Ženidba kralja Vukašina - Analiza pesme

Pretkosovski ciklus je ciklus pesama srpske epske poezije u koji spadaju pesme čije se radnje odvijaju pre Kosovske bitke. Ovde spadaju pre svega pesme o Nemanjićima (Dušanu, Urošu, Savi) i Mrnjavčevićima (Vukašinu, Uglješi i Gojku). Iako se o njima zna dosta kao o istorijskim ličnostima narodne pesme donose posebno narodno viđenje srpskih srednjovekovnih velikaša.

Pesme koje pripadaju ovom ciklusu su među najstarijim uopšte zapisanim epskim pesmama, pa je shodno tome i njihov broj relativno mali. Najznačajnije pesme ovoga ciklusa su: Ženidba Dušanova, Ženidba kralja Vukašina, Zidanje Skadra, Uroš i Mrnjavčevići i dr. U ovim pesmama dominantan je motiv pojedinaca heroja, kao što su Miloš Vojinović, vojvoda Momčilo, pa i Marko Kraljević. Oni su junaci koji su hrabri u boju, mudri u miru, lukavi s lažljivcima, dobri sa pravednicima, nepomirljivi sa tiranima, a veličanstveni u pobedi i u porazu. Kao što to tradicija od njih traži, oni su oličenje čojstva i junaštva, za njih je njihova reč svetinja i održaće je po cenu gubitka života. U njih je narod ugradio sve ono najbolje što je imao, moralno i fizički.

Narodna epska pesma Ženidba kralja Vukašina je u celini građena na oštrim i dramatičnim kontrastima: divovski junak Vojvoda Momčilo sa krilatim konjem suprostavljen je žgoljavom kralju Vukašinu, plemenita Jevrosima - nevernoj Vidosavi, pitomi skadarski pejzaž - vrletnom durmitorskom Pirlitoru.

Tema pesme - Kako je kralj Vukašin na prevaru ubio junaka i vojvodu Momčila.

Kompozicija pesme po slikama:

1. Tajni dogovori kralja Vukašina i Vidosave, Momčilove žene.
2. Vukašin podiže "mlogu silnu vojsku" i dovodi je "na Jezera ravna".
3. Vidosava spaljuje krila konju Jabučilu, a Momčilovu sablju "slanom krvlju zatopila".
4. San vojvode Momčila - predosećanje tragedije.
5. Opis neravnopravne bitke. (Kad su bili nadomak Jezera, opteče ih ona silna vojska.)
6. Vojvoda Momčilo beži ka gradu, ali gradu vrata zatvorena, zatvorena i zamndaljena.

7. Momčilova sestra Jevrosima kida pletenice da bi pomogla bratu; baca platno niz zidine grada, ali neverna Vidosava sabljom preseca platno i Momčilo pada.
8. Momčilova pogibija.
9. Na samrti Momčilo savetuje Vukašina da ne uzima Vidosavu jer će sutra izdati i njega, već da uzme Jevrosimu.
10. Obrt u pesmi: Vidosavu vežu konjima za repove.
11. Vukašin za ženu uzima Jevrosimu, Momčilovu sestru.

Likovi - Narodni pevač je sa simpatijama izgradio dva izrazito pozitivna lika: brata i sestru, Momčila i Jevrosimu. Kralj Vukašin je i u ovoj pesmi opevan kao negativna ličnost, a pridružuje mu se i Vidosava, Momčilova žena koja na kraju životom plaća izdaju.

Pesma je zanimljiva i po tome što su sve slike u njoj date postupkom upoređivanja po suprotnosti: Momčilo - Vukašin (suprotnost u fizičkom i moralnom pogledu):

Al' da vidiš čuda velikoga!
Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče!
što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada!
što Momčilu taman čizma bila,
tu Vukašin obje noge meće!
što Momčilu zlatan prsten bio,
tu Vukašin tri prsta zavlači!
što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s' aršin zemljom vuče!
što Momčilu taman džeba bila,
kralj se pod njom ni dignut ne može!  

U kontrastu su pitomina Skadra - surovi pejzaž Durmitora. Inače, u epskoj narodnoj poeziji veoma su retki opisi prirode.

Vidosava, Momčilova ljubo,
šta ćeš u tom ledu i snijegu?
Kad pogledaš s grada iznad sebe,
ništa nemaš lijepo viđeti,
već bijelo brdo Durmitora,
okićeno ledom i snijegom
usred ljeta, kao usred zime;
kad pogledaš strmo ispod grada:
mutna teče Tara valovita,
ona valja drvlje i kamenje,
na njoj nema broda ni ćuprije,
a oko nje borje i mramorje;
već ti otruj vojvodu Momčila,
il' ga otruj, ili mi ga izdaj,
hodi k meni u primorje ravno
bijelome Skadru na Bojanu,
uzeću te za vjernu ljubovcu,
pa ćeš biti gospođa kraljica,
presti svilu na zlatno vreteno,
svilu presti, na svili sjediti,
a nositi divu i kadivu
i još ono sve žeženo zlato;
a kakav je Skadar na Bojani!
Kad pogledaš brdu iznad grada,
sve porasle smokve i masline
i još oni grozni vinogradi;
kad pogledaš strmo ispod grada,
al' uzrasla šenica bjelica,
a oko nje zelena livada,
kroz nju teče zelena Bojana,
po njoj pliva riba svakojaka,
kad gođ hoćeš, da je taze jedeš.  

Mitsko biće - Jabučilo, krilati konj, pegaz i sablja sa očima - čudotvorno dejstvo

Momčil' ima konja Jabučila,
Jabučila konja krilatoga;
kud gođ hoće, prelećeti može;
u Momčila sablja sa očima;
ne boji se nikoga do Boga.

Ženidba kralja Vukašina

Knjigu piše žura Vukašine
u bijelu Skadru na Bojani,
te je šalje na Hercegovinu
bijelome gradu Pirlitoru,
Pirlitoru prema Durmitoru,
Vidosavi, ljubi Momčilovoj;
tajno piše, a tajno joj šalje,
u knjizi joj ovako besjedi:
„Vidosava, Momčilova ljubo,
šta ćeš u tom ledu i snijegu?

Kad pogledaš s grada iznad sebe,
ništa nemaš lijepo viđeti,
već bijelo brdo Durmitora,
okićeno ledom i snijegom
usred ljeta, kao usred zime;
kad pogledaš strmo ispod grada:
mutna teče Tara valovita,
ona valja drvlje i kamenje,

na njoj nema broda ni ćuprije,
a oko nje borje i mramorje;
već ti otruj vojvodu Momčila,
il' ga otruj, ili mi ga izdaj,
hodi k meni u primorje ravno
bijelome Skadru na Bojanu,
uzeću te za vjernu ljubovcu,
pa ćeš biti gospođa kraljica,
presti svilu na zlatno vreteno,
svilu presti, na svili sjediti,
a nositi divu i kadivu
i još ono sve žeženo zlato;
a kakav je Skadar na Bojani!

Kad pogledaš brdu iznad grada,
sve porasle smokve i masline
i još oni grozni vinogradi;
kad pogledaš strmo ispod grada,
al' uzrasla šenica bjelica,
a oko nje zelena livada,
kroz nju teče zelena Bojana,
po njoj pliva riba svakojaka,
kad gođ hoćeš, daje tazejedeš.
Dođe knjiga ljubi Momčilovoj;
knjigu gleda ljuba Momčilova,
onu gleda, drutu sitnu piše:
„Gospodine, kralju Vukašine,
nije lasno izdati Momčila,
ni izdati, niti otrovati:
u Momčila sestra Jevrosima,
gotovi mu to gospodsko jelo,
prije njega jelo ogleduje;
u Momčila devet mile braće
i dvanaest prvobratučeda,
oni njemu rujno vino služe,
prije njega svaku čašu piju;
Momčil' ima konja Jabučila,
Jabučila konja krilatoga;
kud gođ hoće, prelećeti može;
u Momčila sablja sa očima;
ne boji se nikoga do Boga.
Već me ču lg, kralju Vukašine,
ti podigni mlogu silnu vojsku,
izvedi je na Jezera ravna,
pak zasjedni u gori zelenoj;
u Momčila čudan nauk ima,
svako jutro u svetu neđelju
, rano rani u lov na Jezera,
s' sobom vodi devet mile braće
i dvanaest prvobratučeda
i četrest od grada levera;
kada bude uoči neđelje,
ja ću spalit krila Jabučilu,
britku ću mu sablju zatopiti,
zatopiti onom slanom krvlju,
da se ne da izvadit iz kora;
tako ćeš ti pogubit Momčila."

Kada kralju taka knjiga dođe,
te on viđe što mu knjiga kaže,
to je njemu vrlo milo bilo,
pa on diže mlogu silnu vojsku,
ode s vojskom na Hercegovinu,
izvede je na Jezera ravna,
pak zasjede u gori zelenoj.
Kad je bilo uoči neđelje,
Momčil' ode u svoju ložnicu,
pa on leže u meke dušeke.

Malo prođe, i ljuba mu dođe,
ali neće u meke dušeke,
već mu roni suze više glave.
A nju pita vojvoda Momčilo:
„Vidosava, moja vjerna ljubo,
kaka ti je golema nevolja
te mi roniš suze više glave?"
Al' govori mlada Vidosava:
„Gospodaru, Momčilo vojvoda,
meni nije nikake nevolje,
već sam čula jedno čudno čudo,
čula jesam, al' nisam viđela,
da ti imaš konja Jabučila,
Jabučila, konja krilatoga,
ja ne viđeh tvome konju krila,
te ne mogu mlada vjerovati;
već se bojim, hoćeš poginuti.
Mudar bješe vojvoda Momčilo,
mudar bješe, al' se prevario,
svojoj ljubi tako besjedio:
„Vidosava, vjerna moja ljubo,
za to ću te lasno utješiti,
ti ćeš lasno viđet čilu krila:
kada prvi zapjevaju p'jevci,
ti otidi u nove ahare,
tad će čile popuštiti krila,
tad mu možeš krila sagledati."

Pak on leže sanak boraviti.
Momčil' spava, ljuba mu ne spava,
veće sluša mlada u dušeku
kad će prvi p'jevci zapjevati.
A kad prvi p'jevci zapjevaše,
skoči mlada iz meka dušeka;
zapalila fenjer i svijeću,
pa uzima loja i katrana,
ode pravo u nove ahare.
Al' istina što Momčilo kaže:
Jabučilo krila popuštio,
popuštio krila do kopita.
Tade ona krila namazala,
namaza ih lojem i katranom,
pa svijećom krila zapalila,
te sapali krila Jabučilu;
što ne mogla vatrom sagoreti,
to pod kolan pritegnula tvrdo;
onda mlada ode u riznicu,
dovatila sablju Momčilovu,
te je slanom natopila krvlju,
pak se vrnu u meke dušeke.
Kad ujutru zora zab'jelila,
poranio vojvoda Momčilo,
pa govori ljubi Vidosavi:
„Vidosava, moja vjerna ljubo,
ja sam noćas čudan san usnio,
đe se povi jedan pramen magle
od proklete zemlje Vasojeve,
pak se savi oko Durmitora;
ja udarih kroz taj pramen magle
sa mojijeh devet mile braće
i s dvanaest prvobratučeda
i četrest od grada levera,
u magli se, ljubo, rastadosmo,
rastadosmo, pak se ne sastasmo,
neka Bog zna, dobra biti neće."

Veli njemu ljuba Vidosava:
„Ne boj mi se, mili gospodaru!
Dobar junak dobar san usnio;
san je laža, a Bog je istina."
Opremi se vojvoda Momčilo,
pa on siđe niz bnjelu kulu;
dočeka ga devet mile braće
i dvanaest prvobratučeda
i četrest od grada levera,
a ljuba mu izvede čilaša,
dobrijeh se konja dovatiše,
otidoše u lov na Jezera.
Kad su bili nadomak Jezera,
opteče ih ona silna vojska.

Kad Momčilo opazio vojsku,
on poteže sablju od bedrice,
al' se pusta ne da izvaditi,
kao da je za kore prirasla.
Onda reče vojvoda Momčilo:
"Čujete li, moja braćo draga,
izdade me kuja Vidosava,
no dajte mi sablju ponajbolju!"
Hitro su ga braća poslušala,
dadoše mu sablju ponajbolju,
pa je Momčil' braći besjedio;
„Čujete li, moja braćo draga,
vi udrite vojsci po krajima,
ja ć' udarit vojsci po srijedi.
Mili Bože, čuda velikoga!
Da je kome pogledati bilo
kako s'ječe vojvoda Momčilo,
kako krči druma niz planinu;
više tlači konjic Jabučilo
neg' što Momčil' britkom
sabljom sj'eče;
al' ga loša sreća susretnula:
kad iziđe prema Pirlitoru,
susrete ga devet vranih konja,
a na njima brata ni jednoga!

To kad viđe vojvoda Momčilo,
u junaku srce prepuknulo,
od žalosti za braćom rođenom,
bijele mu malaksaše ruke,
te ne može više da siječe,
već udara konja Jabučila,
udara ga čizmom i mamuzom,
da poleti gradu Pirlitoru,
al' mu konjic polećet ne može;
kune njega vojvoda Momčilo:
„Jabučilo, izjeli te vuci!
Isšale smo odavde lećeli,
bez nevolje, tek od obijesti,
a danas mi polećeti nećeš!"
Al' mu konjic njiskom odgovara:
„Gospodaru, vojvoda Momčilo,
nit' me kuni niti me nagoni,
danas tebi polećet ne mogu;
Bog ubio tvoju Vidosavu!
Ona mi je sapalila krila;
što ne mogla vatrom sagoreti,
to pod kolan pritegnula tvrdo;
veće bježi kuda tebi drago!"

Kad to začu vojvoda Momčilo,
proli suze niz junačko lice,
pa odskoči od konja čilaša,
triput skoči, do grada doskoči,
ali gradu vrata zatvorena,
zatvorena i zamandaljena!
Kad se Momčil' viđe ia nevolji,
on dozivlje sestru Jevrosimu:
„Jevrosima, moja mila sejo,
pušti meni jednu krpu platna,
ne bih li ti u grad utekao."
Seja bratu kroz plač odgovara:
„A moj brate, vojvoda Momčilo,
kako ću ti puštit krpu platna,
kad je meni snaha Vidosava,
moja snaha, tvoja nevjernica,
savezala kose za direke?
Al' je sestra srca žalostiva,
žao joj je brata rođenoga,
ona ciknu, kako ljuta guja,
manu glavom i ostalom snagom,
iz glave je kose iščupala,
ostavila kose na direku,
pa dovati jednu krpu platna,
preturi je gradu niz bedene.
Momčil' vati onu krpu platna,
pa se penje gradu uz bedene,
gotov' bješe u grad uskočiti;
al' doleće ljuba nevjernica,
oštru sablju nosi u rukama,
pres'ječe mu platno više ruku,
Momčil' pade gradu niz bedene,
kraljeve ga dočekaše sluge
na mačeve i na koplja bojna,
na nadžake i na buzdovane;
a dopade kralju Vukašine,
udari ga onim bojnim kopljem,
udari ga posred srca živa,
al' govori vojvoda Momčilo:
„Amanet ti, Vukašine kralju:
ti ne uzmi moju Vidosavu,
Vidosavu, moju nevjernicu,
jer ć' i tvoju izgubiti glavu:
danas mene u tebe izdala,
a sjutra će tebe u drugoga;
već ti uzmi moju milu seju,
seju moju milu, Jevrosimu,
ona će ti svagda vjerna biti,
rodiće ti, ko i ja, junaka.

To govori vojvoda Momčilo,
to govori, a s dušom se bori,
to izusti, laku dušu pusti.
Kad pogibe Momčilo vojvoda,
a gradu se otvoriše vrata,
pak iziđe kuja Vidosava
te dočeka kralja Vukašina,
odvede ga na bijelu kulu,
posadi ga u stolove zlatne,
ugosti ga vinom i rakijom
i gospodskom svakom đakovijom,
pa otide u riznicu mlada,
iznese mu ruho Momčilovo,
Momčilovo ruho i oružje.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče!
što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada!
što Momčilu taman čizma bila,
tu Vukašin obje noge meće!
što Momčilu zlatan prsten bio,
tu Vukašin tri prsta zavlači!
što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s' aršin zemljom vuče!
što Momčilu taman džeba bila,
kralj se pod njom ni dignut ne može!
Tad govori kralje Vukašine:
„Avaj meni, do Boga miloga!
Nuto kurve, mlade Vidosave!
Kad izdade ovakvog junaka,
koga danas u svijetu nema,
to li mene sjutra izdat neće!"
Pa poviknu svoje vjerne sluge,
uvatiše kuju Vidosavu,
svezaše je konjma za repove,
odbiše ih ispod Pirlitora,
te je konji živu rastrgoše.
Kralj pohara dvore Momčilove,
pa on uze sestru Momčilovu,
po imenu dilber-Jevrosimu,
odvede je Skadru na Bojanu,
i vjenča je sebi za ljubovcu.

S njom lijepi porod izrodio,
porodio Marka i Andriju,
a Marko se turi na ujaka,
na ujaka, vojvodu Momčila.