Lektire.me - sastavi je internet stranica koja sadrži primere sastava, pismenih zadataka i eseja za osnovnu i srednju školu. Cilj sajta je da pomogne srednjoškolcima da što bolje i kvalitetnije napišu sastav na određenu temu.


Glavni resurs savremenog kapitalizma su debili

Glavni resurs savremenog kapitalizma su debili

Glavni resurs savremenog kapitalizma su debili

 

Povod: Pozvana sam na konferenciju na Ekonomskom fakultetu MDU (Moskovskog Državnog univerziteta) u okviru Lomonosovskih svečanosti. Biće riječi o inteligenciji – inteligentnoj ekonomiji, inteligenciji kao faktoru razvoja, ekonomiji znanja i tome slično. Ta tema mi je vrlo bliska. Evo o čemu ću govoriti na tom izuzetnom stručnom skupu.


NEZNANJE I MRAČNJAŠTVO SU POKRETAČI SAVREMENOG RAZVOJA

 

Profesor Katasonov je Književnim novinama (Literaturnaя Gazeta) ispričao sljedeću priču.


On voli da studentima zadaje ovakvo pitanje: "Šta je glavni resurs savremene ekonomije?"

Odgovori studenata su različiti: nafta, novac, znanje... I sve ostalo.
– Glavni resurs savremene ekonomije, – svečano izjavljuje profesor, – je budala. Njemu možeš da im podmetneš bilo šta. Smijeh u sali.

 

Zanimljivo, zar ne? U stvari to nije šala, već, kako je govorio Ostap Bender – "medicinska činjenica". Pokretači savremenog razvoja su neznanje i mračnjaštvo.


ZAUSTAVIMO JE I UPITAJMO – KAKO SI SE SPUSTILA NA TAJ NIVO?

 

Čovječanstvo je 60-ih godina 20. vijeka dostiglo vrhunac svoje naučno-tehnološke moći. Nakon toga ništa se radikalno nije promijenilo u nauci i tehnologiji. Pokretačka snaga tog razvoja bila je trka u nuklearnom naoružanju. Simbol i apoteoza naučno-tehnološke moći bio je čovjekov let u kosmos.

 

U to vrijeme najmodernija i najprestižnija profesija bila je profesija naučnika. Bradati fizičari bili su književni i filmski junaci. Devojke su ih volele, a filozofski nastrojeni mladići oponašali. Sjećam se koliko je u vrijeme mog detinjstva, 60-ih godina, kosmos bio popularan. Znali smo napamet imena svih kosmonauta, a ja sam, sjećam se, izdavala zidne novine sa naslovom na koji sam bila veoma ponosna: "Nova etapa kosmičke ere – radiogram sa daleke Venere."

 

Inženjeri-fizičari, matematičari bili su veoma traženi. Upravo fizičar je u to vrijeme bio prototip savremene verzije „super heroja". Svaka epoha ima svoju verziju junaka tog doba – u ono vrijeme to je bio naučnik-fizičar. Najbolji i najpametniji su pohađali matematičke škole, a zatim upisivali MIFI ili MFTI (Moskovski inženjersko-fizički institut ili Moskovski fizičko-tehnički institut). Nema sumnje, da bi neko postao svjetski šampion, na hiljade njih mora da zaigra fudbal u lokalnom timu. Isto tako, da bi neko stigao do svjetskog otkrića, nebrojeno mnoštvo mladih mora da počne da ozbiljno uči fiziku i matematiku, da riješava zadatke iz časopisa "Kvant", pokušava da pobijedi na regionalnom takmičenju. I sve te aktivnosti moraju biti moderne, prestižne, cijenjene. Tako je i bilo onda. Bilo je u modi biti pametan. Kada sam bila dijete, izlazio je almanah "Želim sve da znam"- u njemu je uglavnom bilo riječi o nauci i tehnici. I djeca su zaista željela sve da znaju.

 

Već 70-ih godina raketa kao da je ostala bez goriva i našle se u balističkoj orbiti. Sve je naizled išlo kao i prije, ali je išlo po inerciji, duša svijeta napustila je tu sferu života. Napetost raketno-nuklearne trke počela je da popušta. Postepeno, moćne nuklearne države su zaista prestale da se plaše jedna druge i da očekuju nuklearni udar. Taj strah je postao gotovo ritualan: američke kongresmene i birače plašili su sovjetskim pretnjama, a u SSSR su ljude plašili „imperijalističkim intrigama". Ustvari, trka u naoružanju se nastavljala: velika djela poseduju ogromnu inerciju i ne mogu se tek tako zaustaviti. Eto, kod nas još uvek ima tragova sovjetske stvarnosti (imam u vidu kako tehničku infrastrukturu, tako i brodelevske "strukture svakodnevice").

 

Trka u naoružanju se nastavljala, ali više nije moglo da se desi da npr. ministar odbrane SAD iskoči kroz prozor i vikne: "Rusi dolaze!" Ta trka je vremenom izgubila svoju snagu, postajala sve više birokratska, a sve manje vojna stvar.

 

Naučno-tehnički zahtjevi vlada od naučne zajednice su se smanjivali. Politička rukovodstva više nisu govorila naučnicima ono što je drug Berija rekao drugu Koroljovu dok je sjedio u skloništu na nuklearnom poligonu: "Ako ta stvarčica ne eksplodira, ode ti glava!"

 

U skladu sa tim i profesija naučnika, iako je i dalje bila prestižna, sve više je postajala samo jedna od profesija, i ništa više.

 

Iz porodičnih anala: otac i stric moga muža su početkom 50-ih godina upisali fakultete: svekar je upisao Baumanski (Moskovski državni tehnički institut N. E. Baumana), a njegov brat-MGIMO (Moskovski državni institut za međunarodne odnose). Ovaj koji je upisao Baumanski imao je po mišljenju svoje sredine više sreće od onog na MGIMO, bio je popularnija ličnost. Već nekako u moje vrijeme, 70-ih godina, skala prestiža se obrnula.

 

Taj novi duh se posebno ispoljio u razdoblju čuvenog Detanta (popuštanja napetosti), pod kojim znakom su prošle 70-e godine. Niko više nije ozbiljno vjerovao u vojne prijetnje, nije gradio bunkere u bašti, pravio zalihe gas-maski. Tada su egzaltirani zagovornici Detanta govorili da je to pravi završetak Drugog svjetskog rata, pravi zaokret ka miru. Sasvim je moguće da je u duhovnom, psihološkom smislu zaista tako bilo.

 

U skladu sa tim, postepeno je nestajao ugled nauke, prirodno-tehničkih znanja, naučnog stila mišljenja. Nauka nije sposobna da se razvija na sopstvenim osnovama, sama od sebe. Njoj se uvijek spolja postavljaju ciljevi i zadaci. U ogromnoj većini slučajeva, to su zadaci koji se odnose na usavršavanje vojne tehnologije. Naučno društvo samo od sebe može da iznjedri samo ono što se zove "zadovoljenje sopstvene radoznalosti na račun države".

 

60-ih i 70-ih godina naučni stil razmišljanja (tj. vjera u spoznaju svijeta, eksperiment i njegovu logičku interpretaciju) sve više je uzmicao pred raznim ezoterijskim razmišljanjima, mistikom, istočnjačkim učenjima. Racionalizam i pozitivizam, tako svojstveni nauci, počeli su da se urušavaju. U SSSR-u to zvanično nije bilo odobreno, što je samo pojačavalo interesovanje. Veliki poznavalac svakodnevice sovjetskog društva, Jurij Trifonov, ovekovečio je taj prelaz u svojim „urbanim" pričama. Inženjeri, naučnici-junaci njegovih priča-odjednom svi zajedno tonu u mistiku, ezoteriju, organizuju spiritualističke seanse. Na Zapadu se u to vreme proširila moda budizma, joge i njima sličnih učenja koja su daleka od racionalizma i naučnog pristupa stvarnosti.

Bio je to jedan od preduslova onog što će se desiti kasnije. Postojali su i drugi, vrlo jaki preduslovi.


ŽIVI SE BOLJE, ŽIVI SE VESELIJE!

 

60-ih godina otprilike, napredno čovječanstvo zadesila je pošast posebne vrste. Tih godina u vodećim kapitalističkim zemljama dogodilo se ono što čovečanstvo nije vidjelo od izgnanstva iz raja. Činjenica da o tome niko nije govorio na sva zvona (i da i dalje ne govori) samo potvrđuje ono što je neosporno: i u svojim malim životima kao i u životu cijelog čovječanstva, ljudi se fokusiraju na sitnice, a ono što je važno i značajno – čak i ne primjećuju.

 

Šta se to dogodilo?

 

Dogodilo se nešto strašno. Elementarne, svakodnevne potrebe ogromne većine običnih građana bile su zadovoljene. Šta znači: elementarne? To znači one prirodne, razumne – potreba za zdravom hranom u dovoljnoj mjeri, potreba za normalnom kvalitetnom odjećom za svako godišnje doba, za mjestom stanovanja koje ispunjava prostorne i higijenske uslove. Porodice su počele da kupuju automobile, pojavili su se aparati za domaćinstvo.

 

Još 50-ih i 60-ih godina to je bio američki san – san koji nije bio dostupan svima. U Engleskoj se 50-ih godina pojavila složenica SUBTOPIA, sastavljena od dvije riječi: SUBURB-predgrađe i UTOPIA-san o sopstvenoj kući van grada, snabdevenoj svim savremenim komforom.

 

Prije nekoliko godina bloger DIVOV objavio je u svom časopisu zanimljiv tekst na tu temu. To je prevod jednog fragmenta sjećanja o životu u Engleskoj, u provincijskom rudarskom gradiću s kraja 50-ih i 60-ih. U čitavom gradiću postojalo je samo jedno (!!!) kupatilo, takav "komfor" kod svih stanovnika nalazio se na ulici, sadržina noćnih posuda je pred zoru bila prekrivena ledom, žene su prale veš u koritu, voće se kupovalo samo kada je neko bolestan, a cvijeće – kad bi neko umro.

 

Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina zadovoljavajući životni standard i materijalna obezbeđenost postali su dostupni za otprilike dvije trećine stanovništva. S naporom i teškoćama, ali-dostupni. Naravno, radi se o "zlatnoj milijardi".

 

To se ranije nikada nije desilo u istoriji, nigdje u svijetu! Do tada je životna norma običnih ljudi bilo siromaštvo i svakodnevna mukotrpna borba za parče hleba. Tako je bilo u svim, podvlačim- SVIM zemljama u svijetu. Posmatrajući sa te tačke gledišta, pročitajte ponovo književna dijela epohe realizma, od Iogoa i Dikensa do Remarka i Drajzera, pročitajte "Rimske priče" iz 50-ih godina italijanskog pisca Alberta Moravije – i sve će vam biti jasno.

 

I gle, sve se čudesno izmijenilo. Normalan, prosječan zaposleni građanin dobio je zadovoljavajuće mjesto stanovanja snadbjeveno svim mogućim komforom, aparatima za domaćinstvo, počeo je pristojno da se hrani, kupuje novu odjeću.

 

Imao sam prilike da razgovaram sa starijim Evropljanima koji se sjećaju tog tektonskog poremećaja, tog epohalnog prelaska, tog... ni ne znam kako da ga nazovem, do koje mjere je epohalan. Sjećam se, jedan Italijan mi je pričao da je poslije rata maštao o tome da pojede ogromnu porciju makarona prelivenih maslacem. A na izmaku 60-ih godina odjednom je primetio: "Non mi manca niente", doslovno "ništa mi ne nedostaje". A to je strašno! Čovek odmiče tanjir i kaže: "Hvala, sit sam!" A šta dalje?

 

Drugim riječima, model razvoja zasnovan na zadovoljenju osnovnih potreba novcem koji su ljudi zaradili, bio je iscrpljen. Kod ljudi nije bilo, niti se očekivalo ni uvećanje gotovog novca ni uvećanja potreba. Biznis je mogao da raste samo sa porastom broja stanovništva, koji je, na nesreću, u razvijenim zemljama počeo da se smanjuje.

 

Dostojevski je u romanu "Mladić" predvideo: naješće se čovjek i upitaće: a šta dalje? Daj mu smisao života, ili neke druge ciljeve.

 

Ali, u stvarnosti, to pitanje nije postavio pojedinac. NJega su preduhitrili. Globalni biznis ga je preduhitrio. On je prvi postavio pitanje "Šta dalje?" i prvi našao odgovor.

 

Kapitalizam ne može da postoji bez ekspanzije. Globalnom biznisu su potrebna uvek nova i nova tržišta. I on ih je pronašao. Nije ih pronašao preko okeana (tamo već u to vrijeme nije imao šta da ulovi), već u LJUSKIM DUŠAMA.

 

Kapitalizam je počeo ne samo da zadovoljava, već da stalno stvara nove i nove potrebe. I da ih trijumfalno zadovoljava. Tako su, na primjer, mobilnih operateri stvorili potrebu kod ljudi da non-stop brbljaju preko telefona, farmaceutske korporacije – potrebu da ljudi neprekidno gutaju tablete, proizvođači odjeće – potrebu da se odjeća mijenja ako ne svakodnevno, ono bar svake sezone.

 

Moguće je takođe stvarati nove opasnosti – a zatim štititi ljude od nje pomoću (prodajom) odgovarajuće robe. Štite nas od svega: peruti, mikroba u klozetskoj šolji, zračenja mobilnih telefona. Kao stručnjak za marketing mogu da kažem da na ruskom tržištu najbolje prolazi model "bekstvo od opasnosti".

 

U prvi plan je izbio marketing. Šta je marketing? U stvari to je nauka o tome kako da nekome utrapite nepotrebnu stvar. Zapravo, šta da uradite kako bi ono što je nepotrebno, postalo potrebno i kupljeno. Zašto, npr. marketing nije postojao u XIX vIJeku? Pa, zato što nije bilo potrebe za tim. Tada se proizvodila potrebna roba i zadovoljavale su se realne potrebe. A kada su počele da se izmišljaju lažne potrebe, tada je marketing stupio na scenu. Takva je uloga totalne reklame.

 

Ljudi iz marketinga osjećaju profesionalni ponos: mi ne zadovoljavamo potrebe, mi ih stvaramo. To je zaista tako. Da bi ljudi kupovali bilo šta, treba ukinuti razumne argumente. Pošto se radi o nametnutim i lažnim potrebama, opasno je o njima racionalno rasuđivati. Vrlo lako može da se ispostavi da su one lažne, da to, o čemu one govore ne postoji u stvarnosti, niti može da postoji po zakonima prirode. Nametanje potreba dešava se strogo na emocionalnom nivou. Reklama računa na emocije – to je niži sloj psihe, za razliku od razuma. Niže od emocija su samo instinkti. Danas reklama sve više računa upravo na njih.

 

Da bi se proces odvijao življe, potrebno je ukloniti prepreke u vidu racionalne svjesti, navika kritičkog razmišljanja i naučnih saznanja koje su masovno rasprostranjene. Veoma je dobro što su te navike i znanja uzdrmana još u prethodnom periodu. Jer smetaju globalnoj ekspanziji kapitalizma! Smetaju prodaji mnoštva nepotrebnih i ništavnih stvari.

 

Uostalom, kritičko i racionalno razmišljanje danas nije ni potrebno. Nije ni moderno, ni savremeno, nije TRENDY. S.G. Kara-Murza stalno govori o manipulaciji svješću (knjiga tog istog naziva mu je i donela popularnost). To baš i nije tako. Globalni kapitalizam se odlučio na ambicioznije ciljeve nego što je manipulacija svješću. Manipulacija svješću – to je samo sitno podvaljivanje, varanje za jednokratnu upotrebu. A ovdje se sada radi o globalnom formiranju idealnog potrošača, potpuno lišenog racionalne svesti i naučnih saznanja o svetu. Poznati filozof Aleksandar Zinovjev je rekao da je idealni potrošač – nešto kao cev u koju se roba sa jedne strane trpa, a sa druge strane ta ista roba izlijeće na đubrište.

 

Kakav je idealni potrošač? To je apsolutno neobrazovana budala vesele naravi, koja živi elementarnim emocijama, uvijek željna nečeg novog. Malo finije rečeno, to nije budala, već – šestogodišnje dijete. Ali ako neko sa 30 godina ima psihu šestogodišnjaka, on je ipak budala, ma koliko bio fin. On ima glatku fizionomiju koja nije opterećena suvišnim mislima, brije se brijačom marke "žilet", ima snežno-beli osmijeh zahvaljujući dobro odabranoj zubnoj pasti. On je vedar, pozitivan, dinamičan i uvijek spreman. Spreman da troši. Šta da troši? Šta god kažu. Zbog toga je on idealan potrošač. On se neće žaliti: "Šta će mi novi ajfon, kada ni stari nisam upoznao? Uopšte mi to ne treba." Njemu izgleda treba – sve. Dočepavši se nove igračke, on mora što pre da se otarasi stare.

 

On mora neprestano da žvaće, osjećajući "rajsku nasladu" i da se pritom herojski bori sa suvišnim kilogramima. I da pritom ne primjećuje sav idiotizam svog ponašanja. On mora neprestano da brblja preko telefona i da pritom panično štedi na uslugama mobilne telefonije. On (ili bolje reći ONA) neprekidno štiti svoje ukućane od mikroba, što je potpuno nepotrebno, i čak štetno. I, što je najvažnije, on mora da vjeruje – da vjeruje svemu što mu kažu i da ne traži dokaze.

 

Uopšte, sam fenomen racionalnog dokazivanja, koji je nekada važio za veliko dostignuće antičke civilizacije i koji je dd tada neodvojiv od mislećeg diiela čovječanstva, sada se pred našim očima gasi i preti da nestane. Ljudi više ne osećaju potrebu za njim.


MEDIJI KAO VIRTUELNO "OSTRVO BUDALA"

 

Da biste vaspitali pozitivnog hedonistu – idealnog potrošača koji sebe neprestano raduje novom kupovinom, prežderava se i pritom aktivno mršavi, ne primjećujući apsurdnost svog ponašanja, potreban je svakodnevni osmišljen rad na zaglupljivanju masa.

 

Glavnu ulogu u tom procesu ima televizija kao najčešće korišćeno sredstvo informisanja, ali se time proces ne ograničava. Potrošnja tog, nećemo reći "duhovnog", već "virtuelnog" proizvoda mora da nas neprekidno raduje, ili da nas u svakom slučaju, ne opterećuje komplikovanošću, složenošću, nerazumljivošću. Sve treba da bude veselo i pozitivno. Bilo koja informacija, o bilo čemu, treba da bude svedena na nivo žvakaće gume. Npr. svi veliki ljudi moraju da budu prikazani kao objekti kuhinjskih spletkarenja, kao priprosti i priglupi, kao što su i sami gledaoci, i čak ne samo kao oni, već kao idealni potrošači kakve od tih gledalaca planiraju da naprave.

 

Potrošač ne smije ni za šta da kaže: "Ja to ne razumijem" ili "Ovo ne shvatam". To bi bilo uznemiravajuće i ne bi bilo pozitivno.

 

Jednom je M. Gorki napisao da postoje dva pristupa pisanju književnosti i štampe za narod. Buržujski – kad se trudiš da spustiš tekst na nivo čitaoca i drugi, sovjetski – da podigneš čitaoca na književni nivo. Sovjetski pisci i novinari, smatrao je Gorki, moraju da podignu čitaoca na nivo razumijevanja prave književnosti i uopšte, ozbiljnih tekstova. Savremeni mediji ne samo da se spuštaju do postojećeg nivoa čitaoca – oni čitaoca aktivno vuku nadole.

 

Sve se više objavljuju knjige-slikovnice, ali ne za trogodišnjake kao prije, već za odrasle. Npr. uspješno izdanje tog tipa je posljednji period novije istorije SSSR i Rusije u slikama od televizijskog voditelja Parfjonova.

 

Ustvari, savremeni mediji – to je virtuelno Ostrvo Budala, koje je sjajno opisao N. Nosov u knjizi "Neznalica na Mesecu". Čini mi se da se u toj satiri autor podiže do sviftovskih visina. Ako je neko zaboravio, da podsetim o čemu se radi. Na neko ostrvo dovoze lutalice-beskućnike. Tamo ih bez prestanka zabavljaju, pokazuju krimiće i crtaće, oni se voze na vrteškama i drugim zabavnim spravama. Poslije nekog vremena tu provedenog, pošto su se nadisali otrovnog vazduha na tom ostrvu, normalni ljudi onižeg rasta pretvaraju se u ovce koje šišaju, ostvarujući dobit od prodaje njihove vune.

 

Naši mediji redovno dostavljaju naručiocima ovce za šišanje.

 

U užem smislu naručioci su proizvođači reklama, a u širem smislu – to je globalni biznis kome su potrebni veliki kontigenti potrošača. Kao što je sovjetska štampa imala za cilj da radničke mase vaspitava u duhu komunizma, upravo tako današnja sredstva informisanja teže da vaspitaju idealne potrošače. Samo ljudima potpuno ispranog mozga može biti životni cilj – neprekidna zamjena telefona ili neprestano trošenje novca na šarene laže. A pošto je to tako – onda ljude treba oblikovati, tj. napraviti od njih budale.

 

Ispiranje mozga kreće od škole, od dječijih stripova koje možete kupiti bilo gdje, dok se pritom ozbiljni časopisi se nigdje ne reklamiraju, i možete ih kupiti samo putem pretplate. I sama sam bila iznenađena saznanjem da se i dalje štampaju novine i časopisi iz našeg detinjstva – "Pionirska istina" i "Pionir". Ali oni se nigdje ne pojavljuju, đaci ne znaju ništa o njima, oni su nešto kao ilegalni časopis "Iskra".

 

Takvih izdanja (čiji kvalitet nije idealan, ali je podnošljiv) nema ni u školskim bibliotekama, ni u kioscima tj. uopšte se ne koriste. Posledica toga je da većina djece čita samo dječiju fantastiku koja ih priprema za percepciju glamurozne štampe, kriminalnih romana, romana za dame i tome slično.

 

Rezultat takve ciljno usmjerene politike je: nemogućnost i nepostojanje bilo kakve ozbiljne diskusije u sredstvima informisanja, niti bilo kakvog ozbiljnog razgovora obilo kojoj temi. Čak ako bi neko i pokrenuo takvu diskusiju, nju jednostavno niko ne bi podržao niti razumio. Američki stručnjaci su utvrdili da normalan odrastao američki TV gledalac nije sposoban da primi i prati kontinuirani razvoj neke teme duže od tri minuta, nakon toga on gubi nit razgovora i prestaje da prati. Što se tiče naše publike, podataka nema. Pretpostavićemo, laskajući našem osjećanju patriotizma, da su naši TV gledaoci dva puta pametniji. To znači da mogu da slušaju ne tri, već šest minuta. I šta s tim? O kakvoj ozbiljnoj diskusiji tu može biti riječi?

 

Karakteristično je da čak i ljudi sa formalno visokim nivoom obrazovanja (tj. oni koji su stekli diplome) ne osjećaju potrebu za racionalnim dokazivanjem bilo kakvih tvrdnji. Nisu im potrebne ni činjenice, ni logika – dovoljni su šamanski krici, nešto nalik na univerzalni način argumentovanja: "To je tako!", koji je u posljednje vrijeme veoma u opticaju.

 

U susretima sa ljudima koji se bave direktnom prodajom (gotovo svi imaju visoko obrazovanje stečeno u sovjetsko vrijeme – profesori, inženjeri, ekonomisti, ljekari) više puta sam se uvjerila: ljudima nije potrebna argumentacija. Ona samo oduzima vrijeme i nepotrebno otežava nastup. Argumentovani nastup prihvata se kao nešto gnjavatorsko. «Recite kako jeste, pa da završimo». Mnogo bolje od bilo kakvih argumenata prihvaćeno je ono što je Ruso nazvao "emocionalnim kricima", pripisujući ih praistorijskim divljacima.

 

Navika da posmatramo omiljene tv voditelje formira predstavu (možda nesvesnu): nije važno šta se govori, već ko govori. Ako priča osoba koju poštuju i vole, koja je simpatična – onda se sve sve što ona kaže prihvata kao istina. Ljudi imaju potrebu da na ekranu vide "glavu koja govori", dok im je teško da percipiraju čak i jednostavan tekst u pisanoj formi. Nije slučajno da mnogi moji slušaoci rado slušaju video zapise mojih nastupa, iako je (sa tradicionalne tačke gledišta) daleko jednostavnije da ih pročitaju.

 

ŠTA SE UČI U ŠKOLI?

 

U svojoj prostoti, ministar obrazovanja Fursenko se izrekao: cilj obrazovanja je – formiranje kulturnog potrošača. Savremena škola, srednja i visoka, polako se približava datom zadatku. Ne odjednom, ali postepeno.

 

Šta se sada uči u školi? Kako se ponašti u društvu, kako biti dio kolektiva, kako napraviti videoprezentaciju, ili napisati CV. A fizika i hemija – to je dosada, zaostalost, prošli vijek. Ne tako davno, na autoputu Entuzijasta (na šosse Эntuziastov) stajao je bilbord na kome je bio prikazan simpatični "molekul srebra", koji se nalazi ne sjećam se više gdje, čini mi se u nekom dezodoransu-antiperspirantu... Idiotizam te reklame među radnicima moje kompanije primetila je samo jedna starija žena, inženjer-hemičar po struci. Zatim su bilbord skinuli.

 

Uče nas da ne treba ništa ZNATI – u smislu držati u glavi. Sve se može naći na Jandeksu. To je veoma produktivna tačka gledišta. Ako čovjek ništa ne zna, može mu se nametnuti bilo šta. A prazna glava je vrlo pogodna da se u nju strpaju sve pojedinosti tarifnih planova, ili svojstva različitih vrsta toaletnog papira.

 

I u tome su postignuti veliki uspjesi. Ponekad imam prilike da pričam sa mladim ljudima koji se kod nas zapošljavaju. Oni se pristojno ponašaju, izgledaju njegovano, stekli su neke SELF-PROMOTION navike, ali i pritom oni su potpuni divljaci: nemaju pojma ni o istoriji, ni o geografiji, ni o osnovnim prirodnim zakonima. Kod nas je radila profesorica istorije po obrazovanju, koja nije znala ko su bili boljševici.

 

Zašto puniti glavu time? Treba znati druge stvari. Jednom sam na internetu radila test poznavanja raznih modernih stvarčica koje su, po mišljenju sastavljača, svojstvene načinu života srednje klase. Na testu sam prošla sramno loše, dobila sam ovakav odgovor: čudno je da imate kompjuter i internet, s obzirom kako ste uradili ovakav test.

 

Upravo na formiranje takvog soja znalaca računaju savremene školske institucije i savremene obrazovne tehnologije.

 

Neznanje i mračnjaštvo su posljednje utočište savremenog kapitalizma. To nije neki defekt savremenog društva, već je to njegova najvažnija komponenta. Bez njega savremeno tržište ne može da opstane.

 

Postavlja se logično pitanje: ko će u tom slučaju proizvoditi novu robu koja bi se uvaljivala idealnim potrošačima? I ko će voditi ljudsko stado a ko će biti pastiri? Očigledno, idealni potrošači za to nisu pogodni. U savremenim SAD danas tu ulogu imaju izbjeglice iz zemalja trećeg svijeta, iz bivšeg SSSR. Teško je reči šta će se dalje dogoditi. Savremeni kapitalizam i uopšte savremena zapadna civilizacija ne gleda unaprijed, za nju je važna sadašnja ekspanzija. Ona se postiže totalnom debilizacijom stanovništva.

 

Zato što je danas to – glavni resurs.

loading...
2 glasova
Koristio vam je ovaj sastav? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovaj sastav na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Glavni resurs savremenog kapitalizma su debili

Najpopularniji sastavi

Moja draga osoba

Moja draga osoba   Postoji mnogo ljudi koji ispunjavaju moj život, koje volim i kojima se divim. To su moji roditelji, moja baka, ujaci, ali i moja… >

Moja škola

Moja škola   Škola, to je ustanova čiji je osnovni zadatak prenositi znanje na mlade ljude. To su zgrade u čijim se prostorijama odvija nastava.… >

Moji snovi

Moji snovi   Ne postoji čovjek koji ne sanjari ili barem mašta. Snovi mogu biti različiti; počev od snova o uspjehu, preko ljubavnih snova pa do… >

Moja soba

Moja soba   Razmišljajući o svojoj sobi, ne želim ju opisati kakva je ona materijalno jer se bitno i ne razlikuje od soba mojih vršnjaka. Svaka soba… >

Iskreno o sebi

Iskreno o sebi   Iskreno o sebi. Ne znam što ne mogu da napišem par rečenica o sebi, a uvek brzo donosim zaključke o drugima. Ostavljam olovku,… >

Sastavi na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u