Lektire.me - sastavi je internet stranica koja sadrži primere sastava, pismenih zadataka i eseja za osnovnu i srednju školu. Cilj sajta je da pomogne srednjoškolcima da što bolje i kvalitetnije napišu sastav na određenu temu.


Dragan Tomić - Odnos Srbije i Engleske - Uvodni deo

Dragan Tomić - Odnos Srbije i Engleske - Uvodni deo

Dragan Tomić - Analiza odnosa Srbije i Engleske od 1804. do danas - Uvodni deo

 

UVOD

 

Postoje tri stepena mržnje prema nekome ili nečemu: Prvi je nesputana agresija, drugi je prezir dok je treći, finalni i najviši stepen mržnjeravnodušnost.

 

Velika Britanija, pripada zapadnoj civilizaciji, međutim ona ne pripada Evropskoj civilizaciji, već Atlantskoj.

 

Sama činjenica da je Engleska ostrvo, stavlja je u specifičan položaj u odnosu na ostatak Evrope i ta specifičnost se ogleda u prostoj činjenici da ona, kao ostrvo, nema fizičku, kopnenu vezu sa Evropskim kontinentom. Iz ove činjenice proizilaze dve nove, na kojima se temelji sva specifičnost engleske kulture a sa njom i njene politike. Prva je osećaj sigurnosti, jer ne postoji fizički kontakt sa pretnjom dok je drugi, izveden iz ove spoznaje, stalna budnost kako bi se ta sigurnost održala.

 

Puka geografija ostrva, čini da ostrvske nacije, vrlo brzo u svom razvoju, dođu u susret sami sa sobom, i shodno tome spoznaju svoje prednosti i mane. Te nacije, jednom rečju, postaju vrlo rano samosvesne i shodno tome, racionalne. Drugi činilac koji je odredio engleski karakter , jeste sama klima. I ako je zemlja u Velikoj Britaniji dovoljno plodna da omogući pristojan život, ona ni izbliza nije toliko plodna da omogući život u izobilju. Svi ovi faktori, doprineli su stvaranju jednog jasnog, logički utemeljenog sistema koji svoju bit bazira na realnom shvatanju sveta. Ni jedan konflikt, koji su Englezi imali u svojim međusobnim trvenjima, a imali su ih na pretek i to vrlo krvavih, nisu mogli da prenebregnu ove činioce i uvek su bili uslovljeni istim. Počevši od napora usmerenih ka stvaranju i očuvanju stabilnosti, oličenih u ujedinjenju sa Škotskom i kasnije Irskom, čime je osigurana teritorijalna celovitost ostrva i kada je na vreme shvaćeno da se kraljevski apsolutizam mora ograničiti i da isti nikada ne sme doći pod vlast Vatikana, kao što je to bio slučaj sa monarhijama Evrope, što je na široka vrata uvelo parlamentizam kao jedan oblik pragmatizma koji opet se bazira na racionalnom poimanju sveta oko sebe.

 

Nasuprot tipično srBskom, poimanju Zapada i Velike Britanije, kada upoređuju Srbiju i Veliku Britaniju, srBski "analitičari" često iznose tezu kako je u početku Srba i Engleza bilo 5 miliona i kako sada njih ima 200 miliona a nas 7 i to u opadanju. Ono što oni previđaju, jeste da je sve do početka 19 veka, populacija Engleske stagnirala i da se do tada uvek kretala između 5 i 8 miliona, sa retkim periodima kada je dosezala 9 miliona. Ono šta je Englezima omogućilo ekspanziju i rast, jeste INDUSTRIJA, kombinovana sa tada, već vrlo razvijenom diplomatijom i ono što je posebno važno, još razvijenijom obaveštajnom službom. Uprošćeno, ovo znači da je Engleska, uvek bila u mogućnosti da bude barem dva koraka ispred svog protivnika/konkurenta i da svoje ograničene resurse upotrebi na najefikasniji mogući način. Englezi nikada nisu mogli sebi da priušte luksuz, herojskog juriša u slavu i da na kocku stave sve ili ništa, ali su zato bili dovoljno pametni da postave svoju aristokratiju na ključna mesta i u ključnom trenutku, da u trenutku pobede to izgleda tako, i da na kraju, slava pobede pripadne istoj. Na taj način, postalo je moguće da slogan "Za Kralja i Otadžbinu" nikada ne bude okaljan i da uvek održi oreol i sav svoj sjaj. Na ovaj način, značaj monarhije i aristokratije nikada nije mogao suštinski da bude doveden u pitanje i kao takav, uvek je bio i ostao faktor socijalne kohezije i motivacije. Postao je vrednost i kao takav, bio je vredan čuvanja i odbrane.

 

Sve ovo dovelo je do stvaranja jednog izrazito stabilnog sistema koji je kao krajnji produkt dao stabilnu državu, čija stabilnost nije bila uslovljena njenom snagom. Bilo je momenata kada je i vojno i ekonomski, Britanija bila na kolenima ali vera u zajedničku ideju, uvek joj je omogućavala da se uzdigne, regeneriše i povrati izgubljeno. Njena snaga stoga ne leži u toliko u pukoj moći već u sposobnosti obnove, tj regeneracije.

 

Još od Vestfaldskog mira, Engleska politika je uspevala da izađe na kraj sa konkurentima, putem brižljivog balansiranja. Ona je tada izgradila jedan vrlo istančan i sofisticiran način vođenja spoljne politike, balansiranjem u upotrebi svoje dve osnovne poluge moći, vojne i finansijske. Na taj način, ona je uspela da spreči pojavu konkurenata koji bi bili u mogućnosti da je ugroze, metodom ograničavanja. Ta metoda, u sebi, nosila je jaku obaveštajnu pripremu, koja je omogućavala da Engleska uvek bude korak ispred svog konkurenta i adekvatno odgovori, angažujući prave resurse u pravo vreme, čime je uspevala da izvuče maksimalnu dobit za uloženo. Identifikujući ključne tačke u planovima konkurencije, ona je ciljala samo njih a ne celu konstrukciju, i njihovom eliminacijom, cela konstrukcija bi se onda urušavala sama od sebe.

 

Za ove uspehe, Engleska politika nikada nije javno preuzimala odgovornost niti se kitila slavom, najveći oblik proslave uspeha bio je galantno otvaranje nekog 200 godina starog konjaka u krugu odabranih ljudi uz kamin i jedva primetne osmehe. Te proslave su bile kratke i posle njih, svi bi se svi vratili na svoje postaje i budno nastavili da motre na najmanje znake opasnosti po Imperiju.

Godine 1534. Kralj Henri Osmi, proglašava sebe poglavarom Anglikanske Crkve i na taj način, prevodi Englesku iz Katoličanstva u Protestantizam, uslvono rečeno.

 

Pojava Protestantizma, snažno je uzdrmala Katoličku Crkvu i njenu dominaciju u Evropi i kontra mera, kontra reformacija koju je pokrenula Katolička Crkva, Tridentskim Saborom, držanog u tri sednice (1545/1547, 1551/1552 i 1562/1563 ), gurnuće Evropu u seriju religioznih krvavih ratova. Međutim ono što je još važnije za našu priču, desiće se 1540. godine, kada Ignjatio Lojola osniva Jezuitski red, kao neformalnu vojsku Vatikana, ustanovljenu na bezuslovnoj privrženosti Papi i odbrani Katoličanstva. Svim sredstvima. Ovaj tok događaja, gurnuće celu Evropu u više vekovna previranja i konflikte, između Protestanata i Katolika, u kome će se posebno istaći kama kršćani i Mađari, koji će svoju bezuslovnu odanost Vatikanu, kititi monstruoznim kasapljenjem po Evropi.

Taj žar za satiranjem svega što nije katoličko, kama kršćani će nositi sa ponosom uvek, bilo da su vojska koja kreće na Magdeburg u 17. veku ili na Srbiju u 20-om i sa istim metodama.

 

Tokom tog vremena, u samoj Engleskoj, dešavala su previranja ali njihov karakter nije bio religiozan, barem ne na prvi pogled. Karakter borbi unutar sam Engleske (Engleski Građanski rat Prvi 1642-1646, Drugi 1648-1649 i Treći 1649-1651 ), bio je motivasn pre svega ekonomskim i političkim razlozima. Zapravo, svi ti sukobi, mogu se okarakterisati kao neka vrsta konsolidacije stavova, oko forme same države ali njena sama suština nikada nije bila dovedena u pitanje. Jednostavno, ko god odneo prevagu, bio je ograničen sa činjenicom da je Engleska ostrvo i da raspolaže sa ograničenim resursima za život, da te resurse mora da dobro reguliše i kontroliše i da prosperitet zavisi od kolonijalnih poseda. Takođe, ma ko došao na vlast, nije mogao da prenebregne činjenicu, da je Engleska kao ostrvo, bezbedna zemlja od spoljnih uticaja i da bi se očuvala takvom, potreban je napor svih koji je naseljavaju. Stoga, značaji dogovora i ugovora, a naročito kompromisa, nose sa sobom posebnu težinu. Rivalitet sa Škotima tako, konačno je prevaziđen sa dolaskom Džejmsa Sedmog kralja Škotske, na presto Engleske i Irske, 24 Marta 1603 godine, (Unija Kruna). I ako je ovo bilo dinastičko ujedinjenje, ono je samo utrlo put stvarnom ujedinjenju, 1707 godine, tvoreći tako po prvi put u istoriji novu državu - "Veliku Britaniju".

 

Kolonijalne sile kontinentalne Evrope, uvučene u verski rat, vrlo brzo su počele da se iscrpljuju i gube primat u poređenju sa Velikom Britanijom. Britanija tada stupa u savez sa vojim najbližim rivalom, Holaandijom i zajedno sa Svetim Rimskim Carstvom, ratuje protiv Španije i Francuske, u ratu za "Špansko Nasleđe". U tim ratovima, Velika Britanija pobeđuje i dobija ključne, strateške tačke na obalama, prevashodno Gibraltar i Majorka sa kojih je lako mogla da kontroliše Atlantik i Sredozemno More, što je samo doprinelo njenom učvršćivanju moći i što ju je dovelo na Imperijalnu scenu, na početku 18. veka.

 

Naglo širenje uticaja i povećavanje broja kolonija, omogućilo je Velikoj Britaniji ne samo da stekne ogromnu finansijsku i vojnu moć, već je ona počela da stiče ogromna znanja i iskustva u tom periodu. Imajući stotine hiljada ljudi koji konstantno krstare svetom, spoznaja o Svetu uvećavala se sa svakim novim uplovljavanjem broda u luku. I to saznanje, nije bilo rezervisano samo za elitu, to saznanje je dubinski prodiralo u društvo, jer bez obzira da li ste oficir ili običan mornar na brodu, vi će te ploviti i doživeti na tom putovanju iste stvari i ako vas sreća posluži, vi će te to iskustvo preneti drugima bilo da će te pričati priče kao deda unuku pred spavanje ili pisati knjige. Svo to saznanje, počelo je dubinski da prožima celu naciju, obezbeđujući joj još jaču društvenu koheziju i usađujući se u kolektivno nesvesno. Svakim danom, sam život u Velikoj Britaniji, na ovaj ili onaj način, postajao je bogatiji i puniji.

 

Širenje kolonija, donelo je Velikoj Britaniji još jednu veliku korist. Ona je naime imala luksuz, da svoja unutrašnja previranja, galantno rešava pukim izgnanstvima potencijalnih remetilaca daleko u kolonije, čime se čistila od nestabilnosti i učvršćivala domaći sistem.

 

Sve ovo, sjedinilo se u prakse i tradicije, tačno utvrđene postupke i pravila, u jedan gotovo mehanicistički način rešavanja problema, zasnovan na čistoj logici, troškova i dobiti.

 

Nikada u Engleskoj kulturi neće zaživeti neko mistično Bogotraženje, neka mitološka, epsko kitnjasta filozofija koja nema nikakve veze do sa onim šta može se izmeriti i prodati. U neku ruku, što je bila bogatija i vojno moćnija, Velika Britanija je zaostajala u, srBski rečeno, "duhovnom" razvoju. Zbog toga u Velikoj Britaniji cvetaju raznorazni kultovi i mistika, kolokvijalno, opet srBski nazvanim Satanizmima. Međutim, za sada već dobro konstruisanu i operativnu mašinu kakva je Velika Britanija, te primese organskog, nisu ništa do pacovčići koji pokušavaju da prežive u šumi projektovanih cevi i pare na dugim morskim putovanjima.

 

Sve to, nije ništa drugo do dekoracija koja se nabavlja po ceni i po potrebi i može se posmatrati kao čist hir, kapric i koprtz ali nikada kao nešto suštinsko.

 

Suština je uvek jasno definisana količinom zlata u kasi.

 

Osamnaesti vek, postaviće Veliku Britaniju na svetsku Imperijalnu scenu, omogućavajući vrtoglavi rast kapitala, vojne moći i rapidnog širenja zona uticaja. Međutim ono šta karakteriše Britansko kolonijalno upravljnje, jeste da se ono ne vrši direktno, njega ne vrši sama država, već je pre svega, privatizovano i njega vrše kompanije, osnovane od strane Krune, tj države.

 

Za razliku od kolonija koje su držale katoličke zemlje, poput Španije i Francuske, Britansko kolonijalno upravljanje, karakteriše čista ekspoloatacija resursa i mehanicistički pristup. Tačnije, ovaj pristup čistog i ne skrivenog rabljenja resursa bez bilo kakvog interesa za domicijalnu kulturu, jeste karakteristika svih protestantskih Imperija i njihovih kolonija.

 

Katoličke kolonije, sa druge strane i katoličke države, kolonije smatraju integralnim delom svoje teritorije i shodno tome, pored prirodnih bogatstava one u njih dovode i katoličku crkvu koja grabi duše kao resurs, pored države koja grabi samo prirodne resurse.

 

Merkantilno - mehanicistički pristup kolonijama tako, stvara kako pozitivne tako i negativne posledice. Sa jedne strane, troškovi su znatno manji, jer nema potrebe za duhovnim uplitanjem u domorodačku kulturu. Ona je ili ignorisana ili jednostavno istrebljena. Sa druge strane, visoka organizovanost donosi rapidni tehnološki skok u kolonije, jer ih shodno svom merkantilističkom duhu, Britanska uprava standardizuje za sopstvenu upotrebu. Kao neka vrsta pred procesuiranja, pripreme pred ekspoloataciju. Osnovna karakteristika Britanske uprave u kolonijama jeste, saobraćajna infrastruktura koja povezuje zemlju tako da zemlje koje potpadnu pod Britansku vlast, gotovo odmah dobijajau slobodu kretanja, izgradnjom puteva i mostova. Ova praksa ostaće primenjivana i do dana današnjeg, naroičto na Kosovu i u Hrvatskoj, gde problematično stanovništvo (u ovom slučaju Srpsko) fizički eliminiše sa prostora i odmah kreće se u izgradnju putne strukture, bez bilo kakvog odnosa spram kulture starosedelaca. Ovaj primer, ilustruje još jednu karakteristiku Britanske kolonijalne uprave, a to je da na prostorima na kojima postoji, ona uvek svog saveznika nalazi u naj ekstremnijim i naj zaostalijim elementima društva i od njih pravi svoju plaćeničku vojsku, koja održava unutrašnju stabilnost pukim terorisanjem lokalnog stanovništva. Zbog toga je genocid sastavni pratilac Britanske kolonijalne uprave i vrlo često, kolonije koje se oslobode Britanskog uticaja, vrlo lako padaju u tiraniju i krvave građanske ratove koji nastavljaju da razaraju društvo vekovima pošto Britanci odu. Sa druge strane, tamo gde se genocid odradi valjano kao što je slučaj sa Severnom Amerikom, Kanadom, Australijom i Novim Zelandom, te kolonije postaju super uređena i prosperitetna društva.

 

Karakter Britanske kolonijalne uprave, kao u ostalom i čitave Imperijalne Evrope, baziran je na osećaju nadmoći i superiornosti. Baziran je na čistom rasizmu koje svoje korene crpi iz katoiličkog učenja, koje je pak bazirano na osećaju ekskluziviteta tj IZUZETNOSTI. To je kontekst "Tvrđave pod opsadom" u kome sve šta se nalazi izvan zidina tvrđave je ili resurs koji treba se iskoristi ili neprijatelj koji treba da se pobedi. On kao takav ne nosi nikakvu vrednost niti značenje i prema njemu nije moguće uspostaviti bilo kakav moralni odnos. On, definisan kao nešto negativno u svojoj suštini, može biti ili prerađen u nešto korisno iliuništen. Sa druge strane, sve što je sa unutrašnje strane tvrđave, je apsolutno dobro i ispravno, prepoznato je kao vrednost i kao takvo se čuva i brani.

 

Međutim, Velika Britanija, i ako proistekla iz ovakvog učenja i shvatanja, briše religioznost iz ovog shvatanje, ona ga ne promoviše, već ga nadograđuje i svodi stvari na čisto merkantilistički, upotrebni odnos. Stvari kod nje više nisu dobre i loše, već su ili korisne ili štetne. Nadogradnja religioznog stanovišta zapravo znači da se podrazumeva da je ono što Britanija radi bogougodno, moralno i ispravno, te stoga ono čime se njena politika bavi, jeste koliko efikasno ona može da sprovede Božije dobro u delo. Tj, koliko je efikasna. Na ovaj način, moralnost u Britanskoj politici ne postoji, jer ne postoji binarna logika zasnovana podeli na dobro i zlo, već je ona racionalizacijom razložena i obesmišljena pukim svođenjem na korisno i štetno (samo po Britaniju, prim.).

 

Ovakva postavka, bez upliva moralnosti i bez senzibiliteta za dobro i zlo, omogućava da je jedino što je ispravno i korisno za Britaniju, jesu samo i jedino Britanski INTERESI (da im bude dobro, prim) i ništa više. Britanska politika je stoga amoralna, ona u sebi ne nosi odrednice nekih viših, apstraktnih vrednosti, te samim tim nije univerzalna, opšta. Već je isključva u samoj svojoj suštini i odnosi se samo na one stvari koje su dobre SAMO za Britaniju. I kako sebe smatra ekskluzivno naj savršenijom i naj naprednijom, za elitu Velike Britanije je sasvim logično da predpostavi da ono šta je dobro za Veliku Britaniju, dobro je i za ceo svet. Ovakva postavka, omogućuje da politika Velike Britanije bude praktično beskrajno prilagodljiva jer nje ograničena moralom i uvek sledi samo i jedino sopstveni interes. Tačnije ako bi ikako mogla da se definiše, politika Velike Britanie je definisana jednim jedinim interesom a taj interes je da na svetu postoji jedino Britanski interes. Tačnije, jedini Britanski interes jeste bezuslovna i neograničena sloboda u ispunjavanju sopstvenih interesa.

 

U toj borbi sa konkurentima, politika Velike Britanije, je razvila jedan ekstremno efikasan i razoran oblik pritiska koji proističe iz kombinacije njenog dominantnog položaja na planeti i ekonomsko-vojne moći a koji se kratko i jasno zove...

 

Politika OBUZDAVANJA

 

Politika obuzdavanja (Eng. Containment) jeste skup aktivnih i pasivnih mera, koje se primenjuju kako bi se sprečila pojava protivnika ili konkurencije. Logika koja pokreće politiku obuzdavanja, direktno je skopčana sa konceptom pre destinacije i ona crpi svoju osnovu upravo iz religioznog shvatanja koje se praktikuje u protestantizmu. U toj metafizici protestantizma, koja postoji bez obzira na izraženi racionalizam, shvatanje da su stvari već predodređene budi potrebu za njihovim saznanjem, pre nego što se dese. Onaj koji unapred zna svoju predodređenu ulogu, on može da je odigra na najbolji način. Stoga je u svojim planiranjima i planovima, Britanska elita pre svega okrenuta projekciji, tj ona se ne bavi stvarima koje su se desile niti stvarima koje se dešavaju, već se prevashodno bavi stvarima koje će se desiti. Tačnije, stvarima koje BI MOGLE DA SE DESE. Najbolji primer ovakvog razmišljanja jeste koncept, po kome ako neka zemlja poseduje mogućnost da napravi flotu koja bi mogla da ugrozi Britansku supremaciju na moru, u budućnosti, ta zemlja će biti odmah napadnuta i ako nije sagradila ni jedan brod. Ovo za posledicu ima da, ta zemlja ako ima kapacitete za brodogradnju, ona će momentalno biti stavljena pod mere obuzdavanja kako bi se sprečila da brodove, jednom u budućnosti izgradi, htela ona to ili ne.

 

Metodološki gledano, politika obuzdavanja u suštini, postavlja okvire u kojima se nešto dešava. Sami događaji nju ne interesuju sve dok se ne razviju do te mere da počnu ugrožavati okvire u koje je ih je politika obuzdavanja stavila. Onaj ko se nađe pod tim merama automatski mora da se prilagođava njima, ako su mu isti poznati i samim tim ceo njegov razvoj, postaje uslovljen tim istim okvirima. Kada se okviri kojim slučajem, primene rano na neku naciju, koja je tek u postupku nastajanja, politika obuzdavanja trajno deformiše samu suštinu te nacije i pretvara je u nešto šta ona nije. Tako deformisana nacija, ima onda samo jedan izbor, a to je da se prilagodi u potpunosti okvirima koje su uspostavili Britanci. Svaka borba protiv tih okvira je unapred osuđena na propast, jer su ograničenja takva da su slabosti proistekle iz uslovljenog razvitka takve da nacija nikada nije u stanju da razvije kapacitete, to jest snagu dovoljnu da bi se okviri probili. Ona je, genetski projektovana okvirom da bude slaba.

 

Svaki njen pokušaj, čak i ako postane svesna okvira, da iste razbije, unapred je osuđen na propast, prosto zato jer su sve njene slabosti, projektovane ovom metodom, unapred poznate Velikoj Britaniji i on vrlo lako, svaki pokušaj probijanja ograničenja, osujećuje, upravo dejstvom na te slabe tačke. Tako, nakon izbijanja Američke revolucije, kojom se Severna Amerika otela u prvi mah, Engleskoj kontroli, sva pažnja Engleske elite, se usresređuje potom na Indiju. Ovakav tok događaja, dodatno je pojačan erupicjom vulkana Laki koji je osakatio poljoprivredu Evrope i doveo do sloma feudalnog sistema i sa njim uspostavljanja uslova za izbijanje Francuske revolucije. Međutim, nakon poraza Napoleona pojava Rusije na sceni ozbiljno je pretila da ugrozi Britanske interese na Dalekom Istoku i od tog momenta, sva pažnja Ujedinjenog Kraljevstva biće usmerena ka zaštiti Indije kao krunske kolonije unutar Imperije. Svaki prodor Rusije ka toplim morima, predstavljao je opasnost za Englesku dominaciju te su tako, mere obuzdavanja bile odmah primenjene na svakoj potencijalnoj tački Ruskog širenja.

 

Na žalost po nas, Srbija je bila prva zemlja na širem području Evropskog kontinenta koja se od trenutka svog oslobođenja našla na udaru takve jedne super moćne sile kakva je bila Velika Britanija. Jedna ironična karakteristika koja prati mere obuzdavanja, jeste da, poput psa na lancu, gospodar konstantno zateže uzicu i što je se često dešava, kada pas napravi nešto što gospodaru nije milo, gospodar zna da se unese psu u lice posle dobrih batina. Ovo u suštini znači da na kraju, zemlja koja je izložena merama obuzdavanja, uvek dolazi u direktan kontakt sa onim koji ju je osakatio. Ali kako ne polazimo od kraja, od momenta kada smo se suočili sa gospodarem na kraju 20-og veka, moramo se vratiti u doba kada su nam okovi stavljeni.

 

Dobro došli u 19. vek...

 

Dragan Tomić - Odnos Srbije i Engleske - Deo 1

loading...
5 glasova
Koristio vam je ovaj sastav? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovaj sastav na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Dragan Tomić - Odnos Srbije i Engleske - Uvodni deo

Najpopularniji sastavi

Moja draga osoba

Moja draga osoba   Postoji mnogo ljudi koji ispunjavaju moj život, koje volim i kojima se divim. To su moji roditelji, moja baka, ujaci, ali i moja… >

Moja škola

Moja škola   Škola, to je ustanova čiji je osnovni zadatak prenositi znanje na mlade ljude. To su zgrade u čijim se prostorijama odvija nastava.… >

Moji snovi

Moji snovi   Ne postoji čovjek koji ne sanjari ili barem mašta. Snovi mogu biti različiti; počev od snova o uspjehu, preko ljubavnih snova pa do… >

Moja soba

Moja soba   Razmišljajući o svojoj sobi, ne želim ju opisati kakva je ona materijalno jer se bitno i ne razlikuje od soba mojih vršnjaka. Svaka soba… >

Iskreno o sebi

Iskreno o sebi   Iskreno o sebi. Ne znam što ne mogu da napišem par rečenica o sebi, a uvek brzo donosim zaključke o drugima. Ostavljam olovku,… >

Sastavi na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u