Aleksa Mikić - Sunčana obala lektira

Aleksa Mikić - Sunčana obala

Aleksa Mikić - Sunčana obala

 

Cio niz Mikićevih priča predstavlja, da se poslulžimo riječima Danila Kiša, "gorki talog iskustva" sticanog u mukotrpnim godinama djetinjstva. Pripovjedač se vrlo rano suočio sa velikim siromaštvom u porodici, i to ga je na jedan način tištalo cijelog života. Upravo o tome on je napisao svoje najljepše priče.

 

Mikićeve priče izviru iz same srži egzistencije. To su naracije o: teškim socijalnim prilikama u seoskim porodicama u vremenu između dva svjetska rata (Lipov cvat, Kad ječam žuti, Berači sljiva, Goniči stoke, Saputnici), najbližim članovima porodice (Moja majka, Moja baka, Moj djed, Priče moga djeda), školi, školskim drugovima i učiteljima (Moj drug Stojan, Neočekivani susret, Knjiga iz izloga, Moja učiteljica, Lovac divljih pataka, Veliki prijatelj, Teleskop), piščevom nezavidnom položaju dok je bio sluga kod seoskih gazda (Naša srna, Poklon, Bjeluša), prvim simpatijama (Naša Kaća, Ivanka, Crvenokosa djevojčica, Šumarev sin), starcima, prijateljima dječaka i djevojčica (Kad ječam žuti, Prijatelji iz Smogve, Mlinar Matija), druženju i iskrenom prijateljstvu sa životinjama (Naš Jesenko, Naša srna, Moj dobri Cezar, Jasminkina ljubimica).


Priče Kad ječam žuti, Lipov cvat i Mlinar Matija po snazi izraženih emocija i dubini prodiranja u psihu dječaka koji prerano sazrijevaju ne zaostaju za pričama najboljih srpskih pripovjedacč za djecu: Branka Ćopića, Branka V. Radičevića, Desanke Maksimović, Stevana Raičkovića, Aleksandra Popovića i drugih. O važnim momentima rasta i razvoja djeteta, kada ono, pod teretom životne zbilje, prestaje da se ponaša shodno svom uzrastu i počinje da misli kao odrastao čovjek, Mikić je zaista pisao nadahnuto i iskreno.

 

U antologijskoj priči Kad ječam žuti izražena je cijela skala osjećanja jednog seoskog dječaka. Dilema: uzeti tuđe i tako pomoći gladnoj braći i sestrama, ili se uzdržati od krađe i najbliže članove porodice prepustiti gladovanju lajt motiv je ove priče. Duševna preživljavanja glavnog lika praćena su po fazama i detaljno su opisane dječakove reakcije u jednoj vrlo delikatnoj životnoj situaciji. Odigrava se prava drama u duši dječakovoj dok razmišlja da li da ukrade tuđe kruške ili ne. Međutim, želja da pomogne svojoj gladnoj porodici nadjačava strah i stid.

 

Glavni pokretač dječakove akcije u priči Lipov cvat je takođe glad u roditeljskoj kući. Razlika je samo u tome što se ovdje do hrane dolazi zaradom a ne krađom kao u priči Kad ječam žuti. Iako još dijete, Mikić shvata tešku situaciju u kojoj se našla njegova porodica, a posebno otac kao njen hranilac. Želja da pomogne ocu u nevolji, budi dječaka iz letargije i on, na podsticaj svoga školskog druga, bere lipov cvat da za novac dobijen od prve zarade kukpi kukuruznog brašna te tako, bar privremeno, unese radost među glađu utučenu braću i sestre.

 

Sjećanje na teško djetinjstvo evocirano je i u priči Mlinar Matija. U njoj je obrađena tema slična onoj u priči Kad ječam žuti, ali je lik mlinara Matije opisan cjelovitije od lika djeda Sime. Matija je prikazan kao istinski prijatelj koji saosjeća sa siromašnim dječakom i pomaže mu da lakše podnese životne tegobe.

 

Posebnom toplinom odlikuju se priče u kojima Mikić opisuje svoju majku (Poklon, Moja majka, Nezaboravne večeri). Kad se danas čita Mikićeva proza o životu žene i majke seljanke u vremenu između dva svjetska rata, to liči na bajku, odnosno na, kako to lijepo reče Dragoljub Jeknić, na "bajkovitu stvarnost". Iako znamo da Mikić ništa ne izmišlja, nama se ta stvarnost danas čini nevjerovatnom.


Majci kao istinskoj žrtvi brojne porodice malodobni sin nastoji da ublaži muku i gorčinu života. On bukvalno gladuje dok služi kod gazde da bi zaštedio novac za koji će joj kupiti pamukliju kako bi se zaštitila od hladnoće dok pere susjetkama veš. I pored toga što smo se danas odmakli od vremena o kome govori Aleksa Mikić, tema ove priče i sada je aktuelna. Riječ je ovdje o snažno izraženom sinovljevom osjećanju duga prema majci za sve što je ona činila za svoju djecu, a ta tema ima univerzalnu vrijednost.

 

Uprkos teškoćama sa kojima se majke u Mikićevim pričama susreću u životu, one su sačuvale najvažnije crte materinstva: golemu ljubav prema djeci, nesebično trošenje snage i spremnost na odricanje svake vrste kad je u pitanju budućnost njihove djece. Time one pokazuju najvišu mjeru ljudskosti. A majka je Mikiću najčešće i bila moralni uzor.

 

U grupi Mikićevih priča o majkama posebnu umjetničku vrijednost ima priča Berači sljiva. Iako samo u naznakama, u ovoj priči iskazana je drama jednog siromašnog seoskog dječaka koji radi preko svojih snaga i lišava se svga da bi što prije zaradio poveću sumu novca neophodnu za majčino liječenje. Zadrzavajući se na detaljima dječakovog neobičnog ponašanja (povlačenje iz društva, ćutljivost, štednja na hrani) pisac daje izvanredno svjedočanstvo o snažnoj ljubavi sina prema majci. Momenat kada dječak Pero dobija pismo iz koga saznaje da mu je majka umrla i da je bila uzaludna njegova borba da zaradi novac za majčino liječenje, opisan je zaista potresno.

 

Mikićeve priče o majci su prave pjesme u prozi. Natopljene su osjećanjima ljubavi, divljenja i ponosa zbog majčinog podvizništva koje ne traži nikakvu nagradu. U portretisanju članova porodice likovi djeda i bake takođe su zauzeli značajno mjesto u Mikićevoj prozi. O tome svjedoče priče: Moj djed, Bijeg iz vodenice, Vršalica, Priče moga djeda, Moja baka.

 

Priča Moj djed najneposrednije govori o odnosima između Mikića i njegovog djeda. Iščekivanje dječakovo da upozna djeda, susret sa djedom, boravak u djedovoj kući, ljubav i pažnja koje djed ukazuje unuku, zaštita unuka od maltretiranja i fizičkog zlostavljanja od strane strica Simeuna sve je to opisano sa velikom uvjerljivošću. Mikić jednostavno kaže da su dani provedeni s djedom bili najljepši dani njegovog djetinjstva i to se prihvata kao nepobitna istina.

 

U svojim uspomenama Aleksa Mikić, međutim, ne opisuje samo ono što je bilo lijepo za vrijeme boravka u djedovoj kući. U cilju što realnijeg predstavljanja toga perioda života on ne prećutkuje ni ono što je bilo neprijatno. Ljubav koju je djed ispoljavao prema unuku, izazvala je ljubomoru kod nešto starijeg strica Simeuna, koji je, iako poodrastao, još uvijek bio dijete i čeznuo je za očevim nježnostima.

 

Bez obzira na to koliko je volio djeda i koliko mu je bola nanio stric Simeun, Mikić ne osuđuje ni njega, nego saopštava istinu o ljudskoj prirodi. Ljubomora je kod Simeuna najprije rodila netrpeljivost a zatim i surovost. Ovo je jedinstvena pripovijetka u kojoj se sasvim iskreno i realno govori o složenim odnosima među članovima porodice. Tu je prikazan lik čovjeka koji ne zna da se nosi sa dvojnom ulogom koju mu je život nametnuo. Autor priče Moj djed uspio je da svim osjećanjima (ljubavi, ljubomori, mržnji, osveti) da pravu mjeru i da jasno iskaže složena duševna preživljavanja glavnih likova u priči.

 

U grupu priča o doživljajima u porodici spada i osobena priča Babaja. Lik varalice Babaje građen je kao sušta suprotnost liku Mikićevog oca. Dok lovac Babaja živi od laži i prevare, dotle Mikićev otac bezrezervno vjeruje u poštenje i dobrotu svakog čovjeka. Polazeći od svog patrijarhalnog shvatanja prijateljstva, Mikićev otac ne može ni da pomisli da postoje ljudi koji i to mogu zloupotrijebiti.

 

Važno je istaći da ova Mikićeva priča spada u rijetke njegove naracije koje sadrže humoristične tonove. Po svome karakteru Babaja ima nečeg zajedničkog sa likom ujaka Save iz Stojšinovog romana Bioskop u kutiji šibica. Sličnosti su vidljive ne samo po nastojanju ovih likova da se predstave drugačijima nego što oni jesu već i po njihovoj bezobzirnosti u odnosu na svijet odraslih.

 

Iako je Babaja sa stanovišta odraslih bezočni prevarant, djeca ga doživljavaju drugačije, pošto dolazi iz nekog nerealnog svijeta. Skitnica i beskućnik, on zaista i ne živi životom svoje sredine. Među naivnima on izigrava imućnog čovjeka koji je vrlo "darežljiv" prema siromašnima. Da bi obezbijedio prenoćište i večeru, on svraća u kuću Mikićevog oca, iako mu je odavno dužan određenu sumu novaca. Umjesto da dug vrati, on smišlja novu bezoznu prevaru obećavajući da će, tobože, već sutradan pozajmljeni novac vratiti u prehrambenim namirnicama.

 

Grohotan smijeh strica Simeuna nakon povratka iz Babajinog sela i obavještenje da Babaja nema ni kuće ni imanja, pokazuje da djeca drugačije od odraslih shvataju postupke prevaranata i probisvijeta. Babaja je stricu Simeunu simpatičan, jer ništa ne shvata preozbiljno, pa čak ni svoj nezavidan materijalni položaj. Dječak narator sve to posmatra i kazuje o tome nepristrasno trudeći se da istinito prenese reakcije svih aktera u priči, što mu i polazi za rukom.

 

Fabula Mikićevih najboljih priča o životinjama smještena je u vrijeme kad je on čuvao svinje bogatih sremskih seljaka u šumama na lokalitetu zvanom Smogva. U ovim pričama najčešća tema je ljubav prema životinjama sa kojima je Mikić tada istinski drugovao.

 

U priči Moj dobri Cezar kazuje se o ljubavi, povjerenju i prijateljstvu između dječaka i pametnog konja Cezara. Razumijevanje između dječaka i Cezara opisano je ovdje tako snažno da to poprima smisao života. Živeći kod strogog i bezosjećajnog gazde, dječak je bio prisiljen da se za ostvarenje svoje humane namjere posluži dobrim Cezarom. Kad se dječak, usljed pada sa konja našao u velikoj nevolji, Cezar se pokazuje pravim prijateljem i spašava dječaka iz nezavidne situacije.

 

Naša srna je topla priča o spašavanju laneta iz gvozđa koja je nevinoj životinji podmjestio neki lovokradica. Sve faze radnje, počev od oslobađanja i liječenja nesrećnog laneta, preko druženja mlade srne i pastirskog psa Cige, prijateljstva između srne i njenog spasioca do srninog povratka u divljinu i njene tragične smrti, oslikane su vrlo sugestivno. Srninu smrt Mikić opisuje kao smrt dragog prijatelja:


Kad me primijeti, Srna pokuša da ustane, ali klonu. Podigoh rukama njenu glavu prema mjesečini. Nije se branila. Zahvalno me gledala velikim očima. Iz njih su curile suze i slijevale se niz vilice. Blistale su na mjesečini. Milovao sam je, pritiskao njenu glavu na svoje grudi. U njenim očima osjećao sam kao da me moli da joj pomognem. Bilo mi je teško, ali ovog puta nisam mogao učiniti ništa. Rana je bila smrtonosna.

 

Prijatelji iz Smogve su nastavak priče o prijateljstvu između čovjeka i životinja, samo što se ovdje kao ljubitelj životinja pojavljuje druga ličnost. To je momčić Matija, koji takođe čuva svinje u Smogvi i koji se toliko zbližio sa životinjama da je naučio i njihov jezik.

 

U sasvim osobenoj priči Neprijatni gosti opisan je strah koji je Mikić doživio prve noći kad je u sremskoj šumi ostao da spava u kolibi namijenjenoj slugama, čuvarima stoke. Uznemirenje koje su kod dječaka izazvali mrak i noćna tišina dostiže vrhunac kada je čuo da se u kolibi, iako su i vrata i prozori bili zatvoreni, nešto kreće. Pravi užas doživio je kada je, upalivši lampu, ugledao zmije. Strah i pokušaj da se oslobodi neprijatnih gostiju iskazani su po fazama i vrlo upečatljivo.

 

Ovom pričom pisac upotpunjuje sliku teškoća sa kojima se susreo kada se našao sam u ogromnom šumskom prostranstvu, potpuno nepripremljen na takve uslove života. Maestralnim opisom straha kao složene psihičke reakcije na nove, nepoznate situacije Mikić se pridružuje velikim piscima koji su pisali o ovoj pojavi kod djece: Čehovu, Vorancu i Andriću.

 

Mikićeve priče o životinjama Malinka i Bjeluša imaju sličnu tematiku i identičnu kompoziciju. Dok u prvoj Mikić opisuje kako se krava Malinka, koju je od bogatog seljaka njegova porodica dobila na čuvanje, iznenada izgubila i majku mu bacila u očaj zbog tog što je bila svjesna da neće moći otplatiti kravu ako se ona ne vrati, u drugoj je riječ o nestanku krmače Bjeluše iz čopora svinja koje je Mikić čuvao u sremskim šumama. Gubitak krmače teško ga je zabrinuo jer mu je gazda zaprijetio da će mu za tu krmaču uzeti cijelu godišnju zaradu. Vrijeme iščekivanja da se Bjeluša vrati u čopor za Mikića je bilo vrlo teško, nepodnošljivo. Nezavidan položaj sluge Mikić je u ovoj priči naslikao nizom detalja preuzetih iz gole realnosti, i upravo zato njegove slike i djeluju tako životno.

 

U Mikićevom ne malom pripovjedačkom opusu postoji jedan broj priča u kojima je poučnost vrlo naglašena. Takve su, na primjer, pripovijetke: Moja učiteljica, Knjiga iz izloga, Veliki prijatelj, Neočekivani susret, Moj drug Stojan, Lovac divljih pataka, Teleskop i dr.

 

Po zastupljenosti didaktičnog izdvaja se priča Moja učiteljica u kojoj se stroga, okrutna, strašna učiteljica, zahvaljujući samo jednom događaju u školi, kada se njen učenik povrijedi na zarđale eksere u ogradi, preobraća u brižnu, pažljivu i plemenitu osobu koja sve čini da spase povrijeđenog đaka. Zbog toga što učiteljica u trenutku dječakove povrede postupa potpuno suprotno od onoga što je on očekivao, Mikić, kao da je i on učitelj, poručuje svojim čitaocima: ne sudite o ljudima samo na osnovu njihovih postupaka kad je sve normalno, nego sačekajte da vidite kakvi su kad se nađete u nevolji.

 

Ljubav prema knjizi i nastojanje da se do nje dođe i iz nje što više nauči tema je priča Knjiga iz izloga, Veliki prijatelj i Neočekivani susret. Knjiga iz izloga govori o dobrom učitelju koji je razumio veliku želju svoga đaka da ima novu knjigu. Po dobroti i razumijevanju Mikić lik učitelja stavlja ispred lika svoga oca. Dok ga otac grdi što je zastao pred izlogom, učitelj postupa sasvim drugačije traži od oca da pusti dječaka da se vrate u knjižaru da bi mu kupio knjigu na poklon. I u ovoj priči pouka je dosta naivno i nespretno iskazana.

 

U Velikom prijatelju riječ je takođe o plemenitom učitelju koji je shvatio dječakovu potrebu da čita knjige i omogućio mu da je ostvari. I tu je najprije ispričano kako je dječak u školi doživio neprijatnost, pa iza toga radost kad mu je učitelj dao na čitanje knjigu iz školske biblioteke, pošto je od "zatvorenika" saznao da je knjiga prouzrokovala njegov sukob sa drugom iz klupe.

 

U dobrom broju pripovjedaka Mikić se služi uprošćenom kompozicionom šemom: najprije ispriča doživljaj koji je dijete zabrinuo, rastužio, pa i rasplakao, a onda slijedi opis ispunjenja želje, odnosno radost. Takvu kompozicionu šemu imaju i Knjiga iz izloga i Veliki prijatelj, a i jedan broj drugih Mikićevih pripovjedaka.

 

Posebno je u pričama sa tematikom iz školskog života vidljiva prevlast pedagoškog nad umjetničkim. I u pripovijeci Moj drug Stojan opisan je nesvakidašnji vaspitni postupak seoskog učitelja koji, kada iz pisma svoga učenika Stojana Ostojića sazna razlog njegovog odsustva sa nastave, odlazi u grad, kupi nove opanke i poklanja ih Stojanu da bi on mogao da pohađa nastavu.

 

Mada priča Neočekivani susret ima specifičnu temu, Mikić nije znao da tu okolnost iskoristi i da od materijala koji mu je stajao na raspolaganju sačini naraciju oslobođenu poučnosti. Naprotiv, u ovoj priči moralisanje je došlo najviše do izražaja. U prvom dijelu priče opisan je Mikićev nezavidan položaj dok je radio kao poslužitelj u seoskoj osnovnoj školi. Uz teške poslužiteljske poslove morao je da radi u domaćinstvu učiteljskog bračnog para, baš kao da je bio njihov sluga, tako da mu ni malo vremena nije preticalo za čitanje knjiga. Kako mladi poslužitelj nije odustao od namjere da se obrazuje, do konflikta sa poslodavcima je moralo doći. Kad je učiteljica zatekla Mikića u staji da čita, odmah je otpušten sa posla.

 

Da je Mikić na ovom mjestu završio priču, bio bi to njegov vrijedan doprinos osvjetljavanju odnosa između imućnih i siromašnih, nadređenih i podređenih, gospodara i slugu. Ali, u ovom slučaju pisca umjetnika pobijedio je pedagog racionalista koji je imao potrebu da se obračuna sa zlobnom učiteljicom. Stoga pisac nastavlja da priča kako je mnogo godina kasnije, kada je on poslije Drugog svjetskog rata već radio u redakciji velikog dnevnog lista, u posjetu mu došla nekadašnja njegova poslodavca, sada već stara učiteljica, i pokušavala da se opravda za svoje loše ponašanje, pošto se, očito, pokajala.

 

Kad ova priča ne bi imala drugi dio, mogli bismo da povjerujemo da u Mikićevoj prozi ne egzistiraju samo dobri učitelji i učiteljice koji svojim đacima daruju knjige, kupuju nove opanke, pozivaju o svom trošku ljekara u selo da liječi povrjeđenog učenika, lično previjaju ranu svom učeniku nego i oni koji su sasvim drugačiji: bezosjećajni, oholi, pakosni.

 

Dosta poučnog sadrži i priča Lovac divljih pataka, ali je ovdje pisac u prvi plan istaknuo odnose između dva dječaka Vlade i Mirka, koji čas biavju dobri, a čas loši, zavisno od situacije koje nameće život. I ovdje se u odnose među dječacima upliće socijalni momenat, kao i u pričama: Šumarev sin, Slikar iz Smogve, Ivanka, jer do prekida druženja među dječacima dolazi onda kada Vlado dobije od oca pušku flobericu i počinje da se ponaša superiorno i arogantno prema Mirku. Fabula priče postavljena je tako da u njoj nesporazum među dječacima uklanja jedan nesrećan slučaj u kome Mirko spašava svoga druga iz zaleđene rijeke. Piscu, međutim, nije dovoljno samo to. Da bi iskazao pouku, Mikić priču produžava i pokazuje da Vlado nije zaboravio Mirkovo dobročinstvo. U znak zahvalnosti Vlado će svome drugu pokloniti novu flobericu i time ga učiniti ravnopravnim u narednim njihovim igrama i avanturama. U priči je sve podešeno tako da dijete čitalac bude načisto kako treba sa se ponaša prema drugu.

 

Uz priče u kojima je pouka iskazana eksplicite, u Mikićevom opusu je veći broj onih u kojima je vaspitno uspješno ukomponovano u samo njihovo tkivo. Takve su, na primjer, gotovo sve njegove priče o životinjama: Naša srna, Moj dobri Cezar, Prijatelji iz Smogve, Bjeluša, Malinka, zatim priče sa iz porodičnog života: Moja majka, Poklon, Moj djed, Bijeg iz vodenice, Moja baka i dr. U njima je Mikić pouku dao kao neodvojivi dio narativne strukture i tu se ona gotovo i ne primjećuje.

 

Uz tematsku skučenost i primjetnu jednoličnost u opisivanju događaja i dozivljaja, Mikić je znao da uoči problem, da ga majstorski eksplicira i da se prema materiji obrađenoj u priči odredi na način prihvatljiv za djecu. U svojim prozama on nije široko i duboko zahvatao život, nego se, najcešće, usmjeravao na opisivanje vlastitih doživljaja u porodici, užem zavičaju i krajevima u kojima je služio kod bogatih seljaka.

 

Aleksa Mikić - Sunčana obala - druga verzija

___________________________________

 

Aleksa Mikć je rođen 1912. godine u selu Bukvik kod Brčkog. Dijete siromašnih roditelja, Mikić je vrlo rano morao da se bori za održanje golog života. Školovao se neredovno i kasno. Srednje obrazovanje je stekao najzad pohađajudi večernju gimnaziju u Sarajevu. Radio je razne poslove: bio tucač kamena na državnom putu, poslužitelj u seoskoj školi, poštar, fizički radnik na tuđim poljoprivrednim gazdinstvima, opštinski službenik itd.

 

Učestovao je u narodnooslobodlačkom ratu. Poslije rata, od 1948. do 1956. godine urednik je u redakciji sarajevskog dnevnog lista "Oslobođenje". Zatim je jedan od osnivača i dugogodišnji urednik poznatog lista za mlade "Male novine". Jedno vrijeme je bio i sekretar Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Između dva rata Mikić jeobjavljivao priče za odrasle i pripadao je grupi seljaka pisaca. Ali glavninu svog pisanja posvetio je djeci.Umro je 1985. godine u Sarajevu.

 

Od deset knjiga Alekse Mikića, napisanih za djecu, svojom jednostavnošću kazivanja, autentičnošću poruke, sugestivnošću i neposrednošću izraza, izdvajaju se tri zbirke pripovjedaka: Sunčana obala, Prijatelji iz Smogve i Zvonici i daljine, i samo o pričama iz navedenih zbirki biće govora u ovom radu.

 

Glavno inspirativno vrelo Alekse Mikića je njegovo seosko djetinjstvo, koje je bilo vrlo osobeno: teško, sumorno, oskudno u svemu osim u nadi da će budućnost biti vedrija i ljepša. Ako se pogleda tematika ovih priča i način na koji pisac prezentuje svoje doživljaje i viđenja djetinjstva, može se uočiti da se on uveliko rukovodio Andersenovom devizom "da nema ljepših priča od onih koje stvara sam život".

 

Umro je 1985. godine u Sarajevu.

loading...
31 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Aleksa Mikić - Sunčana obala

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u