Kaštelanske skitnje

Ovdje žive veseli ljudi. Živahni. Ovdje stari ljudi žive od ribarenja. Svako jutro prije nego što zora svane, oni isplove svojom barkom u nedogled, gdje ih nitko ne vidi, gdje mogu pjevati dalmatinske pjesme i bacati staru, pomalo pokidanu mrežu za ribe. Dok more svjetluca od sunca koje obasjava ova mala selca, na pazaru svako jutro ima voća, povrća, bapskih priča i, naravno, svježe ribe.

U Kaštelima je najljepše odrasti. Ljudi su srdačni, dobri, s veseljem pomažu... Kroz sedam Kaštela najljepše je ići rivom, dok more udara o pijesak i oblikuje svoju pjesmu. Ovdje ima puno kuća pa tako i mnogo djece. Nikada nije dosadno. Svi su razigrani i nasmiješeni. Kada poželim otići u prirodu, gdje je mir, odem na Kozjak. Najčešće biciklom. Tamo je najbolje otići kada je sunčan dan, jer sunce udara u more, pa na površini kao da su dragulji najljepšeg sjaja. S Kozjaka se vide Split i Trogir.

Podne. Nikoga nema. Tišina. Tu i tamo prođe pokoje auto, ali mirno je. Ptice pjevaju svoj jesenski pjev, ali ovdje kao da je još ljeto. Još lišće ne pada, još čak nije ni žuto. Prošle zime, radost djeci je pravio snijeg. To se ne viđa često, pogotovo kad s jedne strane vidite bjelinu ulica i kuća, a s druge strane valovito i jako hladno more. Da me netko pita zašto volim Kaštela, ne bih mogla točno objasniti. Mogla bih samo reći da su za mene zbilja posebna.

Valentina Maros, 8. a