Zidanje Skadra na Bojani - Analiza pesme

Kao što sigurno već znate sve srpske epske narodne pesme su podeljene po ciklusima, po vremenskim razdobljima i događajima koje opisuju. Pesma Zidanje Skadra pripada takozvanom pretkososvskom ciklusu epskih narodnih pesma. Kao što i sam naziv kaže, pesme ovog ciklusa opisuju događaje koji su se zbili pre Kosovske bitke, to jest period od kraja 12. veka do 1389. godine.

Većina pesama ovog ciklusa peva o tadašnjoj vlasteli, a najviše o rodu Nemanjića. Kao najistaknutija ličnost, kojoj je posvećeno najviše pesama ovog ciklusa svakako se izdvaja srpski car Dušan. A odmah za njim i članovi srpske vlastelinske porodice Mrnjavčević.

Članovi porodice Mrnjavčević su pripadali tadašnjoj srpskoj vlasteli, a ono što je posebno zanimljivo kada je epska narodna pesma Zidanje Skadra u pitanju jeste činjenica da Gojko Mrnjavčević koji se pominje u ovoj pesmi nije bio istorijska ličnost, za razliku od Vukašina i Uglješe za koje postoje dokazi da su zaista postojali.

Vukašin Mrnjavčević je vladao kao kralj u periodu od 1365. do 1371. godine, kada je poginuo u Maričkoj bici 26. septembra. Njegov brat, Uglješa bio je srpski despot i nosio je titulu "Gospodara srpskih zemalja, Grčke i Pomorja". Prema postojećim istorijskim podacima, braća Mrnjavčević su uglavnom vladali oblašću današnje Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije.

Inače, srpski narodni pevač je kralja Vukašina Mrnjavčevića optužio kao ubicu cara Uroša. Prema mišljenju mnogih stručnjaka, on je nepravedno optužen kao ubica i uzurpator.

Autor - narodna pesma
Književni rod - epika
Književna vrsta - epska narodna pesma pretkosovskog ciklusa

Tema epske narodne pesme Zidanje Skadra jeste zidanje jednog grada, grada Skadra na reci Bojani. Međutim, ona je vrlo slojevita. Iako je ovo u osnovi tema lektire, ne treba zaboraviti ni da se temom može smatrati sama gradnja, odnosno običaj koji se i danas sprovodi u nekim delovima naše zemlje, a to je običaj žrtvovanja prilikom podizanja temelja. S tim što je pesma Zidanje Skadra prikazala najsuroviji način žrtvovanja, to jest uziđivanja živog čoveka u temelje grada kako bi se njegovi temelji održali. Danas je, međutim u nekim krajevima naše zemlje i dalje prisutno verovanje da se prilikom gradnje kuće ili bilo kog drugog objekta simbolično žrtvuje, to jest zakolje neka životinja, a najčešće kokoška ili ovca.

Kompozicija epske narodne pesme Zidanje Skadra počinje stihovima o gradnji grada Skadra. Zatim se dalje nižu pesničke slike: tri godine nisu mogli da sazidaju grad, jer ono što trista majstora sazida za dan, to vila sruši preko noći. Tako da čak nisu uspeli da podignu ni temelj.

Tek nakon četiri godine im se obratila vila rečima:

Ne muči se, Vukašine kralje,

Ne muči se i ne harči blaga.

Ne mo'š, krallje, temelj podignuti,

A kamo li sagraditi grada...

Zatim ga vila upućuje da treba da pronađe negde brata i sestru simboličnih imena, Stojan i Stojanka i da njih uzida u temelj grada, kako bi se održao.

Sledeća pesnička slika prikazuje kako kralj Vukašin šalje svog slugu da traži brata i sestru svugde po svetu i daje mu puno novca, međutim njegova surovost se ogleda u rečima koje upućuje svom slugi, Desimiru:

Ja li otmi, ja l' za blago kupi...

Desimir je tri godine tražio po svetu, ali ih nije našao. Uporan, kralj Vukašin ipak naređuje da se nastavi sa gradnjom grada. Ali, sve se isto ponavlja: što se sagradi za dan, vila poruši za noć.

Kada se vila javila kralju drugi put, poručila mu je da mogu da uzidaju jednu od njihovih žena u grad, kako bi se grad održao. I to da se ne bi svađali čiju će, vila kaže da uzidaju onu koja sutradan dođe na Bojanu da im donese ručak.

Braća se tada dogovoriše da nijedan neće "izdati vjeru", to jest da nijedan neće reći svojoj ženi. Međutim, i Vukašin i Uglješa nisu održali dato obećanje, već su svojim ženama rekli da nikako ne dođu sutradan na Bojanu da im donesu ručak. Samo je Gojko, iako najmlađi među njima održao svoju reč i ništa nije rekao svojoj "vjernoj ljubi".

Prema mišljenju mnogih književnih u epskoj narodnoj pesmi Zidanje Skadra je najlepša alegorijska slika u čitavoj našoj narodnoj književnosti. A reč je o trenutku kada je Gojko ugledao svoju voljenu ženu da dolazi na Bojanu da im donese ručak:

Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrljavčević Gojko,
Junaku se srce ražalilo.
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kol'jevci,
Đe ostade od mjeseca dana,
Pa od lica suze prosipaše;
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe,
Krotko hodi, tiho besjeđaše;
"Što je tebe, dobri gospodaru!
Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Mrljavčević Gojko:
"Zlo je, moja vjerenice ljubo!
Imao sam od zlata jabuku,
Pa mi danas pade u Bojanu,
Te je žalim, pregoret' ne mogu."
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,
A salićeš i bolju jabuku."
Tad' junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;

Analiza epske narodne pesme Zidanje Skadra dalje prati vrlo tešku i surovu scenu uziđivanja ove mlade žene u temelje grada. Ona je na početku pomislila da se njeni deveri šale, međutim kada je shvatila da je oni ni ne gledaju, počinje da moli i kumi prvo njih, a zatim i muža da joj poštede život. Ali, svi oni se oglušuju o njene molbe.

Zatim "mlada Gojkovica" moli glavnog majstora, Rada Neimara da joj ostavi prozore na dojkama i na očima, kako bi mogla da podoji i vidi kada joj dovode i odvode njenog jednomesečnog sina Jovu.

Epska narodna pesma Zidanje Skadra se završava vrlo surovom i teškom pesničkom slikom:

I tako je u grad ugradiše,
Pa donose čedo u kol'jevci,
Te ga doji za neđelju dana,;
Po neđelji izgubila glasa;
Al' đetetu onđe ide rana,
Dojiše ga za godinu dana.
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide rana;
Zarad' čuda, i zarad' lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka.

Glvani likovi - Analiza epsle narodne pesme Zidanje Skadra je, čini se sasvim dovoljna da shvatite mnoge osobine likova koji su u njoj opevani. Ali, ukoliko imate sastav na temu ove lektire, onda je bolje da se pozabavite karakteristikama likova i pročitate prepričano delo, kako bi vaš sastav ili analiza bio što bolje urađen. Naravno, preporučujem svakako da pročitate celu pesmu Zidanje Skadra, koja nije dugačka, jer ćete tako moći da je razumete na pravi način, ali i da uradite lično vaš sastav, bez prepisivanja.

Dakle, jasno je da se u pesmi Zidanje Skadra govori o braći Mrnjavčevićima i gradnji grada Skadra na Bojani. Pored trojice braće, od kojih najmlađi nije poznat kao istorijska ličnost u pesmi Zidanje Skadra se pominju još i njihove supruge, sluga kralja Vukašina, vila koja ne dozvoljava da se sagradi grad i Rade Neimar, koji je glavni majstor zadužen za gradnju.

Naročita surovost je oličena u liku kralja Vukašina.

Ono što posebno upada u oči jeste činjenica da su i Vukašin i Uglješa opisani kao prilično surovi i sebični ljudi, koji pri tom ne drže datu reč. Dok je najmlađi među njima, Gojko prikazan kao neko ko ima čisto srce, kao čovek od reči, koji ni malo ne nalikuje svojoj braći. Kako se pretpostavlja, razlog za to je što je Gojko zapravo izmišljena ličnost.

Takođe u pesmi Zidanje Skadra se pojavljuju i likovi njihove tri žene. Analiza njihovih likova i osobina, čini mi se nije potrebna, jer je sasvim jasno da je samo "mlada Gojkovica" prikazana kao pozitivan lik. Kao uostalom i njen muž među likovima muškaraca iz porodice Mrnjavčevića.

Meni je posebno zanimljiv lik Rada Neimara, koji se jedini ne oglušuje o molbe "mlade Gojkovice" i kako kaže narodni pesnik: To Rade za bratstvo primio... čime se pokazuje veličina njegove duše i želja da olakša mladoj ženi najteže trenutke.

Pažljiva analiza čitave pesme Zidanje Skadra, kao i analiza likova koju ste mogli da pročitate ipak nije dovoljna ukoliko imate sastav na temu ove lektire. Zato još jednom pominjem, da vam preporučujem da ipak i pročitate pesmu Zidanje Skadra, kako biste što bolje uradili ovaj sastav ili pismeni zadatak. Svakako, koliko god se trudili nemoguće je da neko delo bude prepričano do detalja. Zato je uvek bolje pročitati ga, a posebno ako je, kao u ovom slučaju u pitanju pesma, koja uopšte nije dugačka.

Dakle, pesma Zidanje Skadra počinje scenom gradnje grada, Skadra na reci Bojani. Njega grade tri brata Mrnjavčevića već tri godine bez uspeha, jer ono što se sazida za jedan dan, vila poruši za jednu noć. Četvrte godine je vila poručila najstarijem bratu, Vukašinu Mrnjavčeviču da će izgraditi grad samo ukoliko pronađe brata i sestru, po imenu Stojan i Stojanka i uzida ih u temelje grada. Vukašin šalje svog slugu da ih pronađe, međutim sluga se vraća nakon tri godine i saopštava kralju da nije uspeo da ih pronađe.

Vukašin ne odustaje ni posle ovoga, već opet naređuje da se započne gradnja. Ali, sve se ponavlja... Zatim se opet javi vila, ali ovog puta poručuje kralju Vukašinu da mogu da zazidaju jednu od žena iz porodice Mrnjavčević, jer kako kaže svaki od njih ima "vjernu ljubu". Pa da se ne bi svađali čiju će, vila kaže neka bude ona koja sutra dođe na Bojanu da im donese ručak.

Braća se zaklinju da nijedan neće reći svojoj ženi, pa kako im bude. Međutim, prvi Vukašin prekrši obećanje dato braći, a zatim i Uglješa. Jedino Gojko ne gazi datu reč.

Sutradan se vidi kako se žene bore među sobom da ne odu na Bojanu. Na kraju, ne sluteći šta je čeka odlazi "mlada Gojkovica".

Kada je muž ugleda "srce mu se ražalilo", ali ona ne shvata šta se dešava. Čak ni u trenutku kada deveri dolaze po nju i odvode je, ona ne shvata to ozbiljno, već sve misli da je šala. Međutim, kada je shvatila da će je zaista zazidati, ona moli prvo svoje devere da je poštede i da idu kod njene majke, koja ima dosta blaga, ali je oni ne čuju. Zatim moli svog muža, ali joj ni on ne pomaže u tom trenutku. Na kraju moli glavnog majstora, Rada Neimara ako ništa drugo da joj ostavi prozore na dojkama i očima, kako bi mogla da podoji svog sina i da gleda kada ga dovode i odvode.

Zidanje Skadra na Bojani

Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata, tri Mrnjavčevića:
Jedno bješe Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrnjavčević Gojko;
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora;
Ne mogaše temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada:
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.

Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
"Ne muči se, Vukašine kralje,
Ne muči se i ne harči blaga!
Ne mož, kralje, temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada,
Dok ne nađeš dva slična imena,
Dok nenađeš Stoju i Stojana,
A oboje brata i sestricu,
Da zaziđeš kuli u temelja:
Tako će se temelj obdržati,
I tako ćeš sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralje,
On doziva slugu Desimira:
"Desimire, moje čedo drago,
Dosad si mi bio vjerna sluga,
A odsade moje čedo drago!
Hvataj, sine, konje u hintove,
I ponesi šest tovara blaga;
Idi, sine, preko b'jela sv'jeta,
Te ti traži, sine, Stoju i Stojana,
A oboje brata i sestricu;
Ja li otmi, ja l' za blago kupi,
Dovedi ih Skadru na Bojanu,
Da ziđemo kuli u temelja,
Ne bi l' nam se temelj obdržao,
I ne bi li sagradili grada."
Kad to začu sluga Desimire,
On uhvati konje u hintove,
I ponese šest tovara blaga;
Ode sluga preko b'jela sv'jeta,
Ode tražit' dva slična imena:
Traži slugu Stoju i Stojana,
Traži sluga tri godine dana,
Al' ne nađe dva slična imena,
Al' ne nađe Stoje i Stojana,
Pa se vrnu Skadru na Bojanu,
Dade kralju konje i hintove,
I dade mu šest tovara blaga:
Ja ne nađoh dva slična imena,
Ja ne nađoh Stoje i Stojana."
Kad to začu Vukašine kralju,
On podviknu Rada neimara,
Rade viknu tri stotin' majstora:
Gradi kralje Skadar na Bojani,
Kralje gradi, vila obaljuje,
- Ne da vila temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada!
Pa dozivlje iz planine vila:
"More, ču li, Vukašine kralju,
Ne muči se i ne harči blaga!
No eto ste tri brata rođena,
U svakoga ima vjerna ljuba;
Čija sjutra na Bojanu dođe
I donese majstorima ručak,
Ziđite je kuli u temelja:
Tako će se temelj obdržati,
Tako ćete sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralju,
On doziva dva brata rođena:
"Čujete li, moja braćo draga,
Eto vila sa planine viče,
Nije vajde što harčimo blago,
Ne da vila temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada!
Još govori sa planine vila:
Ev' mi jesmo tri brata rođena,
U svakoga ima vjerna ljuba;
Čija sjutra na Bojanu dođe
I donese majstorima ručak,
Da j' u temelj kuli uzidamo:
Tako će se temelj obdržati,
Tako ćemo sagraditi grada.
No je l', braćo, Božja vjera tvrda
Da nijedan ljubi ne dokaže,
Već na sreću da im ostavimo,
Koja sjutra na Bojanu dođe?"
I tu Božju vjeru zadadoše
Da nijedan ljubi ne dokaže.
U tom ih je noćca zastanula,
Otidoše u bijele dvore,
Večeraše gospodsku večeru.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Kralj Vukašin vjeru pogazio,
Te on prvi svojoj ljubi kaza:
"Da se čuvaš, moja vjerna ljubo!
Nemoj sjutra na Bojanu doći,
Ni donijet' ručak majstorima,
Jer ćeš svoju izgubiti glavu,
Zidaće te kuli u temelja!"

I Uglješa vjeru pogazio,
I on kaza svojoj vjernoj ljubi:
"Ne prevar' se vjerna moja ljubo!
Nemoj sjutra na Bojanu doći,
Ni donijet' majstorima ručak,
Jera hoćeš mlada poginuti,
Zidaće te kuli u temelja!"
Mladi Gojko vjeru ne pogazi,
I on svojoj ljubi ne dokaza.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Poraniše tri Mrnjavčevića,
Otidoše na grad na Bojanu.
Zeman dođe da se nosi ručak,
A redak je gospođi kraljici.
Ona ode svojoj jetrvici,
Jetrvici, ljubi Uglješinoj:
"Ču li mene, moja jetrvice!
Nešto me je zaboljela glava,
Tebe zdravlje, preboljet' ne mogu;
No ponesi majstorima ručak."
Govorila ljuba Uglješina:
"O, jetrvo, gospođo kraljice!
Nešto mene zaboljela ruka,
Tebe zdravlje, preboljet' ne mogu;
Već ti zbori mlađoj jetrvici."
Ona ode mlađoj jetrvici:
"Jetrvice, mlada Gojkovice!
Nešto me je zaboljela glava,
Tebe zdravlje, preboljet' ne mogu;
No ponesi majstorima ručak."
Al' govori Gojkovica mlada:
"Ču li, nano, gospođo kraljice!
Ja sam rada tebe poslušati,
No mi ludo čedo nekupato,
A bijelo platno neisprato."
Veli njojzi gospođa kraljica:
"Idi", kaže, "moja jetrvice,
Te odnesi majstorima ručak,
Ja ću tvoje izaprati platno,
A jetrva čedo okupati."
Nema šta će Gojkovica mlada,
Već ponese majstorima ručak.
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrnjavčević Gojko;
Junaku se srce ražalilo,
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kolijevci,
Đe ostade od mjeseca dana;
Pa od lica suze prosipaše.

Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe:
"Što je tebe, dobri gospodaru,
Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Mrnjavčević Gojko:
"Zlo je moja vijernice ljubo!
Imao sam od zlata jabuku,
Pa mi danas pade u Bojanu,
Te je žalim, pregoret' ne mogu!"
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,
A salićeš i bolju jabuku!"
Tad junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
A dođoše dva Mrnjavčevića,
Dva đevera Gojkovice mlade,
Uzeše je za bijele ruke,
Povedoše u grad da ugrade,
Podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;
Al' se smije tanana nevjesta,
Ona misli da je šale radi.

Turiše je u grad ugrađivat';
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do koljena:
Još se smije tanana nevjesta,
Još se nada da je šale radi;
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do pojasa:
Tad oteža drvlje i kamenje;
Onda viđe šta je jadnu nađe,
Ljuto pisnu kako ljuta guja,
Pa zamoli dva mila đevera:
"Ne dajte me mladu i zelenu!"
To se moli, al' joj ne pomaže,
Jer đeveri u nju i ne glede.

Tad se prođe srama i zazora,
Pake moli svoga gospodara:
"Ne daj mene, dobri gospodaru,
Da me mladu u grad uzidaju!
No ti prati mojoj staroj majci:
Moja majka ima dosta blaga,
Nek ti kupi roba il' robinju.
Te zidajte kuli u temelja."
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta
Da joj više molba ne pomaže,
Tad se moli Radu neimaru:
"Bogom brate, Rade neimare,
Ostavi mi prozor na dojkama,
Isturi mi moje b'jele dojke,
Kada dođe, moj nejaki Jovo,
Kada dođe, da podoji dojke!"
To je Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na dojkama,
Pa joj dojke upolje isturi,
Kada dođe nejaki Jovane,
Kada dođe, da podoji dojke.
Opet tužna, Rada dozivala:
"Bogom brate, Rade neimare,
Ostavi mi prozor na očima,
Da ja gledam ka bijelu dvoru
Kad će mene Jova donositi
I ka dvory opet odnositi."
I to Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru
Kade će joj Jova donositi
I ka dvoru opet odnositi.

I tako je u grad ugradiše,
Pa donose čedo u kol'jevci,
Te ga doji za neđelju dana,
Po neđelji izgubila glasa;
Al' đetetu onđe ide hrana:
Dojiše ga za godinu dana,
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide hrana:
Zarad' čuda i zarad' lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka.