Moja priča

Svi su mi se rugali zbog toga što sam drugačiji, a sada se ja mogu rugati njima jer su svi isti, mudra je izreka američkog književnika Charlesa Bukowskog. Drukčiji sam možda od ostalih. Volim Beatlese, Rolling Stonese, Demisa Rousosa i sve ono što je poteklo iz 20. stoljeća. Uživam u pjesmama Yesterday, Wild Horses, Forever and ever.

Danas moju maštu pobuđuje šetnja Zagrebom. Posebno volim staru gradsku jezgru gdje nije dospjela nikakva interpolacija i modernizacija kao što se to dogodilo s Cvjetnim trgom. Onaj trgovački centar izgleda katastrofalno! Nažalost, živimo u globalnom svijetu gdje je modernizacija došla u Zagreb. Stari tramvaji i sajmovi najpoznatiji su primjeri nekadašnjeg Zagreba. Kad smo već kod sajmova, nedjeljom često odlazim na sajam antikviteta Britanac. Najveću pozornost tada obratim prema starim satovima. Oduvijek su me zanimali stari satovi pa ih kupujem. U školu najčešće nosim ručne satove poput ruskih Poljota, Rakete, švicarskih Doxa i Helvetzija. Kao pravi ljubitelj starih stvari obožavam i nedjeljno izdanje Britanca. Šećući između štandova tražim stare satove, a ponekad bacim oko i na stare razglednice, novac, značke ili ordenje. Već dugo tražim neki stari gramofon iz početka 20. stoljeća ili neki stari radio, onaj s lampom i europskim stanicama.

Volim dolaziti na sajam antikviteta Britanac jer tamo dolaze neki "drugi" ljudi koje na zagrebačkoj špici nikada neću vidjeti. Uživam slušajući stare Zagrepčane kako razgovaraju i često se cjenkaju oko neke stare stvari. Osim satova, ima tu i kojekakvih knjiga, damskih šešira i starih komoda s bakinog tavana i gomila šarenih figurica iz kinderjaja, Titove značke i štafete i još štošta drugo. Volim Britanac ne samo radi antikviteta, već i zato jer na tom mjestu nalazim onaj stari "izgubljeni Zagreb".

________________________________

Moja priča - Ne možemo živi pod zemlju

Skoro dvije godine H.S. je provela u logoru "Rasadnik" u Rogatici. Ono što je uspjela preživjeti, ali i što je vidjela da se dešavalo drugim zatvorenicima, ispričala je za BIRN – Justice Report. Međutim, najviše ju je slomilo kada je saznala da su joj ubijena četvorica sinova. Danas, 80-godišnju H.S. boli što joj nema ko da otvori vrata.

H.S. je živjela u selu kod Rogatice. Šest mjeseci od početka rata, kako je ispričala, rečeno im je da moraju otići iz sela jer im komšije ne mogu pružati zaštitu. Zajedno s mužem i nekoliko starih i bolesnih ljudi bošnjačke nacionalnosti, odvedena je u "Rasadnik" u Rogaticu. Kada su došli u Rogaticu, kazala je, u autobus je ušao Rajko, koji je bio vršnjak njenog sina.

Gleda da nema mlađih muškaraca ili žena u autobusu, ali nema. Rekao je: Vodi to u Rasadnik, i ode, prisjetila se H.S. dodavši da su u logoru zatekli i druge zatvorenike. Uslove u logoru je opisala nehumanim, pojasnivši da su spavali na podu, vršili nuždu u kantu, a hrane nisu imali dovoljno.

Upravnik logora dođe i kaže: Sve skidajte, nakit, pare, sve ko šta ima. Šta je god ko imao, sve je uzeo. Slavko iz Pješevice, on je bio upravnik dok nas nije Vinko B. preuzeo. Kad nas je preuzeo, onda su počele mrtve glave odlijetati. Svako veče – koga odvede, ne vrati ga, rekla je H.S.

Ubistvo motornom pilom - Svjedočila je ubistvu zatvorenika Bećira Čutahije, koji je bio invalid a svakodnevno ga je upravnik Vinko izvodio i premlaćivao.

U sobi gdje je bila klaonica, tu je isjekao Bećira Čutahiju motorkom na komade. Nisam vidjela da ga siječe, ali sam prala krv i meso, kazala je H.S. Prema njenim riječima, upravnik joj je rekao da očisti sobu. Kad je otišla, kako je ispričala, vidjela je krv na plafonu, kredencu...

Trljala sam gore, dole... ali ne možeš oprati. Ti pereš, a ona se krv, meni se čini, više rastjeruje, dodala je H.S. prisjetivši se da joj je upravnik rekao da ako ne opere, zaklat će je. Jedva sam nešto oprala, koliko sam mogla, kazala je ona. Za Čutahiju je ispričala da joj je zatvorenik Sinan Ćatić rekao da su mu ruke stavili na kladu i motorkom rezali pomalo, dok nije izgubio svijest. Kako se prisjetila H.S. Ćatiću je naređeno da te dijelove tijela odnese pod brezu.

Na osnovu informacija dobivenih od Ćatića – koji je kasnije također ubijen – nakon rata je, kako je rekla, pokazala gdje se nalazi tijelo Bećira Čutahije. Bivša zatvorenica H.S. ispričala je da je upravnik Vinko ubio i Aliju Parnicu.

Gledala sam kad ga udara. Skinuo ga je gola i svezao nasred sobe. Lijevu ruku za desnu nogu, a desnu za lijevu. Ja sam prala suđe u hodniku. Kaže mi: Ulazi ovamo, da vidiš šta ja radim od ustaša. Izvadi palicu, policijsku, i udri, i udri, a čovjek viče: Boli, boli... dok nije izdahnuo. Ubi ga namrtvo, prisjetila se. Ispričala je da je na sličan način ubijen i Ibraga Karaman, koji je imao 27 godina. Prema njenom kazivanju, ubijeni su i zatvorenici Adil i Nail Mušević, Himzo Branković, Alija Tabaković i drugi.

Aliju Tabakovića je ranio u noge, pa ga provuče kraj naše zgrade. Nemoj me, lijepi brate, ubiti!, viče Alija. Otkud sam ti ja brat?!, i odvuče ga tamo. Potom se čuo rafal. Bacili su ga živog u septičku jamu, rekla je H.S. 

Silovanja zatvorenica - Budući da je bila slobodna da se kreće u krugu logora jer je prala, pospremala i kuhala kafu za upravnika, H.S. je vidjela gdje su ukopana tijela zatvorenika. Kako je ispričala, po cijelu noć je tukao muškarce, ali žene nije.

Mi smo radile sve, unosile drva, šta nam je god rekao, radile smo, pojasnila je. Među zatvorenicima je bila jedna mlađa žena, za koju H.S. tvrdi da ju je upravnik Vinko više puta izvodio i silovao. Također, kazala je, seksualno je zlostavljao i druge žene.

Vodao je E., puno puta, znam da je silovao i davao joj neke tablete. Silovao je i tek porođenu ženu. Silovao je i F.K. Bili su našli i neku bolesnu ženu. (...) Samo čujem nju da stenje. Ona je dobila šugu i uši, dodala je bivša zatvorenica.

Upravnik je pokušao i nju silovati, kazala je, ali mu je rekla da je bolesna. Također je tjerao i drugog zatvorenika da je siluje.

Rekao mi je da skinem maramu i izvadio (...) Stavio mi ga je u usta. Ja sam povratila. Rekao mi je: Nepošteno si uradila, opisala je. Među posljednjima je razmijenjena iz "Rasadnika" 1994. godine, ispričala je. Tada je saznala da su joj sinovi poginuli.

Četiri rođena sina poginula... Eto moje tuge, nema više nijedan... Dobili smo i deložaciju. Sad mi i čovjek oboli. Kako koja godina, sve je gore. Raduje me kad mi neko vrata otvori. Ne možemo živi pod zemlju... kazala je H.S.