Ostvarenje mog sna

Bio je petak, istrčala sam iz školskog dvorišta sa osmjehom na licu. Bio je to dan prije polaska na planinu, koja se nalazi nedaleko od grada, kojoj smo se divili ja i moji drugari, a ujedno i strahovali od njenih strmih litica. Tu planinu zovemo Vojnik i visoka je tek nešto manje od 2.000m. Za nas je Vojnik bio, i ostao planina puna izazova ali i puna prirodnih ljepota.

Noć prije polaska bila sam nestrpljiva. Razmišljala sam, tamo će mo vjerovatno vidjeti mnogo životinja i biljaka. Ređale su se takomisli, šta ako se neko izgubi, šta ako nebudem mogla da se ispenjem na vrh, i tako redom dok me san nije oborio. Sledećeg jutra užurbano sam ustala, doručkovala i još jednom provjerila ranac, da li sam ponjela svešto je potrebno, i istrčala iz kuće. Drugari su me čekali na dogovorenom mjestu, žurno su ušli u kombi i krenuli smo. Tokom vožnje pričali smo o školi, plsaninarenju a i o planini čije su se prirode i oni malo plašili, što sam primjetila u njihovim pogledima. Putovali smo oko sat vremena. Stigli smo pred tu ogromnu planinu koja nas je čekala da otkrijemo njene tajne. Pred nama se prostirala livada puna planinskog cvijeća, kojaje djelila Vojnik od puta. Dok smo šetali imali smo osjećaj da nas planina doziva da joj se pridružimo i uživamo u njenim ljepotama. Nakon livade dočekale su nas beskrajne šume Vojnika. Dok smo šetali osvrtali smo se i gledali na ogromno, razgranato drveće koje nam je zaklanjala pogled na civilizaciju. Hodali smo stazicom koja nas je sve dublje i dublje vodila u šumu. Bila sam očarana svom tom ljepotom i čistim vazduhom koji smo duboko udisali. Bili smo okruženi visokim drvećima, papratima i gustom zelenom travom. Slušali smo cvrkutanje ptica, čudne glasove insekata, pronalazili smo jazbine lisica i zečeva. Uživali smo.

Kada smo došli do djela gdje se snijeg još nije otopio počeli smo da se grudvamo pokušavajući da se rashladimo. Uživajući u prirodi nijesmo ni primjetili da smo samo nekoliko koraka od vrha. Kada ga ugledasmo potrčasmo ka njemu takmičeći se ko će prije stići. Sa vrha se pružao veličanstven pogled na naš mali grad, jezera i okolne vrhove. Zaboravili smo na umor i noge koje su nas boljele, na žeđ, već smo jednostavno uživali. Na vrhu smo zajedno ručali, podjelili slatkiše i sokove i razdragano krenuli nazad. Vraćajući se pokušavali smo da zapamtimo sva mjesta na kojima smo uživali i tako dođosmo do livade sa koje smo krenuli. Zvukovi planine su se postepeno stišavali. Na putu ka kući bili smo umorni i pospani. Ovaj dan ćemo još dugo pamtiti. Bila sam ponosna i srećna što sam se popela na planinu koja je za mene predstavljala nemoguć izazov.

Priredila Mina Kontić VII