pričeka dok je i posljednje dijete izašlo. Tada pođe preko hodnika u sobu; iz kuhinje čuju se glasići njegove djece; uzme stari kaput komu je već dva puta izmijenjena baršunasta ogrlica, obuče ga, natuče šešir na glavu, pa tiho iziđe.

Pođe cestom prema Zaboku. Žitkosmeđe blato zaprska pod njegovim nogama, on se strese osjetivši kroz čizme vlagu i mrzlinu, i prođoše ga grozničavi srsi pomiješani s toplim tracima. Ipak stade laglje disati i kao da je nešto oživio. Lice mu ovijaše hladan, vlažan zrak, a svakim udisajem oćuti ga i duboko u grlu. S čela njegova kao da se stala koprena dizati, i on je opet mogao da misli. Jedno mu bijaše potpuno jasno: nešto se približava. Ta siva, maglovita svjetlost nosi nešto, tako je neugodno, tako je žalosno. On ćuti kako se umornost, koja mu već toliko dana pritište moždane a misli goni u neku nesvjesnu tamu, prelijeva dolje u ruke i noge. Ide teže, polaganije, i sve mu je jasnije: nešto je blizu, posvema blizu. Počinuti, počinuti, možda je gdje tuj počinak!

Stade se sjećati prošlosti, no ta je jednostavna neumoljiva, neutješiva. Čudnovato, zašto li ga neka tajna sila goni da baš misli na prošlost, pa se u ionako već bolesnu krv prilije još i neutješivosti i sjete...

Zagurio se, vrat uvukao u se, ruke stisnuo u džepove, gleda na zemlju, onako vuče noge, a pod njima mljaska blato. Najprije mu padoše na um roditelji; on je o njima čuo samo pripovijedati, nije ih nikad poznavao; i on im se oćuti nekako blizu, posvema blizu. Zatim se stvori pred njim pašnjak na brežuljku. Tu i tamo raste pokoja borovica, tu su dvije kravice, on ima na sebi košuljicu, seže mu daleko ispod koljena; na glavi mu poderana domobranska kapa koja mu pada preko ušiju i očiju, u ruci mu bič, platnena torbica, a u njoj kukuruzni kruh. Na drugom je brežuljku na paši susjedov Ivica. Pucketaju bičevima, fićukaju, prave od blata prangije. A sve je, i pašnjak i borovica i krave i susjedov Ivica i ona dolinica i prijeko šumica, sve je rasvijetljeno sjajno: nebo je jasno, na njem zlatno sunce.

Morao je da stane, napade ga žestoki kašalj. Dolina se očistila od magle. Vrtnjakovac se vidi u sivkastoj polusvjetlosti, a gore visoko lebdi još mrtva magluština pa se upire u glavice brežuljaka po kojima se kroz sivkastu koprenu hlapova vidi još samo gdjegdje pokoja razdrta klijet, a pod njom gola zemlja, tamna uspomena na vrijeme kad se onamo gore penjao Zagorac s barilima i čuturama. Ljubić nije vidio ni doline ni bregova, ni klijeti ni magle. Čudnovato njega nije preplašio ni kašalj, a to je prvi put što se zakašljao svom žestinom. Ona svijetla predodžba izginu, a stvori se mračan jesenski dan. Kišica škropi, a njegove se bose noge skližu po blatnom putu, preko ramena mu platnena torbica, u njoj knjižica, hranitelj ga vodi u školu. I stvori se pred njim jadna slika suha učitelja, stotine dječjih glava, a poslije i osvjetlane čizme visokih svijetlih sara, i blago, okruglo, puno lice gospodina župnika. Što je dalje slijedilo, više se ne ponavlja vjerno, valjda što je umornost bivala sve jačom pa stala opet sjedati na čelo pod kojim se počelo nešto napinjati i boljeti pa misli stoga zapinju. Predodžbe bivaju sve jače isprekidane i provaljuju u sve slabijem, slabijem savezu. Sjeti se najprije župnog dvora; on bijaše najbolji đak i župnik ga uze k sebi; po tom četaka, čizama, ministracija, dvorenja kod stola; zatim isto to u Zagrebu sada kod ovoga, sad kod onoga kanonika. Prestade i to. Njegov zaštitnik umrije, a on je dogodine sam moljakao po kurijama na kaptolu. Najednom mu se opet zasjaše pred očima marke za pučku kuhinju i njegovi gladni sudruzi. Sudruzi, sudruzi, pa one ideje iz učiteljske škole. Gle, a sada mora i po ono plaćice u općinski ured po deset puta. Dajte, dajte! - a oni daju svaki put nešto, kao milostinju.

Sudruzi, opet sudruzi! Ljetos se sastao s Nikolom, on je blizu Zagreba pa znade toga mnogo i sve mu je pripovijedao. - Naglić je umro u jednom selu od gladi. Istinu ti kažem, upravo od gladi. Znaš, bio već onda boležljiv, a tko mu je i znao u onom kutu što valjano kuhati. Jeretin, krasan mladić, zaglavio je u razdrtoj vlažnoj školi, a Demartini, znaš, naš Ante, jesi li čuo? Čitao sam... Dakle, ne znaš! On je htio da se digne, da nešto uradi, pokazao se i na književnom polju, ali se nije dalo.

Pomisli, on nije mogao da kupuje ni "Matičinih" knjiga: tri forinte, brate, tri forinte na godinu! Pa što ćeš onda, kuda ćeš! I on se ubio. Šta ubio?! Ta umro je naravnom smrću. Ah, čini se samo, ali ja znam, ubio se, ubio gladom. Nije htio da jede, a pušio je, vječno pušio i pio. "Bit će skoro gotov, brate Nikola, skoro, skoro." A dva mjeseca poslije njega izumre mu cijela obitelj. Ja se ni danas ne mogu dosta da prečudim kako se to moglo dogoditi. Brate, u dva mjeseca... A za ostalo znadeš; još su nas dvije trećine, pa u devet godina, u devet, brate, devet godina...

Bijaše ovdje ljetos i zemaljski školski nadzornik - čudnovato, što je to sada njemu došlo na pamet. Nije bio da pokaže svoje gospodstvo. Dugo razgovaraše s njime kao stariji brat, prijatelj, pa ga neprestano sokolio i reče da stavlja u nj "velike nade". A na rastanku zaželi mu dobro zdravlje; ah, nije li on vidio da je već bolestan? Ali njegovu oku nije umaknulo kako se zemaljski nadzornik neugodno potresao kad je primio za "zbogom" njegovu znojnu ruku, a on ju je prije toga otro kradom u džepu, samo da ne bude znojna... A gledaj mene! - opet se sjeti druga Nikole - eto na, Nikola nije mogao da hoda, suh, blijed došao u kupatilo - i nije dogovorio, pa nije ni trebalo.

Opet morade stati. Tijelom mu se prelijevahu čas mrzli, čas vrući traci. Opipa čelo, bijaše vruće, a na njem hladan znoj. On se ćutio posve satrvenim; počinuti, počinuti bijaše mu jedina misao... Počinuti dugo, dugo, na sve vijeke počivati. On je vidio pred sobom svijet, vidio dolinu.

Vrtnjakovac, - već se vraćao; tu se javlja život: iz dimnjaka sukljaju cijeli stupovi dima pa se gore visoko u zraku slijevaju u istu boju sa sivkastom maglom; bijeli golubovi krstare nad selom, guske gaču, čuju se udarci sjekira, čuju se usklici djece, a čuje se daleko iz sela gdje se židov s mužekom pogađa za purana.

To sve leži pred njegovim očima, dopire mu do ušiju, ali ga se ne doima ništa: sve je nesvjesno; njegov organizam satrven, samo počinuti, počinuti... On zna da ima doma i ženu i djecu, ali to mu se čini negdje daleko, daleko, a samo je počinak blizu. Još se jače zgrbio, još dublje uvukao vrat, stisnuo se u svoj stari kaput, pa ide prema svojoj školi, ide teško, a blato mu mljaska pod nogama...

II.

U isto vrijeme, njegova je obitelj u kuhinji, to je žena i četvero djece. - Kuhinja je prostrana ali siromašna. Za vratima je polica s loncima, šerpenjama i drugim kuhinjskim posuđem, nešto dalje postelja od mekana drveta za sluškinju, zatim stolić i klupe, a nad njim vise na zidu tri limene zdjelice - to su dječje zdjelice i svako dijete dobro već poznaje svoju premda su naoko jednake.

Četvrte zdjelice još nema; najmanje dijete, Ivica, ne može još da sam jede. On je na onom krevetu, a sjedi u staroj, okrugloj košari, obložen jastukom i ostatkom starog pokrivača da se ne prevali. Ne viče. Pred sobom na pokrivaču opazio je sićušnu pahuljicu pa je sada hvata onim sitnim prstićima. Dakako, uzalud se muči jer je predmet presitan, a on još ne zna da upotrijebi, kako treba, ove prstiće, niti još umije onim malim očima odmjeriti prostor. I druga se djeca zabavljaju tiho. Na srijedi kuhinje njihov je stolić s klupama. Najstariji sin, Lujča - nije mu još ni pet godina - ima pred sobom pločicu, u ruci mu pisalica, pa šara. Zatim čita: i - u - i - u - o, a pokazuje istom štogod - on zalazi k ocu u školu pa je koješta zapamtio - i nutka mlađu sestricu Justu - nisu joj ni tri godine - koja se naslonila i gleda njegovo šaranje: - No, Justa, reci: i - u, reci no... - Ali Justa neće danas da sluša. A njena sestrica Jelka - u četvrtoj je godini - ima pred sobom lončić, reže krompir, ukrala ga mami, meće u lončić, pa će kuhati (jučer je kuhala grah). Već bijaše izrezala čitav jedan krompir kad to mama opazi. Ona je danas neobično zamišljena, šuti cijelo jutro. I u kuhinji je žalosno. Maglovita svjetlost prodire samo kroz jedan prozor pa je u kutovima gotovo mračno. Ona stoji kod štednjaka pa kao da se zagledala u paru što se diže iz lonca. Dođe sluškinja - bila je pošla u sobu po tanjur - i reče da gospodin leži. To Ljubićku nije prenerazilo, prestrašilo. - Tako... - reče samo, a ta riječ nije odavala nikakva iznenađenja. To ne bijaše njoj već ništa novo, osebujno. Ona je kod njega sada petu godinu pa to obično biva - sluškinja je nova i ne zna to. On se u školi toliko izmuči da poslije predavanja mora obično da legne i malo otpočine. Ah, što je takov! Pravo mu reče susjed Ivan Budor: - Što se ubijaš, ne budi lud, evo imaš ženu, djecu. Mučiš se da ti bude škola među boljima, a evo kakav si! Ah, brate gledaj, mene, kakav sam sada. Samo mi je još jedno na pameti: deseta godina službe, samo da je doživim, žena djeca... - On nije doživio te desete godine. Pa ne ubija samo škola. Na blagdane čitav je dan u crkvi: dvije mise, večernja. On je uopće čudnovat, što se zato još i uzrujava. Kad se vrati iz crkve, baca se samo na naslanjač pa ne može s umornosti i nekakve lude uzrujanosti ni da jede. Pa nije to samo za blagdane!... On je molio da ga nagrade za orguljanje. Tad ju je pozvao k stolu; ona sjedne do njega i nasloni se lagano na njegovo rame. - Vidiš, - reče joj - sad ćemo računati koliko puta vršim orguljašku službu, pa ću to napisati u molbi. - Imali su Danicu i začeli brojiti blagdane; nabrojiše šezdeset i pet. Svakog blagdana po dvije mise i večernja, to je već sto devedeset i pet. K tomu još svečarci, zornice, procesije, i pokaza se da on vrši orguljašku službu do tristadvadeset i pet puta u godini. - Ja ću to sve lijepo razložiti... i nije moguće da ne bi dali. Pa da dadu za svaki trud pedeset novčića, onda bismo mogli barem živjeti. Što misliš, hoće li dati? - Ah, toliko neće! - odgovori brzo sam, poznam ih dobro, poznajem ih dobro. - Da dadu barem trideset novčića, mogli bismo od toga odijevati barem nekako djecu i sebe, a od plaće bismo nekako živjeli. - Ali oni ne dadoše ni pedeset, ni trideset, ni deset, ne dadoše ništa. To mu je dužnost pa neka orgulja. I tako on troši život, tako troši. U zadnje vrijeme nekako je posve propao... Ah da, sad su zornice! Od šest do sedam svaki je dan u crkvi, a ustaje već u pet sati; oh šta se to samo toliko uzrujava!

Poslije opet u školi do dvanaeste, a poslije podne do noći, sad su kratki dani, a gdje je onda još opetovnica, zadaćnice, i šta ona zna što još ne. A po večerima mora pisati još i službene listove, izvješća... Oh, draga moja, to su ti uredovni sati za školnika! - reče joj nedavno oko jedanaest sati u noći kad je pečatio službeni list. - Propao je, jako je propao, no hvala Bogu, već je u tridesetoj godini, izdržat će. Vele da je do dvadeset i pete godine za pluća najpogibeljnije. Ali se tuj sjeti susjeda Budora, njemu je bilo već trideset četiri... Uzdrhta...

Uto zazvoni podne. Mališi digoše glave i stadoše se krstiti mećući ručice amo-tamo po prsima, pa izgovaraju samo: "Oca, sina." Lujča još dodaje "svetoga" pa "amen". Majka im danas nije nosila ruku, nije ih učila danas i ona sama ne moli. Brzo će dogotoviti objed; on se ljuti ako nije do podne gotovo; za nj kuha već nekoliko dana nešto posebice. Ostalo je još malo od kokoši, bit će juhe za sve, a za nj ima još komadić govedine, to će ispeći, a ona i djeca jest će krumpira. Mora da ga malo bolje hrani. Nekoliko mjeseci jeli su slabo, prazno varivo, a samo blagdanima mesa, da prištede za odijelo i obuću, - treba svima, a zima je tuj - pa gle kako je propao! Valjda će to biti, - misli ona. Da, treba ga hraniti bolje, makar odijelo i ne bude, - misli ona. Ali on danas nije jeo. Usrkao je samo nekoliko žlica juhe i pojeo dva-tri odreska mesa; ne govori, ne gleda joj u lice, već obara oči na stol i na pod. Ona ga kradom pogleda, pa joj se pogled sustavlja sad na uvenulim njegovim usnama, sad na upalim očima, a onda se opet spušta po blijedom licu, a ne nutka ga da jede, on se na to ljuti. Da nije djece, bilo bi ovdje strašno tjeskobno, mrtvo, no bezbrižni glasići dječice razganjaju tjeskobu i ispunjavaju sobu mladim, veselim usklicima. Stadoše tražiti kruha. - Daj im! - oglasi se on. - Ah, ti samo: daj, daj, ta vidio si, da su već pojeli svoj dio. Otkud da uzmemo! Neka jedu varivo. - On ne reče više ni riječi, samo uzdahne nešto teže pa ode u drugu sobu i opet legne, a njegova se obitelj pokupi polagano u kuhinju.

III.

A on je i poslije podne pošao u školu. Njemu je kroz ovo devet godina što služi ćućenje dužnosti prodrlo tako duboko u krv, da zaboravlja i sebe. Kad je začuo u sobi korake dječje, već se stao uznemiravati. Gle, tu djeca dolaze po sat daleko; ah, što sat! Nekoliko imaju podrug sata, a Koprivnjakova Milica malne dva sata, a ona će sigurno doći, sigurno... A kako da ih pošalje natrag a da ništa ne nauče; iz tolike daljine da uzalud dođu? Sve više takovih misli navaljivaše na nj, a njegovo sopstveno osjećanje sve se jače gubilo... A kad pogleda na sat i opazi da bi trebalo da je već prije po sata otišao u školu, gotovo se prepane (oh, kako je on to mogao zadrijemati!) i pođe brzo. U hodniku na vratima opazi svoju kćerkicu Jelkicu.

Pogleda ga onim svojim velikim modrim očima, nasmiješi mu se, opet okrene glavicu i gleda napolje. Nekoga čeka, a sva je već modra od zime, hladni zrak struji na vrata. Strese se i on, prođoše ga grozničavi srsi. Čuje se kako vani stružu velike čizme. On se dosjeti: to ide u školu Koprivnjakova Milica u sestrinim čizmama, u majčinoj surki. Nije se prevario, eto Milice na vratima: surka joj dopire dolje preko koljena, a čizme se kriju pod surku. Ide bokče i jedva diže teške čizme. - Kako da ne idem u školu? - pomisli Ljubić. Jelkica joj se nasmiješi: "Došla!" Htjela je valjda reći: Ipak, dugo te čekam. I Milica joj se nasmiješi, pa umah turi ruku u rogožarčić, te joj pruži jabuku. Mala se razveseli - oca i ne gleda, primi u jednu ruku jabuku, a drugu turi u rogožarčić: - Još kluha! - Uzmi, uzmi! - Veli Milica, a Jelkica izvuče komadić kukuruzna kruha i veselo otrči u kuhinju... Oca to iznenadi, pred njegovim očima stane pucati, a u srcu buditi se nešto žalosno... Pogladi Milicu, dade joj tri novčića i uđu u školu. Prije nego će moliti, prođe okom po djeci. Sve šuti, miruje, spremno je za molitvu, samo netko prekida taj svečani mir... jede, čuje se da jede, i sve mljaska ustima. Tko je to? I potraži ga očima. Tamo u trećoj klupi. Ah, to je njegovo dijete, njegov Lujča. Mirno sjedi, u ruci mu komad kukuruzna kruha i gleda kruh i gleda oca, a njegove modre oči tako milo sjaju. Ljubić se trgne. najprije mu pade na um županijska naredba - on je znao i službeni broj - koja spočitava učiteljima da im nejaka djeca dolaze u školu, a to se zabranjuje poradi stege; no umah zatim provale druge predodžbe jake, silne i sve ritnuše na stranu.

Pred njim se razotkrije istina, gola istina, istina porazna! Eto, njegovo dijete toliko željno gleda ovaj krušac, i njemu biva sve jasnije i jasnije. Treba ga ukloniti, ali ne, neka jede, neka, neka jede. Diže ruku i htjede reći: "Pomolimo se..", riječ mu zape, ne može od uzbuđenja (ali djeca razumješe i počeše moliti), a njegova se ramena počeše potresati. Da djeca ne vide, on se okrene. Tu je raspelo, njegovo lice upravo seže do koljena Raspetoga, a on se upre sklopljenim rukama na raspelo, glava mu klone na ruke i tako se rasplače. Njemu je jasno, potpuno jasno: on ne može da prehranjuje svoju obitelj. To je on i prije znao, ali dugo potiskivahu tu istinu njemački pedagozi svojim teorijama, onda škola, predstojnici, vrt, ložnjak, pčelinjak, zapisnici, izvješća, a on bi se na jadikovanja ženina samo okosnuo: - Daj mi mira, mira mi daj, ima ih koji još gore žive. - Pa tako dalje bulji u svoje knjige ili bježi u školu, crkvu ili vrt. Ali je istina napokon probila put, rinula na stranu onu strašnu litaniju pedagoga, rinula je školu i predstojnika i vrt i orgulje... sve, sve je rinula i ona se eto preda nj stavila, sama, gola, gola istina... Kratka je, ali porazna, samo tri riječi: Ne možemo živjeti. Ah da, i to je sve, sve "ne možemo". Nešto teško, jadno, neutješivo poče mu stezati srce, pa se stade opet osjećati nevoljko, i dah mu postaje kratak, i glava počinje boljeti, i noge teščaju.

IV.

Njegova je žena za toga u kuhinji. Sjedi na klupi, u ruci joj dječja opravica, pa krpa, no kao da se pri tom nekud daleko zamišlja. Još je samo Justa s njome - Ivica spava - a ona u luknji pod štednjakom slaže drva. Dotrči Jelka s jabukom i kruhom. - Daj, daj! - viče Justa, a sestra ide k njoj: - Dam, dam... na... to, i razdijeli. Majka vidi, ona zna otkud to Jelkici, no nije zato uzrujana; to se vuče ispred nje kao i ona sjena što se ispred nas po zemlji provlači, a mi zabavljeni poslom, i ne ogledamo se na onaj oblak nad nama što ga vjetar goni zrakom. Ona vidi kroz oblak i onu dolinu, one brežuljke, i oblačine nad njima, nekako ćuti i onu neugodnu polutamu, ali sve je to za nju nesvjesno, pred njom se stvara druga slika. Daleko, daleko dolje stoji dvorac na obali tihe Karašice.

Veličanstvena večer pada na onu golemu ravninu iz koje tamo daleko u Mađarskoj strši šiljasti Haršanj. Čuje se pastirski rog, najprije izdaleka, pa sve bliže i bliže, jače i jače. Selo se uznemirilo; eto stada. Kapije se otvaraju, krave muču, telići bleje. Opet se sve stišava, smrkava se, a trska onamo dolje počinje šuštati tajinstveno. Oh, to je tako divno, zamamno, a njoj se ovdje u Zagorju ne mili. Jest, lijepo je, ali nema za nju čara, dolje, dolje... Ona sama ne zna zašto, no onamo je zovu glasi iz djetinjstva, prvi glasi prvi dojmovi. Pa onda ona zima! Eto im u dvorište do dvadeset užirenih svinja. Otac odabira, koje će prvo; podivljalo u šumi, pa će ga iz puške. A u noći eno i vukova u dvorište; ona je jednom pucala kroz prozor na njih. Grozno zavijaju, kao da se ljute što su staje dobro zatvorene. No ona ih je samo rijetko čula, zimu su provodili u Osijeku. A tamo za njom po pločniku stružu gospodičići, nakašljuju se, pa i sabljice zvekeću. Pa i na prozore znadu drsko gledati. Nu ona se ne ogleda, ne dolazi k prozoru, ne mari za njih, njene misli vraćaju se u njeno selo na obalu tihe Karašice, tamo je mladi učitelj što je došao gore iz Hrvatske. Dođe kasno jedne subote. Drugo jutro bijaše ona u crkvi, a njegov se glas nje neobično dojmi. Prodiraše joj duboko u grudi, do samoga srca, pa se prelijeva otud u krv, ona ćuti. Po misi sretoše se baš na crkvenim vratima. Bijaše stiska i ljudi ih pristisnuše jedno k drugome. Ona osjeti njegovo tijelo na svojem bedru, na svojem boku. On se olako naslonio na njezino rame, a jedan lakat kao da dira njenu sisu. Sva uzdrhta... On se ispriča i poviče na ljude: - Ta nemojte!... - Ona ćuti njegov dah na čelu, skrene malo glavu, a pogledi im se sretnu, i još jače uzdrhta... On je rijetko dolazio k njima. - Zavukao se u svoju školu - reče baka Janja - kao puž u svoju kućicu, a ona bi ga bila rada vidjela, imala uza se. Podveče znala bi sama lutati uz obalu Karašice, a ispred nje dizahu se preplašene divlje patke i padahu tamo dolje u močvarama. Ali se jednom sretoše na polju. Bijaše podveče, sunce još sjalo a traci mu milo osvjetljivahu zelenu travu. Nešto je usmjelilo - ona ne zna što - zagleda mu se ravno u oči i zapita ga: - A gdje ste vi? Koliko puta gledam na vašu školu, vas nigdje! On se trgne, zaviri joj u oči, a ona izdrža njegov pogled. Oh, kako mili, dragi bijahu poslije toga oni sunčani traci, ona zelena trava, ah sve, sve! Ne rekoše si doduše o tom više ni riječi, no bijaše riješeno - među njima. Kako joj slatko bijaše poslije ono lutanje obalom Karašice, kako zamamno, uspavljujuće šuštanje trstike, a kako veselo ono polijetanje preplašenih pataka. Prije nego opet odoše u Osijek - bijaše već zima - dođe on k njima svečano obučen, no vratio se pognute glave. Nešto se dogodilo... Nje nije bilo kod kuće, saznala je to istom poslije. Što bi to bilo, pa i on se nekako drugačije drži. Što je, što? I ona upita oca (bili su već u Osijeku) što se zbilo? - Umolio je za tvoju ruku. - A, ti, ti... ti si ga odbio! - Naravski.

Njoj je na tu riječ ponestalo daha i svjetla pa se sruši.

Dva mjeseca kasnije bješe dovezao njihov kočijaš u Osijek živeža pa je pripovijedao da mladi učitelj odlazi od njih. Kamo? Natrag gore u Hrvatsku. Tako!... Izgubljeno je sve, on odlazi već danas ili sutra. Pošla je preko Gornjeg grada u Retfalu - njezin će kočijaš sad na kući, a možda će ona sjesti k njemu, rada bi ga još vidjeti. Ide žalosno... Jedna se kola primiču pošljunčanom cestom sa silnim štropotom. Digne glavu, a to je on, za njegovim leđima velik kovčeg. Gle, on ju je opazio; kola stanu, on siđe, ide k njoj. Veli joj zadnji "zbogom", on ide daleko onamo gore u Hrvatsku i sigurno se neće nikada više vidjeti. Nikad, nikad! Jadno joj je moralo biti negdje lice, i sva je morala biti bijedna, jer se on prestrašio i pitao dršćući: A što da uradimo, otac ne da?

- Idimo zajedno k njemu. Idimo, ajde, hodi! - i ona ga primi čvrsto za ruku.

I dođoše preda nj, a otac ih nekako čudnovato gledao, oni nijesu znali protumačiti toga pogleda, ali ga razumješe dva dana kasnije: on se bacio s mosta u Dravu. On ga nije odbio, ali reče: ako hoće sirotu, neka je uzme, on da ne ima ništa, ništa. A kako bijaše sada njoj teško, i oboljela je i - začudo, nije više htjela da pođe za Ljubića; no on je više nije pustio, nije htio nikud...

- Mama, ti moja...? - Došla je mala Jelka k njoj, položila joj obje ruke u krilo i pogledala je milo onim velikim modrim očima.

Ljubićka se prenu.

- Ti moja? - ponovi mala.
- Jesi, moja, jesi! - pogladi je.
- Ni tvoja, moja... - oglasi se mala Justa ljutito iz luknje pod štednjakom, gdje slagaše drva.
- Justa veli, mama ni moja! - plačnim će glasom Jelka i ponese ručice k očima.
- Ni tvoja, moja mama! - poviče mala još žešće i isturi svadljivu glavicu napolje, a nosić joj bijaše na vršku zaprljan, a i lica, pa joj još življe sjahu male okrugle oči. I nije ih mogla umiriti dok ne posadi jednu sebi s lijeve strane a drugu s desne. Zatim opet uze u ruke opravicu pa će krpati. Vidi se slabo, mračno je... Ona radi, a pri tom joj se pogled zaustavlja na njezinim rukama. To bijahu prije krasne ruke: punane, bijele, glatke, prsti zaobljeni, prema kraju sve tanji, a nokti s blazinicama divno modelovani; - a sad su joj upravo ružne. Podbija ih tamnocrvena rumen, oštri lug izgrizao ih - ona sama luži, a od sapunjanja ogulila se na više mjesta koža - baš je jučer imala pranje. Ona je više puta znala stati, dići ruku i gledati je dugo, a onda drugu, šutjela je, ali kao da bi htjela reći: "Gdje su one moje ruke?" A on bi uhvatio te izmučene, izobličene ruke, pa bi ih iz zahvalnosti izljubio. No začudo ona nije pri tom ćutjela one dražesti kao negda kad bi se on dotaknuo njezina tijela. Bijaše joj kao da nije to topla put njezina muža, već nešto bez života, nešto tuđe. Ona je uopće nekako druga, ohladila je, pa bi mu znala iskreno reći: - Ne znam što mi je, ne mogu si pomoći, ali ja te više ne ljubim. Ah, gdje je ona ljubav!

- Valjda nijesi zamilovala Mitića?
- Oh, nemoj, nemoj! Ti si jedini, ti!

I ona bi se k njemu privinula, a on bi je privukao na svoje grudi. Ali to ne bijaše više zagrljaj muža i žene u kojima bukti život, to bijaše zagrljaj dvoje izmučenih ljudi, bijaše tihi zagrljaj samilosti. Zabavljeni borbom, brigom, nijesu ni opazili kako ih je siromaštvo ubilo: oborilo ljubav, otrovalo život. Pred njima leži sada samo gotov čin: mrtvo, sve je mrtvo.

- Ah, mi smo već stari! - veli on privijajući je k sebi.
- Stari smo, stari - nasmiješi se ona kroz suze.

A njoj su bile istom dvadeset četiri godine, a njemu dvadeset i devet...

- Mama, ja bil školi... - Otvore se vrata, a široki mali Lujča uniđe s pločicom u ruci.
- Aha, ja bil školi - pokima mali glavom prama sestricama - aha... ja pisal...

Iz hodnika dopire štropot, djeca idu kući.

V.

A sada se stane primicati noć, tajna, podmukla. I što to samo jest. - Sve nekud žuri, kao da u zraku leži nešto teško, nepoznato. Ljubićka neobično brzo radi, žurnije smiruje djecu, živad, brzo ide, gotovo trči u staju - imaju jednu kravicu, a noć je međutim već nad njima. Ona ne bi bila još došla, ali je dotjeraše one mrke oblačine, te se podmuklo spušta na zemlju. Sad stane moliti "Zdravo Marijo" i čudnovato, obično zvoni dugo, pa se metalni zvuci velikog zvona razliježu otegnuto po dolinicama, a danas je to samo nakratko... A on je sam u sobi, djeca su još u kuhinji, nije mu bolje, nego još gore, ali stoji, stoji kao da nešto iščekuje...

U ponoćno doba prodre iz škole strašan krik u tamnu noć, a dva se prozora brzo na to rasvijetliše... Opet nešto zapljuska po podu, ženski krik se ponovi, i to u najvišem glasu što ga može dati ljudsko grlo, a uz taj krik čuje se drugi duboki glas koji odaje samo kratke, isprekidane, zagušene: - Ah... ah... ah...

U sobi stoji ona u bijeloj košulji do njegova uzglavlja. Gornjim tijelom visi on iz kreveta, ona ga desnom rukom prihvatila otraga ispod pazuha, a lijevom mu podržava čelo. Na podu je mlaka krvi, zgrušane tamnocrvene krvi. Njezina bijela košulja i bijele noge sve je zaprskano krvlju. Na ormariću gori nemirno svijeća, pa drhturećim svijetlom obasjava cijeli prizor, i njegovo obnemoglo, mrtvo lice, i njene prestrašene crne oči, i onu mlaku krvi i poprskanu košulju i noge...

- Soli, soli... - izgovori Ljubić prve riječi iza onih zagušenih "ah... ah...". I sol zaustavi krv...
Onaj krik probudi i djecu, - samo mali Ivica kraj materine postelje te noći začudo mirno spava - pa se izvukoše iz svojih posteljica. Lujča u bijeloj košuljici stoji pred mlakom krvi, protire oči i začuđeno gleda; do njega stoji Jelkica u kratkoj košuljici, ručicama ju je zategla na križa i široko otvorenih očiju gleda sad oca sad majku, pa onda krv. Mala Justa ne može sama iz posteljice i viče iz druge sobice: - Mama, dolje, mama... - No mama nije čula, odoše brat i sestra pa joj pomažu iz kreveta.
Očeva glava međutim leži bespomoćno na jastucima, oči su mu zatvorene, samo naglo dizanje grudi odaje da još živi. Ona nijemo sjedi kraj njegova uzglavlja.

U prvi mah je bilo oboje bez shvaćanja, bez misli. On bješe satrven, a ona obezumljena. Kad je prestala krv, počeše se razbuđivati. On osjeti nekakvu zimu najprije u nogama, u tabanima. - Međutim se počeše javljati i misli. I začudo, prve misli što su se sad rodile nijesu se vrtjele oko tog strašnog događaja nego oko službe, dužnosti. Tu se vidjelo: on je u toj službi zaboravio već misliti za se i za svoje; njemu su se vječno mele po glavi teorije pedagoga, školski paragrafi, vrt, pčelinjak, ložnjak, zapisnici, izvješća i ono spajanje registara na orguljama, počevši od najsitnijih do onog najkrupnijeg od trideset i dvije stope, pa njihovo prelijevanje u najrazličitijim bojama. Sada bijaše to velika sreća jer su im se time u tom strašnom času misli odvraćale od teške istine. On otvori oči i makne malo glavom.

- Sutra je četvrtak?... - kao da pita slabim glasom.
- Jest! - odgovori ona.
- Nije škole... ah, ... (mala stanka) - a htio sam... (stanka) da režemo sutra... (stanka) amerikansku lozu u reznike... ispraviti zadaće...

I ona kao da je na to malo oživjela. Njezine misli otkinuše se s krvi.

- Ah, miruj samo! - briše mu s čela znoj. - Što se tim mučiš!
- Koliko je sati? - pita opet tiho.
- Jedanaest i pol...
- Kod župnika već spavaju...
- Što želiš? Zašto - ona se prenerazila - možda ispovijed...
- Morala bi poručiti... (stanka) da sutra neću orguljati... kod zornice...
- Ah, miruj samo, to ćemo već ujutro! - opet mu briše znoj sa čela.

On uzdahnu... Međutim dođoše djeca u košuljicama i stadoše pred posteljom.

- To klv... - poče prvi Lujča pokazujući rukom na pod...
- To klv... - ponavlja Jelkica i prigiblje glavu da bolje vidi.
- To kv?... - pita Justa gledajući brata i sestru. I sve troje gleda u krv i ponavlja: - klv, klv, aha‚ klv...
- To klv? - stadoše sada pitati roditelje, i oni se trgoše a misao im zastade sada na krvi.

Bili su pretrijezni, preoštra vida, a da bi se sada opsjenjivali, zavaravali. Obadvoma bijaše jasno, potpuno jasno: nije daleko, blizu je, sasma blizu, no nijesu se usudili zamisliti dublje u tu strašnu riječ, nijesu se usudili izgovoriti je; ali ipak sve misli njihove, sve boli kupile su se oko te jedne riječi, koja se izgovara "smrt", a iza riječi "smrt" pomalja se crna misao: djeca, djeca... On zatvori oči, a malo zatim stadoše mu teći suze niz blijedo, mrtvačko lice. Ona onako kako je bila, u košulji krvlju zaškrapanoj, legne k njemu, pritisne se uza nj, uhvati njegove ruke i stade ih snažno stiskati, a suze su joj samo navirale na oči. Zatim se povuče malo više gore k uzglavlju, uhvati objema rukama njegovu glavu pa od suza mokro lice pritisnu k njegovome...

A njihova djeca stoje kod kreveta, dršću od zime i gledaju, gledaju, ali ne razumiju, ne shvaćaju ništa. Ona i ne znaju što se dogodilo.

Ona dva prozora na školi ostadoše rasvijetljena cijelu noć. Dolazili i susjedi, a nekako prema jutru opet se čulo pred školom kako u sobi nekakva zgrušana tekućina pada na pod, sad u većim sad opet u manjim mlazovima i svaki pad poprati nemoćni, zagušeni i duboki: "ah... ah...". A nad tim "ah" i pljuskom krvi izvija se potresujući ženski glas u dugi, žalosni: "j-o-j!"

__________________________________

Janko Leskovar (Valentinovo kraj Pregrade, 12. prosinca 1861. - 4. veljače 1949.) u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu je pohađao u Pregradi i Zagrebu, a nakon toga je upisao gimnaziju. Sa 18 godina je završio preparandiju i sa 20 godina se oženio. Službovao je je i Slavoniji u Valpovu i Šljivoševcima. Premješten je u Sutlu k. Sv. Petru kod Rogaške Kiselice, a kasnije u Krapinu. Upoznao se s dr. L. Marjanovićem i s njim je išao sakupljati pjesme. Tako je počeo pisati, a prvi njegovi radivi su tiskani u Narodnim novinama. Prva njegova crtica Misao na vječnost je nastala pod dojmom jednog razgovora s barunom Kavanaghom. Sa ovom novelom bio je odmah dočekan s oduševljenjem. Kao da se u toj noveli našlo fiksirano nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, činilo se u doba učvršćenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj pomoći nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka, te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho, anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki, rekao je u njima što je imao reći, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo u času kada je trebao reći sve, odrediti se i nametnuti. Leskovar je bio poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja.

Njegova djela su - Propali dvori, Sjene ljubavi, pripovijetke: Misao na vječnost, Katastrofa, Poslije nesreće, Jesenjski cvijeci, Priča o ljubavi, Patnik, Bez doma, Kita cvijeća, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje.

Kompozicija njegovih pripovijetki jednostavna je ali sugestivna. On radnju hvata u žarišnoj točki, daje samo završne činove svojih drama, dok prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimično naznači, te ostavlja čitaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog stvaranja. Leskovarovi su junaci odviše jednolični, u jednoličnosti konzekventni i njegova su djela više-manje fantazije o nemoći modernog čovjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znači pokoriti se njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u nemilosrdne osvajačice tih jadnih slabića.

Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna ideja do koje se mogao dovinuti. Njegovi su junaci ljudi sumnjičavi, bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolična vizija. Neprecizan izraz odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama, na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, opterećeno nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno počeo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati rodoljubnom seoskim pričicama i Harambašićevim podoknicama Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za evropeiziranjem. To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi evropskim jerilom i sa evropskim pogledima. Khuen je jak i moćan, te neoboriv, ali se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju, jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski "neudačniki". Egzodus hrvatskih studenata u zapad su to etape približavanja Zapadu.

Janko Leskovar je pisao vrlo kratko, upravo onoliko vremena koliko je potrajao snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim djelima je proživljavanje "suvremene krize društva", njegova modernost. U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro će aneksija, balkanski ratovi, svjetski rat.

Leskovarov svijet je bio jednostavan, malen, kojega je prešao, premjerio i sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio uzak, stiješnjen, omeđen, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da otvori prozore i udahne punim plućima. Kada je došao do kraja, prestao je pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše je čitao Turgenjeva, od kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo jednostavan, klasično harmoničan.

Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima. S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je «hrvatski pisao srcem» i osjećao hrvatski jezik.

Što takav književnik može kazati današnjem čitaocu? Ima pisaca koji odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život, slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline. On nije socijalni pisac, ali socijalnost mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći sav život, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim događajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran, autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako rado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjem vratiti u život.

Janko Leskovar - Misao na vječnost