Moja staza

Moje ime je Veronika i idem u 8. razred. Moji prijatelji kažu da sam ambiciozna, a ako pročitate ovo do kraja, zaključit ćete sami jesu li u pravu ili ne.

Moja staza nije duga. Imam četrnaest godina, ali sam prošla puno toga. Kao mala djevojčica imala sam problema sa zdravljem. Onda su mi se roditelji razveli i otada... Još uvijek imam problema sa zdravljem pa sam nedavno bila na operaciji. Ne kontaktiram sa svojom rodbinom, u kući smo samo mama, seka i ja. No, uza sve to, mislim da je moj život prekrasan. Imam puno prijatelja, uspješna sam u obje škole (pohađam i glazbenu školu) i volim čitati. Ne sviđa mi se kad se netko žali kako je njegov život grozan jer nije dobio jaknu koju želi. Hej! Pa nije kraj svijeta! Imaš obitelj na okupu, zdrav si i trebao bi biti sretan. Svi se uspoređujemo s nekim tko ima više od nas, s nekim tko je bogatiji, ljepši, popularniji... Nitko se ne uspoređuje s onima koji nemaju ništa, koji su gladni. Umjesto da pomažemo takvima, mi kupujemo skupu odjeću, automobile, jer mislimo da nas to čini boljima. Nismo zbog toga bolji. Samo smo još gori. Osobno, volim pomagati ljudima, iako nisam baš osjećajna osoba. Voljela bih jednoga dana upisati medicinski fakultet i postati neurokirurginja. Volim bolnice i mislim da bi to bio savršen posao za mene. Moj tata misli da bih ja trebala postati astrologinja ili astronaut. To me jako zanima, ali mi se pomaganje ljudima čini boljim. Voljela bih donirati puno novaca za ljude u Africi i osvojiti Nobelovu nagradu za mir. Usto, voljela bih posvojiti dijete. Volim reciklirati i mislim da bi zagađivači okoliša trebali biti kažnjeni. Voljela bih i glumiti u nekom filmu jer obožavam glumu i film. To mi se jako sviđa. Voljela bih i otvoriti ustanove za siromašne, jer jednostavno ne mogu gledati takve ljude na cesti. Kad ih vidim, najradije bih im poklonila sav novac iz svoje štedne kasice. Mrzim nepravdu i nastojim je spriječiti.

Moji prijatelji misle da sam čudna. Ja ne mislim da je tako. Jedinstvena sam i znam da je još dug put preda mnom. Kad god vam se nešto loše desi, to je znak da ćete ojačati kao osoba jer Bog nam postavlja onakve prepreke kroz koje zna da smo sposobni proći.

Veronika Petric

_________________________________

Pužem svojom stazom, ne osjećam ništa... Nisam tužan, ne znam što je zlo, nemam problema, ne razumijem život.

Počinjem koračati sitnim i sigurnim koracima, smijem se. Sve je jednostavno, lijepo, lako. Od „a" do „ž", od jedan do deset, nemam problema. Razumijem sve. Hodam većim i pomalo nesigurnim koracima, no osjećam se dobro. Tu su mama, tata, baka, sestre. Problema nema. Ali... ipak se pitam, je li svijet uistinu savršen kao što izgleda ili je to samo lažna slika. Je li život uistinu tako lijep i jednostavan? U školi se događaju ružne stvari. Maltretiranje, bol i tuga nečija su svakodnevica. Postajem nesiguran... Ne znam kojim putem ići. Slijedim prijatelje te se udaljujem od obitelji. Nesigurnost i napetost rastu. Zalutao sam. Dolaze prve simpatije, no ne želim se upustiti  ni u što što bi moglo smanjiti moj razum ili ocjene. Fokusiram se na školu i pokušavam misliti samo o tome, ali ne mogu. Zbog nečega ne mogu misliti o školi, ne mogu se koncentrirati na učenje. Dolazim do raskrižja.

Stojim na raskrižju i ne znam kojim putem ići. Kamo da idem? Tisuću puteva, a samo je jedan ispravan. Kako izabrati?

Vid Tomorad