Lektire.me - sastavi je internet stranica koja sadrži primere sastava, pismenih zadataka i eseja za osnovnu i srednju školu. Cilj sajta je da pomogne srednjoškolcima da što bolje i kvalitetnije napišu sastav na određenu temu.


Mihailo Medenica - Reportaža iz Aušvica

Mihailo Medenica - Reportaža iz Aušvica

Mihailo Medenica - Reportaža iz Aušvica

 

Ptice su se nedavno vratile. Nije ih bilo na nebu Rišardovog detinjstva. Zapravo, Rišard i nije imao detinjstvo. U Osvjenćimu se ćutke rađalo, starilo i umiralo. Život je bio privilegija. Život je bio prokletstvo. Ptice su se zaista tek nedavno vratile. Rišard kaže da ih decenijama nije bilo...

 

"Ono na brezama, to su nova gnezda. Otišle su tih godina kada je nebo mirisalo na spaljeno ljudsko meso. Vratile su se, to valjda nešto znači..." Teško, dobri moj. Teško da će ovaj komad neba više ikada mirisati na bilo šta osim na spaljena trupla. To je, prijatelju, prokletsvo Osvjenćima, s kojim će živeti doveka, jer je pod tim 800 godina starim imenom, izbrisano sa lica zemlje. Ono je tek lokalni putokaz. Postoji još samo pod kletvom - Aušvic!

 

"Nažalost, da! Tako su ga nacisti prekrstili kada su okupirali moju domovinu '39. godine, pripojili je Nemačkoj i u tom istom logoru pobile polovinu seljana. Od tada više i ne postojimo. Odnosno, postojimo da bi pričali, da se ne zaboravi ono što se nikada ne sme zaboraviti..."priznajem, najviše bih voleo baš da zaćuti, da ne progovara za sve pare koliko je plaćen da govori, jer svaki korak kroz ovo blato govori, vrišti, urla za sebe. Ljudi ovde treba da ćute. Moraju da ćute!

 

"Nećeš biti isti čovek posle obilaska logora", setio sam se reči prijatelja koji je davno bio na ovom, najprokletijem mestu na kugli zemaljskoj.

 

Silim se da prekoračim liniju iza koje nema povratka. Ni danas, toliko godina kasnije. Više se ne plaća životom, ali poimanjem života - da! Za neke stvari čovek jednostavno nikada nije dovoljno spreman...

 

Rišard insistira na priči o smrti. Neke klinke kikotavo poziraju ispod najčuvenije parole zla: "Arbajt maht fraj" - rad oslobađa. Nalupao bih im šamare, ali za tu pirgavu dečurliju iz Velsa ovo je tek ekskurzija na koju su dovedeni. Nacistički "Diznilend", gomila fotki koje će jedni drugima "lajkovati" na Fejsbuku...

 

Rad je u Aušvicu ljude oslobađao - jedino života! Tereta koji je po prolasku kroz ovu istu kapiju ubrzo postajao nepodnošljiv...

 

No, Rišard greši insistirajući na priči o smrti. I ona je u žici Aušvica bila tek jedan od logoraša, jednako zarobljena, jednako u službi istog gospodara - smrt sama po sebi nije surova, niti bezosećajna, već čovek!

 

"Stoji! Baš iz tog razloga Aušvic i jeste najveća prekretnica u istoriji čovečanstva, posle koje su zločin, ubistva, teror i krivica dobile novu dimenziju. Zbog toga se u Aušvic ne dolazi, već boravi njemu. Zato on nije muzej, već groblje...", da, Rišard je potpuno u pravu što se prvog tiče, u Aušvicu se boravi! Trudim se da ne vidi koliko sam preplašen, osećajući se kao da me sprovodi blatnjavim tucanikom do jedne od 28 baraka, u kojoj ću trajati tek nekoliko sumraka i svitanja.

 

Osećam gađenje, osećam prezir, osećam iskrenu mržnju prema zverima koja u meni vide samo broj istetoviran na podlaktici, radnu snagu i sirovinu...

 

Nije to Rišard, već utvare dželata koje još vladaju ovim prokletim mestom. Nepobeđeni i nekažnjeni! Njihovi životi kao pravda za milion i dvesta hiljada žrtava - nije to ni kusur, a kamoli pravda...

 

"Do rata ovde se nalazila kasarna poljske vojske, zato su nacisti i izabrali ovo mesto - imali su infrastrukturu, ogromno prostranstvo, i što je najvažnije već postojeći železnički čvor u koji su se slivale pruge iz čitave Evrope. Imali su sve preduslove da u miru, studiozno i posvećeno daju zlu na volju...", zaista se trudim da slušam šta moj dobri Poljak govori, ali ne mogu. Ne u potpunosti, tek zapisujući njegove reči kao da nevoljno beležim lekciju na času istorije. Ovo je istorija koju čovek ne može da zabeleži, ona obeleži njega.

 

"Nacisti su na postojeće barake dozidali još po sprat, nisu im bili dovoljni postojeći kapaciteti. Sve što vidiš je autentično i netaknuto! Zbog toga se ovde boravi, zato je ovo groblje...", sprovode me dalje. Ne podižem glavu, gledam vrhove svojih cipela koje me vode ka grobu. Drugog puta nema. Nije pitanje dana, sati u najboljem slučaju...

 

Ali, strašnije od saznanja da smrt neće doći u čas kada se njoj, već čoveku prohte, jeste pomisao da zapravo i nema groba. Zato Rišard greši nazivajući Aušvic grobljem, greši dajući mu "kompliment". Ovde je čovek bio broj. Broj je trajao dok je mogao da radi. Broj ne umire već prestaje da postoji. Kad prestane da postoji broj postaje sirovina...

 

"Ono što im se mora priznati jeste da su sistem istrebljenja doveli do savršenstva. Ovde, u matičnom logoru, odnosno Aušvicu 1 eksperimentisali su sa raznim metodama ubijanja, i na kraju došli do zaključka da je za efikasno masovno istrebljenje 'najekonomičnije' to činiti gasom, a zatim spaljivati tela...", Rišard govori, gledam u stazu ispred sebe, osećam da ramenima udaram o ljude s kojima se mimoilazimo. Ne podižem glavu da im pogledam lica, ne izvinjavam im se - logorašima je zabranjen razgovor, brojevi ne govore, brojevi se sabiraju i množe. Brojevi se brišu iz evidencije ukoliko progovore, jer brojevi ne umiru...

 

Neke su barake zatvorene, u nekolicini su stalne muzejske postavke. Jedna, na samom kraju, uz žicu kroz koju će s mrakom pustiti struju, živi svoj zločin i kaznu - zloglasni paviljon 11.

 

"Možeš li", tek na tren razaznajem glas prijatelja. Krvnik ne bi upitao tako nešto. Broj mora da može, ili postaje statistika.

 

"Mogu, Rišard, idemo", odgovaram, ulazeći u paviljon za koji me nije pripremio. Za neke stvari čovek nikada nije dovoljno spreman.

 

"Neću previše da ti pričam, gledaj, doživi, shvatićeš", gledam u staklo, očima treba malo vremena da se priviknu. Mozgu mnogo više da shvati šta oči vide - tone ženske kose iza otškrinutog prozora. Bale, kike, pletenice... Male, dečje, još su šnalice u njima...

 

"Pronađeno je oko sedam tona tovara ženske kose po oslobođenju logora, ovde su izložene dve. Pogledaj tamo zbog čega su logoraše šišali do glave odmah po dolasku u Aušvic i za šta im je trebala kosa..." Povraća mi se. Želudac mi je u dušniku, ne mogu da udahnem. Udahnem li, opet ću osetiti taj strašni zadah iza otškrinutog "izloga".

 

"Taj ćilim je satkan od ženske kose, na krajevima vidiš kako vire dlake iz štofa. Kosom su punili jastuke, madrace... Ljudi su, rekosmo, bili sirovina koja se jedanko eksploatisala i za života i u smrti...", povukao sam ga za ruku da izađemo, muka mi je i od turista koji mobilnim telefonima snimaju nekakve morbidne video klipove. Zar je moguće da tu istu sliku neće videti svaki put kad zatvore oči?

 

Prolazimo paviljonima - tovari garderobe, kofera sa ispisanim imenima vlasnika, čitava soba zatrpana protezama i ortopedskim pomagalima oduzetih od "brojeva" na samrti. Dečije igračke, dečija garderoba, sandalice besno otrgnutih kaiševa sa malenih leševa...

 

Plačem. Sklonio sam se u stranu. Plačem. Majke nisu stigle da ih ožale i zaplaču. Maleni anđeli nisu stigli da postanu brojevi, daleko od toga da su umrli ko ljudi.

 

Odmah po dolasku u logor sprovedeni su u gasnu komoru. Oni "srećniji" urmli su u zagrljajima majki. Majke su umirale deset minuta duže od dece - agonija u agoniji.

 

"To je taj demonski 'ciklon-B', otrov koji su razvili za masovno uništenje u gasnim komorama. Odvodili su ih u njih pod izgovorom da odlaze na tuširanje i dezinfekciju od vaši, pa bi im kroz otvore u tavarnici sipali otrov, i čekali da utihnu poslednji krici. Umirali su po pola sata u najstrašnijim mukama...", već sam otupeo. Gledam u prazne limenke smrti, i onu kraj koje je na tkanini rasuta plavičasta sadržina.

 

Isprva su ljudi umirali nekoliko sati, ali su filigrani smrti naposletku došli do prave mere "ciklona" dovoljne da za što kraće vreme umori što više ljudi.

 

Izvinite, brojeva, ne ljudi. Izračunavali su koliko je potrebno po kilogramu, ne čoveku.

 

Ali, za brojem ne ostane ništa - za čovekom dva i po kilograma pepela, u proseku. Toliko je izloženo u providnoj urni paviljona četiri. Dva i po kilograma puta milion i sto hiljada ljudi, najmanje...

 

"Sve su koristili što se od čoveka, tačnije, leša moglo iskoristiti. Kosu, zlatne zube su pretapali u poluge, lične stvari preprodavali u Nemačkoj za bagatelu, a pepeo...", zbog toga su ptice i otišle iz Osvjenćima. Miris spaljenog ljudskog mesa dizao se do vrhova breza, a breze iz godine u godinu sve više ka nebu, naizgled bežeći od njega...

 

"Ljudski pepeo su najpre prosipali u reku, ali su ubrzo njime počeli da hrane ribe u ribnjacima i đubre useve, shvativši da je 'odličan' za to...", u Osvjenćimu se više niko ne bavi poljoprivredom. Tu su breze neprirodno visoke. Aušvic zato nije groblje, već industrija. Najmonstruoznija i najumobolnija. Ljudi su bili brojevi, brojevi sirovina, sirovina se ne može pobrojati, pa otuda ni tačnog broja o ljudima koje je "rad oslobodio".

 

Uz samu žicu, na kraju špalira jednobraznih baraka - paviljoni 10 i 11. Najzloglasniji. U ostalima se isčekivala smrt, u njima se molilo za nju...

 

"Paviljon 10 je bio ordinacija zloglasnog doktora Klauberga, koji je do savršenstva doveo sistem sterilizacije žena. Tvrdio je da dobro obučeni doktor za dan može, pod prividom običnog ginekološkog pregleda, više od 300 žena učiniti neplodnim. Da zlo bude veće, taj isti doktor je pre rata važio za najvećeg svetskog stručnjaka na polju lečenja steriliteta! Još se i danas koriste njegove metode iz tog vremena, noseći njegovo ime..." Paviljon je zaključan. Za vjek i vjekova. Najmanje što se može učiniti za njegove žrtve.

 

Jedini je zidom sa prednje strane povezan sa sledećim, paviljonom 11.

 

"Iz njega gotovo niko nije izašao živ. U podrumu se tri specifične ćelije, u kojima se tragalo za najefikasnijim načinom masovnog ubijanja. U jednoj su zatočenici moreni glađu do smrti - trajalo je predugo. U drugoj, nedostatkom vazduha - trajalo je predugo. U trećoj, nepunih metar sa metar, takozvanoj ćeliji za stajanje, četvorica robijaša su živela, 'spavala', vršila nuždu stojeći, uz minimanli dotok kiseonika. I to je trajalo predugo...", svojevsrna privilegija, ili prokletsvo - silazimo u hodnik smrti, zavirujući u svaku od pomenutih ćelija. U onu poslednju, u kojoj se umiralo stojeći, ulazilo se kao u mišiju rupu, doslovno. Kroz mali otvor u dnu.

 

"Ali, u ovom istom podrumu je prvi put ispoban i 'ciklon-B', na osmorici sovjetskih vojnih zarobljenika. Pre toga je korišćen za tamanjenje glodara, što je zločincima dalo ideju da ga isporbaju na ljudima. Ti nesrećnici su umirali satima, zarad 'višeg cilja' - nacisti su uspeli da dođu do prave mere otrova za 'brzo' umiranje", prezirem sebe što više ništa ne osećam. Prezirem što jasno čujem Rišarda i počinjem da beležim pazeći da čitko pišem, kao da se neću setiti svega ne pogledam li u beležnicu.

 

Prezirem što Aušvic i dalje postiže isti efekat kao i te 1940. kada je Rudlof Hes preuzeo komandu nad njim i svečano otvorio "fabriku smrti i njenih derivata".

 

Ljudi su i tada dovođeni u stanje čulne i emocionalne obamrlosti, kako bi postali što korisnija sirovina. Broj nema emocije. Broj vremenom prestane da se nada, prestane da strahuje, postaje materijal...

 

"Ovim stepenicama su iz ćelija izvođeni u dvorište, pred zid smrti...", idemo istom stazom, do zida koji i sa zadnje strane spaja barake. Na njegovoj sredini je strelište, neveliko, tek za trojicu ljudi, ili nešto više izgladnelih i izobličenih "brojeva".

 

"Metak u potiljak, sledeća grupa; metak u potiljak, sledeća grupa, i tako u nedogled. I to se ispostavilo nedovoljno brzim i skupim načinom istrebljenja čitavih populacija. Jevreja kao više od 90 odsto zatočenika, Roma, i nas, Slovena, koje je Hitler takođe smatrao nižom rasom i planirao masovno istrebljenje...", mirno, kao pred metak u potiljak stojim pred zidom. Okrenut licem ka njemu, leđima ka egzekutorima kojima se žuri da ispune normu. Jasni su tragovi metaka koji su okrvavljeni prošli kroz glave i zarili se u drvenu oplatu.

 

Odmah iza zida, u divnom, mirisnom drvoredu je naočita porodična kuća.

 

Na eho od pucnja, tupog udarca mrtvog tela o zemlju i smard krematorijuma.

 

"U njoj je živeo monstrum Rudolf Hes, prvi i najzloglasniji komadant logora. Sasvim mirno, sa porodicom. Njegova su se deca igrala sa štencim u bašti do koje su dopirali jauci, miris gorućih trupla....", nažalost, više se ne može do nje. Vlasnici kojima je '40. godine bila oduzeta nisu želeli da se vrate u nju posle rata. Prodali su je, drugi su je preprodali, treći takođe, danas su u njoj neki četvrti, ponovo je porodični dom, ukoliko to ikada može da bude?..

 

Gledajući u nju, tu kuću, drsko, ćutke i bez kajanja stajao je Hes pod vešalima tog aprilskog jutra 1947. godine, čekajući da dželat zategne omču...

 

"To je to vešalo", Rišard pokazuje na senku u daljini ka kojoj idemo.

 

Već strulo i povijeno, četiri stepenika, malo stojište i kuka nad njim. Tik do "male" gasne komore i "skromnog" krematorijuma.

 

Kažu da se Hes pokajao samo zbog toga što nije više vremena proveo sa porodicom, dajući se "poslu" previše. Zatim se pod njegovim nogama otvorio poklopac stojišta, uže se zateglo, zaškripala je kuka... Jedan život za milion i nešto života - ni simbolika, kamoli pravda...

 

Završavamo tu gde se, nažalost, sve i završavalo u Aušvicu 1 - za nas obilazak, ili što Rišard s pravom kaže - boravak. Za mučene logoraše život - gasna komora i krematorijum.

 

"Ovo je bila prvobitna, 'mala' gasna komora u kojoj je prvi put upotrebljen 'ciklon' na većem broju ljudi. U ovolicki prostor sabijali su i po 500 logoraša, zatvarali i zaključavali vrata, a zatim bi stražari kroz tri otvora u plafonu posuli granule 'ciklona-B' po njima, koje bi se na tempereturi tela ubrzo pretvorile u gas, a gas...", vrisak, vapaji, pokušaji da se udahe vazduh, pokušaji da se ne udahne, vrisak, pa tajac...

 

"Onda bi tela, izobličena, odranih lica, izgriženih ušiju, slomljenih udova... Prebacili u krematorijum. Kapacitet ovih bio je 'ništavan' u odnosu na one u Birkenau, 300 ljudi dnevno,365 dana u godini, četiri i po godine. 300 ljudi previše...", zjape crne čeljusti dve peći, pred njima šine na kojima su klizila nosila sa telima. Po čitav dan. Napred u peć, nazad po novo telo; napred u peć, nazad po novi broj...

 

Nad dimnjakom breza, ptice su se tek nedavno vratile u Osvjenćim. Na ovoj nema gnezda. Ona je doveka prokleta. Nije bila veća od mladice kada su je prvi put "nađubrili". Jedini preživeli "logoraš"...

 

Tek nešto više od tri kilometara od Osvjenćima, u selu Brežnika, gde je dopirao dim iz krematorijuma Aušvica 1, a vetar nosio pepeo s prokletih njiva, pakao je dobio svoj „raj" na zemlji – Aušvic 2, Birkenau, fabriku smrti, u kojoj masovno istrebljenje više čak i nije bilo ništa lično, već pitanje norme i rokova.

 

Lično podrazumeva emociju. Bilo kakvu. Emocija podrazumeva ljudskost. Pa, i mržnja...

 

„Ne, ovde je čovek pomerio granice zla i sistem istrebljenja doveo do apsolutnog savršenstva, koliko god to grozomorno zvučalo. Zato i jeste fabrika smrti, Aušvic-Birkenau jeste bio ubilački pogon monstruoznih dimenzija. Što su nacisti isprobali u Aušvicu 1, ovde su unapredili do tančina..." – rastajemo se sa Rišardom. Na šinama koje vode u najzloglasniji logor Drugog svetskog rata. Svih ratova.

 

Kroz šta da nas vodi i šta da kaže?! Aušvic, kaza, nije muzej, smrt nije umetnost, priča o zločincima banalizuje sve.

 

„Idite. Boravite koliko želite, ovde se kapije ne zatvaraju", verovatno poslednji put čujemo taj srpski sa tvrdim naglaskom, jer Aušvicu se ne vraća. Iz njega se nije izlazilo, u njega se ne dolazi opet, jedanput je dovoljno za dva života. I previše.

 

Kiše su raskvasile sneg, sneg je blato, neka gospoda pokušava da ga sastruže sa đonova o šine...

Na šinama poneki cvet. I kamen. Stari jevrejski običaj, običaj pustinjskih naroda da kamenom zamene cvet. Emocija je ista. Kamen ne vene...

 

Umesto Rišarda sad govore table, stotine njih, pa opet premalo da opišu patnju svake šake zemlje u koju su pobodene.

 

Breze su ovde čak i veće nego u Osvjenćimu, prokleto lepo. Oko čitavog logora brezova šuma. Delom i u logoru.

 

Brežnika na poljskom znači breza, zato je i selo dobilo to ime – setih se Rišardovih reči dok smo kroz čarobnu šumu prilazili paklu koji se još nije nazirao.

 

Birkenau (breza), tako su Nemci prekrstili ovo selo, i pridodali „devojačko" prezime Aušvicu. Smrt u dolini breza – strašnije i od same smrti. Lirika u zločinu epskih razmera.

 

Iako je Aušvic 1 matični, odnosno glavni logor, Birkenau je bezmalo 30 puta veći – 156 hektara, otuđenih od sela, od kremiranih seljana...

 

„Za razliku od matičnog logora, ovaj su izgradili sami zatočenici. Srušeno je skoro čitavo selo, a materijal od kuća iskorišćen je za zidanje baraka", čitam sa jedne od tabli.

 

Sećam se Rišardovih reči da su preživeli seljani posle rata demolirali nešto baraka i od cigli ponovo sagradili sebi domove. Jesu li imali pravo na to?! I da i ne. Lako ih je sad osuđivati. Popeli smo se u stražaru, kulu na ulazu u logor, nad prugom. Tek odatle čovek sagleda monstruozne dimenzije ove ispostave pakla. Dimenzije, ne i užas.

 

Pruga vodi kroz centralni deo logora. U dva koloseka. S leve i desne strane su stotine baraka – grobnice živo umrlih. Umrli ni ovde nemaju groba... Na sredini logora nalazi se „judenrampe", stajalište voza iz čijih su stočnih vagona budući brojevi isterivani pred kidišuće pse, SS-ovske zombije i „belog anđela" koji je proizvoljno odlučivao ko vredi još dana života – doktora Jozefa Mengelea.

 

Osamdeset posto svih pridošlih je odmah iz voza odvođeno u gasne komore. Dnevno je pristizalo i po nekoliko hiljada zatočenika, i tek su malobrojni ostavljani u životu kao robovska radna snaga – stojim pred poslednjim vagonom koji je stigao u Aušvic-Birkenau. Uvek na vreme, uvek po redu vožnje. Za smrt je ovde uvek bilo pravo vreme...

 

Kraj pruge je značio i kraj života. Sa obe strane zadnjeg metra šina nalazile su se gasne komore. Nacisti su ih srušili u povlačenju.

 

Kolosalne ruševine govore o njihovim dimenzijama. Odsekle su mi se noge, priznajem. Seo bih, ali je svaki kamen krajputaš. Na zemlju ne mogu, na pepelište čitavih sela, gradova, porodica koje su se na ovom mestu rastale, uverene da će ubrzo ponovo biti zajedno.

 

Nisu pogrešili, nažalost. Pre ili kasnije bili su zajedno, breze to najbolje znaju...

 

„Trudnice, deca, starci i bolesni su odmah slati u gasne komore, uvek pod istim izgovorom: tuširanje i dezinfekcija", piše, čitam, ne trudim se da zapisujem, ovako ću možda brže da zaboravim.

 

U gasnim komorama je za 20 minuta od „ciklona-B" umiralo po 2.000 ljudi. Nacisti su bili predani poslu, radilo se u tri smene. Za njih je ubijanje bio tek posao, smrt pokorni sluga...

„10.000 do 15.000 ljudi dnevno", piše, čitam, ne trudim se da zapisujem.

 

Za razliku od Aušvica 1, ovde su gasne komore zaista ličile na ogromne tušionice. U njih se ulazilo podzemnim prolazom, leševi su liftovima dovoženi do krematorijuma na površini – pet gigantskih građevina sa nečemu nalik industrijskim dimnjacima...

 

Setih se Rišardove priče o granici bezdušnosti nacističkih monstruma: dva krematorijuma su bila unutar divne brezove šume, sagrađena nalik gostinskim, seoskim kućama.

 

„Videćete fotografije ljudi kako se odmaraju u šumi kao na izletu, dece koja se igraju, ne sluteći da samo čekaju svoj red. Nacisti su ih ubeđivali da će nakon kraćeg predaha samo ući na tuširanje i ulazili su u kuće nalik svojima, ne sumnjajući ništa... – iza njih su ostajali samo zavežljaji ličnih stvari, tragovi stopala na travi koja nije uspevala da se uspravi do dolaska novih "izletnika", i "sirovina"...

 

Zaista, u „najlepšem" delu logora, u šumi nad kojom još tiho cvrkuću povratnice, nalazimo temelje krematorijuma. Prizemne „seoske" kuće skromnih, ali poštenih domaćina... Kada ni pet krematorijuma nije uspevalo da prati ritam gasnih komora, tela su spaljivana na lomačama na obodu šume. Trava, kažu, tu više nikada nije nikla. Ne vidimo od snega, ali ko je lud da ne veruje?

 

Nedaleko odatle, uz ogradu, podno stražara koje još preteći stoje kao da čekaju smenu straže, jedna od retkih čitavih kuća – prijemno odeljenje.


U njoj su „srećnici" postajali brojevi, živeli još koji dan, nedelju, mesec...

 

Tuš-kabine, mala prostorija u kojoj su divljački tetovirali cifre na podlakticama hodajućih mrtvaca, ogromna prostorija u kojoj su šišani, goli, muškarci i žene jedni uz druge. Makazama dok ne otupe, a zatim već tupim noževima koji bi „slučajno" skliznuli niz telo. Odsekle dojku, kastrirale...

 

Pratimo šumu, sada smo već na kraju logora. U daljini se tek nazire glavni ulaz. Dana skoro da više i nema. Niti ljudi. Zloglasni vetar kroz šuplje zidove baraka, nas dvojica, šuma dimnjaka stotina srušenih konjušnica u kojima su smeštani logoraši kada je ponestalo cigala za zidanje, i neopisivi strah, kao da će neko viknuti „Halt" i napujdati pseta na nas – kazna za bekstvo je smrt.

 

U drvenim barakama, predviđenim za smeštaj 50 konja, bivalo je smešteno i po 1.000 ljudi. Krili su umrle, uzimajući sledovanje hrane i za njih, dok trupla ne zasmrde do nepodnošljivosti. Kazna i za to bila je – smrt! Neretko humanije od surovije kazne – života u Aušvicu.

 

„Samo izvolite, video sam vas u daljini, pa samo da proverim da li je sve u redu", zaustavio nas je jedan od čuvara logora, koliko god to morbidno zvučalo, ali je tako.

 

Tek da znamo da ima još nekog, mada taj osećaj čoveka ni za tren ne napušta.

 

Prolazimo delom u kojem se nalazio deo logora za Rome. Iza žice, opet uz šumu, nalazila se i ordinacija dr Mengelea, čoveka sa diplomom medicine i filozofije, nečoveka sa gvozdenim krstom.

Srušena je do temelja. Zatravili su i temelji. Breze znaju, breze sve znaju, pamte jauke nesrećnika nad kojima je bez anestezije vršio najsurovije eksperimente. Decu, blizance sa kojima se poigravao dokazujući da u njihovoj krvi nema ni traga rasne superiornosti, čekajući da isteče iz nejakih tela u prevelikoj agoniji da bi vrisnula.

 

Tu, s leve strane, planirano je proširenje logora. Kapaciteti su bili premali za nacistički apetit, „jedva" 100.000 ljudi u barakama, i nebrojeno puta toliko u krematorijumima... Sovjetska vojska ih je osujetila u tome.

 

Sipi kiša, ona hladna, potmula, u službi Rajha i Holokausta. Pada sve jače, mrak je mastilo koje kao da se razliva po telu, curi niz lice, u oči.

 

I to je, čini mi se, bolje nego da se popale ove odvratne lampe na betonskim stubovima i reflektori sa stražarskih tornjeva.

 

Oprostite umrli i nesahranjeni, i vi preživeli, ali u duši odavno umrli – ulazimo u jednu od baraka da se načas sklonimo sa ove nebeske satrape.

 

Jeziv prizor, tek nešto svetla kroz prokiso krov pada na drvene, trospratne krevete, iz kojih kao da još vire glave kostura nateranih da gledaju u objektiv nacističkog fotografa i da se po komandi smeju. Kazna za neizvršenje – smrt! Rad oslobađa – osmeh produžava život – bolesna lirika u zločinu epskih razmera.

 

Ipak je lakše na otvorenom, barake su žive. Živa je smrt u Aušvicu, nema kud odatle. Osećam kao da me ispraćaju pogledi umirućih mučenika. Žele da uspem u begu i pričam o njihovom stradanju. U njima su umirali i moji zemljaci. Skromni poklon ustaških koljača nacističkim prosvetiteljima. Logorska razmena: Jasenovac – Aušvic!

 

Mrtvi su, ali umreće onog trenutka kada prestane da se priča i piše o njima. Kada Aušvic postane tek muzej, turistička atrakcija. Nedostajući set fotografija sa „egzotičnih" putovanja... Na rampi smo. Onoj kroz koju su kamionima dovoženi ljudi-brojevi, kad zafali voznih kompozicija. S druge strane ulice je crkva. Prepoznatljiva cigla, ista kao u pola sela. Kao barake onih „srećnika" koji nisu zapali u konjušnice.

 

Crkva je nekada bila komanda Aušvica-Birkenau. Gleda na brezovu šumu. U njoj je stanovao zapovednik logora (komandant oba Aušvica bio je Rudolf Hes), u njoj je stanovao „Doktor Smrt" – Jozef Mengele.

 

Sa njenih prozora su gledali kako breze divno napreduju, praveći hlad savesti i „hiljadugodišnjem Rajhu".

 

Zaključana je, nema nikog u njoj. Tek poneki automobil prođe cestom kraj logora. Pratimo šine. Nekada putokaz za pakao, danas vodilja što dalje od Aušvica.

 

„Nećeš biti isti čovek posle posete logoru", shvatam reči prijatelja, bilo je teskobe i leleka u njima dok je govorio.

 

Iz Aušvica se može otići, ali Aušvic nikada neće iz čoveka! I ne treba, ukoliko želimo da ostanemo ljudi. Ukoliko ne želimo da se Aušvic više ikada ponovi, što Rišard u nekom trenutku kaza.

 

Pakao možda i nije želeo svoj „raj" na zemlji, ali su neki ljudi odlučili u njegovo ime, prestajući da budu ljudi. U ime onih koji su umrli kao brojevi, ne zaboravimo ih kao ljude.

 

Mihailo Medenica - Imala je samo devet godina  

Mihailo Medenica - Iza ove liste stanite politikantske šićardžije

Mihailo Medenica - Sto miliona za proslavu - sto dinara za život dece

Mihailo Medenica - Vlada na uranku

Mihailo Medenica - Zaspala je Miona a umrli smo mi

loading...
3 glasova
Koristio vam je ovaj sastav? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovaj sastav na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Mihailo Medenica - Reportaža iz Aušvica

Najpopularniji sastavi

Moja draga osoba

Moja draga osoba   Postoji mnogo ljudi koji ispunjavaju moj život, koje volim i kojima se divim. To su moji roditelji, moja baka, ujaci, ali i moja… >

Moja škola

Moja škola   Škola, to je ustanova čiji je osnovni zadatak prenositi znanje na mlade ljude. To su zgrade u čijim se prostorijama odvija nastava.… >

Moji snovi

Moji snovi   Ne postoji čovjek koji ne sanjari ili barem mašta. Snovi mogu biti različiti; počev od snova o uspjehu, preko ljubavnih snova pa do… >

Moja soba

Moja soba   Razmišljajući o svojoj sobi, ne želim ju opisati kakva je ona materijalno jer se bitno i ne razlikuje od soba mojih vršnjaka. Svaka soba… >

Iskreno o sebi

Iskreno o sebi   Iskreno o sebi. Ne znam što ne mogu da napišem par rečenica o sebi, a uvek brzo donosim zaključke o drugima. Ostavljam olovku,… >

Sastavi na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u