Što je pravo prijateljstvo

Neću! Čekaj me! Idem s tobom! Psst. Za koliko zvoni? Za 10 minuta. Svi iščekuju zvono samo Helena djevojka crne kose i plavih očiju ne. Kao da ne želi ići kući i to zadnji dan škole prije LJETNIH PRAZNIKA!

Zvrc, zvrc! Začulo se zvono i svi su izašli osim Helene do koje je dotrčala zabrinuta profesorica hrvatskog jezika. Ostatak nisam vidjela jer sam morala otići. Sat vremena poslije, dok sam se rolala s Almom i Beti ,vidjela sam kako dvije starije gospođe odvode uplakanu Helenu u izlizani bijeli kombi naslovljen „Dom za nezbrinutu djecu." Zapitala sam se :"Što se dogodilo njenim roditeljima? Nisam bila svjesna koliko sam zapravo sretna što imam svoje roditelje. Život u domu nije lak, pričala mi je sestrična Anamarija. Tako mi je žao Helene. Ostala je sama na ovom svijetu bez ikoga osim djece u domu ,koja su i sama usamljena, i strogih odgojiteljica.

Taj dan je mama rekla da za tri dana idemo na more u Split i da mogu povesti bilo koju prijateljicu, zato što sam bila jedinica, a s bakom na moru bilo mi je dosadno. Dugo sam razmišljala koga da pozovem i onako se svi oni druže sa mnom samo zato što sam bogata i već s devet godina počela glumiti u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ove godine sam htjela pozvati Helenu iz razloga što znam da joj je teško i da bi joj odmor na moru godio, a nije da se uopće nismo družile. Mogu reći da je ona dobra prijateljica. Kako nagovoriti mamu i tatu da pristanu da ju povedem.

Mama! Mama! Ivana ,ne mogu sad! Pitaj tatu. Tata, odlučila sam koga bih htjela ove godine voditi sa sobom u Split. Koga? Zove se Helena... Odlično! Pozvat ćemo nju i njene roditelje na večeru da se bolje upoznamo. Tata, ali ona nema roditelje. Molim? Pa vidiš, njoj su roditelji umrli i sada je u Domu za nezbrinutu djecu. Došla je i mama. Ivana ne možeš voditi dijete iz sirotišta! Mama!

Što je tebi? Što će drugi misliti o nama?! Pozovi bilo koga drugog. E NEĆU, AKO NEĆE IĆI HELENA NEĆU NI JAAA! Ostatak dana provela sam dureći se u sobi. Mama i tata su znali da moram u Split zbog snimanja.

Ujutro je na doručku mama hladno rekla: „Helena će doći sutra u osam ujutro pa će vas vozač odvest u Split. Bila sam presretna. Mogu krenuti s pakiranjem. Spremila sam pola ljetnog ormara. Imala sam dva velika kofera. Moj običaj je onoj prijateljici s kojom idem na more kupiti nešto posebno. Baka me nazvala u 15 h i rekla da željno iščekuje moj dolazak te da su zvali iz kazališta i da sam dobila glavnu ulogu u filmu. Film se snima od 8.7-18.8. Nakon večere otišla sam u sobu, učila tekst te zaspala. Budilica me probudila u 7 h. Helena je došla tužna kao i prije par dana.

Krenuli smo iz Zagreba. Poklonila sam Heleni narukvicu sa srcima od pravih kristala. Helena se nasmiješila i zahvalila. Ja sam ju zagrlila i rekla joj da mi je drago što ide sa mnom. Nisam je htjela uznemiravati pitanjima o tome što se dogodilo njenim roditeljima. Došli smo u Split. Smjestili smo se u jednu od soba bakinog hotela. Došao je David, moj dečko. Helena i ja smo dugo razgovarale s njim. David nas je pozvao na kupanje. Skakali smo s mola, prskali se, igrali picigin, lovili se... Sve je to potrajalo do zalaska sunca, kada su svi otišli osim Helene i mene. Sjedili smo na jednoj stijeni i promatrali valove koji su sustizali jedan drugog te udarali o stijenu. Helena je izgledala sretno te sam odlučila pitati ju kako joj je u domu. „I kako ti je u domu?" Helena nije odgovorila, nego joj je jedna suza skliznula s lica. „Žao mi je, nisam te htjela rastužiti. Znam da ti nije lako. Bila sam sretna više nego ti dok sam gledala kako se zabavljaš. Dođi , pokazat ću ti nešto." Odvela sam je do mjesta gdje se polijevaju pjenom i tamo je noćno kupanje. Mirno je gledala ljude kako se zabavljaju. „Možda mi ne vjeruješ, ali ti si danas izgledala isto ovako, zadovoljno i sretno. Znaj da kad te nešto muči, možeš reći i da ću ti pokušati pomoći." Helena je počela sve jače plakati i ja sam ju odvela u sobu gdje smo zaspale. Ipak ne mogu očekivati da će prvi dan donekle preboljeti smrt roditelja. Ujutro sam joj pokazala scenarij te smo zajedno učile tekst. Otkrila mi je da bi htjela biti spisateljica te mi je prepravila dio teksta. Sve smo zajedno radile te nas nisu mogli odvojiti. Kad bi došlo vrijeme snimanja, i nju bih povela sa sobom. No, kad sam dobila sunčanicu nisam mogla ići. Helena je uskočila tih par dana umjesto mene te dobila drugu glavnu ulogu. To me naljutilo. Premjestila sam se u drugu sobu. Helena, glumica! Onda može svatko postat glumac. Samo par dana već je našla druge prijatelje i dobila drukčiji život. Sve zahvaljujući kome? HAA? Pa naravno, meni. Ja od devete godine glumim. I drugu glavnu ulogu dobila Helena.

Helena je postajala sve popularnija. Gluma ili bilo kakav posao u filmu se plaćao. Svi su se na sceni vrtjeli oko Helene. HELENA ono, Helena ovo. Ne moože to takoo! Dosta mi je! Neće mene više nitko iskorištavati! Do sada sam bila dobra prema svima. Helena je sve čula.

Draga Ivana!

Žao mi je ako sam te iskoristila. Ne bih to nikad napravila namjerno jer si ti bila ta koja je bila uvijek uz mene. Ne želim ti smetati zato idem. Javili su da su većina djece udomljena te zato moram na premještaj u drugi dom. Helena.

Uz poruku je bila narukvica koju sam joj poklonila, adresa doma i slika našeg prvog dana sa snimanja. Ona je krenula na premještaj u Švicarsku, a ja doma u Zagreb. Ostala sam zaključana u sobi. Mama i tata su se zbrinuli jer nisam ništa jela. Osjećala sam grižnju savjesti jer sam je pustila da ode. Cijelo vrijeme sam sebe krivila. Shvatila sam kako sam postala sebična. Samo mislim na sebe. Taj tren je mama uspjela ući u sobu. Ja sam joj se izjadala i ona je izašla. Čula sam kako razgovara s tatom. Niko više ne može spriječiti Helenu da ode. Više je nikad neću vidjeti. Nisam imala apetit te nisam mogla spavati. Bila sam kao razlomljeno srce na dva dijela. Kad sam izlazila iz sobe, pala sam niz stepenice s prvog kata. Zadnje što sam bila rekla mami je da hoću vidjet Helenu. Ostala sam u nesvijesti.

Mama i tata čekali su dežurnog liječnika da izađe. Bojali su se da će me izgubiti. Čekanje, iščekivanje, nalazi. Gubili su strpljenje. Tata više nije mogao. Zaputio se pronaći Helenu. Zvao je sve koje je znao da bi mu mogli pomoći. Iza njega se našla jedna gospođa i rekla: "Ja znam gdje je. "Rekla mu je adresu. Tata je jurio do autobusne stanice.

Taj je tren otišao autobus u kojem je trebala biti Helena. No, ona je ostala, nije otišla. Helena i tata su se vratili u bolnicu i čekali. Helena je iznenada ušla u sobu i primila me za ruku. Liječnici su me uspjeli dovesti do svijesti, a kada sam se probudila vidjela sam Helenu i svoje roditelje kraj sebe.

Moji roditelji su odlučili posvojiti Helenu jer mi ne možemo jedna bez druge. Helena i ja smo prave sestre. Za ljubav jedna prema drugoj nije potrebno krvno srodstvo.