Giambattista Marino - Pjevač

Talijanski pjesnik Giambattista Marino je, uz španjolskog pjesnika Gongoru,bio jedan odnajvećih pjesnika baroka, razdoblja koje nasljeđuje renesansu, a ujedno i ruši pravila renesansne sažetosti i jednostavnosti.

Renesansni čovjek na prvo mjesto stavlja sebe i ovozemaljski život, potpuno ga iskorištava, a religiju i Boga uzima kao metaforu, vjeruje da postoji nešto više, ali nije siguran, za razliku od baroknog čovjeka koji je pobožan, boji se vlastite smrtnosti, prolaznosti, naslućuje nešto više od sebe i kroz umjetnost, književnost, glazbu, tražeći viši smisao na neki način i prevladava svoju prolaznost jer će njegove ideje živjeti dok god ga budu čitali, odnosno slušali. Na taj način će ostati zapamćen i Marino koji je svojom poezijom inspirirao brojne pjesnike poslije njega, a koje nazivamo Marinistima.

U baroku se pojavljuje i stilska figura končeto, koja se temelji na pronalaženju sličnosti između pojedinih pojava i predmeta, naizgled različitih, i njihovo spajanje u zajedničku, duhovitu metaforu. Najčešći figure kojima se ostvaruje končeto su paradoks, antiteza i hiperbola. Ovi stilski postupci Giambattisti Marinu poslužili su da zapanji čitatelja, jer je smatrao da je pjesnikov cilj da začudi, što mu svakako uspijeva.

Pjesma Pjevač je pisana u obliku soneta, a tema joj je refleksivna. Personificirani slavuj predstavlja oholog pjevača koji se pokušava natjecati u pjevanju s jekom. Slavujev pjev uspoređuje se s sa sviranjem vještog svirača, a hiperbola "činilo se da pjevaju mnoge ptice" pokušava dočarati veličinu slavujeve nadmenosti i samodopadnosti. U drugoj strofi nalazimo personifikaciju „razdragane" jeke, koja je odgovarala slavuju nježnom pjesmom. U ovoj strofi ostvarena je figura končeta, koja na duhovit način naziva utakmicom slavujev pjev i zvuk jeke.

Tko je Pjevač - slavuj - iz strofe u strofu prate slavujevo kretanje i ispisuju riječi koje sugeriraju to kretanje (pjevanje slavuja, prebiranje žica, pjevanje ptica, prsti gitarista, jeka i slavuj se slažu, nadglasavanje jeke, lik mu blisnu, zastidje se slavuj i sakrije se.

Vizualni motivi su najbrojniji - rijeka, svirač, žice, prsti gitariste, ptice, dva slavuja, lik, talasi, nimfe, dan, mrak, grane

Auditivni motivi - pjevao, jeka, pjevanje, slušajući glase, zvučno, pjesma, glasovi, pjev, hihot;

Olfaktivni motivi - mirisavih grana

Tema - natjecanje slavuja sa jekom - oholost i hvalisavost

Motivi - međusobno se povezuju - priroda (slavuj) i umjetnost (nimfa)

Stilska sredstva

Aliteracija - jedne rijeke sjajne - pjevao je slavuj pjesmu

Asonancija - jeka, razdragana, slušajući glase

Usporedbe - pjevao je slavuj ko d žice prebira vješt svirač

Antiteza - jedan slavuj i mnoge ptice, svijetli dan i mrak

Kompozicija - svaka strofa - pjesnik nam želi ispripovijedati priču

Epiteti - sjajne, čiste, vješt, mnoge razdragana, zvučno, nježnom, slađim, srebrnih, svijetla, mirisavih

Primjeri končeta u pjesmi - metafora slavuja;... da se dva slavuja slažu u toj utakmici

Tko je uistinu slavuj - Slavuj je pjesnik. Što Marino pokušava postići jakom metaforom, poredbom, gradacijom i kontrastom? Ljepotu umjetničkog stvaranja i pokušaj dosezanja nedostižnoga, nestalnost, prividnost svega pa i vlastitoga života, stoga se svjetonazor baroknoga čovjeka može usporediti sa slikom koju daje razbijeno zrcalo...

Giambattista Marino - Pjevač - verzija 2

_________________

Giambattista Marino - Pjevač

Nad rubom jedne rijeke sjajne i čiste

pjevao je slavuj pjesmu ko da žice

prebira vješt svirač, prsti gitariste;

činilo se da pjevaju mnoge ptice.

Jeka, razdragana, slušajuć glase,

odvraćaše zvučno nježnom pjesmom ptici,

pa joj se činjaše, od glasova, da se

dva slavuja slažu u toj utakmici.

A kad pjevač htjede slađim pjevom tada

nadglasati jeku, lik mu iznenada

blusnuo u sjaju srebrnih talasa.

Ču se hihot nimfa, a od toga glasa

zastidje se slavuj i od svijetla dana

sakri se u mraku mirisavih grana.

__________________________________

Giambattista Marino najveći je talijanski barokni pjesnik, najpoznatiji kao začetnik marinizma – pjesničkog smjera u razdoblju književnog baroka. Marino je rođen u Napulju 1569. godine. Otac mu je bio pravnik, pa je i natjerao i Giambattistu da studira pravo, ali on je vrlo brzo napustio studij. Od rane mladosti se interesirao za književnost, pa je rano počeo i pisati. Radio je kao sekretar, gdje je upoznao i Torquata Tassa, također slavnog talijanskog pjesnika. Marino je kasnije bio dvorski pjesnik i kao takav bio je jako poznati. Kažu da je bio posljednji dvorski pjesnik, ali zato izuzetno hvaljen i slavan. Čak su se i na francuskom dvoru čitale njegove pjesme. Ipak, bio je i dosta osporavan. Imao je poprilično buran život. Čak je dva puta završio u zatvoru. Jednom jer mu je djevojka umrla nakon pobačaja, iako postoji sumnja da je tada bio zatvoren jer je bio homoseksualac. Marino je 1600. godine pobjegao iz zatvora i otišao u Rim.

Putujući iz Rima u Veneciju, Marino je 1602. objavio djelo Rime. 1604. ušao je u službu kardinala koji je kasnije postao papa Klement VII.

Marino se preselio u Torino gdje je postao sekretar vojvode. Tada je po drugi put završio u zatvoru jer je vojvoda mislio da mu se Marino ruga. U zatvoru je Marino pisao mnogim utjecajnim ljudima, pa je na kraju pomilovan, ali su se pri njegovu zatvaranju izgubili mnogi njegovi rukopisi.

Napisao je nekoliko tisuća pjesama, od kojih su najvažnije zbirke Rime, Lira, Galerija i Svirala. Ključno njegovo djelo je mitološka poema Adonis (1623.), velika opsegom (45000 stihova) i bez čvrste strukture, ali bogata u stilskom izrazu i kićenoj formi. Veliku popularnost ep duguje senzualnoj priči o ljubavi Venere i Adona, eruditskoj obradi i estetskoj vrsnoći.

Marino je tada otišao u Francusku, u Parizu se Marino i obogatio, pa se vratio u Rim, gdje su ga dočekali s počastima. 1625. preselio se u Napulj, gdje je iste godine i umro.

Giambattista Marino - Ljudski život