Lektire.me - sastavi je internet stranica koja sadrži primere sastava, pismenih zadataka i eseja za osnovnu i srednju školu. Cilj sajta je da pomogne srednjoškolcima da što bolje i kvalitetnije napišu sastav na određenu temu.


Zatvorena kutija izgubljene ljubavi

Zatvorena kutija izgubljene ljubavi

Zatvorena kutija izgubljene ljubavi

 

Ne prijatelju, ne bole mene noge od stajanja, one su odveć umorne od dugog hodanja ulicama beznađa. Nisu meni ruke zadrhtale tek tako, one su umorne od bezuspešnih pokušaja da zadrže ljude, stvari. Nije moje lice mokro od kiše, njega su natopile suze iz dva tužna crna oka. Ne brini prijatelju ne drhti meni telo od hladnoće, ono drhti od nepravde, i tog života mukom življenog.

 

Klonula sam i duhom i telom, za to nije kriva insomnija već neka mnogo gora nesanica. Životna nesanica. Mogu ja još puno preći, hodati, trčati, predisponirana sam izgleda za duge bitke, kilometre i kilometre, al nešto u poslednje vreme kao da me noge izdaju polako. Svaki korak mi se čini tako dug, spor, a svaki udisaj tako težak, kao da vatra a ne vetar struji kroz moja pluća, koja me već dosta dugo bole. Moje oči ne gledaju na svet očima drugih ljudi, refleksija boja više nije ista, izgleda da su i moje oči umorne. Nisu one uvek tako izgledale, nekada su bile pune života,nade, sreće, toliko da su na prvi pogled i ljude ispunjavale životom, bile su i ostale ogledalo moje duše. Ruke su nekako postale slabašne, ja ne mogu njima više ništa. Predugo sam se trudila da zadržavam ljude pored sebe, a oni su nekako klizili sve više. Prosto u njima se ništa više ne može zadržati, a bile su one glavni oslonac, čini mi se mogla sam sa njima i stene pomeriti, a onda najednom su otkazale poslušnost.

 

Moje telo mene više ne služi, ja sam postala njegov sluga. Ko je to mogao da pomisli da moje telo može podneti svu težinu sveta, da može podneti planine, te gromade koje padaju nemilosrdno mi rušeći sve, sve što sam mogla a nisam. Ja već odavno ništa ne vidim, mrak je poremetio te dugine boje. Ja već odavno ništa ne čujem, od te silne tišine sam ogluvela, od mirisa oslabila. Na životnoj pozornici sam postala loša glumica, igram tuđe uloge a gde je ona moja glavna? Ko je na nju zaboravio?. Ovaj šešir prijatelju nije stvar mode, on skriva moje oči da se ne vide, znam uplašile bi mnoge. Kaput skriva moje telo sa toliko mnogo ožiljaka, ne moraju svi da vide ono što ja gledam svako veče. Rukavice skrivaju moje bele ruke, i te duge, tanke prste rođene za velike stvari, a stradale od sitnih simbola večitog propadanja.

 

A ove cipele su duboke, teške, stvorene za duge staze, neprekidnog hodanja i stajanja u mestu. Zato prijatelju meni prija jesen, zato meni prijaju kiše, jer mogu uzdignute glave da koračam a da niko ne primeti crvene oči, i veliku setu koja prožima moje telo. Telo, odraz jednog fizičkog postojanja, odraz čvrstine, autoriteta, lepote, čista slika koja se primećuje i izaziva brojna oduševljenja ali i propadanja, stradanja, boli života. Hodati u izvesnu budućnost ekvivalentno je hodati na štiklama po kaldrmi gde peta zapada i udara o svaki kamen. Pred mene magla a iza magle neka nova sredine a iza nje ponovo magla. Šta nam ostaje posle takvog života, punog strepnje, kazni, stradanja, nepravdi, izdaja? Ostaje nam onaj osmeh stjuardese kad izađe pred putnike a zna da će avion da se sruši, i kaže da će sve biti u redu.

 

Lako je tebi moj prijatelju, tebe ovozemaljske muke tamo iza stakla ovog ogledala ne muče, ti nemo posmatraš sa onim žarom u očima i onim osmehom koji tako dugo priželjkujem. Tvoje je telo svetlucavo nebo prepuno zvezda, nade, ljubavi i snage. A ovamo, telo koje nestaje, kruni se, polako propada. Nešto je u meni umorno, nešto u meni slabi, a to nije prolećna anksioznost to je umor moje duše i mog tela.

 

Gledali smo pun mesec, zamislio je želju da uvek bude sa mnom, maštali smo, voleli se, znao je svaki pedalj moga tela. Dodiri su mu klizili niz moje ruke kao po najtananijoj i najlepšoj svilenoj tkanini. Moja glava kao da je bila broj njegovih ruku nemo se stapala sa njima. Ruke jednog umetnika, neobičnog, savršeno-nesavršenog, čije je lice bilo nešto posebno. Gledao me je sa onom čežnjom sa kakvom se može gledati samo nešto najvrednije a moje oči su sve govorile, a njegove su natopljene suzama govorile: „Ostani,nemoj da ideš". Otišla sam, morala sam, a nisam htela. Našle su se dve polovine jabuke, jedna je bila njegova okrnjena, toliko toga prošla, potpuno suprotna od moje polovine koja je bila zelena, tek na početku svog puta. Tako slični, tako suprotni, zlatna nit koja je spajala ove dve polovine se prekinula. Makazama su je presekli nemi prolaznici, nebitne figure u njegovom životu koje su značile kap koja je prelila čašu. Ruke su nam se čvrsto držale, prilepljeni telo uz telo, usne na usnama. Nije me držao ni previše čvrsto da ne mogu da dišem, ni previše blago da mogu da odem, držao me je onako kako treba da se osetim sigurno i voljeno. Sada me drži samo neizvesnost od nekog sutra, za koje ne znam da li sam spremna, za koje zapravo nemam želju spremnosti... "Volela bih kad završim medicinu da pomažem ljudima po svetu, da budem lekar bez granica", "Ja bih išao sa tobom slikao i snimao".... Ja bih sada negde daleko, što dalje iz svoje kože, koja zateže, boli.

 

Imati sreću, svet na dlanu juče, mrak, knedlu u grlu danas, znači život. Dobila sam 21. godinu a izgubila 40.godina nekoga ko mi je bio pola sveta, a upravo se ta polovina srušila kao nebo na moja leđa, i ja želim a ne mogu da ustanem i krenem dalje. „Pogledaj lepotice, kako je život magičan, priroda, Sunce, proleće, lepota jedna. Stiže leto, a onda putujemo zajedno, ti i ja. Idemo u Marateu"....Sunce je, proleće, samo bez magije, bez nade, nešto se sivi oblaci montiraju nebom a mojim telom prolazi jeza, ono loše reaguje na takvo vreme, njemu treba jedna stvar da opet oživi, a upravo ta jedna stvar fali sad, faliće uvek.

 

Otišla sam ne okrenuvši se makar još jednom da vidim tu sliku njegovog tela, tu siluetu koja mi je značila puno. Predavši mu ključeve od stana nasmejala sam se, pružila ruku i ugrizla se za jezik. Nisam mogla da kažem ništa sem onog standardnog klišea: „Želim ti sve najbolje". Znala sam da sam duže ostala da bih rekla da sve opraštam i da bi mišić sa leve strane kucao toliko jako da bi svaka dalja reč bila suvišna. Nismo mogli, a toliko smo hteli i bili povezani, obe strane i dalje vole al gde ponos i principi dođu po svoje ljubav kofere pakuje kupujući kartu u jednom smeru što dalje od nas, što dalje od mene. Novi je dan, nova godina za mene, sve nastavlja tamo gde je stalo onog dana, zapravo nastavlja mimo mene. Prolaznici se drže za ruke i prolaze našim starim mestima, osmesi im govore o sreći, i oni verovatno maštaju, sada već planiraju gde će provesti tople letnje dane. Ljudi užurbano koračaju ulicama našeg Beogada, a na Zemunskom keju su i dalje labudovi , ta predivna stvorenja rođena za visine...: "Tako su graciozni i prefinjeni, kao i ti lepotice".... Nešto prijatelju moj, kao da je u meni zastalo, nešto je zapelo, odvojivši me od jata labudova sa onom dobrom starom: "Proći će, mora da prođe, sve prođe!".

 

Život krajnje nepredvidiv, magičan a tragičan, dobar a loš, smenjuju mu se strane kao godišnja doba, samo se nikad ne zna da' l će nastupiti leto ili zima. Šta nam ostaje posle izgubljene bitke? Da svoje ranjeno telo dignemo sa zemlje, speremo prašinu, otvorimo oči i još jednom zaigramo na životnoj pozornici kao najbolji glumci, oskarovci sa dugogodišnjim iskustvom. Predati se prijatelju, raširiti svoja krila i odleteti još jednom u nepoznate visine, tražeći utočište i neke nove ruke, neko novo telo kalupljeno tako da ne steže previše, a da ne drži preslabo, kalupljeno za mene.

 

Sećanje na jednu priču kojoj se nije dalo, sećanje na jednu labudicu i jednog umetnika koji su se upoznali sasvim slučajno, spojili tako jednostavno i isto tako rastali. Tela su govorila, usne ćutale, okolnosti odlučile na obostrano nezadovoljstvo. Svaki početak ima svoj kraj, a svaki kraj možda i neki nastavak, novi početak neke stare sasvim poznate priče o najneophodnijoj stvari, priče o ljubavi.

 

Napisala Aleksandra Gardašević

loading...
2 glasova
Koristio vam je ovaj sastav? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovaj sastav na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Zatvorena kutija izgubljene ljubavi

Najpopularniji sastavi

Moja draga osoba

Moja draga osoba   Postoji mnogo ljudi koji ispunjavaju moj život, koje volim i kojima se divim. To su moji roditelji, moja baka, ujaci, ali i moja… >

Moja škola

Moja škola   Škola, to je ustanova čiji je osnovni zadatak prenositi znanje na mlade ljude. To su zgrade u čijim se prostorijama odvija nastava.… >

Moji snovi

Moji snovi   Ne postoji čovjek koji ne sanjari ili barem mašta. Snovi mogu biti različiti; počev od snova o uspjehu, preko ljubavnih snova pa do… >

Moja soba

Moja soba   Razmišljajući o svojoj sobi, ne želim ju opisati kakva je ona materijalno jer se bitno i ne razlikuje od soba mojih vršnjaka. Svaka soba… >

Iskreno o sebi

Iskreno o sebi   Iskreno o sebi. Ne znam što ne mogu da napišem par rečenica o sebi, a uvek brzo donosim zaključke o drugima. Ostavljam olovku,… >

Sastavi na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u