Ti samo budi dovoljno daleko

Čak ni za trenutak ne uspjevam naći mir, zaboraviti šok od prije dva dana koji je probudio najteža bolna sjećanja. Njegov osmijeh, njegovi nemirni prsti i strah koji je osjećao ne mogu sakriti od sebe. Možda je i bolje što me nije vidio, što nisam imala snage potrčati i zagrliti ga. Ja ipak osjećam drugačije, voljela bih da ga pitam toliko toga ali mi strah ne dozvoljava. Bojim se da ima nekoga ko o njemu brine mnogo bolje nego što sam ja brinula. Bojim se da će mi u lice reći tešku istinu i da ću se izgubiti u sjećanjima.

Teška srca shvatam da sam upravo to i zaslužila. Da li je moguće da svakoga stigne kazna, ne želim da se osjećam ovako ranjivo, želim da se ne sjećam ničega što me veže za njega. Ali čini mi se da je pravda jača od toga i da me već stigla. Savladava me bez problema, jer nije onako kako ja želim. Najgore od svega je što se po ko zna koji put u ova dva dana vraćam u prošlost i shvatam da mi ta osoba nikada nije uradila nešto zbog čega bi zaslužila toliku moju nepažnju i odbijanje. Sada, kad sam otvorila oči pred istinom - sve njegove greškice su tako male, a nada mnom kao crni oblak stoji jedna od mnogih mojih. Ona najteža, praćena grižnjom savjesti koju već odavno nisam osjećala.

Osjećam krivicu, jer sam povrijedila ni krivu ni dužnu osobu, samo da bih vidjela koliko će mu to sve značiti i kako će podnijeti nepravdu. I kao po kazni - zanesena njegovom patnjom ispod sebe gradila dubok bezdan bez dna...