Zlata Kolarić Kišur - Moja zlatna dolina lektira

Zlata Kolarić Kišur - Moja zlatna dolina

Zlata Kolarić Kišur - Moja zlatna dolina

 

Vrsta djela - Autobiografska pripovijest
Mjesto radnje - grad Požega
Vrijeme radnje - djetinstvo Zlate Kolarić

 

Bezbroj je knjiga napisano o djetinjstvu, školskim danima i prvim ljubavima. Svaka od njih je drukčija. Poneka nam je bliska jer u njoj prepoznajemo sebe, a poneka nam otkriva svijet kakav već odavno ne postoji. Knjiga hrvatske spisateljice Zlate Kolarić Kišur približit će najmlađima udaljeno i sretno djetinjstvo s početka ovog stoljeća. Bilo je bezbrižno i pustopašno, bez elektrike, radija i televizije (zamislite!), ali s dvorištem toliko prostranim da je moglo primiti razigranu djecu cijele jedne škole. - Dvorište omeđeno grabovom šumom i s vlastitim izvorom gorske vode! Bilo je to djetinjstvo koje nije bilo bogato novcem i stvarima, već slobodom, ljepotom i dobrotom. Sasvim se drukčije i polaganije tada živjelo, a priroda je bila upravo raskošna...

 

GRAJA Zlata stanuje u djelu Požege gdje su dvorišta ograđena velikim, širokim vratima koji se u Slavoniji nazivaju i kapijom. Odmah do njezine obiteljske kuće nalazi se stari dio grada u kojem se nalaze i ostaci turske tvrđave. Ovo mjesto idealno je za djecu koja žive u blizini zbog velikih mogućnosti za igranje. Uz to, taj dio grada oplemenjen je i lijepom šumom graba koja se prostire od laganog puta pa sve do vrha.

 

Dakle, Zlata je živjela u djelu Požege koji se može nazvati pravim dječjim rajem. Ulice su bile široke, s obiteljskim kućama, velikim ogradama i širokim dvorištima, mnogobrojne staze za šetanje, park s velikim borovima, turska tvrđava i grabova šuma s ogromnim stablima i debelom hladovinom. Uz sve te ljepote prirode, u blizini se nalazi i izvor pitke vode i rijeka Orljava.

 

Djeca uživaju igrajući se u društvu, a igra obično traje od ranog jutra. Čim se prvo dijete probudi, izađe na dvorište noseći namazani komad kruha za jesti, a u drugoj ruci zviždaljku. Kada zazviždi to je znak svoj ostaloj djeci da je vrijeme za ustajanje i igru. Ovaj zvižduk na djecu djeluje više od bilo kakvih majčinih molbi za ustajanjem.

 

Kada se sva djeca okupe, ona glasno dogovaraju što će se i gdje igrati. Ta buka smeta i ponekom susjedu koji ljutito zatvara prozor jer ne može spavati ili raditi u miru i tišini. Zbog te buke i galame djeca iz Zlatne doline prozvana su – Graja. Graja je imala svoje zaštitnike, ali i neprijatelje.

 

Okupljali su se u parku koji je bio idealno mjesto za započinjanje igre. Igralo se svašta, a često rata. Tada su s jedne strane bili Turci, a s druge strane oni koji su branili Požegu. Začas su odabrali strane i rat je mogao počeo. Djeca su galamila i uživala u igri koju im je narušavao jedino Boško. Boško je bio stari čuvar parka. I on je sam nekada bio vojnik, a djeci nije dopuštao da galame pa ih je često lovio uokolo vičući na njih i prijeteći raznim kaznama. Od djece je tražio da mirno sjede na klupama ili šeću putevima i prijetio im je će im svašta učiniti kada ih uhvati. No, djeca su mu uvijek bježala jer noge su im bile hitre.

 

Velikog zaštitnika djeca su imala u starom umirovljenom predsjedniku suda kojeg su zvali Prezident. On je često šetao parkom i gledao kako se djeca igraju. Volio je djecu i nisu mu smetale njihove nepodopštine. Ponekad ih je čak i spašavao od ljutitog Boška, a znao ih je odvesti i na slatkiše kod slastičara Kodydla. Sva Graja bi se raspodijelila i po dvoje bi ih čekalo u redu. A bilo je tu djece različitih uzrasta. Od malene debeljuškaste trogodišnje djevojčice Gine pa sve do velikog devetogodišnjeg Ćire. Bio bi tu i uvijek nasmijani Đurica zvan Cimetštangla, zatim Minka koju su zvali Cuni, pametni Fricko kavalir Edi i drugi. Svi bi se poredali i Prezident bi tada udijelio po novčić te bi svi zajedno pošli na slatke zalogaje.

 

No, bilo je trenutaka kada su djeca malo i predahnula. šetali bi po gradu, promatrali ljudi te razmišljali kako će njih život izgledati kada budu odrasli i kojim će se tada zanimanjem baviti. Djevojčice su obično sebe zamišljale u ulogama majki, dok su dječaci vrludali, zavisno od trenutnih popularnih zanimanja. Oni bi bili kočijaši gradskog fijakera ili vozači automobila ili piloti.

I tako je tekao život djece u Najljepšoj dolini na svijetu – Zlatnoj dolini. Ona su živjela veselo i bez brige, uz svoje roditelje, braću i sestre te rodbinu.

 

Vrsta djela - autobiografija

Mjesto radnje - Požega (dvorišta, ulice, parkovi i grabova šuma)

Vrijeme radnje - početak 20.st.

Likovi - Zlata i njeni prijatelji iz Graje, Boško, Prezident

 

Ćiro – devetogodišnji dječak koji se isticao zbog nevjerojatne visine. Bio je za dvije glave veći od svojih vršnjaka. Dobar je i plemenit te svi mogu računati na njega. Kada dođe do neke nevolje, on je tu za svakoga. Ima puno nadimaka: Šlempo, Roda, Poporoga, a i Ćiro mu je nadimak. Nadimci mu ne smetaju, jedino se naljuti kada ga djeca zovu Cici jer ga tako zove i njegova majka. Većinom ga djevojčice tako zovu pa ga zadirkuju. On se tada naljuti i zaprijeti im da će ih čupati za kosu, no nikada to ne učini. Primi ih za pletenice, a one obećaju da ga više nikada neće tako zvati. Kada ih pusti, djevojčice pobjegnu i iz daljine ga ponovo oslove s nadimkom "Cici".

 

Đurica – još jedan član Graje. I njemu su se djevojčice znale rugati, ali on bi svoje prijetnje znao i ostvariti. Najviše je bio ljut kada bi ga zvali Cimetštangla. Taj nadimak dobio je zbog smeđeg odijela. Nije htio nositi spomenuto odijelo, ali je morao jer mu je tako rekla mama. Naime, smeđe odijelo nije se toliko prljalo kao bilo koje drugo svijetle boje.

 

Minka – tamnoputa djevojčica crnih očiju. Iz tog razloga dobila je nadimak Cuni. Znala je lijepo šivati, u tome je bila pravi majstor. tako bi često spašavala djecu jer bi im popravila hlače prije nego što bi roditelji ugledali da su poderane.

 

Fricki – bistar mladić. Imao je uvijek najbolje i najoriginalnije ideje. Tako je često savjetovao djecu kako da se izvuku kod roditelja i izbjegnu kazne zbog poderane odjeće.

 

Edica – dječak iz drugog dijela grada, ali bio je prihvaćen u Graju jer je bio jako drag, ljubazan i pravi kavalir.

 

Prezident – pravi stariji gospodin. Radio je kao sudac, a sada je u mirovini. Mnogo vremena provodi u šetnjama po brežuljcima gdje se djeca često igraju pa ih je tako upoznao i zavolio. Djeca su voljela i njega, kada bi ga vidjela potrčala bi mu ususret da ga pozdrave. On ih je često vodio u slastičarnicu dajući svakom novčić da kupi što želi.

 

Boško – ratni je veteran, a sada brine o parku. Kao bivši vojnik navikao je na rad, red, mir i poštenje, a dječja igra za njega je naporna jer se totalno razlikuje od njegova shvaćanja reda i mira. Iz tog razloga često je u svađi s djecom. Pošto je bio već dosta star i patio je od reume, nikada nikoga od djece nije mogao uhvatiti. No, zato je često koristio neke ratne strategije kako bi stigao do cilja. Iako je često ratovao s djecom, bio je simpatičan.

 

NEUSPJELO KUMOVANJE - Vani je bila paklena vrućina, no djeca su joj se odlučila suprotstaviti pa su vrući ljetni dan provodili igrajući se ne dvorištu. Zlata se igrala s Đuricom i Ljubicom bačvom. Naime, pronašli su praznu bačvu koju su potom pretvorili u fijaker.

 

Đurica se uvukao u fijaker, a Ljubica i Zlata su ga gurale. Nakon što tako proguraju tri kruga, uloge se zamijene. Nije im ni najmanje smetalo što je tijelo lupalo u untrašnjost bačve. Bitno je bilo samo da se nešto igraju i da je zanimljivo i zabavno.

 

Nakon što su igru guranja bačve, odnosno fijakera priveli kraju, na red je stiglo nagradno gađanje. Nagradno gađanje sastojalo se od trulih jabuka i lonca nataknutog na štap. Kada bi nataknuli lonac na štap, s dogovorene udaljenosti gađali bi ga trulim jabukama. Lonac je često bio i promašen, a umjesto njega pogodili bi koju gusku ili kokoš, ali ništa im se nije dogodilo i nitko od ukućana nije ništa primijetio.

 

Kada im se više nije dalo gađati, Đurica je predložio da idu pogledati male mačiće na sjeniku. Mačka Cifra se okotila, a Đurica je predložio da uz to odmah odaberu i imena te kumove. Za kuma je predložio sebe, a za kumu Zlatu.

 

Ljubici je bilo žao što i ona ne može biti kuma pa im je rekla kako ne smiju ići na sjenik jer je penjanje na njega jako opasno. Netko bi mogao pasti. Teško se popeti i jako je visoko pa su roditelji i zabranili penjanje. Ali Đurica je imao odgovor na to. Rekao joj je da mame sada spavaju jer je jako velika vrućina pa nema straha da će netko primijetiti.

 

Djevojčice su tada imale sedam godina i jako su se bojale konja. A upravo su pored jednog konja morale proći na putu prema sjeniku. Đurica se kao dječak nije bojao pa je bez brižno prošao pored konja i djevojčice nazvao strašljivicama.

 

Kako bi došli do sjenika morali su se popeti ljestvama. Ljestve su bile duge, a prečke na ljestvama bile su jako razmaknute jer su to bile ljestve za odrasle i nisu bile namijenjene djeci. Djevojčicama je bilo jako teško popeti se ljestvama do sjenika.

 

Kada su se konačno popele, gore je sve mirisalo na sijeno i bilo je jako vruće. No, kada je Zlata ugledala mačku s četiri mala crno-bijela mačića zaboravila je odmah na zabranu i na vrućinu.

 

Kada su stigli, maca je prvo bila malo nakostriješena, ali ubrzo je djeci dala i da diraju mačiće. No, onda ih je Đurica sve stavio u kapu i odlučio ih odnijeti do bunara kako bi ih poprskao vodom, odnosno krstio. Mačka je počela mijaukati i puhati, a Zlata se nije mogla spustiti niz ljestve.

 

Počela je plakati jer nikako nije mogla sići, a uz sve to dolje su još bili i konji. Mislila je ako padne pod konje da je gotova. Ubrzo su se rasplakali i Đurica i Ljubica jer nisu znali kako da joj pomognu.

Srećom, vika i plač probudili su postolara iz susjedstva. On je bio jako ljut, no ipak je pomogao djeci da siđu. Zlata je bila presretna kada je vidjela nekog odraslog jer je od straha i od vrućine već gubila i svijest.

 

Kada ih je postolar spustio otvorila je oči i osjećala se sigurnom u postolarevom zagrljaju. Bili su jako zahvalni postolaru i obećali su da to više nikada neće činiti. Postolar im nije povjerovao, ali obećao je da ih neće tužiti mamama.

 

I kada su polako i nečujno odlazili iz sjenika da ih nitko od roditelja ne vidi, maca je isto tako neprimjetno odnijela jednog po jednog mačića iz Đuričine kape.

 

Vrsta djela - autobiografija

Vrijeme radnje - početak 20. stoljeća

Mjesto radnje - Požega (u dvorištu i na sjeniku)

Likovi - Zlata, Ljubica, Đurica, postolar

 

Zlata i Ljubica – vesele, razigrane i radoznale sedmogodišnje djevojčice. Iako su se bojale konja, ali i penjanja po ljestvama nikako nisu mogle odoljeti penjanju na sjenik. Ljubica je bila pomalo ljubomorna što ona ne može biti kuma mačićima, ali brzo se odljutila čim joj je bilo obećano nešto drugo. Iako su se trudile slušati roditelje, nisu mogle poslušati njihovu zabranu da ne smiju ići na sjenik. No, kada su se našle u opasnosti obradovale su se nekom od odraslih, iako to bio ljutit i strog postolar.

 

Đurica – živahan i radoznao dječak, uvijek spreman na nove avanture. Uvijek ima ideje za nove akcije, a ističe se i kao vođa. Uvijek je u društvu i jako je popularan. Hrabar je, plemenit i uporan. Voli životinje i dobrog je srca.

 

Postolar – na prvi pogled bio je ljut i strog, ali volio je djecu i rado im je pomagao.

 

TKO ME JE VODIO U PRAŠUME KONGA - Tko me je vodio u prašume Konga je priča iz prve cjeline Moja Zlatna dolina. Jednoga dana mama je odlučila ispržiti kavu, a kada je bila gotova, usipala je zrnca u limenku i rekla Zlati da stavi limenku tamo gdje ona inače stoji.

 

Kako je Zlata nosila limenku, tako joj je mama priopćila da će imati goste, doći će im Lermanovi. Zlata se toliko zbog toga oduševila da joj je limenka pala na pod i zrnca su se prosipala po podu poput crnih kukaca.

 

Zlata, naime, ima deset godina i veselo je i razigrano dijete.

 

Dragutin Lerman poznati je svjetski putnik. Istraživao je mnoge nepoznate krajeve, a već kao devetnaestogodišnjak otišao je iz Požege s engleskim novinarom Stanleyjem i njegovom ekspedicijom istraživati afričku državu Kongo.

 

Tako je u Africi proveo s manjim prekidima dugih četrnaest godina. Kada se vratio u domovinu zdravlje mu je bilo narušeno. Prebolio je malariju i njezine je posljedice osjećao cijeli život.

 

Zlata je neizmjerno voljela Dragutina. Njegove priče o životu i zanimljivim događajima iz udaljenih zemalja pratila je s oduševljenjem.

 

Dragutin je uvijek dolazi sa svojom suprugom Hedvigom koju su djeca također voljela. Od milja su je zvali Heca. Heca je uvijek bila vesela i nasmijana i jako je voljela životinje. Zlata se i danas sjećala kako su njezini džepovi uvijek bili prepuni hrane za životinje te je uvijek bila spremna na zabavu i igru. Imala je samo jednu manu, bila je već odrasla.

 

Zlata je u dahu slušala zanimljive priče o Dragutinovim putovanjima, a u mašti je i sama putovala tim mjestima. Tako je upoznala zanimljive ljude, lijepe krajeve te neke nove biljke i životinje. Divila se tamošnjim ljudima kako su mogli jednostavnim predmetima izraditi predivne predmete.

 

Slušala je Zlata i o opasnim putovanjima, o plemenskoj poglavici i o prepoznatljivim afričkim bubnjevima. Kada bi već bilo kasno, majka ju je budila iz tog svijeta maštanja i uputila u postelju na počinak.

 

Lerman je bio jako duhovit čovjek. Uvijek kada bi dolazio, Zlatu bi pozdravio specifičnim pozdravom koji je bio namijenjen samo njoj. Taj pozdrav bio im kao svojevrsna lozinka, a išao je ovako: "Još nas ima, ima Hrvata, živjela nam naša Zlata". To je bio dio stiha jedne pjesme Augusta Šenoe, a Lerman ju je za ovaj slučaj malo prepravio, dodajući i svoj stih.

 

Te večeri kada je Zlata prosipala kavu iz limenke, Dragutinu je Zlata rekla da je taj dan navršila deset godina. Dragutin ju je odmah poslao svojoj kući da donese šampanjac koji će piti odrasli i nešto slatkiša za djecu.

 

Pošto je već bilo kasno navečer, Zlatu je pratila kućna pomoćnica Kata. Zlata je znala da će se Kata koja je tek nedavno stigla sa sela, jako iznenaditi kada u kući ugleda veliku zbirku afričkih predmeta.

 

Kada su ušle u kuću, već na samom ulazu netko je upitao "Tko je to?", a Kata se toliko prepala odmah pomislivši na duhove ili lopove, da je istrčala s fenjerom iz kuće i Zlatu ostavila samu u mrklom mraku. No, to je samo bila Dragutinova papiga koja je znala pričati. Kasnije su se svi smijali kako se Kata preplašila, a ona i dalje nije mogla vjerovati da papige mogu pričati.

 

Kako je odrastala, Zlata je sve više pratila život Dragutina Lermana koji joj je sada već bio pravi prijatelj. Nakon što se vratio iz Konga, bio se posvetio raznim poslovima i bio je jako uspješan. Tako je osnovao banku, imao rudnik ugljena, a i tvornicu briketa (briketi su bili najkvalitetniji ugljen).

 

Kada se život Lermana činio posve idealan, dogodile su se nesreće. Propale su banka i tvornica, a voda je preplavila rudnik. Da bi sve bilo još gore, izgorio mu je i stan, a on i žena jedva su se spasili.

 

Sva ta nesreća ostavila je na Lermanu traga. Suprugu je odveo kod roditelja, a on se zaputio u svijet, vrativši se svojim lutanjima. Nakon nekog vremena smirio se u Bosni, u malom gradiću Kreševu, gdje je postao iznimno cijenjen. Tamo se bavio istraživanjem bakrene rudače.

 

Ubrzo mu se zdravlje pogoršalo, a i srce mu je bilo slabo te je umro 1918. godine. Pokopan je u Kreševu kako je i želio.

 

Posljednji susret Zlate i Lermana dogodio se par godina nakon što je napustio Požegu na zagrebačkom željezničkom kolodvoru. Zlata je primijetila da je dosta zapušten i vrlo skromno odjeven. Iako mu situacija nije bila laka, bio je spreman za šalu te je Zlatu pozdravio onim njihovim starim pozdravom: "Još nas ima, ima Hrvata, živjela nam naša Zlata".

 

Zlatu je jako dirnulo to što je Lerman i u velikoj nevolji bio spreman na šalu. Stisnuo joj je obje ruke i nestao. Bio je posljednji susret Zlate s ovim velikim čovjekom.

 

Vrsta djela - autobiografija

Vrijeme radnje - kada je Zlata bila desetogodišnja djevojčica pa sve do nekoliko godina unaprijed

Mjesto radnje - Požega i Zagreb

Likovi - Zlata, Dragutin Lerman, Hedviga, Kata, Zlatina majka

 

Zlata – vesela, zaigrana i maštovita djevojčica. Vrlo lako mogla se uživjeti u priče Dragutina Lermana pa joj se činilo kao da s njim putuje Kongom. Pokazala je svoju nestašnu stranu kada je sa sluškinjom Katom išla do Lermanove kuće. Unaprijed je znala da će se Kata prestrašiti svega što ondje bud ugledala, ali ju je pustila da prva uđe u kuću jedva čekajući da vidi prestrašenu Katu.

 

Dragutin Lerman – cijela pripovijest zapravo je njegov životopis. Bio je veliki i poznati istraživač. Već kao devetnaestogodišnjak uputio se u Kongo gdje je ostao čak četrnaest godina s manjim prekidima. Bio je najstariji sin od šesnaestero djece, a kada je završio trgovačku školu otišao je putovati pješice Europom ne bi li stekao iskustva kod trgovaca. Tada kada se vratio u domovinu danju bi radio kao trgovački putnik, a noći bi posvetio knjizi neprestano učeći. Bio je iznimno uporan i darovit, već prije nego je navršio devetnaest godina znao je pričati engleski, francuski i njemački te nešto španjolskog jezika. No, njegov život svakako je obilježilo putovanje u Kongo. Kada je pročitao u jednim francuskim novinama da se engleski novinar Henry Morton Stanley sprema istražiti prašume Konga, odmah se priključio ekspediciji. U četrnaest godina neko je vrijeme bio i guverner Istočnog Konga. Kada se vratio u domovinu posvetio se poslovima, otvorio banku i rudnik, ali kada mu je sve propalo, ponovo se uputio u svijet. Nekoliko godina nakon toga smirio se u malom gradiću Kreševu u Bosni gdje je naposljetku 1918. godine umro i pokopan.

 

Kata – seoska djevojka koja je pomagala Zlatinoj majci u kući. praznovjerna je i neuka, pomislila je da je papiga koja govori duh. Anegdote s njom daju šaljivi tom onoj pripovijetki.

 

SUSRETI KOJI SE NE ZABORAVUAJU - Veliki slikar Miroslav Kraljević u mladosti je praznike provodio najradije u Požegi. Požega je bila rodno mjesto njegova oca, a tamo su mu i tada živjeli stričevi. Još kada je bio mlad, mnogi su mu govorili da će upravo on jednoga dana proslaviti svoj grad, kao što je već velik broj ljudi do tada to učinio.

 

Požegu su do tada učinili slavnom Tomić, Kanižlić, Babukić, Korajac i mnogi drugi.

 

Miroslav Kraljević bio je drag, mlad čovjek. Prijatelji su ga zvali Fric. Studirao je u inozemstvu slikarstvo i bio je izrazito društven.

 

U Požegu je dolazio i Vladimir Becić, kasnije isto poznati slikar. Dolazio je u posjetu proslavljenom pjesniku i ujaku Franji Cirakiju. Vladimir Becić naslikao je i portret Zlatine sestre, a Kraljević joj je za vjenčani dar poklonio jednu svoju sliku.

 

Njih dvojica jako su se razlikovali, Kraljević je bio puno više društven, volio se družiti s mladim ljudima.

 

Jednoga dana Zlata je šetala Grabrikom sa svojom prijateljicom Ženkom. Ženka je bila pohađala školu u Zagrebu, bila je učenica Glazbenog zavoda, a ljeto je provodila u Požegi. Kraljević se toga dana isto zaputio u šetnju Zlatnim Grabrikom. Kada je naišao na djevojke zastao je i utvrdio kako se nalaze na lijepom mjestu te ih upitao mogu li i njega primiti u društvo.

 

Kraljević je bio oduševljen ljepotama Grabrika, grabove šume. U njoj se sada već i odrasla djevojčica Zlata igrala kada je bila mala. Sada je Zlata imala petnaest godina i odlučila je pomoći Kraljeviću da pronađe lijepo mjesto na kojem će moći raditi.

 

Kraljević je smjestio svoj stalak i odmah je počeo slikati. Slikao je pejzaž, ali u jednom trenutku rekao je djevojčicama da budu mirne jer će njihove likove ubaciti u sliku. One su bile iznenađene i bilo im je žao što nisu bile ljepše i prikladnije odjevene. Htjele su odjenuti svečane haljine i urediti kosu, ali kako su izašle slučajno van, bile su jedna u crnoj, a jedna u bijeloj pregači. Kraljeviću je odgovaralo da budu odjevene upravo tako jer su se idealno uklapale u sliku.

 

Zabavljao ih je svojim pričanjem, ali kada je vidio da je već kasno, rekao je da će morati sliku dovršiti sutra i zamolio ih da dođu.

 

Sljedećeg dana djevojčice su se s veseljem ponovo pojavile na dogovorenom mjestu. No, sada su se pripremile, odjenule su svečane haljine i uredile kosu lijepim frizurama. Mislile su da će ih slikar pohvaliti, ali upravo suprotno – on se naljutio. Naime, odgovaralo mu je da budu odjevene isto kao i prethodnog dana pa im je sada podrugljivo dobacio da su se napirlitale, na što su se one naljutile.

 

Nikako ih nije mogao nagovoriti da odu kući i odjenu istu odjeću koju su imale jučer. Uz to, one su se naljutile i otišle dalje šetati gradom. Kraljević je ljutito poderao sliku i naslikao pejzaž bez Zlate i prijateljice Ženke.

 

Kada su prošle dvije godine, Kraljević je priredio izložbu u Zagrebu kojom je postao jedan od najpoznatijih hrvatskih slikara. Izložbu je posjetila i Zlata. Kada je ugledala sliku na kojoj se nalazi njezin Grabrik, vidjela je da na slici nema niti nje niti njezine prijateljice.

 

Kraljević je nažalost rano umro. Bolovao je od tada neizlječive tuberkuloze i umro je u dvadeset i osmoj godini, 1913. godine. Pokopan je u Požegi, a na posljednjem ispraćaju okupilo se mnoštvo ljudi jer mnogi su cijenili ovog vrhunskog slikara.

 

Susreti koji se ne zaboravljaju je priča iz druge cjeline Rastanak sa Zlatnom dolinom.

 

Vrsta djela - autobiografija

Vrijeme radnje - početak 20. stoljeća

Mjesto radnje - Požega (Grabrik – grabova šuma)

Likovi - Zlata, Ženka, Miroslav Kraljević

 

Zlata i Ženkanajbolje prijateljice. U pripovijesti su prikazane kao petnaestogodišnje djevojke kada ih već brine vanjski izgled. Polagale su puno u vanjsku ljepotu i mislile su da je to bitno za dobru sliku. Tek mnogo godina kasnije, Zlata je shvatila da je umjetnost nešto drugo.

 

Miroslav Kraljević – mlad i jednostavan čovjek i veliki slikar. Iako je bio rođen u Gospiću, volio je Požegu, mjesto njegova oca. Bio je drag i simpatičan i ljudima je pristupao s vedrinom. Velika strast mu je bilo slikanje i gdje god bi stigao uvijek je nosio svoj kist, boje i platno. Bolovao je pred kraj svog kratkog života od tuberkuloze, za koju u ondašnje vrijeme još nije bilo lijeka osim dobre prehrane i boravka na svježem zraku. Iako su mu liječnici rekli da mora mirovati i bolje jesti, on se nikada nije odrekao slikanja. Kada bi slikao, u toj strasti, zaboravljao je na jelo i postajao je sve slabiji. Umro je rano, imao je samo dvadeset i osam godina.

__________________________________

 

Zlata Kolarić Kišur rođena je 1894. u Slavonskom Brodu. Djetinjstvo i mladost provela je u Požegi, koju je zavoljela kao rodni grad i kojoj je posvetila nekoliko pjesama i priča. Pisala je pjesme, drame, pripovijetke i komedije. U zbirkama pjesama za djecu Naš veseli svijet, Po sunčanim stazama, Ptičji festival i dr. laganim stihovima i jednostavnim rimama opjevala je vesele događaje iz dječjeg života. Autorica je većeg broja knjiga za djecu, slikovnica i igrokaza, a surađivala je s mnogim časopisima i novinama za najmlađe. Napisala je 20 scenskih prikaza, radio drama i igrokaza, mnoge s glazbenom pratnjom. Umrla je 24. rujna 1990. godine u Zagrebu, dakle, živjela je 96 godina. Malo je poznato da je u Zagrebu od 1937. do 1939. postojalo Društvo hrvatskih književnica kao udruga koja je štitila i promicala profesionalne interese spisateljica. Društvo je izdavalo vlastiti časopis (Almanah Društva hrvatskih književnica) i objavljivalo njihova literarna djela. Među članicama su bile književnice Božena Begović, Ivanka Laszowska, Zdenka Jušić - Seunik, Mila Miholjević, Dora Pfanova, Mara Schwel - Gamiršek, Zlata Kolarić Kišur i niz drugih.

loading...
18 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Zlata Kolarić Kišur - Moja zlatna dolina

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u