Lice na prozoru

Blistave kapi kiše su klizile kroz vazduh i padale na vlažno tlo. Svjetlucavi krugovi su se pojavljivali na površini zelene rijeke, baš kao da se nebo igralo sa vodom povlačeći i bacajući nevidljive kockice na nenacrtanoj, beskrajnoj, vodenoj šahovskoj ploči. Brzo će zima. Vazduh već polako postaje hladan i suv. Hrapav i bezličan. Brzo će zalediti onu šahovsku ploču i brzo će nestati topline njegovog daha. Snijegom će pokriti grad i baciće bijele pahulje na jedan prozor...

Jedno će lice tužno pogledati u njih, dodirnuti ih rukom i vratiti se u hladnu sobu u kojoj je vatra u kaminu tek počela da pucketa. Lice će usporeno uzeti pokrivač i sjesti u staru fotelju presvučenu kariranim platnom. Spokojno će sklopiti oči i pokušati da se utješi nekim davnim sjećanjem. Da uguši sav bol i sve beznađe...

Sjetiće se svog starog kraja, blistave, mirisne kiše, prvih snjegova, žitnih polja. Sjetiće se brižnog lica svoje majke i opojnog mirisa djedovog voćnjaka. Sjetiće se ukusnog bakinog hljeba...

Vatra će se razgorjeti. Toplina će pružiti svoje vatrene ruke i dodirnuti lice u fotelji. Ono će progledati. Biće opet bačeno u ovaj svijet. U praznu sobu, hladnu od tišine i pored vatre. Ništa njega ugrijati ne može. Shvatiće da je sam. Potpuno sam i napušten... Tada će opet sklopiti oči i pokušati da čuje svoje izmoreno, ranjeno srce. I slušaće ga mirno. Brojati otkucaje. Jedan, dva, tri, četiri... A onda više neće čuti. Konačna tišina... Pogledaće u svoje beživotno tijelo s visine. Zaplakaće i pomisliti: Hoće li vidjeti da me nema? Da li će na mene pomisliti i pustiti suzu za mnom? I snijeg je zagrlio grad. Jedno tužno lice je pogledalo u pahulje na prozoru i dodirnulo ih ostarjelom rukom...