Filip Višnjić - Boj na Mišaru lektira

Filip Višnjić - Boj na Mišaru

Filip Višnjić - Boj na Mišaru

 

Dok je Karađorđe sa šumadijskom vojskom bio još na Moravi i čekao napad Turaka od Niša, Turci iz Bosne, predvođeni bosanskim vezirom Sulejman - pašom Skopljakom i pašama Sinanom i Hasanom, su prodrli preko Mačve do Šapca, oslobodili ga opsade i potisnuli ustanike do ušća reke Vukdraže u Savu. Istovremeno, jedan jači odred Turaka pod komandom srebreničkog Hadži - bega je krenuo iz Soko grada prema Valjevskoj nahiji. Turski plan je bio da se ova kolona u Paležu spoji sa glavninom koja bi iz Šapca trebala da nastavi ka Beogradu.

 

Jakov Nenadović je izvestio Karađorđa i zatražio pomoć, a ovaj mu je poručio da što duže zadržava Turke kako zna i ume, dok on ne stigne, pošto pobedi Turke na Deligradu. Stojan Čupić i prota Mateja Nenadović su pregovarali sa Turcima u Badovincima, zadržavši ih dvadesetak dana da sa glavnom vojskom ne pođu na Šabac. Kada je bosanski vezir stigao sa vojskom do Šapca, Karađorđe je već pobedio na Moravi i krenuo u Podrinje. Karađorđe je sa vojskom brzo stigao do Lajkovca, a odatle je krenuo ka šancu na Kličevcu kod Valjeva. Glavninu vojske je predao Milošu Obrenoviću da prihvati borbu sa Hadži - begom. Karađorđe je očiledno hteo prvo da se oslobodi Hadži - bega, a onda da napadene Sulejman - pašu Skopljaka. Hadži - beg je poražen 1. avgusta (20. jula po starom kalendaru) 1806. kod Bratačića.

 

Bosanski vezir je sa svojom vojskom istog dana krenuo iz Šapca ka Beogradu. Desno krilo njegove vojske na čelu sa banjalučkim Hasan - pašom su ustanici dočekali u Mesarcima i potisnuli ka Šapcu. Glavnina turske vojske pod komandom Sulejman - paše je nastavila napredovanje i uveče se ulogrila u selu Ušće. Tu su tih tokom noći napali Jakov Nenadović i pop Luka Lazarević. Ujutro su se ustanici povukli, ali su druge noći opet napali Turke. Bosanski vezir je odlučio da se povuče do Šapca i da čeka povoljniju priliku da napadne Beograd.

 

9. avgusta je srpska vojska jačine 6.000 - 7.000 pešaka i do 2.000 konjanika bila na Mišaru. Ustanici su počeli da podižu šanac između Save i Jelenačke šume. Dok šanac još nije bio izgrađen, Turci su 10. avgusta izašli iz svog logora oko Šapca i napali Srbe. Dvaput su jurišali i dvaput su bili odbijeni. Po Janku Šafariku, najduža severna strana je bila duga 303 metra, a istočna 285 metara. Rov oko šanca je bio dubok 1,1 m, pri vrhu širok 1,5, a pri dnu 0,8 m. Na grudobranu je bilo postavljeno debelo i zašiljeno kolje, a ispred njega duboke "kurjačke jame", u kojima je takođe bilo pobodeno zašiljeno kolje. Na predlog svojih zapovednika, Sulejman-paša je odložio početak napada dok se bolje ne izvide položaji Srba i prikupi još vojske. Već oko 12. avgusta kod Šapca se okupilo vojska od oko 40.000 vojnika.

 

Prešavši rečicu Dumaču, turska konjica se razvila u borbeni poredak i lagano je pošla prema Mišarskom brdu. Za njom je išla pešadija, a tobdžije su postavile topove na desnoj obali rečice otvorile vatru na šanac. Kod mosta na Dumači se zaustavio Sulejman-paša sa svojim štabom.

Kad je turska konjica natrčala na zaravan ispred šanca, konji su počeli da se preturaju i da padaju zapleteni u prepreke od divlje loze. Tada su srpski strelci iz šanca otvorili vatru. Dok se oslabljena turska konjica pribirala za drugi juriš, pristigla je i pešadija. Turske starešine su podelile svoje čete i naredile juriš na šanac, ali su mnogi vojnici popadali na zemlju i nabili se na oštro kolje. Kada su se približili šancu, konjica je ubrzala, a pešadija potrčala. Međutim, ustanici su odbili i ovaj napad.

 

Turci su u tom trenutku zastali oklevajući, a begovi su kamdžijama terali malodušne, ali bez uspeha. Sulejman-paša je zato poslao derviše i hodže da podignu moral. Posle ovoga je turska konjica navalila novom snagom, a predvodio ju je Kulin - kapetan iz Bosanske krajine. Turci su uspeli da se probiju do šanca i poskakali su na grudobrane. U tom trenutku je Karađorđe dao znak srpskoj konjici da krene u napad. Konjanici su se podelili u dve grupe. Na čelu jednog krila je bio pop Luka Lazarević, a na čelu drugog su bili Lazar Mutap i prota Mateja Nenadović. Luka Lazarević je pojurio prema šancu, a prota Mateja je krenuo ulevo prema turskoj artiljeriji i vezirevom štabu. Iznenađene tobdžije su okrenule cevi prema konjici, ali bez uspeha. Nakon što su uklonili tursku artiljeriju, ustanici sa protom Matejom na čelu su jurnuli prema turskom štabu, ali su im se isprečili konjanici iz vezirove pratnje. Nakon što je porazila vezirevu zaštitu, seljačka konjica je napala tursku rezervu na levom krilu prema selu Orašcu.

 

Ustanička konjica pod komandom Luke Lazarevića je rasterala tursku pešadiju oko šanca i krenula je da je goni. Karađorđe je potom naredio da se otvore vrata šanca i da srpska pešadija krene u napad. Bitka je završena u predvečerje velikom srpskom pobedom. Austrijski posmatrači sa druge strane Save su poslali u Beč vest o strašnom turskom porazu i da je na Mišaru ostalo 1.172 mrtva Turčina. U jednom drugom izveštaju ova brojka se popela na 3.000. Na turskoj strani su poginuli Sinan-paša iz Goražda, Kulin-kapetan, kapetan Mehmed Vidajić iz Zvornika i njegova dva sina i mnogi drugi. Srbi su došli do velikog plena: mnogo oružja, municije, konja, skupocenih odela i novca.

 

Potučeni na Mišaru, Turci su se povukli u logor ispod Šapca i utvrdili se dubokim rovom. Ipak, ne osećavši se bezbednim u njemu, jedne noći su pokušali da pobegnu nazad u Bosnu. U Kitogu su ih sačekali Stojan Čupić i Miloš Pocerac sa oko 2.000 boraca i uništavali ih. Miloš je od preživelih Kulinovih ljudi zaplenio Kulinovu sablju, odelo i konja. Oko 1.000 Turaka je upalo u zasedu koju je spremio odred prote Nikole Smiljanića. Srbi su ubili oko 500 ljudi, zarobili 300 i zaplenili oko 1.000 goveda i preko 30 kola oružja i municije. Najsmeliji podvig su izveli Cincar Janko Popović i Lazar Mutap koji su jureći za Turcima prešli Savu, sustigli ih u selu Bosut, posekli ih, leševe bacili u Savu, a oni se sa plenom vratili u Srbiju.

________________________________

 

Višnjićeva pesma Boj na Mišaru upućuje svojim naslovom na glavnu temu pesme: boj na Mišaru, jedna od najslavnijih pobeda srpske vojske u Prvom srpskom ustanku. U sadržini pesme je bitka na Mišaru predočena u dva kazivanja gavrana - glasnika. Sadržina pesme skreće pažnju na još jednu paralelnu temu: bol i tuga žene čiji je muž poginuo u borbi sa srpskim ustanicima. Saglasno tome, predmet pevanja sagledava se sa dve tačke gledišta:

- sa tačke gledišta kazivača priče (ovde su to gavrani) i

- sa tačke gledišta jedne žene, pripadnika turskog feudalnog sloja.

 

Prisustvo glavne i paralelne teme, dve tačke gledišta, obrnuta perspektiva pripovedanja, te preplitanja kolektivnog i pojedinačnog - čini ovu pesmu složenom u kompozicionom i značenjskom smislu. Osnovna priča, kazana u glavnim linijama, izgleda ovako. Gavrani (naravno vrani i krvavih kljunova i nogu) sleću na kulu Kulin kapetana, zapovednika turske vojske koja je krenula da umiri Srbiju, i od raje pokupi harača. Zabrinuta kada pita gavranove da li su videli tursku vojsku i pred njome Kulin kapetana. Ona kazuje s kakvim je sve namerama pošao u Srbiju (da umiri Srbiju, da pobije sve viđenije Srbe, da opljačka i dovede roblje). Gavranovi odgovaraju da su videli i tursku i srpsku vojsku, Kulin kapetana i Crnoga Đorđija:

 

Pogibe ti Kulin kapetane,

pogubi ga Petroviću Đorđe,

s njim pogibe trides't hiljad' Turak'

izgiboše turske poglavice,

po izboru bolji od boljega.

 

Niti ide Kulin kapetame,

niti ide, niti će ti doći

nit' se nadaj, niti ga pogledaj!

Rani sina, pak šalji na vojsku

Srbija se umirit ne može!

 

Poenta pesme iskazana je ovde, na sredini pesme, na kraju prve priče o boju na Mišaru. Poruka je jasna: srpski otpor neće prestajati pa kada ima vremena da podigne sina za vojsku. To je poenta pobede i poruka pobednika. Kada traži podrobniju priču o pogibiji pojedinih turskih velikaša. I tu će priču čuti i saznati o apsolutnom turskom porazu i pogibiji umnih, obrazovanih, lepih i mladih turskih glava. Ova priča je kadin bol dovela do prskanja, nju nije mogla da preživi. Dok pobedniku pobeda daje krila i snagu da izdrži, pobeđenom poraz donosi patnju, bol i smrt. Kadi nije prepuklo srce zbog poraza (prva priča je nije slomila), nego zbog stradanja umnih, lepih i mladih, zbog smrti jedinca u majke, zbog smrti verenika tek isprošene devojke. Ovde je poenta druge, individualne sudbine.

 

Analiza - Uvođenje motiva gavrana - glasnika na početku pesme uslovilo je specifičnu strukturu i kompoziciju pesme. Motiv gavrana - glasnika je skoro klišetski motiv: negde je on samo jedan od motiva, uglavnom u funkciji razvijanja priče (Smrt majke Jugovića); drugde ima značajniji uticaj na komponovanje pesme i oblikovanje njene strukture. Takav je slučaj u ovoj pesmi. Ona se sastoji iz narativnog okvira (dva segmenta), monologa (jedan segment) i dijaloga (četiri segmenta). Motiv gavrana - glasnika nametnuo je dijalog kao dominantan oblik kazivanja. Između dijaloških segmenata (između 2. i 3, 3. i 4,4. i 5, 5. i 6) nalaze se narativne kopče u funkciji dijaloške odrednice. One su od po jednog stiha, odnosno tri i pet stihova, koje povezuju replike gavranova i kade.

 

Struktura

- Gavrani sleđu na kulu Kulin kapetana.

- Kada Kulinova pita gavranove - za tursku vojsku i Kulina.

- Gavranovi kazuju priču o boju - na Mišaru.

- Kada se raspituje o ostalim - poglavarima turske vojske.

- Priča gavranova o pogibiji - turskih poglavara,

- Tužbalica - kletva Kulinove kade.

- Smrt kade Kulinove.

 

Segmenti 2, 3, 4 i 5 posmatrani sa spoljašnjeg aspekta, aspekta pesme kao celine, predstavljaju dijalog između gavranova i kade Kulinove - svaka strana izgovara po dve replike (pitanje - odgovor). Sa aspekta pesme kao celine ovi segmenti su u funkciji replika kao elemenata dijaloga. Međutim, posmatrani samostalno i sa aspekta sadržine (unutrašnji aspekt) ovi segmenti imaju narativnu funkciju: izlažu ili pripovedaju. Tu funkciju su dobili usled obima i obilja građe koju predočavaju. Prema tome, gledano spolja, čisto vnzuelno, pesmu sagledavamo kao dijalog sa opširnim replikama. Posmatrajući ove "replike" sa aspekta njihove sadržine i funkcije u strukturi pesme, sagledavamo ih kao narativne (pripovedne) segmente koji se smenjuju smenjujući i tačke gledišta. Da je ovo drugo primarno pokazuje primer petog segmenta (priča gavranova o pogibiji turskih poglavara), u kome srećemo primer dijaloga u dijalogu, odnosno primer ispričanih replika:

 

Stani, Ture, nijesi uteklo!... i

Savo vodo, valovita, ladna,

žderi Savo, naše dušmanine!

 

Ovo su ispričane replike zato što su izgovorene u prošlosti o kojoj se u segmentu pripoveda, one se ne čuju od onoga ko ih je tada izgovorio, nego se čuju iz usta kazivača priče, naratora.

Dok su segmenti 2, 3, 4 i 5 intonirani kao dijaloške replike usmerene na određenog primaoca, šesti segment ima monološku formu - nije upućen nikom pojedinačno ali govori svima, nije ni pitanje, ni odgovor, ali je konstatacija učinjenog. Ovaj segment je tužbalica za poginulim turskim veličinama uma, mudrosti, učenosti, lepote, mladosti i čina, ali je on i kletva upućena onima koji su skrivili tu pogibiju.

 

Pesma nije ispevana u tehnici hronološkog ređanja pojedinosti od ekspozicije, preko kulminacije do raspleta. Pevanje ovde ima ahronološki ili obrnuti tok pripovedanja: prvo se predočava završetak boja a potom se daje detaljan opis bitke. Ovakva tehnika pripovedanja uslovljena je uvođenjem motiva gavranova - glasnika i dijaloške forme predočavanja događaja i ličnosti. Ovde postoji objektivni sveznajući pripovedač koji se pojavljuje u uvodnom i završnom segmentu pesme i u narativnim kopčama od po jednog do pet stihova. Između objektivnog pripovedača i opisanih događaja nalaze se posrednici - gavranovi.

 

Priča je postavljena u obliku pitanja i odgovora. Pitanja kade Kulinove u početku su puna sigurnosti i gospodarske nadmenosti, ali se iz njih oseća i ženska strepnja i potmuli strah. Kada se dobije odgovor, a on je negativan i porazan, menja se ton pitanja, strepnja je pojačana, da bi posle još jednog odgovora prerasla u tužbalicu i kletvu. Umesgo da stoje u istoj doživljenoj ravni po logici da je radost za svakog i da je žalosg za svakog, oni se ukrštaju; ono što je za jedne žalost (gubitak voljene osobe) za drugog je radost. To su sukobljene i pomerene vrednosti u svetu sukoba, netrpeljivostn i mržnje. Simbol je sredstvo iskazivanja u ovoj pesmi. On je u osnovi postavljanja priče i u njenoj kompoziciji. Na početku pesme je uveden motiv gavranova - glasnika i to je odlučilo o načinu kazivanja i tipu komponovanja priče. Iako je ovo ustaljena simbolika i dug ustaljenoj tehnici u epskom pevanju, motiv gavranova ima ovde umetničku funkciju. Njihova pojava, sama po sebi, u skladu sa ustaljenom simbolikom, omogućava da se nasluti sadržina vesti koju donose - kada nije ni morala da postavlja pitanja jer su gavranovi, kao slutnici nesreće, rečit odgovor.

 

Kada Kulinova je u središtu kazivanja u ovoj pesmi. Iako naslov pesme ukazuje na boj na Mišaru kao predmet pevanja, iako je sadržina pesme (kazivanje gavranova) prikaz boja, čitaočevom doživljaju nameće se pojedinačna sudbina, kada Kulinova, njen doživljaj bitke i njena preživljavanja. Panoramski prikaz bitke u oba kazivanja gavranova ne mogu da zadrže pažnju ni na jednom detalju, ne može da se pamti ništa kao osobeno i karakteristično. Ovde je opšte potisnuto pojedinačnim, kadi Kulinovoj je upućena priča gavranova, kada Kulinova je u središtu epske priče, njena radoznalost i sgrepnja oblikuju tokove priče.

 

Kada Kulinova menja kroz vreme svoj lik. Na jedan način je ovu ženu sagledao pesnik Višnjić i njegovi aktuelni slušaoci, a na drugi način je sagledavaju čitaoci udaljeni desetine decenija od događaja. Za pesnika i njegove slušaoce kada je Turkinja, žena turskog zapovednika Kulin kapetana koji je sa ogromnom vojskom krenuo na Srbiju da je smiri i kazni. Za kadu Kulinovu pesnik će reći da "ciknu kao ljuta guja", za njenu smrt će reći "već i ona crče od žalosti". Ako se izraz "ljuta guja" može primiti kao stalno mesto u epskom pevanju, reč "crče" zvuči okrutno i jezivo. Može se zamisliti kako su Višnjićevi slušaoci, osakaćeni ratnici i žene u crnini, primili poslednji stih pesme! Pesnik je morao ugađati svome auditorijumu. Makar i okrutnim izrazima.

 

Ali pesnik Filip Višnjić je imao umetničke snage da se otme euforiji i progovori smireno i odmereno. U pitanjima kadinim, sasvim prirodno, ima nadmenosti i osvajačkog mentaliteta, ali njena pitanja su, ustvari, prepričavanje pretnji Kulin kapetana o teškim kaznama koje je pripremio za Srbe. U Kulinovim rečima ima okrutnosti i mržnje:

Je li Đorđa caru opravio,

je l' Jakova na kolac nabio,

je li Luku živa ogulio,

je l' Cincara na vatri ispeko,

je l' Čupića sabljom posjekao,

je l' Miloša s konjma rastrgao,

je l' Srbiju zemlju umirio?

 

Pošto je čula priču o pogibiji Kulin kapetana i turskih velikaša, Kada je slomljena, cvili, jadikuje, prevrće. Ostaje joj da tuži za poginulima i da proklinje vinovnike svoje nesreće:

Crni Đorđe, da Še bog ubije!

Pope Luka, rana dopanuo.

O, Milošu, puška te ubila.

O, Jakove, da še bog ubije,

O, Čupiću, žalosši doček 'o,

Smiljaniću, ne veselio se,

O, Cincare, da še bog ubije,

 

Dok muški ratnički bes Kulin kapetana Srbima sprema nabijanje na kolac, dranje kože, pečenje na vatri, pogubljenje sabljom (jedina viteška kazna za ratnika), rastrganje konjima na repove, žensko srce ožalošćene kade proklinje srpske knezove da ih stigne božja kazna (da te bog ubije), da ih stigne ratnička nesreća (puška te ubila, rana dopanuo), da ih pogodi ljudska nesreća (žalosti doček'o, ne veselio se). U njenoj kletvi nema svireposti i opake mržnje. To je podstaklo Novaka Kilibardu da kaže kako je tužbalica - kletva kade Kulinove "najlirskija kletva u našoj epici".

 

U tužbalici - kletvi kada Kulinova je posebno izdvojila, na samom početku Karađorđa:

Crni Đorđe, da te bog ubije!

Od kako si ti zakrajinio

mnogu ti si majku ucv'jelio,

a ljubovcu u rod opremio

i sestricu u crno zavio.

 

Kada Kulinova je progovorila kao žena, nju boli nesreća žene - majke, ljube, sestrice. Savremenik pesnikov će u ovim kadinim rečima čuti priču o uspesima ustanika koji su mnoge Turke pobili i njihove porodice u crno zavili. Pesnik je ovde, kadinim ustima, progovorio o opštoj ljudskoj nesreći - međusobno ubijanje unesrećuje obe strane. I vladavina nad drugim i sloboda - preskupo se plaćaju.

Interpretacije S. Veličković

________________________________

 

Boj na Mišaru

Polećela dva vrana gavrana,
Sa Mišara polja širokoga
A od Šapca grada bijeloga,
Krvavijeh kljuna do očiju,
I krvavih nogu do koljena.
Prelećeše svu bogatu Mačvu,
Valovitu Drinu prebrodiše,
I čestitu Bosnu prejezdiše,
Te padoše na krajinu ljutu,
Baš u Vakup prokletu palanku,
A na kulu Kulin-kapetana;
Kako pa’še, oba zagraktaše.


Tu izlazi kada Kulinova,
Izlazila, te je govorila:
Ja dva vrana, dva po Bogu brata!
Jeste l’ skoro od donje krajine,
Od Mišara polja širokoga
A od Šapca grada bijeloga?
Jeste l’ vid’li mlogu Tursku vojsku
Oko Šapca grada bijeloga
I u vojsci Turske poglavice?
Jeste l’ vid’li moga gospodara,
Gospodara Kulin - kapetana,
Koj’ je glava nad sto hiljad’ vojske,
I koji se caru zatekao,
Da ć’ Srbiju zemlju umiriti
I od raje pokupit’ harače;
Da će Crnog Đorđa uvatiti
I živa ga caru opremiti;
I da ć’ isjeć’ Srpske poglavice,
Koj’ su kavgu najpre zametnuli?
Je li Đorđa caru opravio?
Je l’ Jakova na kolac nabio?
Je li Luku živa ogulio?
Je l’ Cincara na vatri ispek’o?
Je l’ Čupića sabljom posjekao?
Je l’ Miloša s konjma istrgao?
Je l’ Srbiju zemlju umirio?
Ide li mi Kulin - kapetane?
Vodi l’ vojsku od Bosne ponosne?
Ide li mi, hoće l’ skoro doći?
Ne goni li Mačvanskijeh krava?
Ne vodi li Srpskijeh robinja,
Koje bi me vjerno poslužile?
Kaž’te mene, kad će Kulin doći?
Kad će doći, da se njemu nadam?


Al’ besjede dvije tice vrane:
Oj gospođo, Kulinova ljubo!
Radi bismo dobre kazat’ glase,
Ne možemo, već kakono jeste:
Mi smo skoro od donje krajine
A od Šapca grada bijeloga
Sa Mišara polja širokoga,
Viđeli smo mlogu Tursku vojsku
Oko Šapca grada bijeloga,
I u vojsci Turske poglavice,
I vid’li smo tvoga gospodara,
Gospodara Kulin - kapetana,
I vid’li smo Crnoga Đorđija
U Mišaru polju širokome;
U Đorđija petn’est hiljad’ Srba,
A u tvoga Kulin - kapetana,
U njeg’ bješe sto hiljad’ Turaka.
Tu smo bili, očima gledali,
Kad se dvije udariše vojske
U Mišaru polju širokome,
Jedno Srpska, a drugo je Turska;
Pred Turskom je Kulin - kapetane,
A pred Srpskom Petroviću Đorđe;
Srpska vojska Tursku nadvladala.
Pogibe ti Kulin - kapetane,
Pogubi ga Petroviću Đorđe;
S njim pogibe trideset hiljad’ Turak’;
Izgiboše Turske poglavice,
Po izboru bolji od boljega,
Od čestite Bosne kamenite.
Niti ide Kulin - kapetane,
Niti ide, niti će ti doći,
Nit’ se nadaj, niti ga pogledaj,
Rani sina, pak šalji na vojsku;
Srbija se umirit’ ne može.


Kad to začu Kulinova kada,
Ona ciknu kako ljuta guja,
Pa kaduna ’vako govorila:
Jao vrani, da zla toga glasa!
Još mi kaž’te, dva po Bogu brata!
Kad ste bili, očima gledali,
Znate li još kog po imenu
Poglavara, koj’ je poginuo,
Od čestite Bosne kamenite?


Govore joj dvije tice vrane:
Znamo svakog, gospo Kulinova,
Svakog znamo, i kazat’ hoćemo
Poglavara svakog po imenu,
I ko ih je, kado, pogubio:
Pogibe ti Memed - kapetane
Od Zvornika grada bijeloga,
Pogubi ga Miloš od Pocerja:
Pak pogibe paša Sinan - paša
Iz Goražda sa Hercegovine,
Pogubi ga Lazarević Luko;
Pogibe ti Mula Sarajlija,
Pogubi ga Čupić kod Drenovca;
Pogibe ti Asan Beširević
U Kitogu lugu zelenome,
Pogubi ga pope Smiljaniću;
Pogibe ti Derventski kapetan,
Pogubi ga Valjevac Jakove,
Na Dobravi ods’ječe mu glavu.
Nešto Turak na Savu udari,
Na dobrijem konjma preploviše,
Utekoše u zemlju Njemačku,
Kami majci da uteći mogu!
Začuo ih vitez Cincar Janko,
I začuo Lazare Mutape,
Pripasaše svijetlo oružje,
Prijeđoše u zemlju Njemačku,
Pak po tragu poćeraše Turke;
Stigoše ih na prvom konaku,
Baš na ušću kid vode Bosuta.


Istom Turci na konak odjali,
U Bosutu pred bijelom krčmom,
Ali Cincar iz kraja povika:
Stani, Ture! nijesi uteklo.
S druge strane Mutap povikao.
Kad to začu Ostroč - kapetane,
Ludo d’jete, odmah se prepade,
Adži - Mosto na mah obumrije;
Tu doleće Cincar sa Mutapom,
Mutap Mostu odsiječe glavu,
Cincar Janko Ostroč - kapetanu;
Uteče im od Gradačca Dedo:
A ni on im ne bi utekao,
Al’ u Deda mlogo prijatelja,
Pa ga sakri Njemačka gospoda.
Kad zgubiše Ostroč - kapetana,
Tu Srbini kako mrki vuci
Od njih pusto oduzeše blago,
I dobre im konje povataše,
A njih jadne u Savu baciše,
I ovako Savi govoriše:


Savo vodo valovita, ladna!
Žderi, Savo, naše dušmanine.
Posjekoše Ostroč - kapetana
U Njemačkoj pred bijelom krčmom,
Ne stide se cara ni ćesara.


Kad to začu Kulinova kada,
Ljuto cvili, do Boga se čuje,
Jadikuje kano kukavica,
A prevrće kako lastavica;
Pa ovako proklinjati stade:


Bjeo Šapcu, ne bijelio se,
Već u živoj vatri izgorjeo!
Jer kod tebe Turci izgiboše.
Crni Đorđe, da te Bog ubije!
Od kako si ti zakrajinio,
Mlogo ti si majku ucv’jelio,
A ljubovcu u rod opremio,
I sestricu u crno zavio:
I mene si jadnu ucv’jelio,
Jer mi zgubi moga gospodara,
Gospodara Kulin kapetana.
Pope Luko, rana dopadnuo!
Jer pogubi pašu Sinan - pašu,
Koji znade Bosnu sjetovati?
O Milošu, puška te ubila;
Jer pogubi Memed - kapetana,
Kojino je bio desno krilo
C’jele Bosne i njene krajine?
O jakove, da te Bog ubije!
Tvoji dvori pusti ostanuli!
Jer pogubi Dervent - kapetana?
O Čupiću, žalosti doček’o!
Jer pogubi mulu Sarajevskog,
Koji znade i caru suditi?
O Kitože, ne zelenio se!
Smiljaniću, ne veselio se!
Jer pogubi Bešireva Asu,
Koga ljepšeg u svoj Bosni nema?
Ostade mu zlato isprošeno;
O Cincare, da te Bog ubije!
Malo jada po Turćiji radiš?
Ja šta tražiš po zemlji Njemačkoj?
Jer pogubi Ostroč - kapetana,
Ludo d’jete, jedinca u majke?


To govori Kulinova kada,
To govori, a s dušom se bori;
Dolje pade, gore ne ustade,
Već i ona crče od žalosti.

_______________________________

 

Filip Višnjić (1767 - 1834) je jedan od najpoznatijih srpskih guslara i tvoraca srpskih narodnih pjesama. Filip Višnjić je rođen na Majevici, u selu Trnova, u dijelu sela poznatom kao Vilića guvno. Oslijepivši od velikih boginja još kao dete, Višnjić je postao profesionalni pevač. S guslama u rukama putovaojepo čitavom bosanskom pašaluku, pa i dalje, preko Hercegovine i Crne Gore, sve do Skadra, svuda gdje je publika rado slušala njega i njegove gusle.
Pored toga što je bio redaktor starih pjesama, Filip Višnjić je bio i tvorac novih pjesama. Trinaest pjesama "iz Karađorđina vremena", zajedno s još nekoliko manje značajnih pesama drugih pevača, čine poslednji, ustanički ciklus srpskog narodnog eposa. Nove pjesme o novim događajima stvarali su i drugi pjevači u to vreme, među njima i jedan od najvećih, Starac Raško, ali one sve zaostaju za pesmama koje su pjevali o starim vremenima. Filip Višnjić se, međutim, uzdigao među prve upravo novim pesmama.

 

Višnjić nije poznavao samo srpski karakter do tančina. Mnogi detalji u njegovim pjesmama mogu se shvatiti samo ako se ima u vidu njegovo poznavanje muslimanskog svijeta izbliza, poznavanje koje je u pojedinim trenucima prelazilo u svojevrsnu pesničku identifikaciju s tim svijetom. Višnjić nije dao samo likove turskih nasilnika, Fočić Mehmed-age, Kulin kapetana i drugih,već je slikao i likove dobrih Turaka, kakvi su car Murat ili starac Fočo koji se očinski brinu o raji ("nego paz'te raju ko sinove" - taj neobični politički savet daje car Murat svojim vezirima, na Kosovu, na samrti). Detalji o muslimanskim svetim "knjigama indžijelima", kako ih pjesnik naziva, govore da je poznavao i muslimansku duhovnost. Ponekad, čak, ta sklonost prema tuđem svijetu dobija elegični prizvuk, kao, na primer, u distihu "drumovi će poželjet Turaka, a Turaka niđe biti neće", u kojima je u viziju budućeg oslobođenja unesena nostalgična perspektiva poraženog neprijatelja.

 

Najvažniji momenat u životu Filipa Višnjića bio je njegov prelazak u slobodnu i prkosnu Srbiju 1809. godine. Do tog momenta on nije bio sastavio nijedne nove pjesme, ali je neposredni dodir s ustaničkim zbivanjima bio trenutak njegovog rađanja kao pjesnika. Ranije je lutao po zemlji, pjevajući pjesme od starine, a sada se nalazio na mjestu gdje se stvarala istorija. Družeći se s ustaničkim vojvodama i ustanicima, skupljao je materijal za svoju poeziju i postao svojevrstan epski hroničar slavnog ustaničkog vremena. Živio je najviše u blizini drinskog bojišta, a ponekad se nalazio u samoj vatri okršaja. Tako se našao u opsednutoj Loznici, među njenim braniocima, o čemu pjeva Sima Milutinović u svojoj "Serbijanki" (pesma Dika slijepaca). Njegove pjesme i pjevanje su kuražili ustanike prije bojeva i pomagali im da lakše prebole rane posle bitaka.

 

Posle propasti Prvog srpskog ustanka, Filip Višnjić je prešao u Srem i nastanio se u selu Grku, današnjem Višnjićevu, koje nosi ime po njemu. U ovom selu je živio na sličan način kao i prije ustanka, ali u sasvim drugačijim društvenim prilikama - nastavio je da pjeva publici po selima i gradovima širom Srema, Slavonije, Bačke, Banata. Ali sada je njegov repertoar drugačiji od onog kakav je bio prije srpske revolucije - u njemu su glavno mesto zauzimale pesme o srpskoj buni koje je sam ispevao.


U manastiru Šišatovcu 1815. godine sreo se sa Vukom Karadžićem koji je zapisao njegovih sedamnaest pesama - četiri stare i trinaest novih, ustaničkih. U Šišatovcu je kasnije Filip Višnjić često bivao gost kod tadašnjeg vodećeg srpskog pesnika Lukijana Mušickog i tim susretima "srpskog Homera" i "srpskog Horacija" dugujemo nekoliko podataka o Višnjićevom životu i načinu rada, odnosno, kako je stvarao pjesme: pitao je ratnike, kada su se vraćali s bojišta, ko ih je predvodio, gdje su se tukli, ko je poginuo, protiv koga su išli itd. Već 1816. godine Jernej Kopitar, kome je Vuk posvetio Pjesnaricu iz 1815, u prikazu ove zbirke u listu "Viner algemajne Literaturcajtung" izdvaja Vukovog pevača Filipa Višnjića. Kopitar je i prvi koji je ukazao svijetu na veliku srodnost srpskih epskih pjesama sa Homerovim djelom i na srodnost srpskog "slijepog rapsoda" sa Homerom.

 

Višnjićeve pjesme delimo u dvije grupe - pjesme o događajima kojima nije lično prisustovovao, nego su se priče o ovim događajima prenosile sa koljena na koljeno i pjesme o događajima čiji je svedok bio lično.
U prvoj grupi su najznačajnije pjesme: Početak bune protiv dahija, Boj na Čokešini, Boj na Salašu i Boj na Mišaru. Najveći domet Višnjić je postigao u velikoj pjesmi Početak bune protiv dahija, koja predstavlja osnovicu njegove ustaničke epopeje. U ovoj pjesmi, kao i u ostalima, osjeća se nedodirljivost narodne snage, neizdrživost prevratničkog, revolucionarnog zamaha koji kao vihor ruši sve prepreke ispred sebe.
Iz druge grupe pjesama izdvajaju se sledeće: Boj na Loznici, Knez Ivan Knežević, Miloš Stoićević i Meho Orugdžić i Hvala Čupićeva.

 

Pjesme iz prve skupine su umjetnički više dograđene, prije svega "Početak bune protiv dahija" i prvi dio pjesme "Boj na Mišaru", dok se u drugoj skupini ističe pjesma osobene vrijednosti i značaja o knezu Ivi Kneževiću.Višnjićeve ustaničke pjesme pružaju cjelovitu sliku epohe, s jasno uočenim osnovnim pravcima kretanja, snažno izdvojenim pokretačima i nosiocima događaja i mnoštvom pojedinosti iz svakodnevnog života. Tim pjesmama često smeta hroničarska razvučenost, gomilanje činjeničke građe, jednoličnost naracije, ali za uzvrat u njima se osjeća pjesnikova neposredna prisutnost, njegov lični odnos prema događajima i ličnostima, kao i neka gotovo žurnalistička aktuelnost i živost u njegovom izlaganju.

 

Svojim oslobodilačkim poletom Višnjić je najsličniji Petru II Petroviću Njegošu, sa kojim ga i inače vezuje niz zajedničkih crta. Iako je stvarao u tradicionalnim okvirima narodne epike i služio se standardnim formulama i klišeima, Višnjić je umnogome prerastao te okvire i u najboljim svojim trenucima dao epiku novog tipa, ustaničku, oslobodilačku, revolucionarnu pesmu, sa snažnim individualnim obeležjima. On stoji na prelazu između usmenog i književnog stvaralaštva, između narodne pesme i Njegoša.

18 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Filip Višnjić - Boj na Mišaru

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u