Deborah Ellis - Djevojčica iz Afganistana

Roman o jedanaestogodišnjoj djevojčici Parvani iz Afganistana koji trpi pod talibanskim režimom. Talibani su nametnuli oštre zakone za žene i djevojčice. Škole su zatvorene, ženama nije bilo dopušteno raditi, izlaziti bez muške pratnje, morale su poštivati stroga pravila odijevanja. Svi koji su bili učeni, pogotovo koji su završili strane škole bili su na meti talibanske milicije. Tako i Parvanin otac koji je na silu odvučen u zatvor. Nikog nije briga kako će njegova obitelj preživjeti. Parvana reže kosu, preodijeva se u dečka i prehranjuje obitelj uz visoki rizik da bude otkrivena. Topla priča o hrabroj, pametnoj i snalažljivoj djevojčici koja je prisiljena odrasti bez djetinjstva, u stalnom strahu za vlastiti život kao i za živote članova svoje obitelji.

Ja mogu pročitati to pismo jednako dobrokao i otac "šaptalaje Parvana u nabore svog čadora". Pa, gotovo jednako dobro. Te se riječi nije usudila izreći naglas. Čovjek koji je sjedio pored njenog oca ne bi želio čuti njen glas. Kao ni itko drugi na kabulskoj tržnici. Parvana je bila ondje samo kako bi pomogla ocu hodati do tržnice i natrag kući nakon posla. Sjedila je poprilično straga na pokrivaču, glave i većeg dijela lica pokrivena čadorom.  

Ustvari, nije uopće trebala biti vani. Talibani su naredili svim djevojčicama i ženama u Afganistanu da ostanu unutar svojih kuća. Čak su djevojčicama zabranili da odlaze u školu. Parvana je morala napustiti svoj šesti razred, a njenoj sestri Nooriji nije bilo dopušteno pohađanje srednje škole. Njihova je majka izbačena s posla, radila je kao spisateljica za kabulsku radio postaju. Sad su već više od godine dana one bile zatočene u jednoj sobi, zajedno s petogodišnjom Maryam i dvogodišnjim Alijem.

Parvana je svakoga dana uspijevala izaći na nekoliko sati kako bi pomogla ocu hodati. Uvijek joj je bilo drago izaći, premda je to značilo višesatno sjedenje na pokrivaču prostrtom na tvrdoj zemlji tržnice. Barem jemogla nešto raditi. Čak se navikla obuzdati jezik i skriti lice.

Vrsta djela - roman

Vrijeme radnje - Vrijeme rata u Afganistanu

Mjesto radnje - Kabul, glavni grad Afganistana

Tema - Hrabra djevojčica Paravan preuzela je svu odgovornost u svojoj obitelji i brinula se da bi spasila svoju obitelj

Radnja ovog romana odvija se u Kabulu, glavnom gradu Afganistana u kojem traje rat. Upoznajemo se s obitelji koja živi u jednoj prostoriji jer im je raskošnu kuću uništila bomba. Talibani, pripadnici vladajuće stranke u Afganistanu, zabranili su svim ženama i djevojčicama da izlaze iz kuće te se za obitelj mogao brinuti samo otac. Žene su smjele izlaziti jedino uz pratnju muškaraca pa je tako Parvana, glavna junakinja romana, izlazila uz oca na tržnicu gdje je on prodavao. Pomagala mu je hodati jer je otac ostao bez noge.

Parvana je promatrala ljude i ono što otac radi te joj je to pomoglo kasnije kada su oca talibani odveli u zatvor te je ona prehranjivala obitelj. Bila je vrlo hrabra te je pristala prerušiti se u dječaka kako bi slobodno hodala po ulicama. Odlazila je na tržnicu prodavati stvari i čitati pisma koja su donosili nepismeni talibani. Srela je i prijateljicu koja je također prerušena u dječaka te su njih dvije smišljale kako zaraditi. Djelo se bavi ozbiljnim problemom žena u tom svijetu jer osim što nisu mogle izlaziti same, morale su nositi i burke, odjeću koja im prekriva cijelo tijelo, osim očiju. Žene su potlačene, a ne mogu se boriti protiv toga jer će ih tući ili silovati.

Mnogo ljudi ostalo je bez svoje obitelji, kao Homa u romanu, koja je vidjela cijelu svoju obitelj mrtvu na cesti te je pobjegla, ostavivši ih tako, jer je htjela sačuvati svoju glavu. Sanjaju o nekom boljem životu, neki čak i bježe, ne znajući što ih čeka. Roman je napisan u 3. licu, odnosno pripovjedač je sveznajući.

I

Parvana izlazi samo kako bi pomogla svome ocu ići do i od tržnice. Pomagala mu je hodati. Naime, Talibani su zabranili svim ženama i djevojčicama u Afganistanu da izlaze. Moraju ostati unutar svojih kuća. Djevojčice ne smiju u školu, pa tako ni Parvana ni njena sestra Noorija. Majka im je bila spisateljica za radiopostaju, ali je zbog talibana izgubila posao. Već su više od godine dana zatočene u jednoj sobi, zajedno sa sestrom Maryam, kojoj je pet godina, i bratom Alijem, kojem su 2 godine. Parvana ima 11 godina i dosta je sitna. Pomagala je tati jer je izgubio potkoljenicu u bombardiranju škole u kojoj je predavao. Talibani su to dopuštali i Parvana se sjedeći na tržnici i čekajući oca nagledala svega.

Mušterije su često molile njenog oca da im čita pisma koja su stizala jer puno ljudi u Afganistanu nije znalo ni čitati ni pisati. Njeni roditelji su znali i tako bili jedni od rijetkih. Znali su čak i engleski. Potjecali su iz starih, cijenjenih afganistanskih obitelji. Imali su prekrasnu kuću koju je uništila bomba. Puno su se selili i bivali sve siromašniji pa su sada svi u jednoj prostoriji.

Rat je u Afganistanu trajao više od 20 godina. Na tržnici su prodavali što god su mogli. Nekad je otac imao umjetnu nogu, ali ju je prodao. Kabul je nekada bio predivan grad, Nooria ga se sjeća, a otkad Parvanu sjećanje služi, grad je razrušen. I zgrada u kojoj su sad živjeli bila je napola razrušena. Parvana i otac stigli su doma.

II

Majka ju je odmah natjerala da ode po vode, jer majka je mrzila kad je kanta bila prazna. Mogla ju je nosili samo Parvana jer su majka i sestra morale oblačiti burke ako bi izlazile, a u tome nisu mogle nositi kantu po stubama. Majka i Nooria stalno su čistile budući da nisu imale puno toga za raditi u kući, a Parvani je to išlo na živce. Vraćale su robu u ormar, a pritom je majka odvojila što će otac prodati na tržnici. Parvana je primijetila svoju najdražu odjeću i rekla majci da to ne mogu prodati. Majka kaže da ona odlučuje i Parvana tu nije imala što reći. Parvani je smetalo što je majka uvijek na Noorijinoj strani.

Parvana je imala još jednog brata koji je bio najstariji - Hossain. Poginuo je od mine kad mu je bilo 14 godina, a Parvana je tad bila beba. Otac je bio profesor povijesti pa je Parvana odrastala na njegovim pričama i jako je voljela povijest. U jednom trenu upadnu četiri talibanska vojnika i zgrabe oca. Deru se na njega jer se školovao u Engleskoj. Majka ga počne braniti i trgati iz njihovih ruku, ali oni ju opale puškom po glavi i ona padne na pod.

Otac je rekao Parvani da bude njegova Malali i brine se za ostale. Malali je bila djevojčica iz njegovih priča koja je bila jako hrabra i uz njenu pomoć i hrabrenje Afganistanci su pobijedili Britance. Parvani je počela udarati vojnike kad su odveli oca i onu su nju pretukli, bojala se da će naći očev tajni pretinac s knjigama koje je htjela sačuvati.

III

Sve tri pospremale su stan nakon njihova odlaska. Parvana kasnije nije mogla zaspati, pitala se gdje joj je otac. Sljedeće jutro Parvana i majka odu izvući oca iz zatvora. Dođu do zatvora i stražarima viču da su došle po svog muža i oca, ali oni ih udaraju štapovima i one odu, shvativši da ništa neće postići.

IV

Kasno su stigle kući i od umora odmah zaspale. Dani su im prolazili, a ništa važno se nije događalo, majka je samo ležala. Četvrti dan nestalo im je hrane, a nitko se nije usuđivao majci išta govoriti. Noorija kaže sestri da ona mora otići na tržnicu. Parvana nije htjela sama otići ali pogleda u lice braći i vidi kako su gladni i izmučeni i uzme novac te pita što da kupi.

V

Nikad još nije bila sama na tržnici. Kupila je prvo nan - afganistanski kruh. Žene nisu smjele u trgovinu nego su izvan nje dovikivale što žele kupiti. Parvana nije znala hoće li nju smatrati ženom. Zaustavi ju jedan taliban, a ona mu pobjegne. Trčala je brže od vjetra. Sudarila se sa susjedom Weerom koja se taman uputila njenoj majci. Parvani je bilo drago da će netko vratiti majku u normalu. Weera se pobrinula za majku i pripremila im vodu za piće. Navečer su razgovarali i shvatili da će morati smisliti nešto drugo.

VI

Smislili su da će ju pretvoriti u dječaka jer će onda moći ići na tržnicu bez problema. Nosit će Hosainovu odjeću. Parvana je oklijevala, ali na kraju pristane. Odjene se i svi ostanu zaprepašteni jer može proći kao dječak! Majka joj da novac i pošalje na tržnicu. Izašla je i shvatila da nitko ne obraća pažnju na nju i vrlo lako je kupila rižu i čaj. Vratila se sva sretna kući, ali majka je opet bila utučena. Weera je otišla i potreslo ju je vidjeti Parvanu u odjeći svog pokojnog sina.

VII

Sljedeći dan majka ju pošalje na tržnicu da proba prodati neke stvari kao što je to radio otac. Parvana se tome razveselila. Majka joj je rekla da, ukoliko je netko pita tko je, kaže da je očev nećak Kaseem. Nakon dugog vremena stane netko i pita ju zna li čitati pisma. Bio je to taliban koji se raznježio dok mu je čitala jer je to bilo pismo namijenjeno njegovoj ženi koja je umrla. Parvana još nije vidjela talibana u tom svjetlu. Kasnije je još neki čovjek kupio tkaninu, a Parvana je bila zadovoljna zarađenim i sretno krenula kući.

VIII

Gospođa Weera uselit će se k njima jer će ona i majka pokrenuti časopis i tako će svatko imati svoje zaduženje. Noorija će se brinuti za djecu. Parvana ode po vodu, a Maryam ode s njom budući da je Parvana sad dječak pa može. Budući da godinu i pol nije bila vani, noga joj je narasla i ne stane u sandale. Omotaju joj noge tkaninom.

Shvatili su da bi sve žene mogle izaći s Parvanom. Posao je imao dobre i loše dane. Jedan dan Parvana je ugledala oca! Počela mu je vikati, ali on se nije obazirao. Na koncu je čovjek pitao "dječaka" tko je on. Ipak to nije bio on. Počne primjećivati neke detalje na svom prekrivaču - komad tkanine pa narukvica... Nije mogla stalno vjetar kriviti zbog toga. Počelo ju je zanimati otkuda to dolazi. Promatrala je dječake koji su na tržnici raznosili čaj. Prepozna u jednom dječaku svoju prijateljicu iz razreda.

IX

Prepoznaju se i razmjene nova imena. Smišljaju kako bi mogle više zaraditi ako se udruže. Parvana ju pozove u stan da pozdravi njenu obitelj. Svi su sretno što ju vide. Viđale su se svaki dan na tržnici. Parvana vidi da joj s jednog prozora jedna žena baca 'poklone'. Sad je to bila lijepa izvezena maramica. Dođe joj Shauzia i kaže da ima plan kako će zaraditi više, ali da joj se neće svidjeti.

X

Trebale bi ići iskapati kosti. Parvani se to nije svidjelo, ali ipak pođe s njom. Dođu do tog mjesta u gradu gdje je jako bombardirano i gdje se nalazi i groblje. Krenu iskapati. Išlo im je jako dobro i za prvu turu dobile su puno novaca. Nastavljaju kopati iako je Parvana trebala biti kući na ručku. Odluče zatajiti obitelji što su radile danas i dio novaca si sačuvati kako bi kupile neke stvari koje onda mogu prodavati.

XI

Ipak prizna majci što je radila, nije mogla lagati. Izvadi sve što je zaradila. Nakon dva tjedna djevojke su imale dovoljno novaca da si kupe poslužavnike na koje će stavljati stvari za prodaju. Našle su se opet na tržnici, a Parvani opet doleti poklon kroz prozorčić.

Šetale su gradom i naišle na gomilu kod stadiona i razveselile se jer će moći prodati cigarete i žvake. Međutim shvate da nitko ne navija i da nema nogometaša te vide da talibani sijeku ruke lopovima. Sakriju se ispod stadiona te uspiju pobjeći.

XII

Parvana je par dana ostala kod kuće. Poželjela je zaboraviti sve ružno što je vidjela. Shauzia joj na tržnici kaže kako štedi novac da otputuje u Francusku na proljeće. Ljeto je stiglo u Kabul. Majka i Weera pokrenule su u stanu malu školu za 5 djevojčica. jednu večer majka joj obznani da se Nooria udaje.

XIII

Odselit će se na sjever, u Mazar-e-Sharif. Tamo nema talibana i tamo će završiti školu. Majka im obznani da će svi ići tamo na vjenčanje i vratiti se u Kabul u listopadu. Parvani se to ne sviđa jer što ako otac izađe, a njih nema. Parvana ne želi ići, ali majka joj govori da mora. Na kraju ipak ostane, ali zato jer bi obitelji bilo teško objašnjavati zašto je dječak. Ostaje u stanu s Weerom.

Sljedeći dan krenuli su. U kolovozu Parvanu uhvati velika oluja i sakrije se u neku zgradu da ne pokisne. Tamo čuje ženski plač.

XIV

Parvana upali šibicu i ugleda sklupčanu ženu te joj se predstavi pravim imenom i ispriča zašto izgleda kao dječak. Žena nije imala burku, ali Parvana je riskirala i dovela ju kući gospođi Weeri. Žena nije ništa govorila dok nisu stigle kući. Ime joj je Homa i pobjegla je iz Mazar-e-Sharifa jer su ga napali talibani. Parvanu to prestravi jer je tamo sad njena obitelj! Ubili su cijelu Hominu obitelj. Parvana je par dana provela kod kuće, ali se nakon toga vratila na tržnicu jer ju je Shauzia zvala.

Jedan dan, vraćajući se kući, vidjela je oca na stepenicama zgrade. To ju je jako razveselilo!

XV

Talibani su ga pustili, a dva čovjeka su ga dovela doma. Parvana mu je pomagala i stavljala obloge na rane. Gospođa Weera s Homom odlazi u Pakistan budući da Parvani više nije potrebna otkad se otac vratio. Žena s prozora tržnice opet joj baci poklončić, a Parvana joj posadi cvijeće na mjestu gdje je prostirala svoj prostirač jer odlazi s ocem u Mazal. Prije negoli je otišla, Weera pokaže Parvani časopis i kaže joj da prenese mami da se zahvaljujući časopisu u svijetu zna što se događa u Afganistanu. Popne se u kamion i sjedne kraj oca i krenu potražiti obitelj.

Likovi - Parvana, roditelji, Nooria, gospođa Weera, Shauzia, Maryam, Ali, Homa

Parvana – Ona je jedanaestogodišnja djevojčica koja s obitelji živi u ratnom Kabulu u jednoj prostoriji. Vrlo je hrabra jer, nakon očeva odlaska u zatvor, pristaje prerušiti se u dječaka i obavljati poslove i prehranjivati obitelj. Radila je i ružne poslove koje nijedno dijete ne bi trebalo raditi. Prestala je ići u školu jer su talibani zabranili ženama da izlaze iz kuće. Brine se za obitelj iako nije uvijek bila s njima u dobrom odnosu, a posebice sa sestrom koja joj se uvijek na ružan način obraćala.

Shauzija - Hrabra,samouvjerena,pametna,odlučna,dobra,spremna napustiti obitelj

Roditelji – obrazovani (što nije bilo često u Kabulu), iz starih uglednih obitelji, otac skrbio za obitelj dok nije završio u zatvoru, a majka se brinula o djeci.

Nooria – Parvanina starija sestra koja se zbog toga voljela praviti važna, morala nositi burku, često se ružno obraćala sestri, htjela se obrazovati dalje te su je udali u Mazalu.

Gospođa Weera - Pametna,samouvjerena, snažna,pomaže Paravaninoj obitelji, priča priče,ali ne tako dobre kao što je Paravanin otac pričao.

Dojam - Ova knjiga je zasad meni najbolja knjiga koju sam pročitao.Ostavila je dobar dojam i mislim da bi ju svatko trebao pročitati.

Uvod - Parvani su talibani odveli oca u zatvor. Nitko se ne može brinuti za Parvaninu obitelj.

Zaplet - Parvana preuzima odgovornost i očev posao tako što je glumila muško dijete koje je pisalo i čitalo pisma.

Vrhunac - Na tržnici Parvana susreće svoju staru prijateljicu Shauziju koja je odlučila otputovati u Francusku. Parvanina majka, starija sestra i brat otišli su u Mazar, na sjever Afganistana da bi udali Parvaninu stariju sestru Nooriu.

Rasplet - Parvanin otac čudom se vraća iz zatvora.Parvanin otac i Parvana saznaju da je počeo rat na sjeveru Afganistana, u Mazaru.

Kraj - Parvana i njezin otac odluče otputovati u Mazar u potrazi za njihovom obitelji,a Paravanina prijateljica Shauzija je otputovala u Francusku, na kraju se ne spomije što se dogodilo s Parvanom i njezinom obitelji.

__________________________________

Deborah Ellis rođena je 1960. godine u Kanadi. Počela je pisati već s 11-12 godina, pošto se kao dijete često s roditeljima selila. Odrastajući, tokom putovanja zapisivala je probleme i priče ljudi koje je susretala.

Bavila se humanitarnim radom i postala anti - ratna aktivistica, te je putujući Afganistanom i radeći u izbjegličkom kampu, objavila svoju prvu knjigu Djevojčica iz Afganistana. Napisala je i na nastavke Parvanino putovanje i Blatni grad, te je objavila roman za odrasle Žene Afganistanskog rata.

Osim o strahotama rata dalekih zemalja, Ellis je pisala i o problemima vlastite domovine, Kanade. U knjizi Looking for X piše o djevojčici koja odrasta u sirotinjskom dijelu Toronta, ukazujući na probleme siromaštva. Njeno najpoznatije djelo je The heaven shop, roman u kojem piše o siročadi u Malawi, zaraženoj AIDS - SIDA-om.

Napisala je još mnoštvo djela, od kojih su neka - Ručak s Lenjinom i druge priče, Moje ime je Parvana, Djeca mumije, Društvo budala i ostale.