Lektire.me - sastavi je internet stranica koja sadrži primere sastava, pismenih zadataka i eseja za osnovnu i srednju školu. Cilj sajta je da pomogne srednjoškolcima da što bolje i kvalitetnije napišu sastav na određenu temu.


Drhtaj srca

Drhtaj srca

Drhtaj srca

 

Srijeda. Nebo plavo, zemlja kao da gori. Osjećaj usamljenosi. Traje vječno... Grize. Uzdah. Napokon, završetak osnovne. Dane mladosti u osnovnoj školi nisam pamtila po dobrome. Ana i Sandra su uvijek bile grube prema meni i često me ismijavale pred društvom. Neki događaji urezani duboko u srce ostavili su neizbrisiv trag. Često sam se pitala imaju li motiv? Kakav? I koji?

 

Sjedim ispred kuće, na nekoj pustoj, staroj dasci, mokroj od kiše i pomalo hrapavoj... Šaka mi se puni zemljom... Već suhom. Gledam kako su nepravilna zrnca napravljena od zemlje, pokoji kamenčić... Zakrećem dlan. Padaju na tlo. Polako, poput pijeska. Ustajem i odlazim prema kući. Ruke ne ispirem. Uzimam torbu i odlazim u školu. Teškim i umornim korakom. Umornim od lutanja, lutanja u prazno. Još tražim. Bolje, pametnije, lakše. Ne nalazim na taj put nego me samo vuče sjećanje na učionicu hrvatskog jezika, hodnik, Ana, nastavnica, ravnatelj... Događaj mi se nemilosrdno vrti po glavi... kronološki, sa stankama na pojedinoj rečenici.

 

Ana mi pred nosom zatvara vrata učionice hrvatskog jezika i pogrdno govori: "Ti sa svojim sisetinama ne staneš u naš razred!" i zalupi vratima. Odmah potom došla je nastavnica i urnebesno urlala na mene što radim vani poslije zvona. Neopravdan sat. Što se događa? Pitala sam se. Zavist?

 

Moja se majka jako borila protiv svega toga. Razne tužbe i razgovori nisu pomagali. One su me i dalje maltretirale i od toga dana sam znala da to  nikada neće prestati. Ne dok ne odem, dalje nekamo. Barem.

 

Žurno sam iščekivala posljednji dan školske godine u ovim klupama, u ovoj školi, s ovim učenicima u razredu. Nitko mi nije bio drag osim Maria i Dine koji su me jedini voljeli bez zavisti i nisu mi zamjerali ni zbog čega...

 

Pred kraj osmog razreda proglašena sam najboljom učenicom. Stvarno mi je bilo drago jer sam se napokon osjećala ponosno i sretno otkad idem u ovu odvratnu školu. Ne postoji opis koliko sam je mrzila, koliko sam čekala taj zadnji dan školske godine u ovim klupama, u ovoj školi, s ovim učenicima u razredu. Gledali su me bez srama što lažu, bez osjećaja, bez imalo srca.

 

Ja bih svaki put završila na katu više, kod pedagoginje koja me toliko živcirala zbog svojih tamnih podočnjaka i neznanja u svome radu. Uvijek bi rekla: "Dobro, sad se pomirite, dajte si ruke i sve će biti u redu", a nikada nije uistinu shvaćala sve pogrde koje su mi nanosili i sve izrečene i učinjene nepravde. Ali još sam uvijek vjerovala da će im se to jednoga dana vratiti. Ali strah koji te obuzme otkrije istinu tek kad ono što želiš dođe na svoje mjesto. Barem kako mi je majka govorila. Približavao se posljednji dan kraja školske godine i kada je napokon došao, bila sam toliko sretna. Petak ujutro. Sunce već na izlasku. Podiže se visoko, sjaji, govori mi: - Kraj.

 

Majka je govorila da će u Tehničkoj školi biti mnogo dečki i da oni nisu takvi kao djevojke, da su manje ljubomorni te da su bolji prijatelji. Vjerovati u nešto strano je izazov, ali ako ne pokušam nikada neću saznati. Kao mnoge druge stvari. Samoj sam sebi govorila: "Danas je kraj..." Nadala sam se da će Ana i Sandra biti daleko od mene. Uistinu daleko. "Uskoro", rekao je Dino grickajući već napola izgrižen nokat. Stalno je to radio. Poznajem ga po tome. Svi ga poznajemo. Često bi izgrizao nokte do krvi, a onda prelazio na kožicu jer mu od nokta ništa više nije ostalo.

 

Posljednji sati, svi plaču, svi žale, svi grle jedni druge, a meni Dino uzima ruku i govori mi: - Ti ne plači, nas se dvoje nikada nećemo razdvojiti. Ali ja sam mislila - znači li odanost da polažemo ispit svaki dan? Dajemo si zapovijed i znamo tko smo tada? Ne znamo ništa. Nikakvu lekciju nismo dobili.

 

- Ne pada mi napamet plakati, jedva čekam da odem.

 

Kad sam došla na upise, nisam se niti snašla među svim tim dečkima, a već sam bila primijećena s njihove strane. Jedna od rijetkih u školi za dečke. Kada sam upisala taj famozni novi razred, na listi sam ugledala svoje ime pod brojem sedam. Jedina cura u razredu. To mi je izmamilo osmijeh na lice. Dino me pogledao i rekao mi da će me uvijek čuvati.

 

Nema više onog mučenja iz osnovne. Zašto su me te cure mrzile? Dečki su mi često govorili da sam lijepa, ali od onoga dana sam mislila da se više nikada tako neću osjećati. Od dana kada su došle one, "djevojke u crnom", kako sam nazivala djevojke zbog kojih sam platila uvredama i batinama. Njih su se četiri skupile oko mene. Gledala sam ih uplašeno i zbunjeno. Uvrede su padale. Iz mojih  su ruku uzele mobitel i svom ga snagom udarile o tlo. A nakon mog mobitela, udarce sam osjetila ja. Ta me djevojka srušila na tlo i svom snagom udarala nogom u trbuh. Nakon njihovih udaraca samo sam ostala ležati i plakati. Neka mi je gospođa prišla, pomogla i odvezla me u bolnicu. Doktor  na kirurgijskom odjelu me pregledao i utvrdio da sam samo natučena. To sam i sama znala! Bilo me je toliko strah, ali pošla sam kući s majkom koja mi je govorila da to sve rade jer su bolesno ljubomorne. Sada me stvarno bilo briga, jedva sam čekala tu srednju.

 

Nakon tog ljeta došao je i taj dan. Sada kreće ono pravo, srednja škola. To jutro bila sam sva vesela i ona muha što mi je smetala jer je neprestano munjevito u zraku izvodila osmicu, sada me veselila. Zapravo, veselio me prvi dan škole, prvi put u mome životu. U želucu mi je bilo gusto, pomiješao se strah i osjećaj sreće i uzbuđenja. Jedva sam čekala da se pojavim pred školom jer većinu su činili dečki za koje mi je majka  govorila kako su bolji prijatelji od djevojaka. Bila sam drugačija od njih, više sam se družila s dečkima, oni su me uvijek prihvaćali. Imala sam taj neki smisao za humor, koji nemaju sve djevojke. Jednostavno, dečki su me voljeli jer sam druželjubiva i smiješna. I to mi je godilo. Željela sam zaboraviti onaj strah iz osnovne škole koji me uvijek mučio i sva ona maltretiranja koja sam trpjela od ostalih djevojaka. Zašto je lako nekoga mrziti kad ga drugi vole? Nikada još ni od koga nisam dobila odgovor na to pitanje, ali ja sam ga u sebi znala.

 

Došla sam pred školu i već sam sa strane čula glupave komentare poput: "Evo klinaca!" Kao da oni nikada nisu bili prvi razred srednje škole. Tehnička škola mi se oduvijek sviđala i željela sam se uvjeriti u ljepoti te škole. Pogledom sam tražila nekog poznatog. Ah, evo Ivana, njega se sjećam iz osnovne. Išao je 'C' razred. Tada se i nismo baš mnogo družili, ali mi je bio drag. Sjećam se, išli smo zajedno na informatiku.

 

- Ej... Marina! pozdravio  me.

- Bok! odvratila sam mu.

- Vidim da si već nestrpljiva, 'ajdemo gore, u učionicu!

 

Bila sam zbunjena, gledajući ga i u sebi razmišljajući o tome kako mi zna ime, a jedva da smo se poznavali. Bila sam uvjerena da nije imao pojma tko sam.

 

Složila sam se pa smo se stubama popeli na kat, ušli u učionicu i sjeli u zadnju klupu. Tipična magareča klupa. Nisam je baš voljela, ali bila je prva na koju sam naišla ušavši u razred. Svi su bili tihi i čekali razrednika. Gledali su me zbunjeno. Neki kao da su i izbjegavali pogled. Bilo im je neobično vidjeti djevojku u školi za dečke. Kada je razrednik ušao, već je počeo izgovarati prodike, prigovore i kojekakve gluposti, naravno, da bismo se uplašili jer ipak je ovo za nas nešto novo. Kao veliko. Pa doista i jest veliko. Velik i nov početak. Nakon toga, odmor, upoznavanje... i prava "spika".  Svi smo bilo pomalo sramežljivi, ali ne i Dino s kojim sam oduvijek bila kao sestra. Osim što je išao sa mnom u razred, bio mi je i susjed.  Uvijek je morao reći neku glupost kako bi se svi nasmijali. Bio je naš glavni zabavljač u društvu. Pomalo sam se osjećala kao crna ovca u razredu jer sam bila jedina djevojka. Ali ubrzo sam se priviknula. Svaki dan novog početka bio mi je vrlo zabavan. Voljela sam učiti i odlaziti u školu. Jedva sam čekala novi dan, odlazak na stanicu i čekanje vlaka. Znam da su i profesori voljeli predavati u našem razredu jer smo doista bili poseban i najbolji razred. Ali kad bi se gotovo većina razreda složila za bježanje sa sata, uvijek bih ih odgovorila od toga i ostajali bismo na nastavi iako smo pisali testove. Voljela sam svoj razred. Ali znala sam da uvijek mora postojati netko tko će me svakodnevno podsjećati na zala koja su mi se događala u osnovnoj. Sandra. Zaprepastila sam se vidjevši je pod odmorom s dečkima.Nisam je do tada viđala. Nedugo, zatim, izašla je i Ana. Mislila sam da će mi se svijet srušiti vidjevši ih pored dečki iz nekog razreda, a tada sam samoj sebi obećala da ću biti jaka i da neću dopustiti da mi se događa isto kao u osnovnoj. Sandru je ljutilo to što sam bila Ivanova najbolja prijateljica. Njih su dvoje išli zajedno u razred još u osnovnoj i odonda se govorilo kako je zaljubljena u njega. Nisam je voljela zbog njezina licemjernog ega. Svakom bi namještala spačke i krala dečke. Sve na nagovor Ane, djevojke koja je kovala planove protiv mene i išla sa mnom u osnovnu. Bila sam tužna jer su njih dvije, na moju žalost, upisale istu školu, ali na sreću ne i isti razred. Hvala Bogu. Ali sve u svemu ima tu jedna svijetla točka koja me podsjeća na izbavljenje od sveg straha – Ivan, koji me veselog osmijeha svakog dana dočekivao u vlaku. Sve smo se više družili. S vremenom mi je postao jedan od najboljih prijatelja i uvijek mi je pomagao.

 

Fizika. Gledajući kroz prozor u daleke kuće, čiji su krovovi mokri od kiše i crni od dima, razmišljala sam o onome što me čeka. O bliskoj budućnosti. Okrenem se na trenutak prema razredu i gledam u njihova bezbrižna lica. Petar razgovara s Marinom, vjerojatno o curama s kojima su bili ovu subotu. Tin se okreće Karlu i traži ga nešto, Dino šara po bilježnici, i usput gricka vrh olovke, pljuckajući komadiće na pod. Uvijek je to radio. Glupa navika. Tek ostatak razreda prati nastavu. Koliko toliko.

 

Ramišljam sada kako ćemo, kao i uvijek, Dino, Ivan i ja zajedno pisati zadaću, poslije toga vjerojatno pogledatu neki film. Meni je doista teško išla fizika još od osnovne, što se nastavljalo i u srednjoj. Svaki vikend Ivan i ja našli bismo se da zajedno napišemo zadaću. Dino nam je katkad nedostajao, ali to je bilo samo zato jer se njemu nikada nije dalo pisati zadaću. Totalna ljenčina. Danas vjerojatno idemo u park. Zvali su me da izađem s njima. Dino i Ivor. Možda dođe i Ivan. Voljela bih to. Postajalo mi je sve ljepše u njegovu društvu. Neobične stvari privlačile su moj pogled na njegove usne. Na način kako govori. Sve sam počela primijećivati. Bilo me strah da se ne zaljubim u njega obzirom da sam lako zaljubljiva. Nisam se željela zaljubiti. Ni sama nisam znala razlog tome.

 

Zvono na vratima. Dino i Ivor su stigli. Majka mi govori da se vratim brzo, ali zanemarujem njene riječi iako se pravim da je pažljivo slušam. "Doći će ti i Ivan.", Ivor mi se obraća smješkajući se. Glasno se nasmijem.

- Meni će doći?

- Da, tebi. Idemo, završio je smješkom na licu.

 

Uzela sam torbicu, koju  inače ostavljam na stoliću pored pošte. Krenuli smo. Dino nas je čekao vani. U susjedstvu sam primijetila nekog dečka kada smo išli. Hodao je prema nama. I pozdravio. Dečki su ga zbunjeno gledali, a i ja jer ga nikada prije nisam vidjela. Možda samo neki slušajni prolaznik. Nas smo troje došli u park gdje nas je Ivan već čekao. Pozdravio me zagrljajem. Nasmiješila sam mu se. Dino i Ivor sa strane su se samo smijali i došaptavali. Mislila sam: - Eh, kakva djeca!.

 

Ivan i ja odlučili smo se za sladoled. Prošetali smo gradom do slastičarnice. I dok je Ivan plaćao sladoled, razmišljala sam o svemu lijepome što se događa i koliko mi se život promijenio nakon što sam pronašla tako dobre prijatelje kakve nikad nisam mogla ni zamisliti u osnovnoj. I dok je škola napredovala, napredovalo je i naše prijateljstvo. Sada bih i život dala za njega. Koliko sam bila sretna! To ću zauvijek pamtiti, a i taj dan kad sam na sebi odjednom osjećala čudne poglede. Ivan me neprestano promatrao. Do kraja dana nije skidao pogled s mene. Nisam znala što bih. Osjećala sam se nekako ugroženo i bilo mi je pomalo neugodno.  Otišli smo na kolodvor kako bismo stigli na vlak. Izišla sam na stanici u Trojstvu i pošla kući. Još mi nisu bili jasni Ivanovi pogledi. Zanemarila sam to, no, svakim danom postajali smo sve bolji prijatelji i primijetila sam da se njegovi pogledi nastavljaju.  Razmišljala sam što se događa i shvatila da je on uvijek bio drag prema meni i nikada me nije naljutio niti uvrijedio. To mi je postalo simpatično i bilo mi je neizmjerno drago. Dani su mi sve brže prolazili. Gledajući, jednoga dana, Ivana u oči dok mi je objašnjavao pojam redakcije shvatila sam da ga možda gledam drugačijim očima, očima zaljubljene djevojke, a tako sam se odjednom i osjećala. Bilo mi je neshvatljivo imati ljubav u razredu. Nisam to željela, ali odjednom sam počela neprestano razmišljati o njegovom predivnom osmijehu i čudno se ponašati. Njegov mi je osmijeh postao predivan. Bila sam zbunjena i kad bi me profesori upitali da riješim neki zadatak ili odgovorim na pitanje, nisam mislila na to nego o tome gleda li me Ivan i što misli. U slobodno vrijeme pjevušila sam ljubavne pjesme, a papire ispisivala srcima i stihovima. A on je to znao. Jednostavno je vidio dok sam ispisala na papir njegovo i svoje ime te uokvirila srcem. Znao je što osjećam, ali se pravio da ne zna. A ja sam vidjela da i on tako osjeća. Nisam mu željela to priznati, ne znam zašto. Bila sam poput djevojčice. Ponekad sam zbog toga prema njemu bila pomalo sarkastična, ali to i nije bio neki razlog. Možda sam samo željela da mi kaže kako mu se sviđam. I dalje sam ga voljela čekati da idemo skupa do škole. Uvijek bi me u vlaku razveselio nekom sitnicom. Nekom prijateljskom gestom ili žvakaćom gumom. Znao je da ih obožavam.

 

Sljedeći dan u školi mi je prošao grozno. Na satu elektrotehnike sam bila toliko zbunjena da nisam znala oduzeti dva broja. Od profesora sam dobila 'jezikovu juhu'. Upitao me jesam li ja ovdje došla tražiti dečka i udati se, da ovo nije škola za šalu i što ja ovdje radim. Od tolike zbunjenosti na to sam samo odgovorila: - Ne, ne želim se udati. Svi u razredu su se jako glasno nasmijali. Bilo me sram. Mislim da sam bila crvena više od najcrvenije paprike ikada.

 

Bio je utorak popodne, a večer koja se približavala nije mi donosila neke posebne osjećaje, samo ono što je ostalo staro - ljubav. Ja sam polako odlazila na počinak. Noć je bila puna beskrajnih snova. Bila je puna Ivanova lika. Što može biti tako nevino osim ljubavi? Zašto se naš život upliće u tolike konce? U konce ljubavi. I ne samo ljubavi... Snova, nade... konce sreće i nesreće...

 

I gledajući to jutro nakon nekoliko dana osjećala sam isto. I više volim misao o životu nego život. Volim biti zaljubljena i osjećati nespokoj. Taj mi nemir u srcu sad nanosi bol, ali ja se smijem... jer nekako vjerujem da će biti moj. Smijem se bez obzira na današnji dan, koji je u mene unosio nemir. I kao da sam spavala danima, osjećala sam se baš glupo, a i prolazio me neki strah zbog mog neučenja. Knjigu nisam mogla ni otvoriti, jer u glavi mi se, umjesto povijesti koju sam trebala naučiti za danas, pojavljivao Ivanov lik i njegove geste. Primijetila  sam da se on i dalje čudno ponaša, a tako i ja. Počeli smo se naglo gledati, pomagao mi je sve što sam trebala, nudio mi je pomoć i stalno mi se smiješio. Njegov me osmijeh sve više podsjećao na daleka jezera koja su mi bila sve dostupnija. Taj dan odgovarala sam povijest. Nekim slučajem profesorica me pitala baš ona pitanja koja sam znala, a što nisam, već sam nešto smuljala. Nakon odgovaranja profesorica me pohvalila i istaknula moje odgovaranje na što je ostatak razreda bio dosta tih i pomalo zavidan. Svidjelo mi se to. Napokon i ja u nečemu uspijevam. Nakon sata ugledala sam Ivana kako mi prilazi. U sebi sam osjećala uzbuđenje i neku igru osjećaja. Kojih? Ni sama ne znam. Prišao mi je mirno i polako. Gledajući moje oči kao da ih želi samo za sebe. Škiljio je na trenutak.

 

- Mogu li te nešto zamoliti? upitao me.

- Naravno, reci! odvratila sam.

- Pa, bi li mi mogla pomoći oko povijesti? Vidiš i sama da mi ne ide jer mi se ne da učiti sam. Hoćeš li učiti sa mnom?

 

Kad sam shvatila što traži od mene u meni se zaigralo kolo sreće, a odgovor koji sam mu dala bio je, dakako, pristanak. Samo zbog njegovih pogleda, njegova osmijeha, a prije svega, bilo mi je drago da ćemo i dalje zajedno učiti jer ovako se i ja mogu istaknuti. Hoće li me primijetiti? Hoće li nešto učiniti? Pitala sam se. Dogovorili smo se za mjesto susreta. Bila je to knjižnica i dan srijeda. Kada sam dolazila, već sam s hodnika ugledala ljude kako čitaju ili uče. Mene je hvatala neka trema ili uzbuđenost. Nisam još zapravo shvaćala koliko sam se zaljubila. Za mene je sve to bilo šašavo.

 

Ulazivši u knjižnicu, sudarila sam se s nekim dečkom. Bilo mi je toliko neugodno i počela sam se ispričavati, a on me pogledao velikim crnim očima i rekao:

- Ne brini se, sve je u redu!

 

Čini mi se kao da sam ga negdje već vidjela. Bio mi je poznat, ali nikako dokučiti otkuda. No zato se on sjetio:

- Tebe znam! Djevojka iz susjedstva koja stalno čeka vlak na stanici u Trojstvu!

- Kako znaš? Mi se poznajemo? odvratila sam.

- Ti mene očito ne poznaješ, ali ja tebe da. Igor. Neki dan smo se sreli na ulici. Pozdravio sam te. Išla si s nekom dvojicom, rekao je i dodao:

- Stalno te vidim na stanici. Moja je kuća odmah do.

- Marina, nisam znala što bih drugo rekla pa sam se samo predstavila iako sam po njegovom pogledu shvaćala da mi i ime zna. To me samo još više zbunilo. Nisam znala što učiniti nego sam samo rekla:

- Dobro, oprosti još jednom, moram sada ići.

- Vidimo se, Marina!, nasmiješio se i otišao.

 

Malo sam se namrgodila od tog susreta, ali dečko se činio baš simpatičan. Nije mi bilo jasno kako ga nikada prije nisam vidjela. Ako je novi u susjedstvu trebali bismo se već znati. No nema veze. Odmahnula sam rukom i pošla sjesti. Sjela sam za jedan mirni kutak i čekala Ivana razmišljajući o prijašnjem susretu. Za nekoliko minuta ugledala sam ga kako dolazi.

 

Dok sam ga gledala, osjećala sam nekakvo uzbuđenje po ne znam koji put, a on me pozdravio pomičući svoje duge obrve gore - dolje. Bacili smo se na posao. Prepričavala sam mu događaj dolaska Hrvata i u knjizi pokazala sve ono što mora naučiti, a on me promatrao dugim  pogledima. Ovo je bio dokaz da mu se doista sviđam. Znala sam. Njegove su oči gledale u moje usne koje su govorile, a njegov je osmijeh bio usmjeren samo meni. Pitala sam se zar je ludo imati 16 godina i priznavati da nikada prije nisi bio zaljubljen? Ne. Jer, ja sam se preko ušiju zaljubila u Ivana, a nikada prije nisam bila ovako zaljubljena.

 

Rastali smo se pri zatvaranju knjižnice i pošli svojim kućama. Kako je bilo lijepo pokazati svoje znanje i pritom saznati nešto lijepo o ljubavi. Da postoji.

loading...
2 glasova
Koristio vam je ovaj sastav? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovaj sastav na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Drhtaj srca

Najbolji citati

Najpopularniji sastavi

Moja soba

Moja soba   Razmišljajući o svojoj sobi, ne želim ju opisati kakva je ona materijalno jer se bitno i ne razlikuje od soba mojih vršnjaka. Svaka soba… >

Moja škola

Moja škola   Škola, to je ustanova čiji je osnovni zadatak prenositi znanje na mlade ljude. To su zgrade u čijim se prostorijama odvija nastava.… >

Moji snovi

Moji snovi   Ne postoji čovjek koji ne sanjari ili barem mašta. Snovi mogu biti različiti; počev od snova o uspjehu, preko ljubavnih snova pa do… >

Iskreno o sebi

Iskreno o sebi   Iskreno o sebi. Ne znam što ne mogu da napišem par rečenica o sebi, a uvek brzo donosim zaključke o drugima. Ostavljam olovku,… >

Sloboda

Sloboda   O lijepa, o draga , o slatka slobodo... rekao je davno naš poznati pjesnik Ivan Gundulić. Zaista, sloboda jeste lijepa, draga i slatka no… >

Sastavi na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u