Trinaest zvezdica

Kažu da kad umiremo vidimo neki tunel i svjetlo... Taj tunel vjerovatno predstavlja put do raja. Takođe kažu da kad se gušimo i umiremo vidimo sve slike života koji smo proživjeli. A šta je sa djecom koja umru? Koji život oni vide?

Avgust '92. Nedostatak kiseonika zbog crnog plašta rata koji nas je zavio. Crni plašt smrti. To su bile najgore godine naših života, a najtužniji i zadnji dani njihovih života. Dvanaestoro djece, dvanaest zvjezdica, dvanaest kapi bola. Na sreću, još jedna je ostala - trinaesta. Na sreću ili, bolje reći, nažalost?! Četrnaest godina bola, patnje i tuge. Bola koji je nesnošljiv. Ali borila se do posljednjeg trenutka i ćutala je. Zvuci bola, jecaji su se čuli samo onda kada je previše boljelo. Hrabrost i riječi utjehe oca su u tim trenucima nadvladavali bol. Pokušavala je živjeti životom sreće, životom koji su druga djeca živjela i žive. Propustila je najljepše dijelove djetinjstva. Živjela je boreći se i to je vrlo mali broj ljudi primjećivao. Među njima smo i mi, ali ne našom krivicom, već krivicom države. Države... (smijeh). Ne vidim je, ali u redu, ako se tako kaže...

Poslije teških četrnaest godina, više nije mogla da se bori. Njeno sitno i izmoreno tijelo je pokazivalo da je u njenom životu bilo previše bola. Ali pokušala je živjeti svoje djetinjstvo bez obzira na sve što se desilo. Nije se obazirala na državu, jer joj nikada nisu ni trebali. Trebali su joj samo prijatelji kojih je imala veliki broj. Znala je da postojimo i mi, i vjerovala je da smo tu za nju. Bili smo. Ove godine i ona je otišla putem svijetlog tunela. Otišla je na put bez povratka. Pridružila se ostalim zvijezdama i sad zajedno sa njima daje sjaj mračnom nebu.

Tijana Bjeljac, III-10