Zuko Džumhur - Nekrolog jednoj čaršiji lektira

Zuko Džumhur - Nekrolog jednoj čaršiji

Zuko Džumhur - Nekrolog jednoj čaršiji

 

NEKROLOG JEDNOJ ČARŠIJI

 

Sve tečeveli drevni mudracsve je vječni putnik, vječna želja za putovanjima i kao što putuje u nama nemirna krv poput vode na zemlji, kao naša misao što leti snagom vjetra i brzinom svjetla, tako se cijeli naš svemir nalazi na vječnom putovanju.

 

O kako je krasno vama, ptice selice, što svake godine putujete na Siciliju, u Saudijevu Arabiju, u faraunski Egipat! Blago i vama nujni i sivi, tragični i purpurni oblaci, nebeski putnici!

Antun Gustav Matoš

 

Knjiga predstavlja zbirku kratkih reportaža ili priča, a svaka od njih predstavlja jednu cjelinu. Istovremeno, priče su na neki način i povezane. U knjizi ima ukupno četrnaest kratkih priča. Pisac u njima vrlo slikovito i maštovito opisuje svoje putovanje. Sve priče imaju neobične završetke.

 

Zuko je ovom knjigom pomaknuo granice bosanskog putopisa i postavio nove standarde pisanja. U uvodnoj i završnoj priči piše o bosanskim prostorima. Djelo je postalo prepoznatljivo po rečenici: "Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red". Ta rečenica upotrijebljena je u priči "Osveta mrtvih sultana".

 

Način na koji je Džumhura napisao ovu knjigu posve je originalan. Nitko prije njega nije tako slikovito opisivao svoje putovanje. Čitajući ovaj putopis, čitatelji mogu da razumiju točno kako se pisac osjećao u određenim trenucima svog putovanja; njegovim očima mogu vidjeti kako je izgledalo određeno mjesto. Autor opisuje različita mjesta, situacije i ljude, s tim da likovi u njegovom djelu ne razgovaraju, pa tamo uopće nema dijaloga.

 

Pisac isprepliće povijest i sadašnjost opisujući mjesto u kojem se trenutno nalazi, povezujući ga s likovima koji su nekada na njemu živjeli i tamo ostavili svoj trag. Nekada su to likovi iz svakodnevnog života, a nekada vrlo utjecajne osobe. Najveći dojam na pisca ostavljaju mjesta povezana raznim religijama. Iako je Džumhura bio pripadnik islama, u knjizi nije pridavao ništa manje značaja ni ostalim religijama. Naprotiv, gotovo svi vjerski objekti na njega su ostavili mnogo traga. Bio je fasciniran poviješću i nastankom tih objekata. Uživao je otkrivati svijet koji je njemu do tada bio nepoznanica, mada je najveće i najsnažnije osjećaje vezao za putovanje njegovom rodnom domovinom, Bosnom i Hercegovinom.

 

GRAD ZELENE BRADE

 

Davno je pojeo svoje posljednje kapetanske čakšire s lampasima.

Jutros mu pred otvorenim gradskim kapijama presvisnu nekoliko posljednjih vojnika žutih kao takiše.

- rodio se bezimen, nekršten, neturčen... kao pastirska varda na obali zelene rijeke čudnog romanskog imena... hiljadu četiri stotine četrdeset četvrte prvi put ga pomenuše na dnu stare povelje; Počitelj – tvrdi grad na Neretvi... čuvala ga je mađarska posada, jedna kula i jedan ugarsko - hrvatski kralj.

Jeza je prošla rebrima dotrajalih kostura starih čardaka i bastiona i procvala u izlokanoj kaldrmi njegovih mrtvih sokaka.

- dvadeset sedam godina utvrđivanja, dubrovačkih zlatnika, Matije Korvina i mađarskih oklopnika... nadživi sijedog Hercega Stjepana... završi svoju hrišćansku biogra­fiju i predade se humskom vojvodi i arnautskim čaušima poslije kratke opsade... zadrža staro ime i dobi novi čin.

U tamnom viru Neretve pod vrbama udavio je odavno obje kazaljke sa crnog brojčanika svoje stare sahat-kule. Potonule su brzo i lahko, kao dvije odsječene ruke vremena.

- mjenjao je zastave, posade i molitve na svojim kula­ma... zavijao čalme i turbane, vodio vojske, dizao bedeme, hareme i šedrvane... opasavao se tabijama, topovima, kumbarama, kapetanskim dimiskijama i tepsijama baklava i pi­lava... zidao dizdarske konake... i stajao prema Gabeli i Veneciji na mrtvoj straži jedne mrtve carevine... general Filipović prođe Bosnom... Jovanović – Hercegovinom.

 

Za šaku groša prestajao je posljednje dane pred "Cajsovim sočivima" i "Kodacima", žalostan i smiješan kao alban­ski knez Viljem od Vida u nekom češkom cirkusu.

- služio je be - ha regimente... dvorio feldvebelske švalerke što su po Hercegovini sadile grincajg, kuhale ajpren - supe i pržile uštipke po žandarmskim kasarnama i od Metaljke do Domanovića... pisale anzihtskarte sa "domaćim krajo­brazima u boji i nakladi St. Kugli" – "Grüs aus Čapljina..." i čitale nabožne obiteljske tjednike... četrdeset berićetnih svih svetih godina valcera, lapaloma, malih i velikih misa, naizmjenično – od korotnog povratka Maksimilijanovog admiralskog broda "Navare" iz Meksika i od melodrame u Majerlingu, do pucnjave na Latinskoj ćupriji i "gnusnog umorstva nadvojvodskog para u Sarajevu...

Sada mu u baštama srušenih starih hamama vehnu po­sljednje djevojke "s ibrikom u ruci"... pune mladeža, viklera i sevdaha.

... Utopio se za mnom u crnom viru nabujale bogumilske rijeke – suvišan i smiješan!

... U pocijepanoj anteriji zaboravljenih starih kapetana – sakat i gladan!

... Pod jorganom trešnjevog behara – mrk i dotrajao!...

... I ovog proljeća na mrtvoj straži mrtvih carevina...

Gologlav.

Goloruk.

Golokrak.

Gologuz.

 

JUKSEK - KALDRMA

 

Prvo je ulica, pa more, pa Mala, pa Velika Azija...

Juksek-kaldrma je strmi istanbulski sokak i posljednja mahala Evrope.

Izvire iz memljivih odaja napuštene medrese, gdje su u opremi anadolskih derviša vijekovima bubali, gladovali i onanisali žuti bogoslovi nakšibendinske tekije; protiče grba­vim koritom preko dvije stotine trideset stepenica mutna bujica kućnih brojeva, sivih fasada i polomljenih oluka i sliva se u smeđe prozorske rešetke kreditnih zavoda po Galati i Karakeju...

Nedjelju je, prije tridesetak godina, u ovu mahalu dovela policija, zajedno s latinicom, šeširima, civilnim zakonodav­stvom i laicizmom.

Muslimani su nekad šenlučili petkom, hrišćani prkosili nedjeljom, a Jevreji se kajali subotom...

Sada svi sedmog dana jedu melšpajz, igraju domine, navijaju za "Fenerbakče" ili "Bešiktaš"; sedmog dana ka­snije ustaju, duže se zadržavaju u toaletu i sporije se oblače.

Sirotinjska nedjelja najamnika počinje tek poslije podne. Ona stigne u Juksek-kaldrmu tek poslije ručka kad jutrom isprati kućevlasnike i bankare, pontijake i skupocjene ptičare u lovište oko Bosfora i opere sudove s gradskih trpeza... Dođe bučno, kao jedra služavka nafrakana jeftinim pomadama, nakićena šarenim pantljikama po ubogom praz­ničnom ruhu hizmećara, praćena buljucima zadriglih čauša, dječurlije, kalfica i opštinskih regruta.

Tada sa ledine pred malom sinagogom zacvile natklasni tročetvrtinski valceri i džambolaje...

Nedjelja pokrene šarene kosture ringišpila islikane uz­budljivim scenama iz lova na lavove u džungli. Vergl zasvira davno zaboravljene fokstrote iz "starih dobrih vremena Džimi Duranta" i kukovi u crvenim šalvarama polete u nebo, pokriju sunce i slijeću u gladne mornarske šake da opet zavijore po svodu... Za trideset kuruša željezna ptičurina petnaest puta uznese sa svojim krilima ovaj zakikotani mali svijet koji umije da se raduje prazniku.

 

Pripucaju streljišta i mali kovači udaraju u nakovanj a plehane rode donose bebe... Ljudi plate pa vide djevojku bez trupa, tele s dvije glave u Egipćanina s četiri sise. Pred zakrpljenom ceradom grlati džinovi reklami-raju vještine nedoraslih djevojčica na žici... Zagrljeni parovi zure u otvo­rene starinske panorame u čijim kadrovima prskaju šenbrunske fontane; Napoleon III komanduje bitkom kod Solferina; bradati ruski kneževi predaju zlatnu sablju nekome paši i Talijan Lukeni u širokom anarhističkom šeširu okovan čami na robiji i ispašta ubistvo nesrećne carice Jelisavete austrij­ske.

Juksek-kaldrma je posljednja pritoka ovog čudovišnog ljudskog logora što je do danas ostao samo skica velike metropole – više veliki prizor nego veliki grad. Ona je beskrajna scenografija po kojoj su ispisane zagađene kapije dotrajalih "apartmana" u čijim odajama nedjeljom sjede uparađeni gosti, dok iznad šifonjera u stjenjičavim okvirima pod lepezama crnih evnuha lješkare kao bijele limuzine dokone bajadere gojazne od rahatlokuma i sutlijaša.

U kući broj 4, ispod firme s koje se osmjehuje mladić u zelenom kač-ketu, ovlašćeni majstor Menahem Safada šest dana veze maslinove grančice po generalskim kapama a sedmog dana, uramljen u malom formatu sirotinj-skog pendžera, tužno gleda kako ukrućeni remci rasipaju ajluk na kućne pomoćnice. ("O, trijanda trija krajcarija u ova oskudna vremena...")

Ispod Safadinih prozora promiču ešaloni velikovaroških palančana u gluhim nedjeljnim promenadama kada činov­nička djeca u odijelima od prepravljenih očevih pantalona stupaju na čelu porodične kolone...

Promiču aveti i onih vječnih usamljenika što ni prazni­kom nemaju društva i koje uvijek srećemo nedjeljom kako zastaju pred svakim izlogom, zavire u svaku kapiju i satima ostanu na ulici zagledani u vrhove zvonika ili svojih cipela.

 

Dokoni antikvari čak s Bajazida dovuku ovamo gomile "popularnih" knjiga za narod, turske Kasije carice i Dositeji, stari "Lajfovi", "Sinemondi", i "Epoke", i "Kako se pišu ljubavna pisma", i "Kako se osvajaju žene"...

Za pet kuruša kirije mogu đaci i vojnici do mile volje gledati cvjetnu plažu Vajkiki, tornado na Pacifiku, blehnuti u grudi Rosane Podeste i uživati u "američkom načinu života" na flah - papiru.

Kada u sumrak nestane vojnika i narednici za djevojka­ma ulete u mračne kapije, iščeznu ispijene flaše krahera i sinalka i presamite se umorne ruke ringišpila.

Nedjelja iznenada odleti niz mahalu ususret bankarskim kabrioletima punim mrtvih očiju pobijenih jarebica, a Me­nahem Safada zatvori prozor svog malog svijeta u vrhu Juksek - kaldrme...

Onda se oglasi mjesec riđ i izgladnio kao Nasrudin - hodžino magare.

Pobrsti sve zelene zvijezde i cijele noći kunja povrh bijelih munara kao iznad ogromnih zašiljenih olovaka koji­ma su davno pomrli anđeli ispisivali po nebu grijehove trećerazrednih smrtnika.

 

KASABA NA GRANICI

 

Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu.

Samo tri crvena kruga na zelenom.

Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi: šesnaest članova rusko–turskog ugovora o miru potpisanog 24. sep­tembra 1829. u Jedrenu.

Sjećam se još da su Rusi vraćali Turcima Moldaviju, Bugarsku, Vlašku i Rumuniju, a Turci Rusima Georgiju, Mersiju, Mingreliju i Gurijel, i da je jedan car morao dati drugome milion i po holandskih zlatnika (ne znam više ko kome); i da se Porta tu obavezala (svečano) da vrati Srbiji šest nabija, i da je sultan obećao ferman snabdjeven hatišerifom, i da je određena ratna šteta za neki rat od 1806...

To je sve što je ostalo od petice zarađene na Jedrenu prije petnaest godina.

Docnije se opet spomenulo Jedrene, u kafani.

Iz Jedrena je porijeklom i njegovo preosveštenstvo i ekselencija Fan Noli, mitropolit pravoslavni i državnik al­banski koji se dugo nosio s našim radikalima i svojim deficitom i slao telegrame Lenjinu i Vilsonu, a poslije u Draču obrijao bradu i na talijanskoj lađi – bez mantije i otadžbine – bježao ispred kralja Zogua, kačaka i Pašića, čak u Ameriku da tamo piše sonete, i predaje muziku na nekom čuvenom univerzitetu.

Onda sam vidio Jedrene na starinskoj fotografiji u kom­pletima "Malog žurnala". Jedrene 1913. puno vojnika i šajkača. Vojska koju je Srbija ispratila s pjesmom, i poga­čama, i cvijećem na vrhovima pušaka.

I trećepozivci su išli kao na svadbu i pjevali: "Jesam li ti Je-lane..."

Bugarska komanda slala je svakog dana depeše: "Utre šte padna Odrine", a Šukri-pašin asker se na kraju ipak predao vojvodi Stepi.

To sam znao o Jedrenu prije viđenja pravog, i zemalj­skog, balkanskog Edirna, druge prijestonice osmanlijskog carstva s džamijama bez vjernika i najsjevernije kasabe Turske Republike sa stanicom bez putnika.

Jedrene me dočekalo u velikim zlatnim šalvarama sje­deći u ravnici kojom teče i šumi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna. U prvim kadrovima stajala je dugo Neimar-Sinanova Selimija, sama i nesrećna među ćepencima i vrbama. Lijepa i rijetka stvar po koju se niko nije vratio. Ostala je za carstvom koje se nomadski selilo, nepokretna i bespomoćna.

 

Poslije su u kadar ušli bedemi porušenog saraja i dva-tri vlažna prizemna sobička oskudnog Gradskog muzeja.

Dugometražni istorijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svršio.

Bursa je sačuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestonica.

Istanbul je sačuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara.

Jedrene nije sačuvalo ni uspomene...

Iz kukuruza se tek kasnije pojavilo smeđe naselje izgu­bljeno u tarabama. Kasaba iz koje je iscurio život kao voda iz napukle stare činije po čijoj se ivici zadržao blijedi trag starinske pozlate.

Sokacima se sada odvija dosadni nijemi film u sto hiljada činova pun teferiča, aščinica i pospanih statista koji čekaju hepiend.

U crtačku bilježnicu ne može ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do Bagdada i Dijar-Bekira.

Za mnom je ostala besmisleno masivna zgrada jedrenske željezničke stanice s kolosijecima izgubljenim u djetelini. Polubarokna džamija, polupruska kasarna rodila se u pro­šlom vijeku kao arhitektonski melez u braku između kajzerovoga "Drang nach Osten" i sultan-Hamidovog: "javaš-javaš".

Lijevo su bugarske pogranične karaule, "med i mlijeko", i kraj svijeta...

Pred bilježnicom je samo proredena čaršija iz koje su tri puta panično bježali i kupci i trgovci.

Sokacima bez buke prolaze dokoni ljudi, polovni "studebekeri" i ugojeni kurbani.

Istok i Zapad se dodiruju, ali se ne sudaraju.

Sviraju sambe, roštilj radi, Grendžer glumi i pucaju bajramske prangije.

Istok i Zapad žive u srdačnoj koprodukciji jedne "import-eksport" stvarnosti pune derta, "Simensa", ovčetine, "Filip Morisa" i Hadži-Bekirovih rahatlokuma.

U svakom stotom ćepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno poništenih taksenih maraka, pe­čalbari, po jedan naš Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubija­jući godinama bijele dane za žute pare.

Pečalbarski se štedi previše, živi premalo i razmnožava pretjerano.

Na sve strane su opet sokaci i budžaci, avlije, i ćenife, i jablanovi. Jablanovi su ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa.

Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala "Dobre nade" nekoliko stotina kvadratnih metara kemalizma teško otetih od k'smeta, kapitulacija u čalmi. Ko­mad tvrde zemlje na kojoj stoji tridesetogodišnja republika s laicizmom i prosvjetom.

Okolo – po mahalama vuče se iskidan lanac Otomanskog Carstva od Fatihovog majskog ulaska na konju i s mačem u Aja Sofiju – do bjekstva posljednjih sultana s cvikerima, po kiši i u bolničkom fijakeru posljednje kategorije.

Jedrene me ispratilo po mraku koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stušti bjesomučno i sa svih strana – i sa evropske i sa azijske. Tama polegne kao derviška džuba po kućama, po ljudi­ma, po poslovima, po pokretima... Istok i Zapad zaspu svakog akšama zagrljeni na ušću Marice. Samo tri crvena kruga na zelenom...

 

APRIL NA SIRKEDŽIJU

 

April bane u tijesne sokake Sirkedžija kao pijani kicoš s koferima punim sunca.

April uvijek dugo putuje do Sirkedžija na karoserijama automobila.

April uskače u odžake ćevabdžinice, viri iz nabora iznošenih parhetskih haljina, igra na sakatim repovima pijetlova, ozeleni žalosne vrbe za tarabama, uspava sve žute mačore i osvijetli ljubičasti "beze" na usnama prodavačica.

April ostade na prašnjavim tavanicama po Sirkedžiju.

Naseli se ovdje tek poslije šetnje glavnim ulicama grada, pošto ogrije fasade i izljubi gospodsku djecu po parkovima.

April otvara vrata dućana i muhalebdžinica i puzi memljivim zidovima preko šarenih panorama obale po kojoj se kočopere žirardo šeširi starinskih kicoša u redengotima.

Dopodne, april daje besplatne predstave sunčanih igara za mahalsku dječurliju.

Igra dugo u zelenim dimijama po krovovima, dimnjaci­ma, antenama i džamijskim avlijama.

Igra dugo i tužno kao čaršijska luda.

Popodne, umoran, sušičav i žut, boluje na pocijepanim jastucima stjenjičavih konačišta oko željezničke stanice na Sirkedžiju. Posljednjim vidom modrih zjenica aprilski dan teče dugo i radoznalo pred nirnberškim vašarskim fotografijama po zidovima hotelskih soba na Sirkedžiju. Dugo sanja na zidu pred prizorima davno umrlih pro­ljeća.

 

PRVA ŠARENA SLIKA NA VLAŽNOM ZIDU SOBE ILI SIRKEDŽI APRILA 1285. GODINE GOSPODNJE

 

Iz svijetle carske palate u cvijeću i mirtama izlazi ohola carska svita – blistava kao orijentalske šećerleme.

Sokacima starog Sirkedžija preko svilenih sagova, iz­među dva reda "plavih" i "zelenih", uz glasnu viku heralda i pjesmu posta – korača car pravoslavnih sa tijarom i krstom na zlatnim trijumfalnim kolima.

Sveštenstvo u zlatu očekuje cara u atrijumu Bazilike koju sagradiše Artemije iz Talesa i neimar Isidor iz Mileta.

Iza imperatora gamiže čopor dvorjana, štitonoša, patri­cija, sladokusaca, senatora, degenerika i zapovjednika. Sva falanga pozlaćenih i prepredenih ljenjivaca sruči se u dva­deset i sedmoro vrata Aja Sofije, osvijetljene sa šest hiljada kandelabra. Sokaci se prolamaju od usklika fukare čiji su pradjedovi sedam godina dovlačili građu i hiljadu osam stotina trideset i sedam dana i noći zidali na brijegu Bogomolju pod koju je unijeta vitlejemska ploča na koju je odmah po rođenju bio spušten Sidi Isa, "sin Marijin, apostol Božiji, duh koji je Bogom nadahnut i koji zasluži poštovanje i na ovom i na onom svijetu".

 

DRUGA ŠARENA FOTOGRAFIJA ILI SIRKEDŽI APRILA 1885. GODINE GOSPODNJE

 

Sokacima jure anadolski strijelci sa zelenim turbanima i bijelim gamašnama. Oni čiste put njegovom carskom veli­čanstvu sultanu i kalifu pravovjernih.

Za carskim fijakerom na Selamliku u Aja Sofiji tiska se tijesnim ulicama Sirkedžija gomila dvorskih sobara, genera­la, pezeveneka, kuhara, velikih vezira, uškopljenika, paša, bozadžija, špijuna, čankoliza, derviša, begova i četiri stotine ađutanata, ministara i vatrogasaca.

Zlatna ekipaža i frizirane dvorske brade zaustaviše se pred fontanom Ahmeda III koja nije ni česma ni spomenik, nego igračka, ćejf i ljupka šala umornog Osmanlije u ljubav­nom zanosu.

Sa slike u četiri boje muzika trešti "Hamidiju", a pode­rana gomila sultanovih podanika, besposličara i opsenara arlauče: "Čok jaša, čok jaša, padišah!".

Umoran od vijekova predveče, april tiho umire u berberskim ogledalima i vlažnim olucima smeđih straćara, ugašen prosjačkim dlanovima u dnu aščijskog lonca. Potrošen je u kupljenom zagrljaju i opojan večernjim ezanom krezubih mujezina u šalvarama.

 

OSVETA MRTVIH SULTANA

 

U djetinjstvu, bila je jedna ulica, u ulici knjižara, u knjižari slika, na slici panorama – Sarajevo pred austrijsku okupaciju – zeleno u magli zelenog šutanja. Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studničke, knjižara i antikvara, Čeha ili Poljaka, do Štadlerove katedrale – zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zeleniša.

Najzelenije zeleno zelenilo.

Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promi­jene svoj red.

Bozadžinica na proplanku kod izobilnog šedrvana zele­ne bursanske džamije puna ogledala, tatlija, muha i tepsija... Opet uramljena priznanja odlično položenih majstorskih ispita i pretjerano taksiranih dozvola i uvjerenja sa potpisima mjesnih vilajetskih veličina...

U šlifovanom staklu smeđih vitrina šećerna vojska šare­nih šećerlema kao egzotični statisti u holivudskoj šarenoj koloparadi pred rokoko kapijama nekog maharadže od Hajdarabada.

Bijeli turbani mrkih indijanera na čelu dugih ešalona kraljevskih indijskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smeđih doboštorti i kolone običnog crnog askera od užeglog masla i čokolade.

Eskadron jeftinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od prženog badema putuje staklenim megdanima vitrina...

Iz impozantnog "Vestinghuzovog" zdanja žmirkaju po svečanosti pihtijaste oči muhalebija i bjeloputi sutlijaši kao haremi pregojenih bula moćnog istočnjačkog princa u nekoj verziji Diznijeve bajke za anadolsku djecu i odrasle.

Noga srpskog kraljevskog poslanika Novaković Stojana i supruge mu pohodila je ovu zelenu dolinu antičke Vitinije putevima svetosavskim, preko Inđir Limana, kuda je naj­mlađi Nemanjić nekada plovio u Nikeju.

Godine 1891. maja i juna Novaković je bio u Bursi...

"Hodio sam – piše – i prenosio sam se u mislima svojim u stare vijekove, zamišljao onovremene brodove i tražio da uhvatim sliku svetitelja Save i srpske svite njegove kako preko onog mora brode tamo ka onome zalivu među gorama na putu Nikeje..."

 

Mučen radoznalošću i kostoboljom borio se državnik, pisac i naučnik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnošću svih dokumenata na Istoku, gdje se i inače teško sagledaju blijede granice legende i istorije.

Čitao je "pismo o hristijanima" i opisao nastajanje Burse od Plinija Mlađeg i njenu istoriju do ulaska Orhana, jednog od sinova Osmanovih.

Drugovao je sa Ahmed Vefik-pašom koji je nekada prevodio Molijera i pregovarao sa knjazom i Garašaninom.

Išao nesigurnim tragovima slovenskih apostola što se ovdje pod Uludagom "pokoriše strogim pravilima monaškoga čina".

Na prostranim terasama Muradije tražio je zaboravljene grobove kneginjica srpskih i carica turskih, Mare i Olivere, a naišao je na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biledžika, "čuvene i po ljepotama i po raznim vrlinama svo­jim"...

Proučavao je ustanovu ksenodohija grčkih i potonjih imareta turskih, za koje nađe u putnim bilješkama patrijarha Arsenija Čarnojevića: "I vsaki dan na večeru povaseh hodžaceh podavajut hleb i čorbu musafirom".

Do carskih turbeta ide se kroz voćnjake i vinograde.

Oko džamije su visoki stari platani i jake česme planin­skih voda.

Ulazi se dugačkom stazom, pervazom divljih ruža i poljskog cvijeća u visoke zelene trave stepe...

Bilo ih je šest...

Mrtvi sultani šenluče ovdje samo u dosadnim ljetnjim večerima.

Mrtvi sultani počivaju među crnim kiparisima i kopri­vom u truhlim zelenim anterijama punim guštera i glista.

Jutrom carski pokojnici tumaraju učionicama laičkih gimnazija.

Jašu ugojene bedevije poljanama i megdanima bijelih listova kemalističkih bukvara i muče republikanske genera­cije datumima svojih bitaka, rođenja i poraza.

Od septembra do ferija razapinju svoje svilene šatore na svakoj stranici istorije, jurišaju na Tamerlane i Lazare, osva­jaju bijele carigradske kule, poziraju Beliniju, udvaraju se perverznim kneginjama vizantijskim, čitaju Tacita i pišu sonete između dva juriša. Dijele dvojke, kečeve i mršave trojke malim djevojčicama i dječacima što bubaju njihove titule, poraze, vrline i zločine.

Pišu doktorske teze, slikaju se za festivale na serijama običnih i taksenih maraka i po trafikama prodaju likove svoje na kutijama jubilarnih orijentalskih cigareta.

U akšam pokriveni zelenom čohom svojih zapuštenih grobova prkose suludo i uporno tridesetogodišnjoj republi­kanskoj iluziji svoje negacije i gvozdenom čovjeku svijetlo-plavih očiju sivoga vuka na prostranom skveru "Zelene Burse". Osveta mrtvih sultana je uvijek dostižna, prisutna i dosljedna...

 

NEKROLOG JEDNOJ ČARŠIJI

 

Ovdje, sa brijega, vidi se cio Zlatni rog.

Desno je Fanar.

Voda pod Fanarom bila je bajata i stara – vizantijska.

U ovoj vodi više se ne ogledaju stvari sa zemlje.

Po Fanarskom brijegu nad Zlatnim rogom čuče crvotočne kuće popularnih mušebaka, rasute po padini iznad Vaseljenske patrijaršije. Izdaleka, ovako razbacane, liče na potučenu vojsku posljednjih otomanskih sultana.

Ova propala zdanja grčkih trgovaca vijekovima su odo­lijevala islamu i zemljopisima.

Bogata i moćna do prije stotinjak godina, desna obala zaliva bila je gnijezdo fanariota. Ovdje je bio centar grčke akcije na Balkanu i trgovačke špekulacije na Levantu. Odav­de su se generacije bogatih hrišćana lukavstvom, novcem i intrigama nosile s turskom vjerom i policijom. Zlatom se kupovao sultan i iskupljivao Hrist.

Trgovci su držali novac, patrijarh carigradski držao je crkvu, car ruski držao je patrijarha. Kada nije bivalo tako – panduri su globili trgovce, a derviši su vješali patrijarha. Srednja vrata Vaseljenske patrijašije i danas su zazidana. Na njima je visio patrijarh Grigorije. Ali, i prije i poslije toga, begovi fanarski bili su i kneževi i guverneri otomanski po Vlaškoj i Rumeliji i savjetnici carski na Saraju i na Porti.

Nema više fanariota... Ni sultana otomanskog... Ni cara pravoslavnog...

Sa ovog brežuljka zlato je pobjeglo u banke po Galati ili čak u Urugvaj.

Bogati trgovci žive na Džihangiru ili Floridi. Na Fanaru je ostala sirotinja jevrejska i Patrijašija vaseljenska uboga i preuboga. Prije nekoliko godina htjela je Patrijaršiji pomoći i Moskva, ali su je pretekli protestanti i dolari.

Na padini što prolazi pored malog prozora ležao je nekad stari Vizant, i možda su janičari u jednom od ovih tijesnih prolaza dotukli osamnaestog i posljednjeg vizantijskog cara, računajući od Konstantina Velikog ili sto dvadesetog, ra­čunajući od imperatora Avgusta Oktavijana.

Tako piše u svim istorijama...

Brod okreće desno, panorama se prekida. Pored prozora teče zelena voda. Sve do Ejuba...

Truhle tarabe, drvene kuće, desetak kubeta, stotine au­tomobila i jablanovi. Sakrivena u šiblje, turbeta na gomili dotrajavaju kao neko ogromno, neupotrebljivo i polupano posuđe, bačeno u korov.

Na Istoku se spomenik ne može uvijek vidjeti cio. Sve je napuklo i za sve se zalijepio "noviji" svijet dućana i daščara. Vidi se obično kube ili samo vrh munare.

Na dnu dvorišta Ejubove džamije, u zelenilu šedrvana i česama ima stotinjak kvadratnih metara stare turske keramike, ljepše od one u jedrenskoj Selimiji, i svježije od one u Plavoj džamiji. Na ovim pločama sve se veže i prepliće u zelenim čvorovima i opet nadovezuje u vječnom ponavljanju teme koja je bez početka i kraja kao u staroj istočnjačkoj bajci.

 

Ovo je ispjevao pjesnik koji nije znao za granice doz­voljenog i nedozvoljenog, i bježeći jedino od čovjekova lika, iskreno i tiho pjevao je po ovom zidu svoju malu zelenu strofu. Nju može zapamtiti svako ko voli da čita čudna slova kojima je napisana, ali niko je ne može ponavljati i recitovati. Plemenitom površinom sa svih strana tankim plavim vena­ma istočnjačkog ornamenta teče nježni krvotok arabeske.

Iz dvorišta Ejubovog turbeta svi putevi vode u stara turska groblja.

Da nema dugačkog naselja na drugoj strani, ovo bi bio grad mrtvih.

Bez kapija, strogih aleja, bez prodavača cvijeća, bez čuvara, crnine i svijeća, ovo čuveno tursko groblje liči na livadu po kojoj su nakrive izrasle velike bijele pečurke od kamena.

Kao da je ovdje smrt bila obična i svakodnevna stvar, a na drugim mjestima u svijetu izuzetna nesreća koja se mora uljepšati.

Penjući se prema kafanici na brijegu, učini vam se da se grobovi nadovezuju i redaju kao brojanice i, odjednom, požurih, ne zagledajući se i neobazirući se.

Pjer Loti volio je Istanbul, Zlatni rog, Ejub i ovu kafanicu na brijegu.

Nekada je iz duga vremena proučavao budizam i kao Lamartin putovao u Svetu zemlju na hadžiluk. Ovdje je povjerovao u lijepu Hatidžu i postao turkofil. Jednom je i sam htio da izmisli neku novu vjeru – ovdje je zaboravio i staru. Na dugim plovidbama, od Polinezije do Boke kotor­ske, nije shvatio narode ni upoznao civilizaciju. Nije razu­mio ni Indiju, ni Egipat, a još manje Grčku i Italiju. Sve filozofije i religije zamijenili su na kraju stambolska bula i orijentalni život.

Kažu da je Loti u ovoj kafanici na Ejubu sjedio mjese­cima i pisao "Azijadu". Dokazi su u svim bedekerima, na svim jezicima, i jedna fotografija na modrom kafanskom zidu.

Iznad šarene litografije po kojoj juriša i junački gine konjica neke nepoznate narodnosti i sve se dimi i puši, baš kao na slikama iz srpsko-bugarskog rata u izdanju knjižare Tome Jovanovića i Vujića sa Zelenog venca, uparađen u malom formatu razglednice stoji Loti pun ordenja i brkova. U lijevom uglu preko lampasa nečitka posveta i potpis. Na suprotnom zidu Rita Hejvort reklamira "čuveni mirišljavi PURO toalet sapun".

Pjesnik, moreplovac i turkofil bjesomučno gleda u nju mjesecima...

Plovim ispred stare otomanske krstarice "Medžidije". Starudija hrđa u plićaku ispred nezgrapne žute palate sulta­novog admiraliteta.

Bespomoćna carska olupina po kojoj se suše ribarske mreže i danas ponosno plovi svojih dvadesetak milja, sijekući modre talase nekog zamišljenog mora na šarenim lajpciškim litografijama zadjenutim u uglove berberskih ogledala u Anadoliji.

Plovimo opet sredinom masne vode i siječemo glavice truhlog kupusa koje bacaju lađari sa prepunih dereglija.

Uramljena u malo okno brodarskog prozora odmiče sporo, kao na starinskom filmu, dugačka siva panorama starog Stambola. Ivicom vidika prolaze džamije sultana i velikih vezira.

 

Cio prizor ispuni Sulejmanija, velika bogomolja još većeg osvajača, za koju je neimar godinama odabirao mje­sto. Poslije dođoše kvartovi drvenih kuća, isječeni uskim sokacima po kojima od jutra do mraka, kao u crijevima ogromnog džina, jure ljudi i ševroleti.

Na ovim ulicama nema nezaposlenog svijeta. Tri pertle i dva češlja, janjeća glava i malo luka, vunene gaće, mara­mica ili jedna riba, već je trgovina na trotoaru. Trguje se u kući, u radnji, pred radnjom, na ulici, u prolazu, u krevetu.

Jak glas ili diskretan šapat su jedina reklama. Galama zamjenjuje velike firme, male oglase, plakate i skupa neon­ska svjetla.

Ovaj svijet po ulicama, kapijama i parkovima koji nikad nije štrajkovao ipak je uvijek u nekakvom štrajku bježeći po cijeli dan od velikog posla i dangubeći na sitno.

Da li je duša ovoga grada krštena ili nekrštena? Prepirka traje pet stoljeća... Učestvovali su i očenaši i artiljerija i Kur'an, i motike.

Svađali su se carevi, vladike, prosjaci, bašibozuci i krstaši.

Kemal je, na kraju, spasao šarenu dušu ovoga grada.

Poslije njega ostale su freske bez tamjana i munare bez mujezina. Ostavio je za sobom čovjeka u plavoj čuvarskoj uniformi da prodaje ulaznice i oduzima fotografske aparate na vratima bogomolja.

Brod plovi pored Mahmud-paše, ispod Kapali-čaršije koja je izgorjela. Kapali-čaršiju je progutao plamen.

Ovo je posmrtno slovo hiljadama galanterija, parfimerija, konfekcija, manufaktura, kolonija, bakala, aščinica, kafanica, zlatara, krpara, antikvara, staklara, staretinara, svaš­tara i ostalim stotinama malih dućana u tamnim svodovima nekada čuvene Kapali-čaršije u Istanbulu.

Ovo je nekrolog kamenom mravinjaku punom jorgana, fildžana, čipaka, ibrika, fotelja, solitera, frižidera, kombine­zona i svih najlona, u kome se više od sto hiljada dana kupovalo i prodavalo, nudilo i tražilo, živjelo i bankrotiralo.

Ličila je na mahove na luksuznu pećinu u kojoj se skrivalo od nevremena, reformi, roka i kriza, i trgovalo uporno i strašno u riješenosti da se istraje do naših dana i da se postane jedinstven i nenadmašan.

Ogroman prostor između spoljnih zidova u kiselom drvetu i mahovini i beskonačni broj stubova pregrađivao se danima i godinama i kamenom i krpom i daskom, i tako je sazdano čudovišno vašarište čuveno u svakom vijeku od svoga postanka do juče. Svaki esnaf i svaka vrsta trgovine stiskali se pod jedno kube, pod nekoliko svodova, među desetak stubova, u donji rakurs, u prolaz, u gornji rakurs, između dva prilaza, u dno ćorsokaka. Oni što nisu imali stalnih dućana vrištali su pored svoje robe na ulici, na prilazima, u prolazu...

 

Veliki gradovi se ponose i istorijom i noćnim lokalima i katedralama i lijepim ženama. Istanbul se ponosio i svojom Kapali-čaršijom.

U vlažnom lavirintu piske, ljudi i mirisa šiš-kevaba, Rev d'ora, užeglog masla – sijale su grivne, Solomonove zvijez­de, minđuše, po kojima se iza čekmedžeta krčmilo zlato kao burek. Do njih su bile katakombe antikvara u čijim su vitrinama buđali žućkasti trbusi indijskih Buda i hrđale sablje dimiskije.

Krčmili su se i falsifikati i orginali.

Taškent, Buhara, perzeri, Smirna, Samarkand. Samovar ruskog cara, sijamsko ordenje, mamuze kralja Amanulaha, češke ujdurme "a la turka", činije, nargile, bijeli orlovi, kineske vaze, slike Ane Mej Vong sa autogramom, dušek Pjera Lotija!...

U malim izlozima dostojanstveni stari časovnici kao nadgrobni spomenici što stenju i sviraju Lehara i "Nizamski rastanak".

Kilogrami "šafhauzena", "omega", "marvina", "helvecija", "lonžina".

Opet prolazi, mrak, česme, fluorescentne cijevi...

Trgovine u starim sanducima, mangale, čajnici, miris prženog šećera i naftalina – na ulazu najveći istočni arsenal polovnih frakova, redengota, smokinga i štrajfastih pantalona... Tri puta po hiljadu mladoženja, makroa, konzula i novinara može se vjenčavati, slikati i paradirati pod kiriju od dvadesetak lira!

Kuhinjski kredenci, trokrilni ormari, fotelje, bračne sobe, armije stolica. Čaše, bokali, servisi za čaj, karafindli, slanici, servis za dvanaest osoba, šerpe, nokširi, stakleno posuđe." Vestinghuz", "Simens", "Sidol", "Kerting", "Orion".

Svilena marama "Suvenir d'Istanbul". Slika posljednjeg sultana sa leptir-mašnom. Zelena reklama "Devlet hava jolari" i stujardesa nudi sendviče sa sirom.

Uzvici, krikovi, čopori...

Žućkasti potoci sladunjave kolonjske vode...

Nekome je nestao novčanik!

Mideri... Kilote... Tobralko... Korzeti...

Mlinovi za kafu kao bataljon patuljaka u oklopu.

"Soar d'Pari," "Vakans", "Amur", "Šanel", "Đulijag".

Pod svodom žute, plave, roza, bijele, zelene spavaćice kao zastave na Farukovoj jahti.

Miris prženih leblebija i crnih mačora... Prodavač štofa ima tri metalna zuba.

 

Nova ulica...

Kravata sa Aja Sofijom i tri munare... Oprema za motocikliste, muštikle, "Kontinental" gume.

Šoljice za bijelu kafu sa Ivicom i Maricom. Komplet za dvadeset četiri osobe.

Godinu, mjesec i dan više i ne pamtim. Bila je zima... Bilo je to davno...

Bila je ona prava, stara sarajevska zima sa mnogo snije­ga i neke čudesne bijele tišine.

I bila je noć.

Poodmaklo gluho doba nad smirenom kotlinom oko Miljacke.

Ne znam koliko je bilo sati. Ni kad me je majka probu­dila, ni kad sam bunovan pogledao u prozore, nisam pomi­slio na vrijeme.

U zavijanim oknima našeg prozora gorio je grad. Gor­jelo je čitavo Sarajevo.

Naši prozori bili su okrenuti prema Imaretu. Sa naših pro­zora vidio se veliki dio sarača, šiljati odžaci na medresi Kuršumliji, mali sarajevski dućani sefarda, Pašlihan, tri munare, stara sinagoga i dio zida i česme pred Begovom džamijom.

Te noći sve je blistalo u toploj pozlati ognja.

Sokaci su bili puni bunovnog svijeta.

Svi smo trčali prema buktinji koja nas je mamila i omamljivala.

Plamen je nadvisio stare jablanove, munare i smeđu Sahat-kulu.

Te tihe zimske noći gorio je Kolobara han.

Dim je bio pun mirisa štavljenih bravljih koža.

Možda se ništa ne usiječe tako jasno u pamćenje kao neki veliki požar u noći.

 

Dok sam crtao starca u lijevom uglu crteža, sjetio sam se starog hadže koga sam posljednji put vidio te noći.

Hadžo je imao smiješan mali dućan u jednom ćošku sta­rog hana. Njegov dućan više je ličio na poveći sanduk za šećer ili neko limeno posuđe nego na radnju u kojoj je romanijskim seljacima hamajlijama i čudotvornim zapisima istjerivao zle duhove, ograme, demone i šejtane. Osim divita i nekoliko požutjelih starih ćitaba, koji su izgledali kao ispucani crepovi sa kakvog zaboravljenog turbeta, više ničega nije ni bilo.

Možda je takav nekada davno bio i dućan onoga Mula Mustafe Bašeskije, mudrog i veselog hroničara starih sara­jevskih prilika i ulica.

Bašeskije, koji se podjednako molio za spas duša i onih koji gone i onih koji su gonjeni.

Hadžo je stajao te noći poguren i nijem.

Čitave te noći hadžo je šaputao neku dugu spasonosnu molitvu.

Dobrih duhova noćas nije bilo.

Vatra je gorjela čitave duge zimske večeri.

Vatra je progutala čađave tavane i divanhane, jadna imanja siromaha, čitav jedan inventar fukaramuka i tuge. Lučevi direci pucali su kao ramazanske beščetalame.

Ujutro je osvanulo zgarište.

Crno i ukočeno kao dugačak leš nekakvog džina koji je čitave noći nosio sa crvenim bičevima ognjene agonije.

Stara avlija je bila puna mrtvih ptica.

Možda je u jednom njenom ćošku nekada bio dućan onoga dobrog starca koji je toliko volio Veliudin - pašu Čer­keza, seraskera vilajetskog i neprijatelja Fra Grge.

 

Gore na spratu bila je divanhana na kojoj su, možda, nekada davno akšamlučili i šenlučili rovašni Morići i po čitave noći kenčijali sa smiješnim i nesrećnim Đerzelezom.

Izgorjela je za jednu zimsku noć crvotočna velika kutija usred čaršije.

Izgorjela je kutija koja je vijekovima pod svojim crnim poklopcem okupljala putnike i namjernike.

Turke, Grke i Latine. Kiridžije i kavgadžije. Kekeze i nakaze. Čauše i fratre. Hodže i hadžije.

Ljude koji su putovali svijetom za bogatstvom i trgovi­nom, i nesrećnike koje su po svijetu vukli mračni i strašni nagoni.

Te tihe zimske noći izgorio je Kolobara han.

Ništa se ne usiječe tako jasno u pamćenje kao sjećanje na veliki požar u noći.

U nekim novinama odštampana je čirulja jednoj rijetko­sti. Izgorjela je jedne noći iza dobro osiguranih zamandaljenih kapija...

Iz bedekera je istrgnuta stranica o mravinjaku, gdje se godinama i danima zacjenjivalo, ucjenjivalo, procjenjivalo i cjenkalo, dok gust kiseo dim nije odnio sve u bescjenje...

Ovo je pomen ogromnoj kamenoj šatri izobilja, šarenila i asortimana, razapetoj od Bajazidovog mejdana do Mahmud-pašinih mahala i Nuri Osmanije. Ovo je pomen tvrđavi jednog mentaliteta, gdje se trgovalo dugo i iz ubjeđenja, novcem, robom, grimasama i zakletvama.

Kolika je cijena stvarima koje se više ne mogu napraviti!

Dobri, stari teatar, čiji su klovnovi sa istorijskim zakaš­njenjem na svojim ubogim trapezima pehlivanili preživjelu levantinsku varijantu prvobitne akumulacije, odolijevajući falangama ljupkih prodavačica i utvrđenih cijena moćnih savremenih robnih kuća, izbjegavao je jednostavnu i tihu smrt u banalnosti regulacionih planova i urbanističkih zah­tjeva savremene metropole i nestao u posljednjem uzbudlji­vom spektaklu zapaljenih kulisa.

Požar je uzbudio milion ljudi kao u zlim noćima strašnih zemljotresa, velikih strava, ratova, Konstantinove smrti i Fatihovog trijumfa na bijeloj kobili.

Siroti Sulejmani, Avrami i Antigeni koji su još sinoć u pet do sedam trčali do ćoška da vam se još jednom zakunu, doživjeli su reprizu Hjustonovog "Blaga Sijera Madre" i ostali izbezumljeni i blijedi u traganju za požutjelim polica­ma "Uniona", "Rosije Fonsijer", "Anadolu Sigorta", "La Nasionala" i "Asikuracioni đenerali"...

 

Siroti poreski obveznici, što su na domak "atomskog blagostanja" godinama drhtali od "Meseršmita", "Lankestera", konkurencije, policija, MIG-ova, nuklearnih bombi, Marsovaca i letećih tanjira, preživjeli su konvencionalno uništenje svojih običnih malih sreća u plamenu jednog klasičnog istanbulskog požara bez nade i hepienda.

Šetnja po Zlatnom rogu je završena. Na izlazu treba predati kartu.

Neko će reći da je Zlatni rog lijep samo u proljeće. Drugi, opet, ujesen. Treći zimi.

U stvari, on je ružan i ljeti, i zimi, i ujesen, i u proljeće. Ali je u isto vrijeme i uvijek lijep, ali samo predveče.

Danju je ovaj zaliv ogroman rov, pun ustajale vode po čijoj se ivici nahvatao život žut kao mahovina.

Noću, na mjesečini, ovo je kič, turistička reklama i ono "rado te se sjeća..." na razglednicama.

U ponoć, bez mjesečine, ovo je strašilo i cmi bodež u leđima Evrope.

Popodne ovo je dugačka Čukarica, puna dokova, lađa i otpadaka.

Lijevo – obala prodavača i preprodavača.

Desno – mahala puna čučavaca i leblebija po kojoj se suši ovčetina, dime nargile, trešte gramofoni i pljušte šamari.

Samo pred sunčev zalazak ovo je zlatan mač na crvenoj vatri.

Samo nekoliko trenutaka svakog dana ovo je Zlatni rog.

 

PANAĐUR U PORTI

 

Portu ispuni graja. Tušta i tma danguba bogomoljaca, sindikalaca i nedjelj­nih izletnika vrzma se u dubokoj ljubičastoj sijenci kule što je vo vremja ono starostavno "u slavu svetog oca Jovana Rilskog i majke Božije" podiže Dušanov feudal i prosevastator Hrelja, gospodar Strumice i Melnika, koji po Vuku, kao Relja Krilatica u junačkom desetercu statira uz Marka i Miloša.

U truhlom ćepenku zgnječenom ispod drevnih zidina manastirske kule, čiji je sat davno prestao da pokazuje doba dana i doba noći, sa čijih su vrhova nestale straže koje su u dugim i mrklim ponoćima balkanskim osluškivale topot janičara i hod krdžalija; ubogi crni oci iskrpljenih dotrajalih mantija krčme brojanice drvene i staklene.

Krčme kalendare crkvene i svjetovne, sličice i ikone, vozni red, čirake i prospekte "Balkan-turista". Svijeće vo­štane i karte dopisne.

Legenda kaže:

Ovaj manastir osnova sveti Jovan Rilski, koji se rodi godine gospodnje osam stotina sedamdeset šeste.

Od malena ostade siroče i, kako biješe sklon samotinji, ode u planinu. U planini bio je Boboševski manastir svetog Dimitrija. Tu provede u molitvama i razmišljanju prve godine svog monaškog života.

Legenda kaže:

Pustinjak Jovan boravio je na Perniku i Vitoši, i onda otišao u tamnu planinu Rilu. Tu se posvetio postu i molitvi i tu podiže malu crkvu.

Uskoro se proču među narodom ovaj sveti pustinjak i od tada silan svijet dolazaše k njemu:

Legenda kaže:

Carevi i kraljevi, mađarski i vizantijski, razvlačiše mošti blaženog, od Bele Trećeg do Isaka Angela i od Trnova do Grana.

Vladislav Gramatik, učenik Konstantina Filozofa, geo­graf i prepisivač "od Novoga brda" ostavi u našoj knjizi i pismenosti pažnje vrijedan opis toržestvenog prenosa moštiju mučenikovih u hram koji obnoviše tri brata Joasaf, David i Teofan, iz sela Granica u kraju ćustendilskom, u zemlji Rumeliji.

Porta ječi od zvuka i talambasa...

"Az živea za ljubav"...

Lagani tango.

Drugarice biraju...

"Pa tamu, pa tamu, što mi piloti"...

Bijeli miševi izvlače horoskop života.

Epolete i kore od bostana, trube i ćemaneta, transparenti i medenjaci – porta podrhtava i rastače se.

Kitnjasti lukovi konaka lome se od vriska. Starodrevno zdanje ječi ranjeno.

Strogo je i pred poplavom nečastivog koji kao da je sve sitne grijehe svih mladih ljudi, sa svih meridijana svijeta prosuo u ovu svetu nedjelju na ovo sveto mjesto. Borija pozva na novu igru, zvono oglasi molitvu... Ćepenak za čas opusti.

 

Vrata malog manastirskog muzeja punog ripida, hrisovulja, portreta, igumana manastirskih i rukovodilaca držav­nih, kamilavki, svetih utvara i psaltira zatvoriše se, tiho i nečujno, za posljednjim gostom.

Iskrzane mantije iščezoše, kako zapisa Camblak (nemir­ni putnik i biograf iz Dečana), u "Kelijama inokom prilepljenim jakože nekaa ptičja gnezda".

U tami ubogih ćelijskih enterijera ćebad od kozije dlake. Dugi časni posti, pasulj i bdijenja. Prodrte crne čarape, brezove metle, umašćeni epitrahilji, paučine i miris užeglih kandila...

Sa čađavog svoda čamu jednog budnog bitisanja prate junaci i kraljevi i carevi pravoslavni.

Lavovi, orlovi, blagovijesti i uspenja.

Helebarde i trake, hiljadu vena kojima teku boje krvi i boje rubina.

Krstovi i stijegovi neustrašivih velikomučenika i vojni­ka, igrarije i snovi davno preminulih majstora i neimara...

Porta se lagano prazni...

Tama nije došla iz daljina sa čaira balkanskih i derbenta rodopskih.

Ova noć u porti nije volšebni tamni konačar iz klanaca i bogaza starih hajdučkih planina okićen toplim krpicama sna.

Kao da ovu noć lukavo domame zvona sa svih tamnih zvonika i mrak pokulja iz konaka, mutvaka i budžaka, manastirskih – ljepljiv i crn;

poteče mlazom sa mazgala i kula starostavnih – vlažan i ljut;

izmili iz svakog znaka apokrifnog – mehak i ljepljiv;

procuri iz nabora riza kaluđerskih – crvotočan i mrk.

Tada neki nevidljivi časovnik iznad naših glava otkuca­va nerazumljive sate.

Ugase se promukli zvuci napuklih smeđih čalgija, tupana i zurli panađurskih.

Umor se spusti na žute širite podoficira neumornih igrača, maznih rospija, civila i vojnika, čitavog jednog ma­log svijeta u prazničkom ruhu među korpama paprika i patlidžana.

Sipljivi motori starih kamiona najavljuju tugu rastanka. Tama opoje visoke trave i otruje sve ptice u letu. Stijene se usprave, ohlade i nestanu u planini. Četinari dozivaju zelenim rukama nebo. Potok se uplaši, pobjegne i zaključa u svoje dno.

 

DŽAMBAZ - TEPE

 

Lamartin je krenuo na Orijent da zaboravi Elviru – Loti da nađe Hatidžu.

Loti da izmišlja novu vjeru – Lamartin da zaboravi staru.

Lamartin da rješava istočno pitanje – Loti da postane istočnjački princ.

Lutajući svijetom "...sa štapom u ruci i torbom na leđima na raskrsnici divnih vjerovanja prošlosti i strašnih neizvjes­nosti u budućnosti", prije nego što je prošao zemlju u koju je "istočnjački Vašington", Miloš, uvodio slobodu i pandure, Lamartin je vidio Plovdiv, ove uske, kaldrmisane sokake, džambaz-tepeta i sahat-tepeta i zavolio ovaj "... skromni, blag, trudoljubivi i prema svojim sveštenicima pun poštovanja..." – bugarski narod.

Otmjeni i umni poklonik Kristovog groba, kome hadžiluk nije umanjio rezignaciju, sjedio je na divan-hanama gospodske kuće na sedmom brijegu razmišljajući o Orijentu, "...tako besplodnom za narode koji na njemu žive, za carstva koja na njemu tavore, a tako bogatom za blijede i umorne putnike iz Evrope".

Ostavljajući Balkan, zadivljen je zastao još jednom pred Ćele-kulom pozdravljajući pogledom i srcem "te junake čije odrubljene glave stoje kao biljeg nezavisnosti njihove otadžbine", i zažalio posljednji put što se vraća među prosvjećene...

"Toliko su varvari azijski i evropski bili izvanredno dobri prema nama..."

Uzalud je htio da stiša sumnje, zaboravi voljenu ženu i napiše ep "ogroman kao priroda, zanimljiv kao srce ljudsko i visok kao nebo..."

Neko se nekog uplaši i dan pobjegne na dno rijeke.

Noć obavija crnim platnom sedam bregova u Plovdivu, kao u Rimu, kao u Istanbulu.

Noć oslijepi sva stakla.

Popadaju svi kapci i sve roletne na dućanima, kontoarijama i robnim kućama pred kesicama arpadžika i "Vima", pred cicom i krepdešinom, pred kioscima, šankovima i tez­gama...

Mrak ugasi svjetlo nad vodama.

Zasijaju samo ulazi plovdivskih bioskopa na čijim pla­katima u tri boje i u dvojnim redovima marširaju mornari baltičke, crnornorske ili dunavske flote sa uvoznim harmonikama domaće proizvodnje, i pjevaju pjesme o rodini, ljubavi i bratstvu.

Na ekranu bucmasta ljepotica s pletenicama i visokom štiklom puna dva sata spremo odolijeva udvaranjima i laska­nju lokalnih aparatčika i lijenština, čuvajući do kraja pred­stave svoje malo čedno srce za smjelog trakstoristu s najviše trudodana.

Svi bilansi su završeni i sve norme prebačene...

Posljednji čorbadžiluk dotrajava na posljednjem brijegu Plovdiva.

Svjetlost se skriva od mraka u ispucane cilindere malih petrolejki, u crne mutvake i hajate dokusurenih čorbadžijskih konaka i magaza.

Potamne džombaste avlije i kapidžici, počinju samotna noćna bdijenja jermenskih, grčkih i bjelosvjetskih starica koje su, ko zna čijom voljom, odakle, i kuda, i kako, i zašto, zalutale u ove fukarske odaje pod doksatima, zajedno sa svojini žutim mačorima, ikonama i vjenčanim slikama...

Nekad se u ovim konacima i magazama namicalo, i sticalo, zrno po zrno zrnilo, kamen po kamen kamenilo, kap po kap kapalo, titizilo i džimrisalo, rovašilo i cicijašilo, kat po kat, para na paru, dan za dan, dok i smrt za vrat.

U žutim carigradskim sanducima truhnu im stare foto­grafije i davna sjećanja na Istočnu Rumeliju, Bogoridis Aleko-pašu-fanariota istanbulskog, guvernera hiršćanskog i vazala turskog.

Umiru sjećanja na paradne ulaske kroz gradske kapije fićfirića i potporučnika austrijskih i pruskih sa akselbenderima i peruškama, Batenberga i Koburga, potonjih kneževa i potonjih careva bugarskih.

Na ovom brijegu ima noći za cijeo jedan grad, za čitav jedan svijet...

U deset sati nigdje žive duše. Jedan pjesnik je rekao:

"...U deset sati sva djeca su napravljena, u deset sati sve žrtve su poklane..."

Marica protiče i šumi Marica, sredinom grada, paradna rijeka, kao stara patriotska koračnica, ponosno, zadovoljno i nacionalno, zelena i mehka.

Dugovoda lijepa balkanska rijeka kao da se ne uliva u obično more, nego pravo u istoriju.

 

GALIJA POD ĆERAMIDOM

 

Solun.

"Egejski biser", danju je istovar-utovar.

Tesaloniki, Solun, Selanik.

Mahmurluk starih kapetana.

Katarke zabodene kao čiode u nebo.

Nostalgije tajanstvenih dalekih putovanja.

Matrikule, mastika, leblebije.

Krčme i šeš-beš.

Tetovirane ruže, srca, Havajke i nimfe na mišicama mornara.

Osmijesi i suze za palubama koje odlaze.

I s kraja na kraj kule vavilonske i palanke balkanske (i grčke, i turske i cincarske i makedonske, i arnautske) prodaja i preprodaja, aščinice i robne kuće, pente, dekapente, "Blau-punkt" i roštilj, i frčko ćufte, i doner kevap, i jagnjetina pečena i halva ćetena.

I banke, velike i male.

..."I male dragane u kvadratnoj sijenci fasade jedne banke, dunje ranke, kruške karamanke..."

I s kraja na kraj duga šarena crijeva sokaka neke čudne balkanske urbanizacije koja kao i da nije drugačije prenošena od kasabe do kasabe, nego se širila stjenicama i epidemijom.

Luka je noću osvijetljena školjka na crnom žalu.

Noću je Solun džinovski splav koji se, gonjen srećnim vjetrom niz Vardar, krišom spustio na obale ovog mora.

Solun je noću stara galija pokrivena ćeramidom. Na njenim jedrima spava umorna matrona bogova, mladoturaka, francuskih generala i srpskih pukova.

Sita od poljubaca – malaksala od usluga – osiromašila od požara.

Sjeća se samo da nije bila "ni nevina, ni tanka" kada je došla lađa francuska.

 

I noćas još pamti Mikru, Zejtinlik, srpske borce, poali d'Orian i čedne junake u šajkačama koji su u noćima solun­skim, na istrzanim krilima frontaškog sna prelijetali sve tri vojske moćnih careva i mjesecima i godinama dolazili u Šumadiju i na Moravu, svojoj kući bijeloj; proklinjali rov i žalili za ratovanjem u Mačvi, "kad poginulima nije odmje­ravano mjesto gdje će počivati njegovo tijelo i kada je njihov pogled na umoru gledao nebo cijelo".

Sjeća se:

sanjali su svoja sela ravna i u zatišjima sadili lijehe luka i paprike;

na domak bugarskih topova, s večeri sjedjeli u svojoj "bašti";

ginuli, pravili česme u hladu velikih bukava Sultanije Kulbeleri;

voljeli Francuze i zajedno s njima umirali od njemačkih haubica.

U uglovima hrastovih lajsni solunskih dućana fotogra­fije vojnika sa nakarminisanim usnama i cvijećem u ruci. Uokvireno zeleno lice oko lažnih crvenih cvjetova. Plavo akvarelisane oči četvrtastog podoficira i žute čauške zvjez­dice na ramenima. Ivicama izblijedjele nezgrapne posvete i datumi. Nad konjanikom ukrašene ratne zastave u boji i kliktavi orao u letu nad šapkom.

U gladnim mediteranskim ćor-sokacima iza beaz-kula, u uskim izlozima sirotinjskih fotografa periferije, na formatu šest-devet, kunjao je jesenas bubuljičav evzon sa brkovima a la general Pangalos pritješnjen kraljevskim parom u lije­vom i desnom ovalu.

Njeno kraljevsko veličanstvo iz dubina raskošnog hermelinskog dekoltea smješka se na gardistu srdačnim smije­hom njemačke djevojke sa sela.

Kralj je lijevo, umoran i odsutan s monoklom na desnom oku i državnim brigama na umornom čelu monarha. Tri reda domaćih i starih ordena i lenta nekog uglednog pravoslavnog svetitelja.

Dva pješadinca u avijatičarskim kapama čuče na kolje­nima u aparatu od debelog papira sa amblemima kraljevskog ratnog vazduhoplovstva i putuju na vijeki-vjekova modrim visinama Levanta iznad kreveta memljivih gostinskih mutvaka po Epiru, Tesaliji i Trakiji.

Volšebni čarobnjaci periferijskih ulica, skverova i izgu­bljenih balkanskih mahala u crnom plastu iskrpljenih truhlih čaršava.

Opsenari što nedjeljom popodne i subotom dopodne plašljivoj seoskoj djeci puštaju ptice iz smeđih muzejskih kamera i pola stoljeća uporno ruše stroge dvorske ceremo­nijale na radost i diku malih poreskih obveznika i vojnika spretno ukomponovanih (bar jednom u svom hudom poda­ničkom životu!) u državne ambleme, grbove, zastave, ratne (slavne) i obične (svakodnevne), i pantljike (šarene) na glatkoj staklenoj površini starinskih fotografskih ploča me­đu dekorisanim bračnim profilima i anfasima krunisanih glava.

 

Plava svjetla se pale i gase...

"Kit -..."

"Kit - Kat"

"K... - Kat"

Šta je to, "Kit - Kat"?

"Kit-Kat" je bar, kabare, dansing, varijete, "Kit-Kat" je "zvijezda sa Majorke" senjorita Končita del Monte Grande sa kastanjetama, pantljikama, vještačkim grudima i minđušama. "Kit-Kat" su male i velike Liši, Lulu, Lejle, Lole, Lele, Marženke. "Kit-Kat" je ćumez, pajzl, špilja, rupa pored pristaništa. "Kit - Kat" su "...čuveni specijaliteti... najbolja domaća i strana jela i pića... Za što bolju posjetu moli direkcija..."

Ipak otišao sam u "Karavan"...

Neki Nubijac je na podijumu gutao vatru i na kraju je pojeo sablju dimiskiju.

Aplauz.

Poslije su igrale dvije Arapke, pa šest Njemica, pa tri Grkinje, pa opet Njemica, pa jedna Grkinja, pa jedan Arapin, dvije Njemice, pa tri Njemice i dva Arapina i obrnuto...

Neki Čeh obučen kao Meksikanac gađao je svoju ženu noževima i uvijek je promašio. Na kraju je uzeo baklju i zapalio ženu.

Uzalud!

Žena nije uspjela da izgori.

Aplauz.

U loži pored muzike sjedi bogati trgovac sa veoma mladom djevojkom i zabavlja se... Njene oči su zelene kao jezera velikih hidrocentrala. Bogati trgovac mogao bi biti otac mlade djevojke. On bi mogao biti i više nego njen otac. Bogati trgovac bi mogao biti njena majka.

Program je završen.

Truba cvili kao isprebijano kuče.

Ministru su pomogli da ode u toalet.

Neki bivši ministar koji je sjedio sam u loži pojeo je velike količine kikirikija. Sada se čisti od trunja.

U ponoć počinje svetkovina rok en rola.

Ludilo objave doboši.

Trubač leži na podu.

Žiponi zastiru zadivljene vidike...

Jedan mladić je skinuo košulju. Vrhovi djevojačkih cipela dodiruju plafon. Gomila mladog mesa vrti se kao u ogromnom mikseru ograđenom šper-pločama po kojima su islikane neodjevene žene.

Neko je na zidu naslikao Neptuna bez kupaćeg kostima. Trubač se valja po podu... Klavirista krišom jede sendvič...

Nikad mi neće biti jasno zašto se ova igra pleše stojeći.

Noćas su ulice puste...

Nema ni lampaza, ni popota, ni papaza.

Mrtvi su "Odeon", "Beaz-kula", "Olimpos Palas", "Kri­stal", "Floka" i staromodne zavodnice madmoazel dokter i Mata Hari.

U varijeteima nema Francuza, Srba, Senegalaca, Engle­za ni Rusa koji su sedamnaeste ovuda prosipali krv i šampanj i nazdravljali svojoj smrti.

Noćas u baru sjede tri Nijemca.

Neko uvijek putuje na Istok.

Kao vojnik.

Kao turist.

Mornari pjevaju neku pjesmu kao da zapomažu.

Sve pjesme od Bagdada do Gradiške liče na kuknjavu.

 

Bogato uramljenu gojnu ljepoticu u crvenim papučica­ma mazi lepeza presamićene haremske crnkinje šiljatih fon­tana, u fontani bazen, u bazenu zlatne ribice. U desnom uglu ime i prezime majstora, datum...

Smeđa stujardesa sa Kasandrovog plakata neodoljivo preporučuje da holandskim superkostelješnima otputujemo odmah u San Francisko, Buenos Ajres, Hongkong, Kairo, Pariz, London, Beč...

Noćas su sa prastarih ljubičastih tapeta padale otrovane muhe.

Mornari plaćaju.

Na rasprodaji ljubavi kupuju djevojke i odlaze...

Talasi na modrim krpama odnijeće pustolove, galije i luku u daleke tamne dubine Egeja, u najplavlje plavo srce najstarijih voda i pjevati im do kraja ove noći serenade.

Samba dočarava krajeve i mora koja, možda, nikada nećemo vidjeti.

U ponoć se oglasi mjesec, izbrijan, bahat i zadrigao kao bogati trgovac iz Smirne, prošeta nebom Trakije kao svojom čaršijom, pogasi sva svjetla u svodu, obljubi jednu po jednu sve male zvijezde i zaspi sam na bijelim dušecima Kajmakčalana.

Ostane samo trag njegovog žutog mirisa.

I prati nas odavde do fajronta.

 

PUTOVANJE PO BESMISLU

 

Vozimo se na auto-stop...

Putevi gospodnji su asfaltirani.

Iz pješčanog mora rastu granitne stijene arabljanskih bregova. Vrhovi crvenog kamenjara nižu se monotono i dugo kao pobožni psalmi ispisani nevještom rukom nekih davno preminulih arhanđela. U užarenim pećinama ovih bregova gnijezde se demoni. Neko je rekao da vrhovi ovih brda liče na krijeste pijetlova. Nebo je mjesecima plavo kao čelik arabljanskih mačeva. Šteta što Rakić nije vidio zalazak sunca na Džebeli Silbalu.

Dvije beduinske žene sjede u šoferskoj kabini. Jedna od njih je mlada... Njihove odežde su crne kao grijeh.

Na sjeveru je velika pustinja El Bahar Bil Maji. Na jugu je okean crvenog pijeska i kovnica ljutih vjetrova. Na sjeveru su karavanska bespuća i satanski vilajeti za pripovjedače bajki. Na jugu je strašna zemlja Hadramaut.

Oaze su ležale kao čiode zabodene u žuto platno pijeska. Mali, smeđi šatori, mlijeko i meso od kamila, beduini, buljuci golišave djece i vizija beskonačnosti koja počinje na pragu šatora... Jedna oaza u Arabiji liči jedino na jednu drugu oazu u Arabiji, i to naročito u podne. U podne nastaju orgije svjetlosti i sve se pretvara u usijane bijele i žute linije.

Nekada su ovuda vodili stari trgovački putevi Istoka...

Mudri car Solomon slao je svoje bogate karavane u basnoslovnu zemlju Orif. Daleko na jugu vladala je lijepa Belkis Makeda, ljupka kraljica od Sabe. Carstvo Pamira ujedinilo je Arape u borbi protiv Rima. Vojske nomada vodila je čudesna ljepotica Zejnab...

Granice između civilizacije i varvarstva leže duboko zakopane u pijesku pustinje...

Džezirat el Arab – znači ostrvo Arabljana.

Kamion obilazi litice Džebeli Rahmeta. U kamenjaru ovoga svetog brda sreli su se praotac Adem i pramajka Hava.

Protjerani iz raja zbog nemorala i učestalih krađa sa privatnog posjeda Gospodnjeg, naši nesrećni praroditelji lutahu svijetom jalovo i dugo. Odvojeni i napušteni, bez blagoslova Gospodnjeg i bez socijalnog osiguranja, potuca­hu se obalama nepoznatih mora i okeana. Poslije dvjesta godina odvojenog života, još relativno mladi, sretoše se na padinama Džebeli Rahmeta i počeše da žive nevjenčano. Pramajka Hava izrodila je mnogo djece. Među njenom mno­gobrojnom djecom bilo je i kriminalaca. Život je tada u Arabiji bio prilično težak, pošto još ne biješe pronađen petrolej.

Italijani bi na ovom svetom brijegu podigli crkvu, Amerikanci bazu, Francuzi hotel, a Libanci kockarnicu. Bugari bi ovdje sagradili veliki naučni institut za borbu protiv zagraničnog sujevjerja. Turci bi po običaju podigli karaulu a Beograđani bi otvorili kafanu "Kod prvog grijeha". Arabljani nisu podigli ništa.

Neki dan sam se poklonio sjenima naše pramajke Have. Njen grob je u Džedi i dugačak je osamdeset aršina. Tako je zapisano u knjigama starostavnim.

 

Njen grob je jedini spomenik kulture u drevnom primor­skom gradu Džedi. Na sva tri njena turbeta položio sam smjerno stručak pustinjske mahovine.

Niko ništa nije umio da mi kaže o grobu Ademovu. Njegovog groba nema. Kada bi postojao, diplomati bi tu polagali vijence i o praznicima bi vojna muzika svirala monarhističke marševe prožete religioznim osjećanjima. Svi teolozi svijeta dolazili bi ovamo da se poklone. Musli­manska braća i Hrišćanska zajednica mladih ljudi naizmje­nično bi čuvala počasnu stražu. Tu bi se održavali festivali bogoslovnih horova i popovi bi se pelcovali protiv darviniz­ma. Možda bi nekom arheologu pošlo za rukom da i ovdje nešto ukrade.

Ademovog groba nema...

Lijevo, na jednom brežuljku, bio je mauzolej. Na tom slavnom i pobožnom mjestu Kabil je ubio Habila. To je deseto, možda dvanaesto, mjesto na kome se odigrala ova nezaboravna biblijska melodrama. Zahvalno potomstvo po­diglo je na svakom mjestu po jedan dostojan spomenik nesrećnoj braći.

Kamion se zaustavio... Mlađa beduinka traži toalet.

Sunce napada ljude.

Sunce i pustoš su sudbina beduina.

Putevi Gospodnji su puni benzinskih pumpi i servisnih stanica.

Aramko, Mobiliol, Šel...

Stare turske hanove po drumovima zamijenile su auto­mobilske stanice na autostradama romantičnih drumskih razbojnika, koji su nekada napadali usamljene putnike i karavane, više nema. Zamijenile su ih velike međunarodne kompanije koje napadaju čitave narode. Hajdučija se polako sa carskih džada preselila u međunarodnu politiku.

Kamion uzima benzin...

U oazi se prodaju pepsi-kola i koka-kola, kili-kola i veri-kola.

Kiti-kole je nestalo.

Nebesa dave zemlju i prosipaju žar po mutnom vidiku. Kamen se raspada i pršti i sve se pretvara u pepeo.

Na početku i na kraju svake priče o Arabiji stoji pustoš i ništavilo.

Putujem po svijetu noseći zablude i naivne slike iz djetinjstva.

Još kao dijete gledao sam u ogledalu jedne sarajevske berbernice sliku oaze. Oči su mi dugo bile pune boja sa litografisane šarene laže. U sredni je bio bunar. Na slici su bile tri ili četiri palme. Šeik je sjedio na mehkim dušecima. Šeik je bio lijep kao Ramon Novaro. Okolo je cvjetalo mirisno cvijeće. Pored bunara poigravao je bijeli arapski konj. Njegove uzde bile su zlatne. Jedna neodjevena žena udarala je u daire. Ostale neodjevene žene jele su hurme.

Jedna neodjevena žena je bila plava i sjedjela je nepristojno. Na slici je bila noć. Mjesec je bio žut kao kifla.

Poslije mnogo godina nestalo je jedne šarene iluzije sa litografije u ogledalu sarajevske berbernice.

Oaza je groblje benzinske buradi.

Sivo, prašnjavo lišće neke pustinjske travuljine pokriva kameni otvor bunara. Šeika nije bilo. Nije bilo ni neodjevenih žena. Čovjek nigdje tako intenzivno ne misli na neodjevenu ženu kao u pustinji. Nije bilo ni bijelog arapskog konja sa zlatnim uzdama. Bile su samo tri ili četiri palme. Očerupane i ružne, štrčale su u svodu kao ogromne nagorjele metle kojima se čisti džehenem. Jedan arabljanski vojnik vršio je nuždu iza olupine nekog napuštenog automobila. Mjeseca nije bilo.

 

Pred benzinskom pumpom pored oaze sjedjela su tri beduina. Pili su zeleni marokanski čaj. Jedan je bio razgovoran, zvao se Abdalah i radio je neko vrijeme u Dahranu kod Amerikanaca. Sada se ponovo vratio nomadskom živo­tu. Kod Amerikanaca je naučio engleski i mrzio je gospodina Dalsa.

Rekao mi je da u njegovoj zemlji ne postoji politika. Mjesto ustava postoji Kur'an, mjesto parlamenta šerijat, mjesto politike monarhija. Prije četiri godine uveden je budžet. Dotle je zemljom upravljao stari kralj sa svojom djecom.

Abdalah je u svojoj političkoj bašti njegovao dva kulta. Kult ljubavi prema Gamalu Abdel Naseru i kult mržnje prema Davidu Ben Gurionu.

Vjerovao je da je Allah poslao Nasera i da je Dals izmislio Jevreje. Njegova ljubav je prelazila u obožavanje, a njegova mržnja u histeriju. Između ljubavi i mržnje nije bilo mostova. Kad i Arapi ne bi bili semiti, njihova mržnja prema Izraelu bila bi antisemitizam.

Vojnik je obavio nuždu i pojavio se iza olupine napušte­nog automobila.

Abdalah je prestao da govori o politici.

Sumrak me zatekao stotinu kilometara južnije. Sunce se razbilo kao žumanjce na beskrajnoj platni usijanog pijeska. Ispratio sam ga psovkama nedostojnim čovjeka.

Putevi Gospodnji ostali su pusti i ružni kao zemljopis.

Noć se spustila naglo i sa svih strana. Bilo je oko mene sve ljubičasto.

Na nebu su se pojavile zvijezde, krupne i tople kao pilići.

 

KAMEN CRNOGA SJAJA

 

Pijesak oko mene pretvara ove trenutke u vijekove, vijekove i dosadu. Pustinja je obavijena ćutanjem i očaja­njem.

Arabiju je pokrio mrak, gust i neprobojan kao prljava mantija suludih perzijskih opsenara.

U tami nad pijeskom bilo je te noći mraka za čitavih nekoliko svjetova.

Putujem iza kolone beduina...

Daleko na istoku ostala je Džeda sa svojim neonskim svjetlima i mračnim dugačkim sukovima punim Čerkeza, japanske robe i pečenih jarećih glava.

U malim dućanima probisvijeta mogu se kupiti trave koje liječe od ujeda kobre, zapisi protiv urokljivih očiju i paradna admiralska uniforma nekog kineskog imperatora.

Ko zna kakve su sudbine i tamni nagoni za srećom doveli one hiljade mjenjača, torbara i bogoiskatelja čak iz Buhare i Taškenta. Neko je rekao da će Džeda jednog dana prestići Los Anđeles ili Floridu. Noćas mi je, izgubljena daleko u mraku, ličila na gizdavu istočnjačku galiju punu molitava, začina i hodočasnika.

Kamile su zatim koračale prema zapadu...

Do zore ćemo stići u Mekku, "kraljicu gradova".

U kravanu su neki trgovci iz Basre i nekoliko mršavih poklonika iz Maroka i Libije.

Dvije Marokanke su otkrile svoja lica. U gluhom pej­zažu njihove oči su sijale umjesto zvijezda.

Beduin koji je jahao pored mene bio je čitavo vrijeme mračan i crn kao da je neko preko njegovog lica prosuo flašu jeftinog crnila.

Pred ponoć smo došli u neku oazu čijeg se imena više ne mogu sjetiti.

Oaza u pustinjama obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nerazumljive rečenice nekog gnjavatora.

Kafedžija, koji je imao nekoliko klupa i džezava, bio je suhonjav, i fanatik.

Stari ruski samovar, reklama neke italijanske fabrike automobilskih guma, četiri ili pet stravičnih stabala koja su podupirala sparušene zvijezde – bili su jedini inventar ove izgubljene oaze.

Beduini su dugo čučali ispred stabala palmi i poslije su tražili vode.

Žene su bile izdvojene. Jedna je bila krupna i crne trepavice svojih čudnih očiju obarala je pri svakom pogledu mome.

Poslije sam i ja čučao iza palme i platio za lonac žute pustinjske vode pola dolara.

Ne znam koliko je bilo sati kada smo krenuli dalje.

Vrijeme u pustinjama nema nikakvog značaja.

U pustinjama ništa i ne počinje i ništa se i ne završava.

U daljini je ostalo more. Jedan albatros kružio je jučer izgubljeno... Možda je čak sa Sumatre doletio na obale ovog toplog mora. Sjetio sam se Crnjanskog i Cvijanovićeve knjižare.

Opet smo putovali kamenjarom oivičenim satanskim pejzažom arabljanskih bregova.

Predjeli su plašili putnika kao čudovišna neka scenogra­fija koju je napravio Salvador Dali.

 

Granice između legende i stvarnosti ovdje su sasvim izgubljene.

Svuda na Istoku legenda je uvijek zamjenjivala istoriju. Naša istorija imena i datuma istočnjacima je najbolja potvrda nemoći i jalovosti naše fantazije.

Beduini su spokojno spavali na svojim kamilama.

U zoru smo naišli na prve policijske karaule na prilazima Mekke.

Sanjivi stražari u burnusima dugo su zagledali svežanj pasoša. Jedan stražar imao je dugačku srebrnu kamu. Njegov pogled bio je naivan kao vjeronauka.

Poslije smo naišli na još četiri karaule u kojima su stroge straže kontrolisale imena i vjeru hodočasnika, brinući brigu da nijedan nevjernik ne prekorači prag Svetoga grada.

Dvojica beduina su čitavo vrijeme pjevušili. Maloprije su recitovali neku staru arapsku baladu. Grlenim glasovima veličali su ljepotu i preimućstva svoga nomadskog života u slobodi.

"...Beduin ima svoj burnus koji mu stoji ljepše nego ikakva kraljevska kruna ukrašena biserom i draguljima... Beduin ima svoga konja koji je brži od svake ubojite strijele... Beduin ima svoj lahki šator koji mu u pustinji zamjenjuje basnoslovne borce... Beduin ima svoju divnu pjesmu koja je uzvišenija i ljepša od svake molitve".

Tako je zapisano u nekoj knjizi.

Možda zaista i ne postoji na svijetu narod koji je toliko zaljubljen u riječi i ljepotu svoga govora kao Arapin.

"Ljepotica Arabije", "Kraljica gradova" i "Sveti grad Ćabe" ležao je opkoljen visokim stijenama i pećinama čudo­višnog oblika. Izdaleka je mogla biti i šarena filigranska kutija puna starinskih adiđara koje je neka džinovska ruka sakrila u srce pustoši.

Nekada je bila drevno arapsko svetilište i centar bankar­stva i bluda za sve arapske ljude od Nila do Perzijskog zaliva. Njenim tijesnim ulicama punim usijane vlage prolazili su stoljećima bogati trgovci iz Bagdada, isposnici iz Hadramauta, pjesnici iz Damaska i Samarkanda, pripovjedači bajki iz Basre i Same, bludnice sa Sumatre i Malaje.

 

Svetkovine su trajale nedjeljama i karavane su donosile voće iz Sidona, začine iz Kalkute, snijeg sa Libana, svilu iz Šangaja.

Najbolji stihovi, recitovani na ovim festivalima ljubavi, ispisivani su na pergamentu i vješani o sive zidove drevnog Ibrahimovog svetilišta.

Dani su prolazili u trgovini i svađi, a noći u strasti i poeziji...

Fasade gospodskih mekelijskih kuća bile su pune balko­na i mušebaka koji su zbunjivali svojom ljepotom i zapre­pašćivali strpljenjem starih, davno pomrlih majstora.

Zagledan u ljepotu toga drveta povjerovao sam u vječ­nost ljudskih ruku.

U prolazima, uskim i tijesnim kao u sokacima oko Straduna, bilo je mnogo siromaha, mačaka i aščinica. Miris čudovišnih začina lebdio je oko munara i miješao se sa glasom mujezina i molitava.

Lijevo i desno bili su pokriveni sukovi puni trgovaca, švajcarskih satova, njemačke mašinerije, francuske kozme­tike i pakistanskih probisvijeta i isposnika. U dubini grada, na izmaku svih mekelijskih sokaka, bio je crni kamen Ibrahimov.

Moj prijatelj zvao se Abdel Rabim Hadi ibn Mohamed Ali... ili nekako slično, i nije imao kadilak.

Abdel Rabim nije imao neko određeno zanimanje. Ba­vio se čitanjem molitava za spas i pokoj duše mrtvima i donošenjem vode za novac živima.

Gole i surove pećine zatvarale su grad. Julskih dana i noći i u Mekki je bila nesnosna vrućina.

Vodovod je gradila neka ljepotica Abu Zubeida, ćerka ili žena (više se ne sjećam) Haruna al Rašida, kalifa bagdad­skog i gospodara pravovjernih, za oprost od grijeha i mir duše svoje i svojih mnogobrojnih predaka i svojih mnogo­brojnih potomaka.

Uokvirena vijencem golih granitnih stijena, zbijena u smeđu dolinu, bez travke, cvijeta i zelene grane, Mekka je ličila na ogromno ognjište puno vrelog pepela.

Noćivao sam desetak noći na ulicama usijanog grada kao i hiljade Indusa, Sudanaca i Pakistanaca.

Hasura prostrta na pijesak pružala je mnogo više kom­fora u kakvom bezimenom prolazu ili pred trijemom nekog starog trgovačkog zdanja, nego hotelska sobica, zagušljiva i tijesna, sa dvadesetak gostiju na gomili.

U Svetom gradu Arabije hotel je iluzija i komfor predra­suda razmaženog Evropljanina.

Jedne užarene noći, dok sam tužno i besposleno gledao u svoje kicoške kožne kofere kupljene negdje na Terazijama, čupkao bradu i razmišljao o besmislenosti napornih puto­vanja, upoznao sam Abdel Rahima Hadi ibn Mohamed Alija koji nije imao kadilak i koji nikada nije čuo za Molotova.

Ima zemalja u koje ne treba ići sa koferima. Ima krajeva svijeta u koje treba otputovati sa džakom i sa bisagama. Jedno iskustvo više, jedna predrasuda manje.

 

Abdel Rahim je naučio da izgovara ime moje zemlje i mi smo postali prijatelji.

Dvadeset godina i šest zlatnih zuba, visok crnomanjast, u inostranstvo nije putovao, od veneričnih bolesti nije bolo­vao, bradu i brkove brije i osobenih znakova nema...

Abdel Rahim je znao napamet sve sokake, prolaze i dućane ovog drevnog grada što ga osnova i podiže naš časni praotac Ibrahim.

Znao je gdje u svako doba dana i noći može pronaći "česterfld", engleski keks u originalnom pakovanju, egipat­sko voće na oku, bajerov aspirin, japanski kompot i holandsko mlijeko u konzervama.

Znao je, osim toga, čija je koja kuća u gradu, gdje je Kabil ubio Habila i kako se zove sadašnji predsjednik Sje­dinjenih Američkih Država.

Sporazumijevali smo se nekim čudnim jezikom koji nikada neću moći da objasnim. Naš jezik bio je sastavljen od riječi italijanskih, engleskih, francuskih, riječi internacion­alnih i prstiju bosanskih i arapskih.

Jezik naš nasušni bijaše nazivan i prost kao u davna vremena našeg praoca Ibrahima.

Abdel Rahim je znao napamet desetine imena holivudskih starova na neviđeno, i bio je zaljubljen u Džejn Rasel. O njoj smo pričali dugo u zvjezdanim pustinjskim noćima dok su po ulicama oko nas krotko mrijuckali bradati induski hodočasnici izmučeni postom i molitvama.

Njenu sliku isječenu iz nekog starog "Lajfa" nosio je Abdel Rahim u jednom džepu svoje prostrane galabije pored ćitaba i hamajlija koje su ga čuvale od urokljivih očiju zlih duhova. Saznao sam, dalje, da je u njegovoj zemlji zabra­njeno slikarstvo i vajarstvo, da nema igre, pjesme ni muzike, da je zabranjen svaki alkohol i da je zabranjena svaka kocka.

U njegovoj zemlji niko nije čuo za antabus i plavuše su na velikoj cijeni.

U Allahovoj državi jedine su razonode njegovih poda­nika duge molitve i česti požari.

Sjetih se, danas slučajno, jednog malog hadramevtetskog princa koji je letio zajedno sa mnom u istom "vajkauntu" iz Kaira. Mali princ je u avionu čitavo vrijeme pjevušio "Arivederči Roma" i pokazivao mi fotografije napuljskih prodavačica. On uči u Italiji podoficirsku školu i jednog dana će u svojoj zemlji biti admiral, ministar i konzul.

 

Ali mali hadramevtetski princ je tužan...

Za vrijeme svoga školskog raspusta neće moći u brdima svoje zemlje da pjevuši "Mambo italijano", ni da pušta svoje omiljene gramofonske ploče, ni da se oženi svojom ljublje­nom napuljskom prodavačicom. Nosiće bijele čaršafe mje­sto šarenih ljetnjih košulja kupljenih negdje na Via Veneto i moliće se u džamiji. Umjesto Katarine Velente slušaće stroge glasove starih sveštenika i biće jednoga dana admiral, ministar ili konzul u svojoj žarkoj domovini.

Stvari, ipak, nemaju onakav izgled kakav bi željela njegova mala prinčevska duša i kako je to nekada davno i naivno mislio jedan naš ambasador koji je proučavao tugu malih princeza sa Jonskog mora.

Moj prijatelj Abdel Rabim učio je neku srednju teološku školu i spremao se za sveštenika.

Naučio je more dova napamet i ispostio pola svojih dana.

Želio je da jednoga dana postane hodža, ali se ovdje na Istoku ne može živjeti od čiste religije, kao što se na Zapadu ne može živjeti od čiste umjetnosti.

Želio je da postane automehaničar i da šeicima popravlja automobile, ali za to je dockan i daleko.

Odlučio je da postane vodonoša i da čeka dok i u njegovoj avliji ne procuri nafta.

Dotle će čitati molitve za mir duša mrtvih. Već satima sjedim na vrelom pijesku. Svijet je polahko pristizao...

Telal je još jutros objavio da će tačno u podne biti izvršene kazne na prostranom trgu pred ulazima u sukove velike čaršije.

Podne je prošlo odavno...

Pojavila se, najzad, omalena, kratkovida prilika uvijena u bijelo. Šeik!

Na kratkom putu od limuzine do uzvišice pred bakalskom radnjom pratili su ga buljuci djece. Ogledao se ovlaš u prozorskim oknima dućana, polako se okrenuo prema gomili i nešto progunđao.

Policajci su prišli. Jedan policajac vukao je veliku tašnu punu papira.

Dugonog, krupan čovjek u policijskoj bluzi užurbano je sortirao motke, batine, štapove i ostale instrumente u službi mjesne pravde.

Nebo je bilo bijelo i prašnjavo.

Iz izloga neke radnje ravnodušno su zurile mrtve oči zvaničnih portreta.

Šeik je dugo tragao po skrivenim džepovima svoje bijele galabije. Svi smo gledali u njega. Zavirivao je predano i dugo u sve lavirinte svoga gornjeg i donjeg veša.

Najzad je izvadio naočare za sunce.

Kožna torba se otvorila i počelo je sređivanje admini­stracije. Gomila zvaničnih papira prosula se u pijesak. Poli­cajci su čučali uokolo i tragali, odvajali i sređivali akta. Šeiku su donijeli limunadu. Šeik se nešto bunio. Donijeli su mu slamku. Policajac je izvukao iz gomile cedulju koju je tražio. Šeik je promijenio naočare. Čitao je polahko. Ništa se nije čulo. Publika je protestovala umjereno. Šeik nije povisio ton.

 

Dugonogi u policijskoj bluzi prišao je i salutirao propi­sno. Šeik je odgovorio na pozdrav i izvršio inspekciju šta­pova, pažljivo.

Šeik je ponovo nešto čitao i dvojica osuđenika koji su bili vezani istim lancem lijeno su ustajali. Gazili su preko svojih drugova kojima je bilo teško da se pomaknu. Jedan osuđenik je posrnuo i povukao drugoga. Svi smo se smijali. Prizor je odjednom izgubio svoju ozbiljnost.

Vezani su prišli uzvišici i okrenuli leđa dugonogom.

Dva policajca su pažljivo pretresala osuđenike. Pošto je ustanovljeno da nijedan nema ispod galabije nikakve druge odjeće do svoje nesrećne lopovske kože, šeik je dostojan­stvenim pokretom umorne ruke dao znak.

Svetkovina pravde mogla je da počne. Motka je izabrana.

Prva leđa su primila prvi udarac. Udarac mlitav i blag. Drugi, treći, četvrti... Peti je bio jači i usmjeren prema mjestu na kome se obično sjedi. Šeik je brojao.

Osuđeni ne zna koliko će udaraca dobiti. To je diskre­ciono pravo vlasti. Ne zna ni dugonogi koji ga tuče. Šeik će, kada bude dosta, novim pokretom ruke dati znak da se batina zaustavi i da je pravda zadovoljena.

Okovani koji je primao batine gledao je u pijesak, siv i nepomičan. Drug koji je bio vezan uz njega zvjerao je uokolo po svjetini. Docnije će se uloge promijeniti.

Četrdeset, četrdeset jedan!

Stop!

Šeik je zaustavio uzvitlanu bambusovu motku u letu.

Pravda je zadovoljena. Starac pored mene mirno prevrće svoj ćilibarski tespih.

Primijetio sam iza šeikovih leđa bijeli bolničarski mantil koji je pod miškom čvrsto držao omanju kožnu torbu kakve su kod nas nekada nosile babice po palankama.

Presuda. Pretres. U pijesak su se spustile dugačke flanelne gaće. Motka.

Dugonogi je pljunuo u šake...

Deset oštrih udaraca sasvim nisko i povratak u gomilu koja čeka svoj red i svoju sudbinu.

Izmlaćeni se u prolazu šetka. Starčić pored mene ostavio je tespih u džep i zapalio američku cigaretu.

Zaboravio sam da brojim. Sada je, valjda, trideset, ili trideset dva.

Iznad naših glava protutnjao je "Ke-el-emov" četvoromotorac. Džeda, Kairo, Atina, Rim, Pariz – Foli Beržer. Udarci nisu jaki. "Ka-el-em" ima najljepše stujardese. Obič­no lete plavuše. Možda je danas slučajno neka crnka.

Opet sam zaboravio da brojim.

Dva kadilaka dugo trube iza naših leđa. Niko neće da se pomakne. Možda stujardesa nikad ni kao dijete nije dobijala batine.

Prave kazne dolaze tek na kraju. Nije uzalud ovdje prisutan bijeli bolnički mantil sa smiješnom torbicom. Gaza, jod, injekcije, testera, makaze, satara. Smiješna mala torba užasne sadržine. Bijeli mantil, je vjerovatno, učio neku srednju medicinsku školu, ili nešto slično, neki tehnikum. Ili je bez škole imao samo praksu, i rutiner je. Možda je nekada bio berberin.

 

Svuda uokolo širio se zadah pravde.

Deseti ili dvanaesti osuđenik. Izgubio sam broj.

Presuda, pretres, batine.

Postaje monotono.

Dugonogi je ponovo pljunuo u šake.

Opet jedan četvoromotoroac iznad naših glava. "Lufthanza". Ko zna koliko je ruku odsjekao ovaj bijeli bolnički mantil u službi pravde! Ovdje je vazdušni saobraćaj vrlo razvijen.

Sunce je sasvim poludjelo. Ono više ne sija – ono boli.

Starčiću pored mene nije vrućina. On preko galabije ima novi džemper i preko džempera dugački vuneni kaput. Mno­gi se ovdje tako oblače. Svaka zemlja ima svoje običaje. Ovdje je zatvor zamijenjen batinama, a teže krađe kažnjava­ju se odsijecanjem ruke. Zatvor za beduina nije kazna (kažu) ili ga bar on ne bi tako shvatio. Izgubljen novac (tvrde) može čitav dan stajati na ulici i niko ga neće taknuti. Ipak, ljudima su potrebne dvije ruke i oni, valjda, o tome vode računa.

Jedna ruka je malo.

Jednom rukom se može samo prositi.

Šeiku su opet donijeli limunadu.

Ono je prodavač povrća kod koga sam kupovao ananas. Oblači se poluevropski i uvijek me oslovljava na engleskom. Nekoga je prevario na vagi; zato samo deset blagih udaraca toljagom u leđa. Ipak, i dalje ću kupovati ananas kod njega.

Vlažan vjetar duše sa pristaništa. Veliki, bijeli brod dugo i sipljivo svira. Na pramcu švedska zastava.

Slijedeći!

Presuda! Pretres! Udarac.

Vrijeme je ručku.

Koga interesuje kako će nesrećnik u posljednjem času premjestiti vjenčani prsten na drugu ruku. Odsječenu ruku može kažnjenik ponijeti sa sobom, a može je ostaviti u pijesku.

Starac pored mene opet mljacka gumu za žvakanje.

Ipak, možda bi beduini i zatvor poslije izvijesnog vre­mena shvatili kao kaznu.

Opet jedan superkostelejšn. "Saudi Arabien er lajn" dobro plaća svoje pilote. Piloti su Amerikanci. "Saudi Ara­bien er lajn" nema stujardese. To je zabranjeno.

 

Šeik broji udarce.

Šeik nema pojma o poveljama, deklaracijama, protoko­lima i rezolucijama sa Ist Rivera. Šeik se pridržava zakona svoje zemlje. Kladim se da nikada nije čuo za nekoga Daga Hamaršelda. Šeik ima ševrolet, model pedeset sedme. Na blagoslovenom pijesku njegovog malog emirata dolari rastu kao kupus.

Slijedeći, presuda... Švedski brod je isplovio.

Jedan kažnjenik gleda za bijelom perjanicom dima. Mo­žda tom rukom više nikada neće čačkati nos.

Bijeli bolnički mantil je nestrpljiv. Uskoro će, valjda, početi prave kazne.

Jedan... dva... tri... deset...

Šeik broji.

Idem da popijem koka-kolu. Jednu, dvije, tri...

Svako jutro budi me jedna crvena limuzina.

Neki mjesni dostojanstvenik ili nešto još više od toga odlazi na posao... Zavaljen na zadnjem sjedištu ispušta prve dimove jutarnje cigarete i sanjivo gleda u mene. Njegovo lijevo oko je manje od desnog. On je nespretan, ali je dostojanstven. On, možda, ne umije da čita, ali umije da šofira. On ne zna ni četiri osnovne računske radnje, ali svake noći plaća basnoslovne račune. On je najuspjelija kombina­cija između baba-Roge i Ali Babe koju sam ikada vidio.

Tako počinje jedan moj običan dan u usijanoj zemlji Hedžasu.

Poslije dolazi crna kafa kod moga komšije, nekog živah­nog degenerika čak iz Samarkanda. Njegova kafa je jaka, arapska i skupa.

Preko puta je pošta.

Upravnik pošte dolazi na posao na tetoviranom magar­cu. Magarac koji je tetoviran, znak je otmjenosti i plemeni­tog porijekla njegovog vlasnika. U ovoj pošti se primaju samo avionske pošiljke. U upravnikovoj kancelariji ima ibrik, minderluk i jedan žuti telefon. Takav žuti telefon vidio sam samo u nekom holivudskom filmu u kome je igrala Dijana Dors. Magarac koji je tetoviran ostaje napolju prive­zan za vrijeme kancelarijskog radnog vremena. Beduini se, inače, ne dopisuju.

 

Uz prvu kafu počinju moja uobičajena jutarnja raz­mišljanja.

Jutros sam razmišljao o Arabljaninu i o limuzini.

Bogati Arabljanin kupi kola: kadilak, linkoln, pontijak, ševrolet...

Još bogatiji Arabljanin kupi dva kadilaka, dva ševroleta...

Kola bogatog Arabljanina su posljednja riječ tehnike dvjesta i više konja, automatski mijenjač, telefon i nježne pastelne boje. Čim kola stignu u njegovu garažu, uvaženi vlasnik će okačiti na kler svog novog automobila tespih zamočen u svetu vodu "Abu Zemzem" i navući svilene zavjesice koje su vezle njegove žene. Tespih treba da ga čuva od sudara i ostalih saobraćajnih nesreća. Kola se kupuju samo za gotov novac, za dolare ili za rijale – kola moraju biti posljedni model. Pozadi moraju da budu kao sprijeda i obično imaju po dvije radio-antene. Tespih može da bude od sedefa, ćilibara ili od običnog stakla. Može biti bijel, plav ili zelen, ali se bez njega ne mogu zamisliti automobili bogatih trgovaca iz Nedžda. Tespih je obavezan. Kola se, naravno, moraju registrovati, čak mogu imati i tablu sa brojem, ako mjesni kovači i bravari uspiju da proizvedu isti broj limenih ploča koliko se svake godine uveze automobila.

Uvaženi vlasnik će, zatim, unijeti u svoja kola sijaset jastuka i jastučića da poveća udobnost i ljepotu. Poredaće šarene krpice i ostale kerefeke svuda uokolo i pored šofer-šajbne držaće upaljene nargile.

Sjediće suvereno za volanom i voziće svoje dvije, tri ili četiri supruge uvijene od glave do pete u crno i neće poštovati nikakve saobraćajne znake ni propise. Ako bi negdje u svijetu nesrećnom pješaku trebalo otkriti spomenik, ovdje bi mu trebalo podići džamiju i uz džamiju mauzolej. Žene će se voziti iza leđa moćnog supruga, crne i nepomične kao velike flaše mastila. Bogati suprug je neumoljiv i strog kada su u pitanju drevni običaji njegove zemlje, ali je prema svojim ženama nježan i pažljiv. Rijetko ih vara i obično izvan svog harema nema drugih ljubavnica.

 

Davaće gas bosom nogom ili u svojoj omiljenoj papuči domaće radinosti i razvijaće brzinu od stotinu i više kilome­tara, ali se njegova shvatanja o vremenu nikad neće promi­jeniti.

Unijeće u kola samovar, špiritušu i rešo i kuhaće ovčiju plećku i persijski pilav kad god mu padne na pamet. Neizb­ježnu i skupu rekvizitu takozvanog američkog načina života dotjeraće za svoju domaću upotrebu i svoj lični merak. Od američke limuzine napraviće arapski čardak.

Prevaliće hiljade i hiljade kilometara po autostradama i po bespućima, uzduž i poprijeko, ali neće promijeniti ni jednu svoju naviku, ni jedan svoj običaj. Sve što uzima sa strane, primaće površno i ni jedna od tehničkih blagodeti kojima se danas koristi neće izazvati u njemu ozbiljniju promjenu, ni ostaviti dubljeg traga.

Letjeće bez straha u četvoromotornim avionima preko okeana, ali će sa strahopoštovanjem govoriti o nekoj pustinj­skoj pećini u kojoj se skupljaju zli duhovi i vampiri. Ljetovaće u brdima Libana i u Floridi i ići na liječenje u Švajcarsku, ali će u hodžine zapise vjerovati isto koliko i u pencilin.

On nema svojih sudova, ali ima tuđe predrasude. On je radoznao, ali je nepovjerljiv. On nema svojih principa, ali ima svoje ćejfove. Ide jedan kadilak, ide drugi kadilak...

Poručio sam još jednu kafu u očekivanju moga prijatelja Abdel Rabim Hadi ibn Mohamed Alija. On će mi prodati kantu vode i okupaću se iza kafanske tarabe. Osjećam da će danas tražiti da nešto ispričam o jugoslovenskom fudbalu.

 

Bogati trgovac iz Vedža gradi kuću.

Jednu kuću. Dvije kuće.

Tri kuće.

Bogatom trgovcu se sreća grohotom nasmijala i pro­viđenje ga je darovalo jednom malom Lendavom koja je procurila baš na njegovoj njivi.

Njegova kuća će imati sve najmodernije instalacije na­šeg stoljeća. Kuća će imati tapete, neonske cijevi, erkondinšn, frižidere, električne kuhinje i pegle, ako treba i električne mišolovke, ali će se u kući bogataša iz Vedža živjeti životom predaka. Ješće se na podu i prilikom objeda neće se upotrebljavati drugi pribor osim prstiju. Gazdine žene će biti sve odreda nepismene i manikirane. Njegovaće se "Elizabet Arden" kozmetikom i nosiće žipone pariških modnih kuća ispod svojih stravičnih crnih pelerina. Čaše će se blistati u rafovima izglancane kao pitomci vojne akade­mije na rođendanu svoje vjerenice, ali će svi ukućani piti vodu iz jednog ibrika, doduše, srebrnog, ali jednog. Umjesto engleskog klozeta biće čučavac, doduše, od bijelog mermera, ali čučavac.

Kuća će imati bašču i u bašči vodoskok i u vodoskoku zlatnu ribicu.

Na električnom štednjaku kuhaće se arapska jela kojih ima toliko i koja niko živi ne bi mogao upamtiti, ali su sva slana, masna, nakisela, paprena i zabiberena.

Poslije dobrog arapskog ručka može se popiti "nijagara". Danas je užasna vrućina.

Možda se u ovom gradu vrši generalna proba pakla. U podne će nestati sve sijenke i biće sve bijelo. Užareno i bijelo...

U podne nikoga neće biti na ulici. Ostaće samo tragovi ljudi i automobili uvučeni duboko u zamršena crijeva pra­šnjavih sokaka i prolaza.

Dostojni crni kadilaci, pribijeni uz crvotočne ćepenke, ličiće na kraljeve koji su prognani u daleku i surovu tuđinu da se nikad ne vrate i da u njoj ostave svoje kosti i svoje karoserije.

Prošla je jedna kamila...

Prošla je druga kamila...

Poručio sam još jednu kafu...

Kamile će jednog dana sigurno izumrijeti.

Kamilari će nadživjeti kamile.

 

Jutros su Indusi, Javanci, Marokanci, Turci i Avganistanci ruku uzdignutih u užareni svod tražili oprost grijehova svojih i grijehova pradjedovskih.

Jutros su povorke pod zelenim Muhammedovim zasta­vama uzvikivale zakletve Allahu i padale pred mudrim sjajem Svetoga meteora.

Jutros su mjenjači prebrojavali svoje bošče pune zelenih američkih novčanica kao spanaća.

Jutros su ulice bile kužne od stotine leševa koji su u tople noći pustili posljednji pobožni krik i pokajali se po hiljaditi put za grijehe koje nikada nisu ni počinili.

Avgustovski dan palio je krovove grada, povorke kostu­ra i zelene barjake pravovjernika.

Na uglu pred prodavnicom njemačkih lijekova izdahnuo je jedan starac. Mogao je biti i Indus, i Arapin i Perzijanac. U njegovim otvorenim očima plavio se krajičak pustinj­skog neba koje se gasilo. Nigdje u blizini nije bilo nijednog meleka.

 

ZAPISI POD GOROM

 

Čitavo vrijeme provedoh u hladu Getsemanskog vrta.

Jedino se u sijenci ovih starih maslina nije osjećao miris benzina.

Visoko na brijegu propinjao se grad. Sve je bilo srebrno i hladno.

Prije mnogo vijekova tri velika cara podigoše zidove oko grada. Njihovih imena više se ne mogu sjetiti. Možda ću jednoga dana ponovo učiti istoriju, iako mi to savršeno nije potrebno.

Grci su u ovom gradu podigli mnogo crkava. Rim je zidao katedrale i kapele. Jermeni imaju svoje manastire. Ruski carevi darivali su ikone od suhoga zlata. Jedan Fran­cuz mi je održao čitavo predavanje o ikonama. Njegovo znanje bilo je ogromno i dosadno. Imao je prosijedu kosu i kravatu sa ljubičastim prugama.

Muslimani su na brijegu podigli jednu čuvenu džamiju. Omerova džamija je poznata u čitavom muslimanskom svi­jetu. Omerova džamija liči na skupocijenu kutiju za bombo­ne.

Nigdje gotika nije besmislenija nego ovdje. Nijemci su baš zato ovdje podigli nekoliko gotskih tornjeva i zvonika. Njemački pop, koga sam jutros sreo na Kalvariji, nosio je srebrni krst na lancu. Na njegovim prsima je ovo hrišćansko znamenje izgledalo kao šmajser.

Englezi su u ovom gradu prvo podigli kasarnu. Poslije su Englezi podigli još jednu kasarnu.

Ne znam zašto sam uvijek mislio da je Jerusalim na kraju neke pješčane kotline i opkoljen nijemim ćutanjem surovih stijena.

Ne znam zašto sam mislio da su sve boje na paleti jerihonskog neba svijetlosmeđe i tople i da su svi zvonici i tornjevi bijeli i vrlo mali...

Dugo sam, tako, vjerovao i da su vode Zlatnog roga prozračne i plave i da je Crkva svetoga Petra mnogo veća nego što mi je izgledala kada sam je vidio.

Mislio sam da su piramide veličanstvene i same kao uklete i skamenjene galije smrti u pješčanim talasima, žutim i suhim. Nisam očekivao da ću u podnožju piramida tako neposredno i blizu vidjeti toliko felaške bijede. Gledajući ih sa dosadom, nisam se sjetio nijedne knjige, nijednog farao­na, nijedne dosjetke Napoleonove.

Možda lutajući svijetom i ostanemo vijerni mnogim zabludama koje je rodilo naše srce, ali se svakoga dana i s tugom rastajemo od jedne po jedne slike koju je stvarala naša mašta.

Pored puta bile su policijske karaule.

Juče su svi bejrutski listovi pisali o razvodu kraljice Dine.

Možda je ovim putem prolazio i otmjeni i umorni putnik Lamartin u svojim pohodima Getsemanskom vrtu, Via dolorosi i Maslinovoj gori. U svojim lutanjima između Plovdiva i Vitlejema pokušavao je uzalud da zaboravi Elviru.

Možda je Lamartin putovao dolinom Marice, strmim mahalama Istanbula i preko Sinajske pustinje.

 

Nekome sva hodočašća ovoga svijeta nisu umanjila rezignaciju.

Opet karaula...

Pregled pasoša...

Pregled prtljaga...

U svakoj karauli po jedna slika suverenova.

Kralj na konju, kralj na prijestolju, kralj – civil, kralj –vojnik.

Kralj – admiral, kralj – general. Kralj na kamili. Kralj na prijestolju. Kralj – beduin. Kralj – pilot. Kralj kraljeva – kralj Hašemit.

Mali pustinjski kralj, sa brkovima holivudskog mla­doženje, pobijedio je nekidan sve protivnike na velikim međunarodnim automobilskim trkama čak u Španiji.

Mali pustinjski kralj je potomak Huseina, velikog šerifa Mekke i predvodnika sunita, prvog gospodara Hedžasa i Nedžda i potonjeg izgnanika sa Kipra.

Nekad je veliki šerif ratovao protiv umornih kalifa sa Bosfora i prijateljevao nježno sa jednim plavokosim pukov­nikom sa Temze.

Kalifat je davno potonuo u hladnim vodama Bosfora.

Pukovnik se vratio na melanholične obale engleske rije­ke.

Lukavi šerif, veliki protivnik Vahabita, skončao je u odajama prostranog gluhog konaka u nekoj bezimenoj ma­hali Nikozije ili Famaguste.

Jednom mjesečno, u bijelim odajama nervne klinike na Hejbeli ili na Bujuk Adi, mali pustinjski kralj obilazi svoga skrhanog oca emira Talata.

Jednom nedjeljno pomoli se za mir duše i rajsko nasli­jeđe svoga djeda velikog emira Abdulaha.

Mali pustinjski kralj uvijek nosi bijelu svilenu kravatu i svaki dan se fotografiše pored ogromnih ubojitih trupova "tandrdžeta".

Podanici njegovog hašemitskog veličanstva su čopori izgladnjelih beduina.

Za mnom je u daljini ostala stara maslinova šuma.

Kad sam odlazio, crna stabla su šumila kao horovi nekih starih, davno pomrlih sveštenika.

Čitav ovaj predio sivog pješčara i rijetkih zelenih mrlja ličio je na neko dugačko i dosadno poglavlje apokrifa.

U daljini kameni zidovi i kapije jerusalimske. Nad gra­dom pramenovi bijele izmaglice. Jedan stražar govorio je francuski.

Nekad su ovim padinama jurišale i ginule vojske vite­zova, kondotijera, fanatika, probisvijeta i pljačkaša. Zastave sa krstom i zastave sa polumjesecom mijenjale su se na zidinama iznad Damaških vrata.

Pored Damaške kapije sahranjeni su pustolovi i hodo­časnici.

Jedan koptski kaluđer svirao je na nekom instrumentu pobožnu melodiju. Golgota je puna aščinica i ugojenih crnih mačora. Dva prosjaka su plakala. Neki nevidljivi sat u daljini otkucavao je podne.

Vrtom je prošao jedan stari kaluđer... Možda je stari kaluđer bio Rus.

Na vrhu Getsemanskog vrta ima jedna ruska crkva. Stari kaluđer dugo je stajao pored ograde i pažljivo posmatrao neku pticu na grani velikog stabla. Poslije se okrenuo i pošao prema izlazu. Ponovo se zaustavio i gledao negdje na drugu stranu. Ovako okrenut leđima i podbočen, ličio je na neko ogromno crno slovo koje je ispalo iz Biblije.

 

Na deset koraka od Kristova groba svi zidovi su izlije­pljeni plakatima. Čitava Golgota je postala jedan veliki reklamni stub.

Danas je nedjelja...

Neko je rekao da je nedjelja čamotinja bogataša.

Ako je nedjelja čamotinja bogataša, onda su svih šest dana prije nedjelje i svih šest dana poslije nedjelje čamotinja siromaha.

Od duga vremena čitam novina...

Saudijski kralj stigao je u zvaničnu posjetu Libanu.

Juče je Njegovo Veličanstvo otvorilo panarapske olim­pijske igre. Sinoć je bio basnoslovni prijem... Danas su vođeni politički razgovori. Danas je Njegovo Veličanstvo bilo u džamiji.

"Maks Faktor", samo "Maks Faktor" – ne zaboravite, gospođo!

Kućna pomoćnica, govori četiri jezika, lijepe spoljašnosti, radila bi kod bolje porodice bez djece... Starac u 85 godini postao otac i fotografisao se sa bebom. Neki Jermenin odsjekao nogu tašti satarom... Dopremljen veliki kontingent jugoslovenskih ovaca... Neki ugledni političar otputovao u Italiju... Rukopisi se ne vraćaju. Poštarina plaćena u gotovom.

Čitaoce "Orijana" pozdravlja marokanska princeza Lale Ajša. Lale Ajša je lijepa i provela je nedjelju dana u luksuz­nim brdima Libana. Rođena je u Francuskoj i studirala je na Sorboni. Oblači se kod Diora i predsjedava kongresima arapskih žena. Ona je borac za emancipaciju i ima puna usta blistavih bijelih zuba. Mala princeza je borac protiv kontra­cepcije. Na kongresu u Damasku predložila je da sve žene do četrdeset godina idu otkrivena lica, jer... "oči arapskih žena ne mogu nikada ostarjeti". Aplauz i burno odobravanje.

Predsjednik Republike odlikovao je malu princezu Or­denom Velikog kedra.

 

Neki zajedljivi čičica napada Fransoaz Sagan u feljto­nu... Udovica Age Kana davala je tehvid svome pokojnom suprugu... Sveti otac Papa govorio je protiv abortusa... Sveti otac Papa nosi bijele najlon čarape i kuca sa svih deset prstiju na pisaćoj mašini marke "Oliveti"... Lične i porodične vije­sti: gospođa Lisijen abu Idriz i gospodin Džani abu Nahar, dentista, vjenčani... Čestitamo!

Jedan maronitski pop, koji se dosađivao u hotelskom salonu, ubacio je krišom u raspjevanu kutiju 25 pjastri. Automat mu je odsvirao: "O, mister Taliman, Tali mi bana­na..." Taj pop je možda odavno prestao biti hrišćanin, ali zato je, ipak, ostao katolik.

Hotel je pun američkih nevjesta i đuvegija.

Nedjelju provedu u maženju ili čitanju besmislenih ro­mana. Njihove nevjeste su lijepe na neki naročit način. U ljepoti američkih žena ima nečeg konfekcijskog.

Svi ovi bogataši svijeta sve više liče jedni na druge. Svi oni pate od obilja istih poroka i od nedostatka istih vrlina. Izgleda da se među sirotinjom mnogo više održalo šarenilo  svijeta.

Uzeo sam i druge novine...

"Maks Faktor", ne zaboravite, gospođo, "Maks Faktor", i samo i uvijek i svuda "Maks Faktor".

Još uvijek traje nedjelja...

Čuvari javnog reda i poretka u Jerusalimu nose šljemove sa starinskim šiljkom na vrhu. Takve šljemove sam zapamtio sa fotografije stare njemačke carske vojske. Uvijek sam bio iznenađen kad ovi jerusalimski stražari progovore arapski. Iz daleka oni su mi uvijek izgledali kao ukrućeni kajzerovi generali koji su se ovdje obreli poslije, propasti njemačkog carstva.

Zid prolazi posred grada i odvaja Jevreje od Arapa. S jedne strane Jerusalim Hašemitske kraljevine Jordana, s druge Jerusalim Republike Izraela.

Stari jevrejski zid je podjelom pripao Arapima, ali je zato ovaj novi zid mržnje pripao podjednako i jednim i drugima.

Ironija istorije je htjela da se taj bedem nemira i zle volje podigne pored jednog groba za koji su vezivane tolike poruke o dobroj volji i miru među ljudima.

Na taj zid se zasada reklame mogu pričvršćivati jedino kuršumima.

Arapima je pripao Hristov grob, Omerova džamija, Gol­gota, Maslinova gora, Getsemanski vrt i mnogo crkava i kaluđerica.

Predveče je u arapskom dijelu grada tiše i mirnije. Dokoni putnik, koji zamakne iza starih gradskih bedema, osjećaće se noćas kao na času vjeronauke.

Među maslinama se hvatala mreža mraka. Postalo je svje­žije i bilo mi je hladno. Kao da se jesen uvukla neopaženo među ova stabla. Jesen se spustila blago među bokore ruža i u stabla mirta kao kakav veliki i nježan poljubac od kojeg neće zadrhtati ni uvehnuti nijedan list. Učinila mi se tako blagorod­na kao da još nikada nije trajala nijedan dan na svijetu.

Pored Getsemanskog vrta prošla je jedna mlada žena, ali ona nije imala nikakve veze sa Marijom Magdalenom.

 

TRUBE U JERIHONU

 

Izdaleka je mogao biti i Rovinj i Piran i Toledo.

Izdaleka je mogao biti i džinovska kulisa za nekakav skup i dosadan film o basnoslovnim stradanjima koja me više ne privlače.

Učinio mi se poslije kao gluha galija nasukana u maslinjaku.

Jarboli nad gradom čamili su kao okamenjeni svatovi iz starih priča moga zavičaja.

Vjetar nije imao ukus tamjana.

Palube kamene lađe bile su pobožne i puste...

Lijevo od porte bila su dva dućana i jedna aščinica.

U prvom dućanu prodavali su se krstovi od kosti. Krstovi su bili mali, srednji, veliki i još veći. Drugi dućan bio je zatvoren.

U aščinici je bilo mnogo pirinča, mnogo ovčetine i jedna slika Artura Milera sa suprugom. Vlasnik aščinice nikada nije čuo za Artura Milera. Nepristojnim znacima prstiju aščija mi je objasnio da su pisac i ljepotica u njegovom zagrljaju otprilike muž i žena.

Jedan kaluđer kusao je sutlijaš. Poslije mi je kaluđer pokazao grob nekog čuvenog krstaškog generala koji je bio vojvoda lorenski, osvajač Antiohije i kralj jerusalimski.

(Možda se zvao Gotfrid Bujonski. Rodio se 1058. i živio do 1100. godine. Ratovao sa Saladinom. Dva puta ranjavan. Poslije njega vođeni su još mnogi krstaški ratovi...)

I prije i poslije njega vođeni su mnogi besmisleni ratovi. Grob staroga viteza bio je mali. Nevjerovatno mali. Možda su stari vitezovi bili patuljci.

Krstaški general i kralj jerusalimski imao je halucinacije i na kraju poludio. Niko se nije rodio pametan, ali zato svi umiru ludi.

Ulicom su prošle dvije djevojke. Pjevale su kalipso. Poslije su zadigle suknje i sjele na crkvenu ogradu.

Otišao sam na kraj grada.

Iza maslinjaka i vinograda bila je pustinja.

Na sjeveru ili na zapadu bio je Nazaret. Još dalje na zapad bio je Damask.

Na njegovim padinama Rimljani su držali garnizone. Car Konstantin je podigao manastir Svete Deve Gazele. Krstaši su ovamo donijeli sifilis. Turci su podizali vješala. Francuzi su otvarali klostere časnih sestara za posrnule djevojke, a Levant je uvijek i samo trgovao. Poslije rukova­nja sa Levantincima treba se izuti i prebrojati i prste na nogama.

 

Daleko na jugu bila je Akaba. Tu negdje i po drugi put kamila je pomokrila Lorensa.

Poslije toga pukovnik se odlučio da napiše knjigu "Se­dam stubova mudrosti".

Mrak se uvlačio među masline polako i na prstima kao lopov.

Bilo mi je žao maslina. Ličile su mi na stare prosjake, nemoćne i blijede, koji polako umiru od neke ružne bolesti. Čitav maslinjak bio je kužna i prljava bolnica drveća.

Sjetio sam se kedrova na vrhovima Libana. Četiri stotine gordih crnih razbojnika. Kada sam ih ostavio u noći, bili su lijepi kao posljednja družina hajduka.

Iz daljine se čula pjesma. Arapska pjesma rodila se u pustinji.

Francuz je propjevao zbog žene, Italijan radi publike. Grk pjeva za bakšiš. Nijemac pjeva na komandu, a Srbin propjeva uz piće. Arapin je zapjevao od straha.

Pustinja uplaši i junake i divove. Pustinje se jedino ne boje pjesnici.

Nomad danima gamiže kroz pijesak. Jašući pješčanim paklovima dani i vijekovi prolaze jednolično i sivo. Neko je rekao da je tromost Istoka nastala u beskrajnim jahanjima u karavanima kroz pustoš i samoću.

"Da ne bi bio sam, da ne bi poludio od straha, da izbjegne stravu pustinje, da se osmjeli i ispravi u pejzažu nastanjenom demonima"... beduin je počeo da slika i opisuje pustinju koja je pred njim, kamilu koja ga nosi, nebo koje je jedino u pustinji cijelo.

 

Možda sve pjesme nomada i nisu ništa drugo nego beskrajne i vječite varijacije usamljenog kamilinog hoda u vrelim okeanima prašine.

U pustinjama čovjek je propjevao da ne poludi. Možda se svaka poezija i svuda u svijetu rodila u pustinjama.

Vratio sam se u kamene sokake Vitlejema. Zašto mi čitavog dana ove ulice liče na splitski geto?

Sada je i drugi dućan pred crkvom Kristovog rođenja otvoren. Ne znam što se unutra prodaje.

Djevojaka koje su pjevale kalipso i sjedile na crkvenoj ogradi više nema... Možda su otišle za svojim momcima ili su ušle u crkvu. Momci i u Vitlejemu nose kaubojske košulje i pantalone. Kaluđer je opet jeo sutlijaš. Žene u Vitlejemu su lijepe, ili se to meni samo činilo. Aščinica je bila puna gostiju.

Tijesnim sokacima prolazili su magarci i ljudi.

Jutros sam prošao pored logora palestinskih izbjeglica. Prilazi bijedi su asfaltirani. Sjetio sam se odjednom svih siromaha svijeta.

Sjetio sam se vesele sirotinje napuljske. U Napulju i bijeda ima svoju poeziju. Kad god bih zalutao u predgrađa puna njihove djece, slušao bih pjesme i svađe, ljubavi i mržnje, psovke i pozdrave i mnogo sličnih stvari koje imaju i bogataši.

Poslije desetak minuta provedenih na napuljskoj ulici pokrivenoj ispranim i olinjalim vešom, kao zastavama svih svojih dana, uvijek sam pomišljao da će mi neko prići i natjerati me da kupim ulaznicu kao na kakvoj predstavi.

Viđao sam jermensku sirotinju po Levantu. Ona u svojim ritama ima dovoljno epidemija za čitav jedan konti­nent. Koliko je siromaha kairskih i damaških koji svojim stražnjicama utiru tepihe po džamijama i gradske travnjake! U logora Palestinaca od bijede ne vidi se čovjek.

 

Možda su ovi jadnici u komplikovanom i neljudskom rječniku politike prestali odavno i biti siromasi. Možda su postali politički argument, diplomatska busija, trik u poslov­niku i tačka dnevnog reda na sjednicama međunarodnih foruma i ćaskanja i čapraz-divana.

Prije noći moram se vratiti u Jerihon.

Put me vodio obroncima sivih kamenjara. Na vrhovima stijena rasli su četinari. Iza prve okuke više se nije vidio Vitlejem. Na posljednjoj okuci ukazao se Jerusalim.

Poslije: Maslinova gora, Getsemanski vrt, policijska karaula, žena sa krčagom na glavi, rijetke skupine mirta i ružmarina, opet policijska karaula, pusta i gola brda i Mrtvo more...

U Jerihonu su odjekivale trube automobila. Zelenilo Jerihona počelo je da tamni. U svetoj rijeci Jordanu nekakav vojnik prao je čarape.

 

PIJESAK I ZVIJEZDE

 

Nekada Antiohija biješe lovište na glasu i nadaleko čuveno i izvan drevne carevine Konstantinove.

Pošao sam za legendom...

Davno, vrlo davno, lovio je ovom čamom, na putu za Jerusalim, Konstantin, car i svedržac vizantijski i potonji svetitelj hrišćanski.

Mlada gazela odvela ga je jedanput preko sedam dolina i preko sedam bregova i na posljednjem, sedmom, najvišem brijegu gazela se pred carevom strijelom pretvorila u lijepu, mladu djevojku.

Car Konstantin pade na koljena i iz nepoznatih razloga ne oženi se njome.

Pomislio je Konstantin da je to Djeva Marija i odluči da na tom mjestu podigne manastir.

Sjetio sam se Nastasijevića:

Korak ih

povazda u lov.

Zamku to zapinje ruka,

noga u zamci.

Love,

a ulovljeni.

Svećari, tugo,

ko kome plijen?

 

Na sedmom brijegu Konstantinovom i danas stoji ma­nastir.

Mali, četvrtasi i nepravilno raspoređeni njegovi konaci ličili su mi izdaleka na gomilu razbacanih kutija za cipele.

Penjući se strmim beskonačnim stubištem, osjećao sam se kao mornar iz Biblije koji se vere na kamene palube Nojeve barke negdje na Araratu.

Iznad naših glava bilo je mnoštvo ikona i svetitelja, veliki portreti trojice preminulih patrijarha Antiohije i zidni kalendar neke grčke fabrike mirišljavog toalet pribora.

Igumanija je govorila francuski i patila je od šećerne bolesti.

Od starog manastira Konstantinovog ostalo je malo ili skoro ništa.

U malu kapelu pod zemljom, gdje vječito tinjaju kandila i gore tanke žute svijeće, ulazilo se bez obuće.

To je, valjda, jedini hrišćanski hram na svijetu u koji se ulazi kao u džamiju.

Dežurna monahinja bila je mlada i lijepa i uvijek je obarala oči pred pogledima nečastivog.

Napolju su odjekivali čekići nekih nevidljivih majstora i neimara.

Sa terase najvišeg konaka pružao se pogled na pustinju i rijetka naselja.

Ako bi predjeli mogli ličiti na ljude, onda bi ovaj kraj bio pust kao čemerna duša starog maloumnika.

Daleko, preko pustih ravnica, leže pečeni pejzaži isu­šene lave gdje su se propali i izgubljeni ljudi Sirije skupljali vijekovima.

Na drugom kraju su Druzi, muslimanski jeretici, sljed­benici jednog poludjelog, mrtvog misirskog sultana. Za njih danas pokazuje isti interes sveta rimska kongregacija za propagandu vjere, kakav je nekada imao kalifa posljednjih sultana na Bosforu.

 

U zapetljani ceremonijal njihovog suludog obreda nije upućen niko.

U kamenjaru Džebeli Druza proveli su stoljeća svoga bitisanja.

Nekoliko puta bili su najamnici Francuske. Nekoliko puta su izdali Francuze.

Druži su uvijek mrzili muslimanske Arape, a Arapi su prezirali Druze.

U hladu jedne česme, na kraju prljavog naselja u dolini, provedoh čitavo popodne u potpunoj tuposti misli i osje­ćanja.

Duboka jaruga dijelila je malo naselje na skoro dva jednaka dijela. Kuće su bile trošne i male. Onako skupljene na brijegu izgledale su kao gomile starih, iznemoglih prosja­ka pred dverima nekakvog basnoslovnog carskog hrama.

Iznad sela lebdio je miris kozijeg loja i jasmina.

Uzalud sam satima pokušavao da nožnim palcem otkinem jednu grančicu masline ili nekog drugog drveta.

Predveče je prošao pogreb.

Četiri hitra seoska kostura nosila su leš neke nesrećne djevojke. Za nosilima je išao mali, pognuti sveštenik. Sveštenikove ruke bile su pobožne i gladne. Njegova brada ličila je na staru isluženu džamijsku metlu.

U pustinji je smrt obična i svakodnevna stvar.

Fatalizam je naučio ove ljude da će svi koji žive umrijeti i da će umrijeti i oni koji se još nisu ni rodili.

Niko nije bio uzbuđen. Niko nije plakao. Nikoga nije ni bilo.

Na pogrebima bogataša i uglednih ljudi uvijek ima nečeg trivijalnog.

Zaželio sam da što prije odem u Bejrut i da se ponovo vratim na obale Mediterana.

...Rano mru na Jugu,

Saloma!

Saloma!

Zvijezde nad pustinjom bile su noćas tako stare i otežale. Bilo ih je odjednom mnogo, beskrajno mnogo, kao bezvrijednog sitnog novca nekog starog carstva koje je odavno propalo.

 

PUSTOLOVINA VREMENA

 

Nevidljivi časnik skrivan iza sedam zelenih huma ispisivao je čitavo jutro neke nerazumljive znake i nemušte poruke odbjeglog vremena.
Bilo je to jutro. Nekoje izdaleka dozivao. Saputnik je rekao da su kazaljke daleke Sahat-kule presvisle u ponoć. Bile su hiljadama dana i hiljadama noći uklete i mračne. U duge zimske večeri bile su hladne i tvrde, kao helebarde starinskih oklopnika i davnih junaka. Raspete u svodu ostale su zauvijek čemerne i puste kao oglodane kosti vremena. Put se primicao stijeni. Davno, vrlo davno prošla su neka kola. Iza njih su ostale dvije duge mrtve zmije u pijesku. Po avlijama, iza plotova igraju na vjetru čarape, ponjava, gaće i dimije. Igraju na vjetru u deset bistrih voda oprane, habane, i pohabane, ispirane i isprane, propirane i proprane, poderane, derane i doderane. Igraju na vjetru kao izblijedjele zastave siromaha. U svodu prkose i propinju se mazgale, kapije i kule pune zloslutnih ptica, otrovnog bilja i modrih guštera.
Pored puta ječi neko staro bolesno drvo. Njegove grane su prljave i duge kao ruke nekog suludog prosjaka, njegovo lišće je okruglo i staro kao bezvrijedni novci nekog davno propalog carstva.
Put se uspinjao, grĉio i krivudao.

 

Pored puta tekla je Buna.
Buna je imala duboke zelene oči.
Sabijena i pritješnjena u tvrdi i neprobojni kalup j aza strmoglavljuj e se u ludom ritmu na teške točkove vodenice i razbija svoje zelne zjenice u maglu bijelog slijepila. Ispod Kolakovića čardaka ona opet progleda, ali su sada njene oči prolivene i mutne.
Buna je ogledalo koje odražava most. Ona je mekahno staklo u kome se kupa oblak i jato ptica u letu. Pod mostom voda je umorna i troma i u njoj umire bilje. Na Skakalima potpuno je obnevidjela i slijepa. Na kraju puta bila je Tekija.


Moj saputnik je iz sveg glasa zapjevao:


Igra baba i derviš

Među njima penderviš

Bolje igra penderviš

Nego baba i derviš.


U svodu prkose i propinju se mazgale, kapije i kule tvrdoga grada hercega od svetog Save i nesretnog gospodara zemalja humskih. Sivo i smeđe.
Tvrđava viteza, ratnika i kavaljera, vjernoga prijatelja žena i vina, Hercega Stjepana, nježnoga brata čudesne vezilje Anđelije i strasnog ljubavnika basnoslovne i po ljepoti i "nad neravnim dražima svojim" neponovljive i nadaleko čuvene premilostive matrone florentinske, done Elizabete.
U tvrđavi je bunar. U bunaru je đugum prljave vode kojoj su oči popili daždevnjaci i akrepi.
U podnožju negdje među narovima, smokvama i djetelinom, bio je dvor - odaje pune mirisa, sjaja i bogatstva i dvorane dubrovačkih poklisara, hercoških komomika, hrišćanskih emisara, vitezova, sladostrasnika, junaka, bludnika, vojvoda, paževa i kneževa, kaluđera i dunđera, princeza i kekeza, doušnika, pehamika, svećenika, trovača i svirača, kuhara, sobara, berbera, strijelaca, pajaca, mudraca, uhoda, rospija, špijuna, harlekina i kurtizana. Puta više nije ni bilo. 

 

Saputnik je iz sveg glasa zapjevao i urlao:


I da je htjela

I da je smjela

I da je željela

Pored puta

Ne bi mogla

Ne bi smjela

Ne bi htjela

Sjedjeti
Neka baba ljuta.

 

Uvučena duboko u srce stijene, Tekija je ličila na ogromno i napušteno gnijezdo nekih davno pomrlih volšebnika koji su lutajući svijetom gonjeni sihirima, i sami sihirbazi, ogramama, i sami ograi- sali, kletvama i sami prokleti, bez hrane i džebane, bez sna i mira, bez roda i poroda, bez hira i obraza bježali i gazili preko usijanih polja, brodili preko devet vrelih mora i sedam otrovnih jezera do toplog gnijezda uvučenog duboko u srce ovih smeđih stijena.

 

Davno, nekad, sanjao sam jednoga od njih na kraju krhkog sna, jedne nemirne zimske noći. U mome snu izgledalo je ovako:

 

Siguran sam da je izgledalo baš tako. Imena drugog derviša ne mogu se sjetiti. Možda ću se sjetiti docnije. Možda se neću sjetiti nikada više. Tekiju obnovi i podiže nad vrelom modrooke Bune bivši carski i kraljevski podoficir austrijski i potonji serasker i mušir otomanski Mihajlo-Mića, Omer-Omerica, Paša-Pašica i njegova hanuma-hanumica, pjevaljka-pjevačica, gojazna moldavska Vlahinjica.


Svijetu su rekli i svijet im povjerava da dođoše ova dva smjema i pobožna po djelima bogougodnim na daleko poznata putnika iz daleke i nepoznate zemlje Hindustana, postojbine bajki, mađija, mirodija i šarenih laža. Nizvodno su nekada bile kuće, čardaci i musafirhane pune priče, kafenisanja i eglenisanja. Nizvodno su bile cvijetne avlije, bašče i perivoji, nekada puni bejturana, sevdisanja i begenisanja.


Pred konacima bila je nekada ćuprija.
Pod ćuprijom potok.
Preko ćuprije ada.
Na adi sofa.
Pred sofom limun.
Do limuna orah.
Pod orahom trava.
Pod travom voda.
U potoku riba.


Nijedan ni drugi nisu došli iz daleke i nepoznate zemlje Hindustana i basnoslovnog grada Ahmad- abada, postojbine ambre i kobre, ramajana i tamjana, balduza i anduza. Obnovili su Tekiju na vrelu Bune, dunđerisali, majstorisali i drugovali, šenlučili, akšamlučili i teferičili sa Aleksandrom grofom Iljinskim, nekada plemićem poljskim i potonjim Skender-begom, miralajem seraskerovim i oficirom konjice otomanske. Svijetu nisu rekli i svijet nije znao da su pratili, špijunirali, uhodili, bilježili i dostavljali namjere, planove i pokrete Ali-paše Rizvanbegovića-Stočevića, kaštelana i feudala stolaĉkog i prvaka hercegovačkog.


Do Tekije vodi staza osuta krupnim šljunkom pod kojim je umrla trava, maslačak i jagorčevina. Ostali su samo dlakavi in sekti i matore, crne i žute bube. Na nebu orao. Prvo jedan, pa tri, pa sedam, pa pet. U dnu avlije veliki leander koji je dvanaest puta umirao. Bijelo i modro.


Drvene stepenice koje vode na sprat cvilile su tužno kao gomila malih pasa koje je neko potrovao.
U jednoj sobi ekser, stjenica i sat. Sat veliki i lijep, starinski. Sat koji je nekada otkucavao harmoniju čudesnih i neodređenih časova dana i noći utkanih u monotoniju beskrajnog, a ipak skučenog putovanja njegovoga klatna. Klatno se odavno zaustavilo. Pustolovina vremena je prestala.


Sada me muĉi stotinu puta svojim potpunim mrtvilom, svojom nepokretnošću i paralizom zemberaka i ukoĉenog mehanizma, napuštenog, nenavijenog, nepodmazivanog, zaboravljenog među dotrajalim i suvišnim stvarima nekih bezimenih i davno zaboravljenih gospodara. Treće sobe, možda, nije ni bilo. Na drugoj strani mala vrata pred turbetom. U sredini dva zelena groba. Na spoljnjem zidu bila su nekada sablja i buzdohan. Sablju je davno ukrao neki austrijski vojnik ili mađarski kustos. Buzdohan još niko nije ukrao. U grobu leže dva šeha, dva murtata, dva derviša, dvije uhode, dva baba, dvije protuhe, dvapenderviša.

 

OD JEGULJE DO ŽABLJIH BATAKA


Od Blagaja do manastira Žitomislića trebalo mi je tri ili četiri sata hoda. Zaboravio sam da pogledam koliko je bilo sati kada sam pošao, a koliko kad stigoh pod manastirski konak. Prije nego što sam i vidio Žitomisliće, selo u dolini Neretve niže ušća Bune, našao sam davno u nekom Krležinom tekstu kako pominje nekog debelog fratra iz Žitomislića, što se nekud zaputio po nekakvom kijametu.
Prošao sam pored obala hladne vode Bune i veselo mahao ribarima što su čučali u vrbacima nagnuti nad plićake u kojima se ogledalo nebo i krajičak ljubičastog oblaka.


Kraj velikog Muslibegovićevog točka neki debeljko se izuo, povadio sve stvari iz auta pa na tenane pere jednu po jednu. Neka je blagoslovena ova voda u kojoj se čovjek može okupati, koje se žedan može napiti, u kojoj može rakiju rashladiti i auto oprati. Od Muslibegovićevog točka do Neretve prati me neka kartonska kutiju u raspadanju. Ponekad od gustog zelenila ne vidim s puta ni Bunu ni kutiju. Onda se na nekoj čistini iznenada opet sretnemo i obrađujemo: kutija, Buna i ja.


Podno negdašnjih "Bijelih dvora, čardaka, ahara i avlija" nesretnog hercegovačkog vezira Alipaše Rizvanbegovića, Buna se kao stisnuta šaka odjednom rastvori u sijaset prstiju i tako silovito zarije u vode Neretve da nestane njenog plavetnila, sva pobijeli i pretvori se u pravi praznik srebra, koji kratko vrijeme plovi Neretvom, a onda ponovo teče smaragd. Na samom ušću ima nekoliko napuštenih vodenica. Vodenice su tako puste i orohnule kao da su njihovi junaci, mlinari, i sve priče koje sam u djetinjstvu slušao o vilama, nagluhim vodeničarima, hajducima, vampirima i vukodlacima, nestali sa ovoga svijeta prije hiljadu godina.


Pošto je primila Bunu, Neretva se smiruje i kao da se sprema na počinak odmarajući se od tjeskobnih klanaca, debrenta i snježnih vrhova planina, čijim podnožjima se probijala do ovih zelenih livada i rodnog vinogorja na svome dugom putu do sinjega mora. Ko se pažljivo zagleda u njenu maticu, primijetiće da je hvata dremež spokojne ravničarske rijeke koja je sve muke prebrodila i najteže iza sebe ostavila. U ravnici pred manastirskim konakom i ubogim hramom hercegovačkih ratara i pastira, mlada monahinja u izblijedjeloj rizi čuva dvije šarene krave i nešto plete nalik na duge crne čarape. S druge strane puta seljanka u farmerkama plijevi lijehe luka. Pod velikim dudom trešti tranzistor.

 

Mnogi stranci koji su prolazili ovim krajem opisaše u svojim tefterima crkvu i manastir, koji podiže ugledna porodica Miloradovića. Braća Miloradovići bijahu stara hercegovačka vlastela, koja i po dolasku Turaka osta u hrišćanstvu. Iako hrišćani, Miloradovići dobiše od Stambola sve spahijske berate i ostadoše na svojoj zemlji u svakoj vlasti. Tek poslije stotinu godina okrenuše leđa Stambolu i odoše prema Sankt Petersburgu, da od hercegovačke vlastele i osmanlijskih spahija kod cara pravoslavnih postanu ruski grofovi. Iz male crkvene vitrine sa požutjelog papira ravnodušno me gleda jedan grof Miloradović, sa bijelom perikom na glavi, sjajnim oklopom na grudima punim kolajni i svakojakih medalja.


Jedan putnik koji je pod kraj turske vladavine ovim krajevima prolazio pored manastira Žitomislića, kad stiže u Sarajevo u svoj dnevnik zapisa:


U Sarajevu tada bijaše Valija Mušir Mustafa Hazimpaša civilni vojni guverner. NaĐoh tada u Sarajevu utamničene Serafima Perovića, arhimandrita i igumana manastira Žitomislića u Hercegovini, njegovog brata Jovu, učitelja i kaluđera Leon tija Radulovića i kodžobašu Gavru Vučkovića iz Sarajeva. Bili su osumnjičeni da šuruju sa Rusijom, Srbijom i Crnom Gorom. Istragu je provodio Josip Kečet, valijin tajnik za spoljne poslove. Napokon, iz Stambola stiže naredba da se arhimandrit Serafini Perović, brat mu Jovo, kaluđer Leontije i kodžobaša Gavro, otpreme preko Selanika u Aziju. Uskoro ih jedan oficir i dvadeset zaptija odvedoše u surgun u Dijarbekir, na persijskoj granici. Tu su živjeli slobodni po gradu, no nisu smjeli izvan varoši hodati, a hranili su se i odijevali od svoje zarade i od milostinje dobrih ljudi.


Turska kasnije pomisli da će joj ovi sužnjevi biti od koristi, pa ih uskoro pusti na slobodu i još ih obdari, pa onda otpremi u Hercegovinu da mire narod. Ovi, odlazeći iz Dijarbekira, obećaše Turskoj sve, ali kad doĐoše morem u Dubrovnik ne htjedoše dalje, već ostadoše u Austriji. Voljeli su mimo čekati na svršetak u ovome gradu, već u Hercegovini bojati se svojoj glavi.

 

Pomno razgledah crkvenu riznicu i izađoh u prostranu portu punu velikih kamenih krstača 46

nad davno opojanim humkama minulih manastirskih starješina. Na istoku je visoko brdo, u brdu mali gaj, u gaju veliki hrast, oko hrasta jasen, iz jasena zelena grana, na grani ćuk. S druge strane ležale su livade, po livadama ovce, za ovcama čobani, iza bijelih stada vinogradi, za vinogorjem Neretva, na Neretvi čun.


Zvono na tornju. Podne u vrijeme ručka. Zamire i posljednji odjek zvona prema Istoku i prema Zapadu. Mislim se da li da ručam jegulje na Karaotoku, ili da produžim u Metković na žablje batake?

 

ALBUM FRATARA, PČELA I KONDUKTERA


Kiša i neodređeni sati dana. Benzinska pumpa, biciklist, škola i seljanke u crnim šalvarama. Pred Kiseljakom put je skrenuo ulijevo. Prvo se izgubi bijeli zvonik na brijegu. Iza drvene vodenice stare "Stefanije" i Kilićeva hana. Iza kupine izgubiše se tri crvena krova. Put krivuda, izlokan i mokar. Dalekovod. Potok. Drvena ćuprija. Na kraju puta je Kreševo. Na kraju puta je samostan.

 

Čitavo vrijeme mislim na fra Petra, na Kirkora, fra Miju, Haima, Čamila i na Prokletu avliju. Nekad je na brijegu između Haliča i Bosfora bio čuveni i strašni Depozito. Pokušavam da se prisjetim sunčanih obala dalekog Mramornog mora. Depozito je mogao biti na prostranoj padini više Tophane. Mogao je biti i u krugu napuštenih j ednospratnih kasarni starog Rumelijskog nizama, u malim i vlažnim avlijama po kojima se petkom i nedjeljom do podne skupljaju buljuci izgubljenih i poročnih carigradskih ljudi i nude i traže, krijumčare, drijemaju, kupuju, prodaju i preprodaju hašiš, opijum i heroin.


Mogao je biti negdje u okolini visoke i tvrde kule Galate, u onom isprepletenom i dozla Boga zamršenom čvoru izlokanih strmih sokaka, dugih mahala i mračnih čikmi, meĐu stjeničavim drvenim kućama čudnog izgleda i još čudnije arhitekture, meĐu dućanima krcatim polovnom i kvarnom robom, meĐu fijakerskim kosturima i olupinama i vječno dokonim i pospanim ljudima. Slike se miješaju, rastu, prepliću i gube oštrinu, istinitost i boju. Pokušavam da čitam novine.

 

Oglasi, konkursi, čitulje...
Od duga vremena zadriglom halfu sa sedme strane skidam dres, crtam brkove, oblačim habit, pravim tonzuru, pojačavam obrve, dodajem krunicu... Takav je mogao biti fra Rafo, fra Mijo ili neki drugi kreševski ili fojnički fratar. Istaknutom diplomati sa treće strane uglednog dnevnika prvo skidam košulju i šešir. Poslije zacrnim kragnu, ostavljam kravatu, crtam fes, crtam mantiju, popravljam fes, dodajem lanac, pa krst, pa još jedan lanac, pa još jedan krst... Na kraju - orden cara austrijskog i visoki nišan sultana osmanlijskog. Takav je izgledao fra Grga.


Sjetih se najdraže priče, Velipaše Čerkeza, Mare Milosnice, sarajevske kršle i razgovora fra Grginog sa posljednjim carskim seraskerom u Bosni. Na petoj strani nalazim novu žrtvu. Željezničara pretvaram u mušira, vezira i seraskera. Crtajući mislim na djetinjstvo, na porodični album i ozbiljne čike zaustavljena pokreta i ukočena pogleda pred krupnim okom sočiva i crnim pokrovom provincijskih volšebnika. U dugim popod- nevima mala olovka preobražavala je oficijale, praktikante i suplente uparađene pred "rikvandima" punim balustrada, stepenica i saksija sa cvijećem u pčele, konduktere, generale na konju i tetrijebe na grani.

 

Kiša je prestala. Krajičak plavog neba u daljini. Desno su velike crne šume. Lijevo su prve kuće kreševske. Na rubu puta, opranih malih prozora, okrečene, bijele i čiste pod smeđim drvenim krovovima, kuće su neke čudovišne ptičurine staklenih očiju, bij eloga trupa i dugih crnih krila.


Caršijom idem prema samostanu. Redovi ćepenaka, divanhana, taraba i zastrtih prozora. Male avlije pune cvijeća i bijele kaldrme. Nekad je ovo bila čaršija čuvenih kovača. Dugo stojim pred jednom avlijom i brojim krupan kamen kaldrme. Džamija, berberin, obućar, zadruga. Cepenci zatvoreni mandalom i teškim kreševskim katancima. Kod "Lovca" svira muzika... Na zidu jelen sa velikim rogovima. U šanku punjena ptica.

 

"Svaka namjerno razbijena čaša..."
"Bogat izbor domaćih specijaliteta na žaru".
Meso na ražnju pečeno, na panju sječeno.
"Lica u pripitom stanju ne mogu dobiti pića".
Dva mladića igraju tablica.
Tiketi, novine, domine...


Prolazim pored pošte, pored posljednjih redova zatvorenih dućana, iza nekog razgrađenog i zapuštenog dvorišta punog žica i perunike i uskom krivudavom stazom izbijam na malu tvrdim kamenom podzidom učvršćenu zaravan. Na zaravni je crkva. Iza crkve je samostan.


Mala Albina pokazala mi je put.
Mala Albina ne voli bombone.


Kabasto i ružno zdanje ojađenih sivih zidova i bijelo opervaženih prozora, ličilo je prije na neku malu fabriku mirišljavog sapuna, radionicu svilenog veša, ili katastarsku upravu, nego na starinski samostan bosanskih franjevaca sa aharima, musafirhanom i ćelijama.

 

Vijekovima graĐen, dograĐivan, paljen, rušen i prepravljan, iznevjerio je zauvijek sliku dugo i pažljivo graĐenu u mojoj mašti i zamijenio je krupno i vidljivo ispisanom godinom posljednje dunđerske rekonstrukcije pod Austrijom. Ovako dotjeran, samostan je mogao biti upravna zgrada nekog poljoprivrednog dobra, arsenal lučke kapetanije ili veterinarska stanica.


Fratar me dočekao pred vratima. Fratar nije ličio ni na jednog kanonika sa mojih crteža. Omalen, mršav čovjek pedesetih godina i sijedih vlasi, pušio je sarajevsku "Moravu" i nosio nove žute cipele na nogama. Gvardijan je na Kiseljaku. Fra Grgina soba je na prvom spratu. Pozdravite gvardijana. Hodnici išarani ružičastim cvjetovima. Uramljena litografija na zidu hodnika. Mladi franjevac napućenih rumenih usana svira violinu pod svodovima nekog balkona. Fratar se pred vratima prebire i dugo traži ključ.

 

Uboga kreševska ćelija fra Grge Martića puna guščijih pera, moleraj na plafonu, drveni krevet u uglu, tri rasklimatane "alt dojč" fotelje, latinske knjižice i narodne pjesmarice. Strosmajer sa posvetom i car austrijski sa bakenbardima. Puška, fermani, handžari, turpije, testere i teskere - čitavo zlehudo bogatstvo malog brata kreševskog i potonjeg župnika sarajevskog. Prije mnogo godina umro je u nekoj još manjoj, skromnijoj ćeliji samostanskoj i onaj razgovorni fra Petar koji je bio čuveni "sahačija, puškar i mekanik".


U crkvi, fratar mi pokazuje tri velike slike obješene visoko pod svodom. Tri crne, smeđe i sive površine. Vrijeme i vlaga oduzeli su slikama svaki smisao, sadržaj i boju. Svaka od njih mogla bi u isto vrijeme biti i skidanje s krsta, i blagovijesti i sveta porodica u popodnevnoj šetnji, i ulazak u Jerusalem, i grupa apostola na vikendu. Fratar je tvrdio da su sve tri slike skupocjene, da su pod zaštitom države, i da ih je radio neki čuveni italijanski majstor čijeg se imena niko ne može sjetiti. Odlazim razočaran, ljut i umoran.


Dok smo se opraštali tri starice su se penjale uskom stazom prema crkvi. Crkveni muzej u koji su fratri vjekovima i decenij ama prikupljali i donosili ćupove, testije, bardake, stare katance, sindžire, kreševska kliješta, belenzuke, prstenje, brave i kantare - nisam čestito ni pogledao. Odlazeći okrenuo sam se još jednom prema groblju. Zašto sam dolazio ovamo? Gdje li je sahranjen fra Petar? Možda njegovog groba i nema. Kiša je opet počela da pada. Večeraću na Kiseljaku, ili u Fojnici. Uostalom, kako se dogovorimo.

_______________

 

RJEČNIK

 

A

Adem – Adam

ajluk – mjesečna plaća, plata

anterija (ar.) – vrsta gornje haljine, muške kratke, obično od deblje tkanine, dok su ženske i duge i kratke, od svile, polusvile, često ukrašene vezom

 

B

bajadera – obredna i profesionalna plesačica i pjevačica

 

Č

čalgija (tur.) – svirka, muzički instrument

čapraz (pers.) – konj koji ima bjelinu na prednjoj i suprotnoj stražnjoj nozi

čak (tur.) – mnogo, puno

čokjaša – živio mnogo godina

 

Ć

ćitab, kitab (ar.) – knjiga, zakon; knjiga koja sadrži vjersko učenje i propise, Biblija, Kur'an

 

D

dimiskija (ar.) – sablja izrađena, kovana u Damasku

 

džuba (ar.) – odjeća, ogrtač muslimanskih svećenika

džumhur (ar.) – narod, masa, skup, sastanak. Od ovog nastalo prezime Džumhur

 

F

Fanarioti (tur.) – Grci iz Fanara, istanbulske gradske četvrti; bogate grčke porodice koje su dobile položaj u turskoj državnoj službi; progonitelji ostalih manjina u bivšoj Turskoj

feldvebl (njem.) – najviše podoficirske zvanje u vojsci;

feldvebsteri – podoficiri

flah-papir (njem.) – ravni papir

 

G

grincajg (njem.) – povrće, zeljenje

 

H

Habil – Abel, Avelj

Hava – Eva

 

I

Ibrahim – Abraham, Avram

 

J

jaša (tur.) – živio

javaš (tur.) – blag, spor; polahko, sporo, tiho

 

K

Kabil – Kain

kekez – pederast, muškarac ženskih pokreta i ponašanja

kraher (1) (njem.) – zaslađeno i gazirano piće

krdžalija (tur.) – pripadnik naoružane grupe, plaćenik koji služi u navalnoj konjici

kumbara (tur.) – starinska granata ili bomba; top koji ispaljuje ove granate

 

L

laicizam (grč.) – posvjetovljenje, odvajanje vjerskog od svjetovnog

 

M

melšpajz (njem.) – hrana, tjestenina, kolač

mazgal (tur.) – puškarnica na tvrđavi; malehan otvor uopće

 

O

ograma (tur.) – nervoza, vrsta živčanog oboljenja, po narodnom vjero­vanju, nastaje kada se nagazi na čini ili džinsko kolo, ako se ograiše

 

P

panađur (gr.) – vašar

 

R

remac – mladi, tek regrutirani vojnik, regrut

ripida (gr.) – u pravoslavnoj crkvi lepeza sa anđeoskim likovima

 

T

tijara (pers.) – pokrivalo za glavu starih perzijskih i asirskih careva;

trostruka kruna rimskog pape tupan – vrsta bubnja

 

V

vilajet (tur.) – pokrajina, provincija, teritorija jednog valije; zavičaj, rodni kraj, ali i svijet

 

Z

Zulfikar (ar.) – muško ime, nastalo od naziva sablje koju je Muhammed a.s. poklonio hazreti Aliji, s kojom je on pokazao veliko junaštvo

zurla, žurna (pers.) – vrsta svirale s jakim piskom

 

Zuko Džumhur - Nekrolog jednoj čaršiji - verzija 2

Zuko Džumhur - Nekrolog jednoj čaršiji - verzija 2 pdf

________________________________

 

Zulfikar Zuko Džumhur rođenje u Konjicu 1921. godine, a umro u Herceg - Novom 1989. Po ranije izraženoj želji, ukopan je u rodnom mjestu. Kao dijete službenika, koji je bio podložan premještajima, školovao se van Bosne i Hercegovine. Nakon srednje škole, apsolvirao je pravo i studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Bio je višestruko talentiran, svestrano obrazovan i izuzetno aktivan i radoznao. To pokazuje mnogobrojnost i raznovrsnost onoga čime se bavio. Bio je slikar, karikaturist i likovni kritičar, pisac i putopisac, pozorišni scenograf i kostimograf, filmski i televizijski scenarist. Uz sve ovo bio je i neumoran putnik – hodoljub koji je do kraja svoga života obilazio svijet i o viđenom govorio i pisao.

Džumhur je objavio slijedeća djela: Nekrolog jednoj čaršiji, 1958, Pisma iz Azije, 1974, Hodoljublja, 1982. i Putovanje bijelom lađom, 1982.

Osim navedenih djela Džumhur je napisao i čitav niz drugih koja su na ovaj ili onaj način prezentirana. Spomenimo ovdje "Pisma iz Afrike i Evrope" koja predstavljaju spoj putopisa i televizijskih kazivanja, zatim "Stogodišnje priče" štampane 1978. u "Politici" i dopunjene drugim tekstovima. Spomenimo, na kraju, i novinske tekstove koji su objavljivani pod naslovom "Adakale".

 

Najslavnija Zukina knjiga, prvi put objavljena davne 1958, je Nekrolog jednoj čaršiji. Bio je to putopis, a opet i zakašnjeli oproštaj s imperijom koja je četiri stoljeća vladala Bosnom i Hercegovinom i koja je iza sebe ostavila brojne tragove na toj zemlji i na ljudima, te s onom drugom carevinom, koja je vladala deset puta kraće, ali su njezini tragovi svježiji. Za vrijeme u kojemu je napisan, taj je bosanski i maloazijski putni amarkord morao djelovati prilično reakcionarno, ako ga je itko ozbiljno pročitao, i ako su ga, uopće, i bili u stanju čitati mimo predrasude o vicmaheru Zuki i njegovom lahkom bivanju u našoj samoupravnoj zajednici. Predgovor "Nekrologu jednoj čaršiji" napisao je drugi veliki turkofil, Ivo Andrić. Samo tada, i nikada poslije, nekome je on pisao predgovor, čuvajući se mudro i te pogibelji da se suvremenicima zamjeri, hvaleći ih. Zuki se nije mogao zamjeriti, jer je Zuko bio i gospodin i pametan pisac, pa mu se Andrić nije u očima smanjivao kada ga je u predgovoru hvalio.

 

Bio je odličan crtač, genijalan karikaturist i veliki pisac, jedini kojem je Ivo Andrić pisao predgovor. Ali bio je i najbolji televizijski putopisac u povijesti ovdašnjih televizija. Na kraju, bio je uzor mnogima koji to priznaju i koji ne priznaju

 

Dobri pisci od loših pisaca razlikuju se po tome što su rečenice svih loših pisaca jednoga jezika u nekome vremenu nalik jedna drugoj, i nemoguće ih je razlikovati, a rečenice dobrih pisaca prepoznaju se poput otiska prsta, čak i kada nije naročito mudro i pametno ono što se tim rečenicama kazuje. A veliki se od malih pisaca razlikuju po tome što veliki pisci ne samo da imaju svoje rečenice, nego imaju cijelu retoriku. Po toj je retorici i Zuko Džumhur bio autentično veliki pisac. Evo, za primjer, onoga što piše unutar zagrada, u jednom od eseja koji čine putopis Nekrologa jednoj čaršiji: "(...služio je Be-Ha regimente... dvorio feldvebelske švalerke što su po Hercegovini sadile grincajg, kuhale ajnpren supe i pržile uštipke po žandarmskim kasarnama i od Metaljke do Domanovića... pisale anzihtkarte sa 'domaćim krajobrazima u boji i nakladi St. Kugli' – 'Gruss aus Čapljina...' i čitale nabožne obiteljske tjednike... četrdeset berićetnih svih svetih godina valcera, lapaloma, malih i velikih misa, naizmjenično – od korotnog povratka Maksimilijanovog admiralskog broda Navare iz Meksika i od melodrame u Majerlingu, do pucnjave na Latinskoj ćupriji i gnusnog umorstva nadvojvodskog para u Sarajevu...)".

 

I tako, u jednom zamahu i dahu, u jednoj crti povučenoj crnim tušem po hrapavom papiru, unutar zagrada, umetnutih u neku posve drugu priču, u pripovjednoj digresiji, čiji smisao nije i ne može biti jasan hrvatskim provincijalkama, profesoricama književnosti kojima su moljci pojeli frizuru, ispričao je Zuko Džumhur četrdeset godina austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini. U tom je njegovom retoričkom ispadu više književnosti, ili još jasnije rečeno – razloga za književnost, nego u čitavim bibliotekama i edicijama naših suvremenika. U toj frazi, što ju je nabrzinu sastavio i zakovao s "četrdeset berićetnih svih svetih godina valcera" ispisan je, tugaljiv, a još uvijek tako živ, identitet jednoga svijeta: čuju se, u samo šest riječi, glasovi staračkoga berićeta, jedne prošle mladosti, s jakim društveno-političkim razlozima i potvrdama, čuju se u Zukinim svim svetima zvona sarajevske Katedrale, i još pride valcer, koji se, kao u nekom povijesnom ludilu, igrao i okretao punih četrdeset godina. Samo istinski majstor, kaligrafski precizan, netko tko zna kako žive riječi i što riječi znače kada se nađu jedna uz drugu, mogao je napisati takvo što.

 

U katodnom sjećanju posljednjih jugoslavenskih desetljeća, Zuko Džumhur upamćen je po putopisnoj televizijskoj seriji Hodoljublja, koju je režirao sarajevski filmski i televizijski redatelj, također dobri rahmetlija, Mirza Idrizović. U Hodoljubljima Zuko je obilazio svoj svijet i pripovijedao o mjestima na koja bi došao. Dio serijala snimljen je po Bosni i Hercegovini, a dio u inozemstvu, ali nije bilo razlike, jer je intenzitet doživljaja bio jednak bez obzira na to putuje li Zuko u Andaluziju ili na Vrelo Bosne, na Ilidžu. Na koje god mjesto došao, gledatelju je stvarao iluziju kako je tu domaći i oduvijek. U Andaluziji je bio prognani musliman, a na Vrelu Bosne majstor za davne austrijske lumperaje i nedjeljne izlete u prirodu sarajevske gospode. Činilo se da govori iz vlastitoga iskustva, koje seže stotinama godina u prošlost. Bio je nostalgičan za davnoprošlim vremenima, ali je njegova nostalgija bila autentično doživljena (od iste vrste je dar zagrebačkog profesora Marina Zaninovića, koji u radijskim emisijama pripovijeda o životima rimskih careva kao da je svakome od njih bio sobar ili barem savjetnik). Njegovoj priči, usmenoj ili pisanoj, nije bilo kraja, jer je njegov ljudski vijek sezao daleko u prošlost i bio je tako identitetski isprepleten da je bio protivan svakome odricanju ili poricanju. Zuko Džumhur bio je sav od pripadanja.

 

Sadržaj:

Grad zelene brade

Juksek - kaldrma

Kasaba na granici

April na sirkedžiju

Osveta mrtvih sultana

Nekrolog jednoj čaršiji

Panađur u porti

Džambaz - Tepe

Galija pod čeramidom

Putovanje po besmislu

Kamen crnog sjaja

Zapisi pod gorom

Trube u Jerihonu

Pijesak i zvijezde

Pustolovina vremena

Od jegulje do žabljih bataka

Album fratara pčela i konduktera

loading...
8 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Zuko Džumhur - Nekrolog jednoj čaršiji

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u