Lektire.me - sastavi je internet stranica koja sadrži primere sastava, pismenih zadataka i eseja za osnovnu i srednju školu. Cilj sajta je da pomogne srednjoškolcima da što bolje i kvalitetnije napišu sastav na određenu temu.


Moja drugarica i njen otac

Moja drugarica i njen otac

Moja drugarica i njen otac

 

Moja drugarica, plavokosa trinaestogodišnja devojčica iz mog razreda, bila je vesele naravi, veliki prijatelj i pravi drug, najbolja učenica, sportista, pisac, pesnik, jednostavno spremna za sve i voljena od svih.

 

Gusta kosa joj pada u loknama na ramena, a uredna i dobro odabrana odeća daje joj izgled anđela spremnog da na svaki mig pruži pomoć i pronađe rešenje. Uvek raspoložena i razigrana, sa simpatijom prema svima koji je okružuju. Njena sveska je uvek na klupi i svako može da zaviri u nju i proveri rezultate domaćih zadataka, jer moja drugarica je jednostavno sve znala. Divili smo se njoj i bili ponosni što je imamo u razredu. Na sportskom terenu neprevaziđena. Rukometni tim imao je letećeg anđela kojeg su se plašili svi timovi sa kojima su igrali. Imala je rešenje za svaku priliku. Ona sve može, sve hoće i ništa joj nije teško.

 

Te godine je naš razred – imao više jakih i svestranih đaka, ali ona je bila na čelu svih, miljenica razredne i svih profesora. Možda to i nije nešto posebno da bih je pamtio i posle 40 godina, ali jedan događaj trajno ju je urezao u moje pamćenje.

 

Moja drugarica je živela sa ocem koga smo svi dobro poznavali, ali malo ko je mogao da je poveže sa njim. Ostario, sav sed i neobrijan, sa debelim naočarima na nosu, u starom pocepanom kaputu i izlizanom kapom na glavi, povijenih kolena i savijene kičme, vukao je noge sa štapom u jednoj ruci i, u drugoj, starom korpom od pruća punom fišeka sa semenkama bundeve, savijenih od starog novinskog papira. Tiho je hodao oko škole i gradskog bioskopa ne izgovarajući ni jednu drugu reč osim: Dvadeset para komad. Bilo je prilika kada bi moja drugarica prolazila sa njim kroz grad, izgledalo je da hodaju dve osobe koje jedna drugoj ne pripadaju jer tom prilikom nisu ni razgovarali niti su ičim odavali utisak da jedno drugom nešto znače. Rezigniran prema svemu i nem za sve, Otac je uporno, onako zguren, svaki dan hodao istim putem, sedao, zapravo skupljao se sedeći na sopstvenim petama, nudeći pri tom semenke: "Dvadeset para komad." U određeno vreme, kada sva deca u đačkoj kuhinji kupuju sendviče ili nešto slično, moja drugarica bi otišla do njega, uzela novaca i kupila hranu. To se događalo skoro svaki dan. Bez bilo kakvih emocija, bez razgovora, bez stida, ona bi se približila ocu koji se skupio uz školski zid, uzela svoj deo i otišla.

 

Među decom je bilo i onih koji bi pokušali da mu ukradu neki fišek i tada bi se čuo njegov grubi glas, tresak štapa o asfalt i dečiji smeh. Tog dana sam u društvu nekoliko dečaka prolazio pored njega. Jedan dečak je rekao:

 

- Imam kod sebe stari novac iz vremena Kraljevine Jugoslavije koji liči na novčić od dvadeset para, samo je veći i teži, i pismo je drugačije. Mogao bi ga zameniti za fišek pečenih semenki, ali se bojim da ne prepozna prevaru pa me udari štapom po nogama.

 

Ja sam se ponudio da izvedem prevaru. Uzeo sam novčić, približio se starcu, sagnuo se da odaberem fišek i, uspravivši se, dobacio mu novčić. Izmakli smo se par koraka da posmatramo predstavu. Starac je dugo proveravao novčić. Trebalo je vremena da kroz debela stakla naočara pročita pismo i tada je nastala erupcija besa i ružnih psovki. Oči su mu bile crvene od srdžbe. Nije to očekivao od mene. Razočarenje, ljutnja i bes su se spojili u bujicu nekontrolisanih reči.

 

Mislili smo da ništa ne zna i ništa ne zapaža jer nikada nije davao komentare ni o čemu, a on je, u stvari, bolje poznavao druge nego oni njega. Znao je ko sam ja. Znao je da se, kao hrišćanin koji se trudi da živi po Jevanđelju, u ono vreme godinama borim da u školi sačuvam svoja religijska uverenja. Znao je da zbog vere prolazim, mada još dečak, kroz strašnu psihološku torturu, i da hrabro istrajavam, uprkos ruganju i nipodaštavanju. Moja drugarica mu je sve bila ispričala i on je o meni znao sve.

 

Sada je bio razočaran, povređen, prevaren, izigran od onoga koji to nikako nije smeo uraditi. U narednim danima, ovaj stari čovek nije mi više izgledao isti. Ni njegovo stalno ponavljanje "dvadeset para komad" nije bilo isto. Nekako mehanički i metalno hladno deluje njegova figura i pojava. Ja više nikada nisam kupio fišek semenki od njega, nego uvek od nekog drugog: bilo me sramota, i kao da sam se, na poseban način, plašio ovog čoveka.

 

Moja drugarica nije ničim pokazala da zna šta smo uradili njenom ocu. I dalje je bila ista. Ipak, kada bi učinila nešto, njen pogled je sada bio prazan, bez sjaja. Nekako se udaljila, okrenula se brojnim obavezama, drugom društvu, lagano se udaljavajući od nas.

 

Te večeri posle prevare starog oca moje dobre koleginice iz škole, dugo sam ostao budan. Razmišljao sam o tome kako je malo potrebno da čovek bude strašno nesrećan. Ništa veliko, jedan fišek semenki, a velika duševna bol i nesreća. Razmišljao sam o tome kako da popravim ono što sam učinio. Doneo sam odluku da mu vratim petorostruko i izvinem mu se. Teško je bilo doći do novca. Otac nije imao novca, a i kada bih sakupio novac, nisam sretao njenog oca, ili, kada bih ga sreo, nisam imao novca.

 

Prošle su godine. Jednog dana čitam u gradu čitulju da je umro njen otac. Osetio sam da i moj život više nema nekog velikog smisla. Otišao je, a ja se nisam izmirio sa njim. Samo dvadeset para, a takva duševna bol. Trebalo je puno vremena da se pomirim sa tim i da naučim životnu lekciju da nema malog greha.

 

Svaki greh u sebi nosi razaranje sa nesagledivim posledicama. Samo jedan plod sa zabranjenog drveta, samo jedan ugriz zadovoljstva, doneo je nesagledivu katastrofu našoj planeti. Mnogi smatraju da je Svevišnji nemilosrdan prema bićima sa Zemlje jer je dozvolio ovoliko jada i patnje za samo jednu ukradenu voćku u raju, zapravo, nije važna bila voćka, nego spremnost da se krade i vara.

 

Moje detinjstvo nije promenio njen otac, nego ono što sam ja njemu učinio. Isto je tako bilo i sa prvim ljudima – njihovu blaženu sreću pokvarili su oni sami ogrešivši se o svoju savest, ne Bog koji ih je voleo.

 

Voleo bih sresti moju školsku koleginicu, moju drugaricu. Uspeo sam pronaći našu razrednu, staru gospođu u osamdeset i osmoj godini života. Živi u jednom selu nedaleko. Možda bi mi ona mogla pomoći. Bez obzira na sve, ostaje svest da posledice naše greške putuju sa nama u blažoj ili težoj formi kroz ceo život. U svetlosti Uskrsa, uviđamo da ne postoje mali gresi. Postoje gresi koji su uzrok najveće patnje, ali i najvećeg oproštenja za ljudski rod.

 

Kome je mnogo oprošteno, ima i veliku ljubav, rekao je Isus.

loading...
4 glasova
Koristio vam je ovaj sastav? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovaj sastav na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Moja drugarica i njen otac

Najpopularniji sastavi

Moja draga osoba

Moja draga osoba   Postoji mnogo ljudi koji ispunjavaju moj život, koje volim i kojima se divim. To su moji roditelji, moja baka, ujaci, ali i moja… >

Moja škola

Moja škola   Škola, to je ustanova čiji je osnovni zadatak prenositi znanje na mlade ljude. To su zgrade u čijim se prostorijama odvija nastava.… >

Moji snovi

Moji snovi   Ne postoji čovjek koji ne sanjari ili barem mašta. Snovi mogu biti različiti; počev od snova o uspjehu, preko ljubavnih snova pa do… >

Moja soba

Moja soba   Razmišljajući o svojoj sobi, ne želim ju opisati kakva je ona materijalno jer se bitno i ne razlikuje od soba mojih vršnjaka. Svaka soba… >

Iskreno o sebi

Iskreno o sebi   Iskreno o sebi. Ne znam što ne mogu da napišem par rečenica o sebi, a uvek brzo donosim zaključke o drugima. Ostavljam olovku,… >

Sastavi na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u