Život je prolazan

Život je poput godišnjih doba. Dođe i prođe. Samo je pitanje vremena kada i gdje će stati. Ili hoće li uopće krenuti. Nažalost, kada bih počela opisivati život, trebalo bi mi stotine praznih papira. Nekome je život bajka, dok je nekome "križ na grbači".

Kod mene je ipak ovo drugo. Kao da se Bog okomio baš na mene. Ne znam što sam skrivila da imam takav život. Da tako patim. Da žalim što sam uopće rođena. Krenem korak unaprijed i odmah dva nazad. Na istom mjestu cijelo vrijeme stojim, kao da se ne trudim nimalo. Izolirana od svijeta. Neprimjetna sam.

Jedini spas su mi moja soba, bilježnica i olovka. I inspiracija za moje pjesme. Tu opisujem svoju patnju i bol. Znate, i nije to tako strašno kad pored sebe imate barem dvije ili tri osobe koje vas potpuno razumiju. I mijenjaju me. Promijenili su i moje mišljenje o životu. Otvorili su mi širom oči. I shvatila sam da život nije ništa ako se ne boriš. Ako ne voliš. Ako ne patiš. Ako ne moliš, i ako ne padneš na dno, pa se opet uzdigneš u visine.

Ja sam još mlada, ali život me natjerao da ga shvatim prije. I potrudit ću se da ga proživim najbolje što mogu, jer tko zna što nam sutra donosi... ma koliko strašno bilo, koliko god molio, plakao, patio, stisni zube i živi. Danas, sutra, život proleti za čas i kajat ćeš se i htjeti ćeš vratiti vrijeme, ali tada će biti kasno. Zato poleti u visine i prati život u stopu!