Ivo Vojnović - Dubrovačka trilogija

Ivo Vojnović prvi uvideo ovu tako prostu istinu da u umetničkom delu mora biti umetnička forma i da je imao dovoljno snage i talenta da to svojim delima dokaže.

U Dubrovačkoj trilogiji ocrtani su nekoliki tipovi dubrovački iz prošloga veka. Allons, enfants događa se 1806, Suton 1832, a Na taraci 1900. godine. Ja najviše volim Allons, enfants, jer mi taj komad daje najjaču impresiju života. U njemu su ličnosti tačno i snažno karakterisane, raznovrsne su i mnogobrojne. Život izbija iz svake fraze, iz svake situacije. Van pozornice, na ulici, narod graji i šali se; unutra vidite staru dubrovačku vladiku gde, u naslonjači, kraj otvorenot prozora, sluša stihove Metastazijeve koje čita njezina dvorkinja, dok se u drugoj sobi rešava sudbina Dubrovnika i sunce pada u Jadransko more; vidite vlastelu dubrovačku, ljude razno odevene i razno obrazovane, neki u Salamandi, neki na Sorboni, tašte, plemenite, oduševljene, skeptike, sve što jedna civilizacija na umoru može da da prefinjenoga i izmetnutoga, čitava galerija slika, čitav jedan svet. Svi ti ljudi žive, snažno ocrtani, pokatkad samo jednom jedinom frazom.

Dubrovačka trilogija je najuspješnije djelo pisca Ive Vojnovića, govori o padu Dubrovačke Republike, a slovi i za jednu od nalijepših i najkvalitetnijih drama hrvatske književnosti. Djelo predstavlja tri struka koje pisac polaže na grob svoga oca, lovoriku, pelin i vrijes, što simboliziraju dijelovi ove trilogije. Pjesnik također pjeva i svojevrsni lament starom Dubrovniku u nestajanju, izjednačavajući ljepotu i slobodu, jer nestanak ljepote vidi kao smrt slobode.

Prvi dio trilogije, Allons enfants, smješten je u vrijeme 1806. godine i govori o dolasku Francuza u Dubrovnik.

Drugi dio trilogije, Suton, smješten je u 1832. godinu, a govori o neslobodi i okretanju prošlosti.

Treći dio trilogije, Na taraci, smješten u suvremenu 1900. godinu, govori o prodoru novog vremena i novih ljudi, što znači i kraj nekadašnjem uređenju Dubrovačke republike.

Ovo djelo nije tradicionalna povijesna drama, nego "drama povijesti", u kojoj je glavni protagonist zapravo Grad. Njegov je izlazak iz mitskog i otvaranje vanjskom svijetu i povijesti, zapravo uzrok njegova propadanja i tragedije.

Allons enfants - Radnja se odvija jedno poslijepodne u kući Orsata Velikoga, blizu Gospe, dana 27. Svibnja 1806. 16 - 19:30 sati. Zidovi su zategnuti tamno - crljenijem damaškom. Po zidovima vise starinske obiteljske slike. Nalijevo i nadesno omanja vrata, ali ipak ne tako velika i okićena kao vrata na sredini. Pod je napravljen od mletačkog mozaika, a salon odiše bogatstvom. Prirodni život smiješnih zvukova i nijemih razgovora potraje neko vrijeme, kako bi se mogla pregledati cijela soba i pozdravilo nebo koje se prostrlo iznad Dubrovnika, ali nevidljiva su se vrata otvorila. Iz toga urnebesa izlazi stara djevojka Lucija. Na njoj se vidi da je popila kavu. Obučena je u crninu, a polusijede kose joj se isprepliću s haljinom. Namrštenih obrva hoda u strahu da joj ne ispadne puna tacna. Zatim u prostoriju ulazi Orsat Veliki. Lice mu je sasvim obrijano, samo mu se prosijedi zalisci spuštaju po licu, a velika i duboka usta kao u mjedi salivena, padaju prezirnom i dubokom crtom. Tako se polako svi sastaju u salonu i počinju govoriti kako su Francuzi došli u grad. Svi po gradu govore da je došao Napoleon. U prostoriju ulazi Tomo a sa sobom je doveo kmeta koji govori da je vidio krajnji zapadni obronak brada Srđa iznad ušća Rijeke Dubrovačke. Nitko ne može vjerovati što se događa, ni što će biti s pučanima, jer nemaju vremena. Svi iz grada se kupe, bježe kako bi što prije došli do vrata grada i spasili se nedaća koje će ih snaći.

Mato, visok, blijed i napola sijed, otvara vrata i na vratima mu govore kako će sada Francuzi doći kod njih. Gospođa Ane traži Kristinu da joj donese knjigu Metastazijo. Metastazijo je talijanski pjesnik i autor opernih libreta. U međuvremenu Kristina pita gospođu Anu je li u Francuskoj i kmetovi mogu biti na vlasteli, a Ane joj odgovori da je to nemoguće, pa zajedno nastaviše čitati Metastazijo.

Rodio si se da patiš, moje jadno srce, jer valja da ljubiš onoga koji od velike strogosti hoće da po nevjeri dođem do sreće...

U kuću dolaze dva Djetića, skinuli su kape, a od straha i uzrujanosti drhte. Dolaze reći gospodaru da su na vrata došli Francuzi i da su vrata zatvorena. Otvaraju se bijela vrata i ulazi vlastela, razgovaraju živo, ali odmjereno, drže klobuke u ruci i oslanjaju se na veliki štap koji drže u ruci. Đivo reče da je pogodio da će Francuzi doći i prije nego što su mislili, ali se pita tko je prešao preko Sv. Bernarda. Napoleon je 1800. prešao preko alpskog klanca Svetoga Bernarda, između Švicarske i Italije. Vlaho kaže da puste Francuze. Marmont, Auguste-Frederique Louis de, francuski je maršal i guverner ilirskih provincija. Njegovim je dekretom 1808. godine ukinuta Dubrovačka vlada. Djetić opet upada i govori gospodaru da su došli svi zajedno i da su prekrili Brsalje, a Brsalje je sjeverozapadni dio Dubrovnika izvan zidina. Došli su u velikome broju i crnim konjima.

Svi su zajedno došli, jer su oni skladni, a dubrovačka vlastela se u međuvremenu svađa oko toga kako oni ne mogu sjediti u Senatu zajedno sa Stullima, jer su Stulli pučani koji nemaju ništa u glavi. Njihova im kraljevska krv ne dopušta da sjede zajedno s njima u Senatu. U kuću Orsata Velikoga ulazi knez, obučen u državni plašt. Lice mu je obrijano, a pogled umoran. Dolazi u sred dvorane polako, razvučenim koracima, a na licu mu se vidi da je zaokupljen jednom, skoro pa smiješnom stvari. Knez ostavlja knjigu Ante Sorkočevića, a Ante je senator i poslanik Dubrovnika u Parizu, a pošto im Ante nije odgovarao na već ranije poslana pisma, kurir senata mu je u pismu spomenuo riječ Republika, no Ante je na to odgovorio Republika! Što je još vrag nije odnio?... Zatim posprdno pjevaju, kako bi skratili monotoniju:

Sjedi Tinto na granici
U crvenoj kabanici.
Više valja kabanica
Nego Tinto i granica.

Tinto je u to vrijeme služio kao komična figura u Dubrovniku. Orsat zapovijedi da se most pribije. Zatraži da kažu kako nema vlastele, te da je tu samo puk. Javili su im da se otvaraju vrata grada, a most pada. Senator Đivo Kaboga predloži da se ukrcaju na brod, sa barakon i Sv. Vlahom, pa da odjedre davno kao njihovi očevi. Đivo je zaista predložio da se svi Dubrovčani ukrcaju na brod i da otplove u Egejsko more, te zatraže jedan otok od Sultana za Republiku. Slično je i predloženo i nakon potresa 1667., te kada je Dubrovniku zaprijetila opasnost od Kara Mustafe 1678.

Vrsta djela - drama, tragedija

Vrijeme radnje - 1806. godina

Mjesto radnje - kuća Orsata Velikog

Likovi - Knez, Gospar Orsat, Gospar Nikša, Gospar Marko, Gospar Niko, Gospar Lukša, Gospar Vlaho, Gospar Mato, Gospar Đivo, Gospar Đono, Gospar Karlo, Gospar Jero, Gospar Tomo, Gospar Palo, Gospar Sabo, Gospar Luco, Gospar Antun, Gospar Miho, Gospar Šiško, Gospar Luko, Gospar Vlađ 1. 2. 3. djetić u Orsata, 1. 2. zdur, Gospođa Ane Mence-Bobali, Gospođa Deša Palmotica, Anina unuka, Obadvije vladike dubrovačke, Kristina, Lucija

Orsat Veliki – lijepa izgleda i usana salivenih kao od mjedi. Gospodar koji omalovažava pučko stanovništvo i s kojim ne želi doći u kontakt, kao niti sjediti s njima u Senatu. Misli samo na položaj vlastele i jedino želi spasiti ljude vlastele.

Djetić – Orsatov kmet koji mu vjerno služi i koji želi sačuvati grad od pada i propasti

Đivo – uplašeni član vlastele, koji je spreman pobjeći u Egejsko more, samo kako bi sačuvali svoju krv i položaj, kako ne bi morao sjediti s pučanima za istim stolom. Iz svoje slabosti predlaže da se isprazni grad i da od Sultana zatraže otok.

Suton - Suton je drama koja pripada Dubrovačkoj trilogiji. Sva tri dijela unutar trilogije imaju istu tematiku, a to je pad Dubrovačke Republike i propadanju plemstva u Dubrovniku.

Soba u gospođe Mare. Siromašno, staro pokućstvo. Po zidovima vise zaprašene slike starih gospara. Na dnu i na lijevo vrata. S desne pak veliki gotski balkon. Otvoren je napola. Kroza nj vuče se po toj zapuštenoj samoći zadnji žar zapada zajedno s glasom zvona, što pozdravljaju Gospu.

Gleda suton naslonjena u velikome kožnatome stocu. Jednu ruku stavila na tavolin pun bumbaka, postava, kurđela, a drugom prebira kraliješ. Obučena je u staro crno odijelo. Na glavi "škufijica" otkle padaju bijeli zavojci. Oko ramena zeleni šalin od krepona, kako su ga nosile dame dvadesetih godina. Sve je na njoj skladno, fino, ali jako staro. Na blijedom, uvehlom licu veliki izraz umornosti i gospostva. - Dokle traje zvuk zvonova Mara moli i gleda zapad. Kad i jeke nestane, onda uzdahne, pak stisnuvši ramena vidi se, da nešto broji i da nju baš to brojenje muči. Opet pogleda zapad i opet uzdahne.

Poznato je da je dubrovačka vlastela odbijala uvođenje reformi i zbog toga je vlastelinstvo ukinuto i u potpunosti odstranjeno.Tema drame je Pavlino odricanje ljubavi zbog razlike u krvi i odlazak u samostan, a drama je jednočinka, tragedija. Sutonom započinje novi period hrvatske lirike. Napisana je na hrvatskome jeziku, dubrovačkim dijalektom. Sadrži dosta tuđica, koje su uglavnom na talijanskom jeziku. Likovi se uglavnom baziraju na razgovore u dijalogu, ali susrećemo i monologe. Didaskalije su pisane uz ime lika, a susrećemo i usporedbu, pa čak i ironiju.

Radnja drame Suton, odvija se u Benešinoj kući 1832. godine. Stara dubrovačka vladika Mara Nikšina Beneša promatra suton iz svoje skromne sobe, koja je izgubila svoj stari sjaj, a toj istoj skromnoj sobi moli Boga i prede kako bi zaradila dovoljno novca, tek toliko da se može uzdržavati, jer joj trgovac Vasa duguje novac, a ona se ne želi ponižavati i tražiti ga da vrati svoj dug. Sve bogatstvo koje je imala u životu, propalo je, pa tako i kuća koju imaju u Cavtatu. Morala je prodati sve što je imala, samo kako bi mogla preživjeti. U sobu nakon molitve dolaze njene tri kćeri: Made, Ore i Pavle. Obučene su u staru nemodernu odjeću. Made i Ore su se pomirile s činjenicom da su izgubile sve bogatstvo, ali Pavle se s tom činjenicom ne može pomiriti, jer ona već godinama zbog ponosa koji joj ne dopušta da se osjeća i da drugi znaju da je siromašna, glumi privid lažnoga sjaja. Pavle se nada boljem životu, u kojem neće vladati sebični i bezobrazni ljudi.

Staru Maru sve to pogađa i boli je što svojoj djeci ne može omogućiti dovoljno za normalan život, a ne želi se poniziti i tražiti novac od trgovca koji joj duguje, jer je to bila sramota za ljude koji su na društvenom položaju vlastele. Njihova sluškinja Kata, koja nije mogla više gledati kako se majka i kćeri muče sa siromaštvom, tajno pozove trgovca Vasa da obitelji vrati novac koji duguje. Trgovac se pojavio, a Mara kako bi sačuvala svoj ponos, odbija uzeti novac i govori kako nije potrebno požurivati isplatu duga. Da se može platiti kada bude financijski stabilan, jer njoj novac trenutno nije toliko potreban. No kada je Vasa otišao, snažno primila vrećicu u kojoj je bio novac i otišla je. Vjerovala je da joj je Bog uslišao molitve, a nije ni slutila da bi njezina sluškinja mogla tajno pozvati trgovca i tražiti ga da vrati novac. Zatim u kuću dolazi kapetan Lujo, u kojega je Pavle zaljubljena. Pavle je čekala Luju osam godina i sada kad je on došao prositi njezinu ruku, ona naiđe na prepreku. Nije mogla preko društvenih prepreka.

Unatoč tome što je Lujo bogat, on će za nju i njezinu obitelj uvijek biti kmet i ništa više. Ne može pomiješati svoju plemićku krv s nekim tko nije na njezinom rangu. Marija Orsola je jedina iz njihove obitelji koja je bila zaljubljena u pučanina, a nakon toga je završila u samostanu. Sestra Ore joj je ponavljala ovu priču, iz straha da ne završi kao Marija Orsola. Zato Pavle odbija brak s njim, jer bi s tim povrijedila i svoju majku, a boji se i da ga još jednom ne vidi. Ako ga vidi, od siline ljubavi koju osjeća prema njemu, razmislit će o samoubojstvu.

Pavle tada u velikoj tuzi, reže kosu pred majkom i govori majci da će kao Maria Orsola otići u samostan. Majka Mara ostaje sama i očajna zbog pravila o vlastelinskim odnosima u Dubrovniku. Pavle i Lujo se opet sreću i on je moli da još jednom razmisli o svojim osjećajima, jer ne može vjerovati da granica njihove ljubavi mora biti zbog različitosti položaja. Ona ga opet odbija, ali joj on govori da će opet doći. Daje joj još vremena da razmisli o njihovoj ljubavi. Naposljetku se Pavle odluči za Luju, te prizna majci svoje osjećaje, koja je prezire jer je zaljubljena u kmetovog sina. Pavle zbog nesretne ljubavi odlazi u samostan, a isto je učinio i Lujo.

Vrsta djela - drama, tragedija

Vrijeme radnje - 1832. godina

Mjesto radnje - Benešina kuća na Pustijerni

Likovi - Mara Nikšina Beneša, Made, Ore, Pavle, Kata, Luco Orsatov Volco, Sabo Šiškov Prokulo, Lujo Lasić, Vaso, jedna "kozica"

Pavle je kćer od Mare, ima 27 godina i za razliku od svojih sestara još se uvijek ne želi predati nego želi i dalje vjerovati da je moguće ostvariti sreću i ljubav. Zaljubljena je u kapetana Luju koji se vraća nakon dugih osam godina čekanja. Više nije siromah, zaradio je dovoljno da sebi i ženi koju voli pruži normalan život. Ali tada se u Pavli budi ponosni osjećaj koji joj je usadila njena majka, a to je da se ne može udati za nekoga tko nije plemić, bez obzira što je ta osoba imala više novca od njene obitelji. U ključnim trenucima je odbila slušati svoje srce jer je previše držala do vrijednosti koje su polako izumirale i nikome nisu garantirale sretan život. Na kraju je zbog svojih uvjerenja odlučila potražiti mir u samostanu.

Mare Nikšina Beneša – stara žena plemenite krvi koja je jednim djelom ostala zarobljena u vremenima koja su prošla i nikada se neće vratiti. Ona je plemkinja koja sada ima šezdeset godina i koja cijelo vrijeme brine za sudbinu svojih kćeri. Vojnović je Maru naveo kao primjer osobe koja je pripadala dubrovačkom plemstvu i koja nikako nije htjela prihvatiti novije vrijeme, nego je umjesto toga inzistirala na vrijednostima o kojima više nitko ne brine. Koliko se nije željela prilagoditi i tako dovesti u pitanje i sreću svojih kćeri, dokazuje kada je na kraju dok joj je Pavle govorila o svojim osjećajima prema Luji, umjesto da ju ohrabri i kaže da pronađe sreću s njim, ona ju je prvo prezrela da bi bila opet sretna što joj kćer ide u samostan jer se ne želi vjenčati s nekim tko nije iz njenog staleža. Spomenuti čin samo je jedan od primjera koji je polako doveo do propasti dubrovačkog plemstva koje je nekada imalo svu moć u društvu.

Lujo je kapetan koji je zahavljujući upornosti, trudu i svojim rukama zaradio dovoljno za normalan život. Zaljubljen je u djevojku Pavle koja za razliku od njega pripada dubrovačkom plemstvu. Iako plemstvo polako nestaje u njegovim je pripadnicima još uvijek prisutna sjeta prema nekadašnjim vremenima. Lujo je osoba čvrstih uvjerenja i stavova, a unatoč tome što ga Pavle odbija on još uvijek ne odustaje jer je smatrao da se za pravu ljubav vrijedi boriti.

Na taraci - Dubrovačka trilogija utjelovljuje viziju ljudske egzistencije. Po prirodi pjesničke vizije gotovo nestvarnom prostoru Grada, koji je zasnovan na Vojnovićevskoj predodžbi da je sloboda ljepota. Sam naslov nam govori da se radnja događa na teraci 1900. godine, koji se odvija u poslijepodnevnim i predvečernjim satima jednoga dana. Sačuvano je petnaestak verzija Trilogije, ne računajući na autorove vlastite prijevode na talijanski i francuski, koje su posebne verzije.

Prvobitno se cijela trilogija zvala Suton, a onda je Vojnović promijenio u Dubrovačka trilogija. U prvom dijelu trilogije, vlastela je ugrožena aristokracijom vanjskih neprijatelja. U drugom dijelu taj isti krug aristokracije se smanjio na kuću, a u trećem samo na jednu teracu. Radnja se odvija na teraci u vili gospara Lukše. Smještene u Gružu, gdje razgovara s Parokom Dum Marinom. Vlastela se sada našla u dubokom propadanju, a tragedija Trilogije produbljena je spoznajom vlastite odgovornosti koja tereti vlastelu. Središnji lik ipak je sama taraca, jer Trilogija upravo preko same tarace, utjelovljuje viziju ljudske egzistencije. Gusta borova šuma prekriva se s tarace. Iz tog zelenina prodiru katedrale, arhitektonske. Na lijevoj strani taraca je mala kućna kapelica, a masline zasađene po dolcima. Gasparova sestra Mara, samo čezne za vječnim spokojem na lapadskom groblju. Gospođa Mara sjela je na taraci i na ulazu se pojavila Ida s velikim buketom gorskoga cvijeća. Obučena u jednostavnu sivu suknju, sivoga kroja. Nosi šešir od slame, a ispod njega lijepo blijedo lice. Visoka je, jednostavnih kretnja i smeđe kose. Ida je kleknula i donijela tetki Mari cvijeće. Ida da ublaži kucanje svoga srca, stavi ruku na srce i mirno reče tetki Mari da ide u Ameriku. O Mare joj govori da nije ona za Ameriku.

Ida je dobila pismo u kojem piše da joj Cesarsko kraljevstvo pokrajinsko školsko vijeće riješilo da imenuje gospođicu Idu groficu Luccari-Volzo privremenom podučiteljicom!... Ida je bacila list na tavolin i priljubila se uz Maru. Govori joj kako je dobro imati dječicu i učiti ih. Usaditi im malo svoje duše. Tetka je samo moli da je ne zaboravi kada otputuje u Ameriku. Odgovori joj da je ne može zaboraviti, kao niti sve ostalo što je za nju učinila. Na taracu dolazi barunica Lidija, visoka dama tamne kose i tanka struka. Obučena je u elegantnu haljinu. Ida je postala učiteljica kako bi se posvetila odgoju dubrovačke djece. Mit i gospodarskog i slobodarskog Grada, isprepleće se čežnja za erotskom srećom koja ustupa pred sukobom iz koje se žestine stvara Vojnovićeva energija i poriv. Njegove homoerotske frustracije prema ženama, poklapa se s povijesnim situacijama dubrovačkog plemstva. S odricanjem plemstva.

Vrsta djela - drama, tragedija

Vrijeme radnje - 1900. godina

Mjesto radnje - na teraci u vili gospara Lukše u Gružu

Likovi - Gospar Likša grof Mence (Menčetić), Gospar Niko, Gospođa Mare, Ida, Barunica Lidija, Gospođa Slave, Emica, Gospođa Lukre, Ore, Jelka, Gospođa Klara, Dum Marin, Grof Hans, Barun Josip Lasić, Marko de Tudizi, Vuko,Vica, Tri mužikanta iz grada, Dvije djevojke u Lukše

Mara – žena koja ima šestdeset godina i želi što prije umrijeti. Brine se za svoju Idu koja želi postati učiteljica. Mara se ne ponaša kao ostalo društvo vlastele. Ona ne omalovažava pučane kao ostali Dubrovčani vlastele.

Ida – dobra i blaga žena, koja želi biti učiteljica pučkom stanovništvu Dubrovnika. Izuzetno cijeni i poštuje svoju tetku.

Dubrovačka trilogija je nastala u periodu od 1985 -1901. godine.

________________________________

Ivo Vojnović (Dubrovnik, 9. listopada 1857. – Beograd, 1929.), hrvatski književnik. Najistaknutiji dramski pisac moderne, često nazivan i posljednjim velikim dubrovačkim piscem. Po sudu svog brata Luja, bio je intiutivan teatralni genij, nesravnjiv metteur en scene, kojega je demon kazališta opčinio i ništa se protiv njega nije moglo. Treba međutim dodati: taj ga je demon opčinio u tolikoj mjeri da ni njegov dramski talent često nije mogao ništa protiv njega. Iako Dubrovačku trilogiju Vojnović dovršava izvan Dubrovnika, svijet te drame rodio se u doba njegova dubrovačkog boravka. Postigavši Ekvinocijem ono što je uzalud očekivao od Psyche – zanosne kritike i prodoran uspjeh, dakle, slavu, on je, možda i osokoljen njome, počeo dramski komponirati onaj svijet koji mu je rodio stihove Lapadskih soneta. Dok je u Ekvinociju bio bio na terenu svojih ranih proza, prenijevši čak iz Ksante u kasniju dramu viziju oluje, dotle Dubrovačka trilogija raste na lirskoj sentimentalno - intimnoj žici njegovih stihova, kojima, iako malobrojnima, započinje novi period hrvatske lirike.

Kao suncokret koji više nije imao snage da gleda za suncem, klonuo je plemeniti život ovog mirnog i umornog pesnika. I zatim, nečujno, on je prešao najkraći od svih puteva: put između života i smrti. Kao pesnik i mislilac, on je morao verovati da je smrt jedna utopija i predrasuda, i mogao da je primi s mirnoćom s kojom su umirali svetitelji i mudraci. Ali kao smrtni čovek, niko se nije godinama i mesecima toliko očajnički borio da se ne iščupa iz života. Zašto? Život mu je odavna bio oduzeo ono što čini njegovu lepotu koja je jedini njegov smisao. Ali je pesnik znao, međutim, da o smrti ne postoji jedno uverenje, nego samo jedna fikcija. Jer u ljubavi između života i smrti ovog retkog i velikog čoveka bilo je nešto što ga je i kroz njegov tragični vek kao železna kopča vezivalo za ovaj svet: to je njegov poziv. Ne hoditi po suncu i survati se u bolesničku postelju, ali živeti! I izgubiti moći da drži pero u ruci, ali moći misliti! I oslepiti, ali moći i iza te crne zavese čuti žagor i kapiju! I umreti samo onda kad se na usnama zaledi reč koja bi bila za njega ključ njegove sudbine na zemlji!

Smrt je predrasuda, jer je za jednog ubica a za drugog spasitelj. U oba slučaja ona je veća i viša od života. I možda kad bi ovaj čudni čovek još jednom otvorio svoje velike oči i progovorio, potvrdio bi to onim što je video onamo van našeg vidika, kada se otkinuo od ovog sveta. Ali ma koliko da smrt nije zločin za onog kojeg je ponela sobom, ona je to za one koji su nekog izgubili. Cela ideja o smrti ponikla je iz ove čemerne istine. Nema mirnijeg izraza nego što je na licu mrtvog čoveka. Ništa toliko ne protivureči našim suzama koliko spokojstvo onog koji nas ostavlja. Ništa indiferentnije nego što je hladnoća onog čiji odlazak smatrate njegovom katastrofom. Zato nemojte žaliti mrtve koji bi možda čuli vaše očajne reči da istina smrti nije odista viša nego istina života.

Vojnović je bio veliki nacionalni pesnik svog naroda tako moćno i božanski ujedinjenog u jednom ljudskom srcu. Za njega je on pisao sjajne reči i nosio austrijske okove. Svaki od nas je zavideo ovom pesniku koji je napisao svoj nacionalni zavet u drami o Jugovića Majci i svom Lazarevom Vaskrsenju, dve velike sveće koje su zapaljene u njegovom svetilištu da gore kroz večnost. Onomad sam, kod Prokuplja, gledao zanemarene ali dragocene ruševine Jug - Bogdanovog dvora, na jednom bregu, odakle je Jugovića Majka na krilima labudovim i s očima sokolovim odletela da po Kosovu prevrće u krvi junake, izginule za ime i državu. Te stare dvore gde su posle fatalne vesti zarzali devet ljutih lava, zaplakalo devet udovica! I mislio sam na ovog pesnika koji je izgubio bio oči pre nego što je otišao da vidi te ruševine naše srednjovekovne slave i tuge, a koje su njegovim delom postale dvostruko besmrtnim. Kakva žalost! Niko nije bio toliko duboko prožiman tradicijom svoje rase koliko ovaj prefinjeni dubrovački pesnik; i niko nije tako razumeo gde treba da se tradicija traži. I mogao je da tako jasno uvideti da je nemanjićska država sa svojom istorijom, a isto toliko i još više sa svojom legendom, osnovna podloga naše i državne i kulturne ideje. I zatim, da je njegov i naš Dubrovnik kao i sve drugo u našoj istoriji, samo jedna sjajna epizoda ove ogromne duhovne i materijalne moći koju su predstavljali Nemanjići svojom velikom državom i njenim tragovima. I ko zna da ovaj prefinjeni pisac i istoričar degeneracije svog Grada ne bi, da je dalje živeo, ceo svoj talenat dramatičara uputio, u buduće, putem svoje toliko duboko rasne pesme o Jugovića Majci koja je majka celog jednog velikog plemena rođenog za veliku sudbinu...

Vojnović je, na žalost, zamuknuo onda kada su progovorili mnogi najgori među nama, već od pre nekoliko godina, čim je skinuo sa sebe okove neprijateljske. Ali je govorio njegov primer, i živela na našim usnama njegova lepa poetska i patriotska reč! I on, iako survan bolešću, bio je živi protest protiv delenja jedne krvi i jedne istorije. I bio je pretnja onima koji su bezdušno i sračunato trovali sve kladence iz kojih pije snagu naša mladež; i koji su brkali jednu prolaznu i konfuznu periodu sa jednom postojanom istorijom koja ima svoj put i svoju neumitnu logiku. Mesto politike, polemika; mesto istorije, pamflet: mesto heroja, advokat; mesto sveštenika, lakrdijaš... Za običnog čoveka bili bi to dani očajanja; ali za neobičnog pesnika bili su to samo dani tuge i bunta. Nikad neću zaboraviti reči koje smo o ovim slučajevima izmenjali nas dva jugoslovenska pisca, dva jugoslovenska patriota, i dva zemljaka. I za mene lično ostaje u mom sluhu zadugo, kao najlepša pesma Vojnovićeva, njegova ushićena reč da je naša narodna sudbina rešena i da će našu granicu braniti heroji koji su je i stvarali. I da naši plemenski sukobi nisu ništa drugo nego poslednji trzaji iz ropstva, i žalosna nemoć da pogledaju u sunce oči našeg naroda toliko izmučenog tminom i tamnicom. I samo s ovakvom verom ovaj veliki čovek mogao je da umre mirno.

Na jednom bokeškom groblju pravoslavnom leži Srbin, ded pesnika Iva Vojnovića. Na jednom zagrebačkom katoličkom groblju leži grob velikog Jugoslovena, oca pesnikovog. A na starom dubrovačkom groblju Mihajlu, gde se pod tamnim čempresima naši stari grobovi ne dele na srpske i hrvatske, leći će sutra ovaj premoreni čovek koji nije samo jedan veliki jugoslovenski pisac nego jedna istorijska reč upućena našoj savesti.

Njegov se dramski opus običava dijeliti na tri tematska kruga:
- drame iz dubrovačkoga života: Ekvinocij, Dubrovačka trilogija (Allons enfants, Suton, Na taraci), Maškarate ispod kuplja
- drame kozmopolitskog karktera: Psyche, Gospođa sa suncokretom
- drame nastale na temelju narodne predaje, s političko - tendencionalnom notom: Smrt majke Jugovića, Lazarovo Vaskrsenje

Ivo Vojnović - Ekvinocij