Možda ću sutra otići iz Mostara, ali Mostar iz mene NEĆE NIKADA

Život ide dalje i na nama je da ga pratimo. Rijetko nam daje dvije opcije, a gotovo nikad ne pita što bismo mi htjeli. Uvijek moramo birati između onoga što volimo i onoga što je najbolje za nas. Vjetrovi nas nose na drugu stranu svijeta, daleko od zavičaja. Trčimo za snovima, a da se nikada ne zapitamo jesu li to uistinu naši snovi.

Mostar, grad na obalama Neretve, je grad u kojem sam se rodila, provela pola života i gdje je meni najbolje. Često odlazila, ali se uvijek vraćala. Ostale su mi još dvije godine među zidinama najljepšeg grada. Još dvije godine i završila sam. Moj vjetar će me odnijeti daleko. Moram misliti na sebe, na budućnost. Život nije prema svima milostiv, ne daje svima priliku poput ove moje. Mnogi moji prijatelji će ostati tu. Ne znaju da im ponekad zavidim. Mostar nije kao svaki drugi grad. Mostar se voli i srcem i dušom. Za Mostar se živi, i za Mostar se umire.

Sjećam se... Djetinjstvo... Bezbrižno, nevino, dani provedeni u igri, smijehu... Glava uvijek prazna, bez misli o lošem, o boli, još manje o budućnosti. Duge šetnje Kujundžilukom, pa onda skidanje papuča i trčkaranja po vreloj kaldrmi koja prži tabane. Popeli bi se na Stari pa sanjali ono o čemu sanja svaki Mostarac - skočiti u hladnu ljepoticu. Često smo se spuštali na obalu, pa onako radosni spuštali ruke i noge u zelenu rijeku. Satima bismo sjedili na stijenama, smijali se, pjevali i pričali. Ništa se nije promijenilo ni kad smo, recimo, odrasli. I danas znamo vrele ljetne noći provoditi dolje na stijenama. Uvijek je puno mladih. Tu se provode noći koje ni vrijeme ni vjetrovi ni kiše ne mogu izbrisati. Noć sa najboljim društvom, gitarom i pjesmom, pa gledanje u zvijezde i božanstveni luk. Danju je obala puna turista. Slikaju most, dive se svemu što imamo, a niko od njih ne zna da još ništa nisu vidjeli. Ne znaju oni da tu trebaš provesti godine, pa da upoznaš Mostar. Ali isto tako ne znaju da, kad ga jednom upoznaš, on te tako čvrsto okovima veže za sebe da ga više nikada ne zaboraviš.

Ljepota Mostara je i u ljetnim žegama. Volim proći Starim gradom i vidjeti ljude u svojim radnjama i kafićima kako se druže, veselo razgovaraju, ponekad i posvađaju, ali na kraju si uvijek pruže bratsku ruku pomirenja. Svi turisti koji prolaze misle da imaju više nego naši ljudi. Možda i imaju više novca, ali u srcu ne nose ono što ovi, moji ljudi nose. Sve te ljude veže nešto zajedničko, ljubav prema zavičaju. Veže ih potreba da svake godine, posljednje nedjelje u julu gledaju hrabre mostarske mladiće kako svojim "lastama" pokazuju koliko su ponosni jer žive ovdje.

Nedostajat će mi škola, pogotovo bježanje sa časova samo jer nam je ispijanje kafe kod "Patka" zanimljivije od slušanja profesora. Nedostajat će mi pješačenja od kuće do škole i obrnuto. Nedostajat će mi večernji izlasci, naši klubovi, naša muzika. Nedostajat će mi...

Nekad poželim zauvijek ostati ovdje i živjeti kao svaki "obični" Mostarac. Ali valjda se trebam boriti i uzeti ono što mi život daje. Mogu proći godine i desetljeća, ali Mostar će u meni živjeti. To je jedini grad kojeg smatram domom, bez obzira na sve raskoši budućeg prebivališta. Njemu ću se uvijek vraćati i uvijek biti Mostarka. I sigurno: - ja ću biti sijed, ja ću biti star, al' voljet ću i tad moj Mostar.

Semra Šendro III2