Mirela Biković - Heroj stvarnog svijeta

Kada kažemo "heroj" mnogima asocijacija ode na neko izmišljeno biće sa nadprirodnim moćima, ali ne i meni. Heroji su ljudi koje svakodnevno viđamo, živimo s' njima. Ljudi koji su sa malo postigli mnogo, zato je moja mama je moj heroj. Jedina osoba koja je zaslužila da je gledam sa divljenjem i jedina koja je zaslužila da je volim bezuslovno.

Nije joj bilo lahko u životu, ali bez obzira na to izborila se sama za sebe. Život je nije mazio, ni pazio. Vrlo mlada, dok je još uvijek bila samo nevino dijete, koje nije znalo kako je svijet okrutan, ostala je bez majke, bez jedinog pravog oslonca u životu. Ne želim čak ni da zamišljam kako joj je bilo u tom trenutku, u tom dijelu života. Kada te svi žale, umjesto da te oohrabruju da nastaviš dalje. Ljudi nikada nisu znali odabrati prave riječi i uraditi prave stvari. Život s' ocem nije bio bajka. Kako se samo moja "pepeljuga" namučila, moja divna mamica, a nije to zaslužila. Otac se nedugo potom ponovo oženio. Bez imalo milosti, ne misleći na svoju jedinicu, nego samo na novopečenu suprugu. Toliko o osjećajnom i brižnom ocu. To poglavlje njenog života ne zaslužuje mnogo opisa, reći ćemo samo da je bilo manje lijepo od onoga što bi jedan čovjek trebao da proživljava tako mlad, iako je "manje lijepo" mala riječ za sve to. Uspio se je moj heroj izboriti malo za sebe. U malo zrelijim godinama, nakon završetka srednje škole, vrijeme bi svugdje provodila osim u svojoj kući, jer se u njoj osjećala kao stranac, kao netko tko ne pripada tu. Radila je dva posla, družila se, smijala, o kako je samo znala namjestiti taj lažni osmijeh na lice, kao da je sve u najboljem redu, a nije bilo! Svi mi znamo ponekad "nabaciti" takav osmijeh na lice, ali nositi ga godinama kao ona sigurno nije bilo lahko. Brak sa mojim tatom, je trebao da bude to "svijetlo na kraju tunela" koje se dugo čekalo, ali nije. Bio je zapravo na neko vrijeme, a onda se pokazalo da i tu Bog ipak imao neke druge planove. Njen "princ na bijelom konju", predobar kao osoba, uvijek spreman pomoći drugima, brižan otac, mogao joj je pružiti sve u životu. Samo tako malo im je falilo za sreću, a baš to malo nisu imali. Jednostavno, on nije bio čovjek za brak. Kako kaže jedini razlog osmijega, sreće i snage da nastavi dalje našla je u meni. Jedinoj osobi koja joj je život promjenila na bolje. Ona se zbog mene žrtvuje i bori. Nakon svega ovoga ko je ne bi smarao herojem? Ko? Nitko, možda neko bezosjećajno biće, koje iskreno žalim, jer ne zna prepoznati istinsku ljubav. Samo ljudi sa nadprirodnim moćima bi preživjeli tolike podove, a ipak se budili nasmijani, zadovoljni, sretni, samo heroji kao što je moja mama.

Heroji su među nama, a ne u stripovima, serijama, filmovima, ... Njih ne možemo vidjeti "golim" okom, nego srcem. Zato kažem na Zemlji je Ona, a na nebu je Bog moj heroj.