Željko Ivanković - Zvjezdangrad

Vrsta djela - Zbirka pripovjedaka
Mjesto radnje - Zvjezdangrad, Vareš, u dolini željeza
Vrijeme radnje - srednji vijek, zatim 1960 godina, suvremeno doba
Tema - Postanak grada zvjezdangrada i doživljaji iz piščeva djetinjstva
Ideja - Dobrota plemenitih ljudi može spasiti čitave gradove

A kad se još i kuga pojavi, Ivan, najstariji od braće, kako je to odvajkada bivalo, povede brojnu obitelj na put neizvjes­nosti. Povede ih tragom najsvjetlije sjeverne zvijezde u krajeve koji do tada niti njemu, niti ikome od njegovih ne bijahu poznati. Danima ih je gonio strah, a pogled unatrag okretao im jedino žal za ostavljenim ognjištima. Danima ih vuklo htijenje da se izbave, a pogled unatrag okretala im nesigurnost novoga. Međutim, Ivanova upornost i zagledanost u nebo lomila je i najprikriveniju bojazan vodeći ih naprijed i samo naprijed. Zbog neprestane zagledanosti u nebo i zvijezde prozvaše ga još i Zvjezdanom. Kad se nakon mnogo dana, otkako su krenuli s južnih strana, primakoše šumovitom gorju, Zvjezdan shvati da bi tu negdje moglo biti mjesto za njega i njegovu obitelj. Dovoljno daleko od opasnosti, a tako blizu sigurnosti, nagdje pred su­mrak spustiše se u udolinu. Ivan reče: - Ovdje bismo mogli pronaći mir.

Tu im se nakon brojnih usputnih staništa, dopade pa to mjesto nazvaše - Mir. Daleko od putova kojima se kreću svjetske pošasti, glad i vojne podigoše nastambu u kojoj ostade najmlađi Ivanov brat. A onda redom, idući planinskim lan­cem, tragom vode, ostajaše i druga njegova braća nazivajući nastambe imenima koja nama jedva danas mogu nešto značiti, osim Ivanovog mjesta koje se nalazilo u srcu planine, podno same zvijezde Sjevernjače. To mjesto prozvaše Zvijezdom ili Zvjezdanovim.

Pravu istinu o tome tek ćemo saznati, i o tome nećemo, ali da se njihovo stanište brzo proširilo ne treba, valjda, ni spo­minjati.

Bezimeno selo, duboko u planini, malo godina potom postat će pravi mali grad - Zvjezdangrad. No, da bi priča započela moralo se nešto i dogoditi. To, vjerujem, i sami pretpostavljate. Sretan i ugodan život nakon onoga od čega su pobjegli nije mogao potrajati dugo. Srce planine krije opasnosti svake vrste, a gdje su opasnosti tu su i zidovi. Grad se opasao zidovima. A sve što čovjek gradi, čovjek i razgradi. No, ne razgrađuje samo čovjek.

Zvjezdangrad je knjiga koja je napisana iz tri cjeline.

- Prva cjelina su Legende

- Druga cjelina je Dolina željeza

- Treća cjelina je Patuljak i sedam Snježana.

Zvjezdangrad nam govori o malom mjestu u kojem se skupilo društvo, te otkrivaju tajnu jedne pećine u koju su greškom ušli. Tajnu pećine otkrivaju jedne noći zbog lopte koja im je slučajno pobjegla u pećinu, te otkrivaju tajnu starih i izgubljenih civilizacija koje su tu nekada davno živile i koje su ostavile za sobom veliku količinu zlata. Oni su odlučili uzeti veliku količinu zlata, ali nisu znali da je zlato ukleto i da će ih zbog toga pratiti loša sreća do kraja života. Legende u kojima nam pisac govori su legende koje nam govore o legendama iz davnih doba u kojima su živjela razna mitska bića. Mitska bića su u našim i u drugim religijama bile poznate, kao i u ostalim kulturama i tradicijama. Zbirka pripovjetki nam govori kako dobrota i plemenitost ljudi mogu spasiti gradove, te o tome kako zlato nije ono što nas održava na životu. Poučne priče su namijenje svim uzrastima, zbog same tematike koja je bazirana na glavnim vrijednostima života. Iz pripovijetki, koje su pisane monologom i dijalogom, na jasan i razumljiv način možemo shvatiti kako pisac govori o materijalnim stvarima i odnosu ljudi prema istim materijalnim stvarima. Stoga možemo izvući pouku da su materijalne stvari prolazne i da nam je dovoljno za života malo stvari i malo novaca, dovoljno da možemo preživjeti.

No ljubav koju možemo svakodnevno iskazivati svojim bližnjima i svim ljudima koje sretnemo, te zdravlje koje je vrijednije od bilo kakvih materijalnih blagodata, možemo nazvati pravom srećom i ljepotom života. Željko Ivanković na poseban način piše djela bazirana na dječjoj knjževnosti. Njegova djela su zastupljena esejima, prozama i poezijama. Zastupljen je i u antologijskom izboru Hrvatske književnosti za djecu u dvadeset i pet knjiga, kao i u čitankama i lektirama za osnovne škole u Bosni i Hercegovini. Koautor je čitanki za osnovnoškolsko obrazovanje. Njegove pojedine poezije, proze i eseje, kao i publicistički prilozi, prevedeni su na više jezika.

Prva cjelina – Legende - Legenda o postanku - U vremenu kada je kuga harala gradom, brat Ivan je poveo svoju braću na dalek put, kako bi pronašli novo mjesto gdje neće biti kuge, a niti neprijatelja. Tražeći novo mjesto za život, Ivan je ugledao najsjaniju zvijedzu sjevernjaču i povede ih putem njezinog svijetla. Zbog neprestane zagledanosti u nebo, zvijezdu su prozvali Zvjezdan. U šumovitom gorju Zvjedan i njegova braća su odlučili sagraditi kuću. Tu je ostao najmlađi brat Ivan, a ostali su sagradili kuću nedaleko od Ivana, a Zvjezdan je sebi sagradio kuću u srcu jedne planine, ispod zvijezde sjevernjače. Tu je najprije nastalo selo koje su prozvali Zvjezdangrad, a kasnije je Nikola Zvjezdanić dao izgraditi utvrdu. Utvrda s južne strane se konstantno rušila, pa je moramo upitati znalce zašto se to događa. Zvjezdoznaka Anastazija mu je rekla da u južni zid mora ugraditi sjenu najljepše djevojke u gradu. Nikola se uplašio, jer je najljepša cura u selu, bila njegova kćer Danica. Nikola nije poslušao Anastaziju. No onda je Nikoli došla pastirica Zvjezdana i ponudi se da njezinu sjenu ugrade u zid. Ona nije bila izrazito lijepa, ali su se nadali da će spasiti grad ne zbog svoje ljepote, nego zbog svoje dobrote. Tako je i bilo, grad je bio spašen. I tako danas, unatoč je Zvjezdangrad napušten i razrzšen grad, ispod njegova južnoga zida nalazi se izvor bistre planinske vode koji narod zove Zvjezdanine suze.

Vrijeme radnje - srednji vijek, 1960. i moderno razdoblje

Mjesto radnje - Zvjezdangrad, dolina željeza

Priča o čudnom događaju koji se zbio u Zvjezdangradu - U stara i daleka vremena u Zvjezdangradu, u srcu planine među velikim i gustim šumama, živjeli su ljudi čija je sreća nalikovala na one koji žive u najljepšoj bajci. Bez osjećaje za vrijeme i bez ratova, taj je mali grad živio od plodova, lova i ribolova i tek malo od trgovine koja se odvijala na gradskom trgovištu i to subotom, danom prije jedinog gradskoga blagdana, a to je nedjelja. Nakon smrti gospodara Stjepana, Zvjezdangradom je upravljala njegova jedina i najljepša kćer Jelena. Na očevoj samrtničkoj postelji, dala je ocu obećane da će dok je živa, nastojati stvarati blagostanje u Zvjezdangradu. Neki su blagostanju u Zvjezdangradu, prepisali poštivanje Božjih zakona, a najviše poradi toga što je Jelena salomonskom mudrošću upravljala gradom. Glas o dobroj Jeleni se proširio i izvan grada. Ubrzo su joj počele stuzati ponude za udaju, ali Jelena vjerna zavjetu, sve ih je odlučno odbijala, bojeći se da će se prekinuti blagostanje u gradu. Jednog dana, u gradu se pojavio grčki trgovac Teofil i poželi se prikloniti Jeleninoj mudrosti i ljepoti, te joj poželi dati najljepše poklone istoka. Teofil je pred njom kleknuo. No ona mu je rekla da se odmah ustane, jer je kod njih sveti zakon u gradu, da pred njom nitko ne smije kleknuti. Rekao je da se o njoj priča i na dalekom Istoku, ali da se riječima ne može opisati ono što njegove oči vide. Toefil se zadržao u gradu i sagradio je sei kućicu na planini, ali tada je pao snijeg na planini, a to se nije dogodilo jako dugo, pa su to smatrali upozorenjem za Jelenu. Tako dođe proljeće, ljeto, prođe sedam dugih godina, a snijeg se nije otopio.

Mnogi su pomrli od zime i gladi, a sedme godine kada nitko nije znao odgonetnuti o čemu se radi i kada je gospodarica odlučila povesti ljude u selo u kojima nema snijega, usnula je san. U snu joj je rečeno da ne vodi ljude u drugo selo, a kazna kojoj se zadesi, samo je njezina krivnja. Prezrela je naveću ljubav u selu i zato su se selu dogodile ružne stvari. Naredila je da nađu Teofila, jer je samo on mogao nositi najveću ljubav. No nisu ga našli, ali svejedno su se snjegovi topili, a u grad se vraćala sreća i radost.

Mjesto radnje - Zvjezdangrad

Vrijeme radnje - sedam dugih godina zime

Jelena je kćer preminuloga gospodara Stjepana. Lijepa, ali prije svega dobra i skrmona djevojka koja se bori za ljude u selu. Trudi se da im održi blagostanje, a u slučaju velikog zla, spremna je staviti cijelo selo ispred sebe, samo kako bi ih spasila.

Tužna povijest Ambrozija Alkemičara - U dolinu željeza došao je popraćen mrakom. Ono što će se poslije njegovog dolaska pričati, nitko ne zna oće li to biti istina ili izmišljotina. Nitko ne zna jel priča došla s njim i s njegovim slugom Stjepanom ili je nastala u Dolini željeza. Ova nam priča govori o alkemičaru Ambroziju, čovjeku koji je u dolini mnogo toga učinio. Nitko ne zna kako je došao u dolinu. Nitko ne zna jel bio potjeran ili je došao samovoljno. Njegov sluga Stjepan, nijemo je čuvao tajnu koja se uselila u Dolinu. Nitko od stanovnika Doline željeza nije znao zašto bi imao netko nešto protiv Ambrozija. Nikome nije širio zlo i nikome nije htio učiniti nešto na žao. Rijetko se sretao s ljudima, ali kada se sretao, širio bi dobrodušnost. Ambrozije je odlazio na stari kop željezne rude, ali je za razliku od ostalih, on uzimao najmanje. No on je oko svega bio previše precizan pa su ga ljudi zbog toga sve više prezirali. Ali on se nije obazirao na njihove osuđujuće poglede, a povod za priče je bilo i to što je Stjepan jednom mjesečno odlazio u nepoznatom smjeru, gdje su palili vatru. Ljudi su pričali da se ni moli Bogu i da je zato sigurrno s đavolom u savezu. Nakon što su se sprijatelji s alkemičarom, više nisu imali takve predrasude o njemu. Najplemenitije što je sreo je lijepa Ana, no nju nije spominjao otkako je došao u dolinu. Samo je na samrti rekao da mu je žao što nije prihvatio ruku Ivanove najmlađe kćeri Aurelije. Ivana, s kojim se najviše sprijateljio.

Mjesto radnje - Dolina željeza

Alkemičar Ambrozije je mogao postati alkemičar ako savlada svoju duhovnost i nauči cijeniti ljubav i shvaiti pravo značenje ljubavi. Bio je zaljubljen u jednu Anu, ali alkemičar nije shatio tajnu ljubavi i zbog toga nije okusio sreću ostatak svoga života.

Kako se obogatio Mijat Jelić - Večer je, svi spavaju, a Mijat se već treći put ustaje i žena ga opominje da se smiri, inače će probuditi djecu. Mijata su znali u cijeloj Vrhovini, jer su obitelj Jelić bile najbrojnije i najpoznatije. Među poznatima je bio Mijat, kao i njegova braća, a svi su radili u rudniku. Zapravo je većina vrhovljana bila zaposlena u rudniku željezne rude. Bavili su se seljani i zemljoradnjom, ali zemlja nije bila dovljno dobra za obradu i sadnju. No bogate šume i rudnici, učinili su ovo selo bogatije i Vrhovina je bila među najbogatijim selima. Mijat se probudio jer je usnuo san i njegova žena Kata je htjela da se smiri i da opet zaspe, a onda joj je počeo pričati o svome snu. Pojavio mu se u snu čovjek u bijelome i rekao mu je da kopa na Glavici, na groblju, dvadesetak koraka iza kapelice i da kopa sve dok ne nađe zlato. Kata mu reče je đavolski sanjati zlato i tiho prozbori neku molitvu. Mijat je znao da nema kruha bez motike i da će čovjek u znoju svoga lica kruh zarađivati. Imao je četvero djece koje je izveo na dobar put i sretan brak s Katom. Treće noći se opet pojavila svjetlost. Mijat se spremi, uzme kramp i zaputi se prema Glavici. Žena ga pogleda, ništa mu ne reče, nego se samo prekrsti. A on upregne konja, stavi na njega sepete i lagano krenu.

Putem sreće Ivana i govori mu da je usnio san i da ide kopati zlato, ali Ivan ga samo upita za njegovo psihičko stanje. No Ivan je ipak pošao s Mijatom kopati zlato. Odredi zemlju gdje će kopati, nisu dugo kopali i već su došli do zlatnih dukata. Napunio je sepete do vrha. Ivan je uzeo samo par dukata i rekao je da neće više, iako je imao u planu kasnije doći i uzeti još dukata. I nije prošlo dugo, Ivan se vratio, krenuo je brojiti korake iza kapelice, ali nije uspio naći zlato. Tada je Mijat Jelić postao najbogatiji čovjek u Vrhovini.

Mjesto radnje - Bosna, Vrhovina

Vrijeme radnje - noć, zora

Mijat je dobar i pošten čovjek koji je svoj kruh zarađivao svojim rukama i svojim znojem

Ivan je Mijatov kum, kojega na prvi pogled nisu zanimali dukati, ali kada je Mijat otišao, vratio se po dukate. Time pokazuje svoju pohlepnost zavist.

Kako su drva prestala sama dolaziti iz šume - U davno vrijeme, živio je u šumovitoj šumi Zvijeda seoski knez Glavan. Imao je sina jedinca Ivana, koji je bio poznat po čestitosti. Ivan kao i otac, sve što bi dodirnuo, pretvorio bi u blagodat. Zato su Glavani imali svega i bili su najuglednija obitelj. Ivan je bio lijep, čestit i naočit dečko. Zbog toga su se cure za njim okretale, a one malo bogatije su ga prezirale. No on je poglede poklanjao samo jednoj lijepoj i oholoj Barbari. Pošto je Barbara lijepa, opravdao je njezino ponašanje i smatrao da će ona prestati biti ohola, kada je on osvoji. Ivan je mislio samo na ljepotu i ponos, a otac mu je govorio da obrati pažnju na skrmonost i čestitost. Tako je Ivan mislio na Barbaru, a otac na Katarinu. No kako on voli da sve bude po njegovom i tako je Barbara osvojila ono što su sve druge djevojke htjele. Uoči Ivanove i Barbarine prve bračne uzime krene on u sječu drva. Kako je Ivan sjekao drva, tako su ona sama išla kući. No Barbara je to sve u čudu gledala i rekla mu kada je nasjekao za njih dovoljno drva, da više ne sječe, nego da njih dvoje sjednu na drvo pa da i njih odveze kući. Kada je to rekla, od tada su morali svaki put nositi drva.

Mjesto radnje - šuma Zvijezda

Ivan je odgojen u dobroj obitelj. Lijep mladić čestite naravi, koji voli pomagati.

Barbara dolazi iz bogate obitelji. Ponosna je, ohola i sebična.

Kako je u svom pohodu kuga zaobišla Zvjezdangrad - U vrijeme kada je Zvjezdangrad noću čuvala sjeverna zvijezda, zaštitnica grada, a danju mudri knez Matija, krene se Bosnom širiti bolest Kuga. Kružile su glasine o bolesti od koje ljudi masovnu umiru. Neki su tu bolest zamišljali kao kostura, a drugi kao nerijetko viđenu ljepoticu. Znali su da protiv ove bolesti neće naći lijek. Sazvao je knez Matija sastanak i rekao je da će dati svoga sina za muža jednoj od žena. Morao je oženiti prelijepu ženu s kozjim nogama. Djevojka mu reče da ako će je zavoljeti da će za tri godine nestati njezine kozje noge. Tako je i bilo, djevojka je postala prava ljepotica. Kuga je zaobišla Zvjezdangrad, a sreća je svakim danom sve više rasla.

Knez Matija - dobronamjeran, pravedan, iskren, dobar

Druga cjelina – Dolina željeza - Odlazak - Sjeli su uz peć, čija se toplina malo po malo smanjivala. Kasno je, otac im još nije došao doma, a majka ih pokušava spremiti na spavanje, ali neuspješno. Najmlađi brat i sestra su najbudniji, a stariji sin ili majka stalno izalaze na vrata vidjeti jel otac dolazi. U posljeđnje vrijeme nije rano dolazio doma, otkako sređuje papire za Njemačku. Mlađi brat i sestra su govorili što će im tata kupiti u Njemačkoj, ali to su bile sitne želje, koje su im roditelji svakodnevno ispunjavali, bez Njemačke i bez maraka. Došao im je otac vidno pijan i svojoj je ženi rekao: - Ostade ti, ženo, bez svoga Ivana. Odoh ti ja u Njemač­ku prije nedjelje. Zatim je sjeo i zatražio večeru. Otac nije volio ni pomisao da ide u inozemstvo, ali majka ga je uvjeriila da je to dobro, kao da se slaže s time. Djeca su odrastala, a često nisu imali što za jesti. Nisu imali ni štednjak, stroj za pranje rublja i televizor, a ni djecu ne mogu školovati. Stariji i mlađi brat su imali samo jedne hlače koje nisu bile poderane, a o odlasku na more su mogli samo maštati. Otac i majka su svaki dan spajali kraj s krajem, jedva da prežive taj jedan dan. Majka je tu noć razgovarala s ocem i kada je on ujutro otišao na posao, ispričala im je da se njemu baš i ne ide u Njemačku, jer se brine za svoju obitelj. Dani su prolazili u iščekivanju, sve dok otac nije rekao da odlazi. Svi su ga ispratili na vlak. Otac ih nikada nije mazio, ali znali su da ih voli. Majka je bila ta koja ih je mazila i koja ih je ponekada znala i išibati, ako bi napravili nešto loše. Otac je rekao da neće doći preko ljeta, ali za Božić će sigurno doći i da će im pisati i poslati plaću najhitnije što može. Otpratili su oca na vlak, mahnuli su mu kada je sjeo u vlak. Kada su došli doma, svi su počeli plakati, a majka je najviše plakala.

Mjesto radnje - Bosna

Otac je brižan i brine se za svoju obitelj. Odlazi u Njemačku kako bi djeci omogućio dostojan i siguran život. Nesebično putuje kako bi se pobrinuo za egzstenciju svoje obitelji.

Majka je kao i većina majki, brižna i blaga. Ona je uvijek tu uz svoju djecu. Podiže ih kada padaju i ljubi ih kada im je teško.

Otac se vratio - Početak ljeta, malo prohladno s pljuskovima. Po selu se moglo čuti samo jadikovanje starih ljudi o tome kako im je teško u životu. Ante je imao dvanaest godina i po ničemu se nije izdvajao od svojih vršnjaka, osim što je bio nežniji, pa su ga zbog toga drugovi često zadirkivali. Nikome uvrede nije uzvraćao, iako su ga uvrede djevojčica malo više zadirkivale. Ranije se i on s njima rugao, ali kada ga je majka upozorila da to ne radi, prestao je. Djevojčice su ga zlobnije zadirkivale, ali mama mu je rekla da nije lijepo uzvraćati i slušao je ono što mu mama govori. Vani je igrao nogomet s prijateljima i majka je pozvala Antu u kuću, no on je kao i obično zakasnio kući. Anita mu reče da im je tata pisao iz Austrije. Ante je odmah pomislio da će otac doći, no Anita mu je rekla da im je otac u bolnici. Otac im je teško povrijeđen. Svi su se rasplakali, čak ni televiziju nisu upalili. Otac im je omogućio sve. Imali su televizor, poklone za Božić. Ante je pravio probleme u školi, pa mu je majka zabranila gledanje televizije. Ostali u razredu su ga zbog toga šprdali. Stoga je Ante zamolio majku da ga bilo kako kasni, ali samo je moli da mu omogući gledanje televizije. Odgovorili su ocu na pismo da im što prije ozdravi i dođe, kako bi mogli svi skupa otići na more. Mjesecima su razgovarali o odlasku na more, a i otac im je zaslužio odmor, nakon dugogodišnjeg rada u rudnicima. Zamišljali su kako bi bilo lijepo doći u razred i pričati o svome ljetovanju. Nadao se odlasku na more, samo da ne mora izmišljati sastavak o provedenom ljetu. To mu se učinilo ipak malo sebično i ponavljao je sebi da je najvažnije da mu otac stigne sigurno. Baka im je uvijek govorila da je najvažnije da imaju što za pojesti i on se sada složio s bakinom pričom.

Otac im je opet pisao iz bolnice. U pismu je pisao kako će ostati invalid i svi su opet plakali. Rekao je da će doći čim ozdravi. Otac je došao, a Ante se plašio sastanka s ocem koji je preko noći postao invalid. Od te pomisli je počeo plakati. Približio se kući, a ispred kuće je bilo uparkirano bolničko prijevozno sredstvo, stranih registracija. Kada je ušao u kuću, svi su plakali od pomisli što im je otac invalid koji sada hoda pomoću štapa, a u isto vrijeme i od radosti, jer se vratio i što će napokon nakon dugo vremena biti zajedno na okupu.

Stakleni kliker - Skoro sve što su imali, bilo je napravljeno od metala i željeza. To nije ni bilo čudno s obzirom da su živili u dolini željeza. Svi su očevi radili u rudniku. Ispred kuće su bile željezne ograde, bilo je nemoguće da im stepenice ili ograde budu od drveta. Ako je zima, imali su željezne saonice i klizaljke, a ljeti željezne strelice i kolica. Riječ metal nisu upotrebljavali, samo im je riječ željezo bila svakodnevna. No jednog ljeta je u modu došla nova igra, klikeri. Oni je prije nisu vidjeli i ta igra im je bila otkriće poput otkrića banane. Klikeri su ljutili njihove roditelje, jer su započeli zauzimati mjesto u njhovim torbama. No ta igra ne bi bila vrijedna spomena da se to ljeto nije pojavio dječak Danijel, iz Sarajeva. Danijel je imao u ruci staklene klikere i za ostale je to bilo otkirće. Oni su stakleni kliker nazivali staklenim kuglicama. Zatim su se htjeli zamijeniti s Danijelom za stakleni kliker, ali svi su se htjeli zamijeniti i nisu se mogli odlučiti tko će u zamjeni dobiti stakleni kliker. Dječak koji je dobio stakleni kliker, pohvali se majci, koja je najprije mislila da je on ukrao taj kliker. Kliker je čuvao u kutiji gdje su mu stajale druge važne stvari, a kada je jedan dječak razbio kliker, dječak ih je savjetovao da ne trebaju sad jadikovati, da su prije trebali misliti na to kako čuvati kliker.

Mjesto radnje - dolina željeza

Tema djela - otkriće staklenoga klikera, koji u dolini željeza prije nije postojala

San uz rijeku - Šesti i sedmi razredi se spremaju na odlazak u Sarajevo. Na satu razrađuju plan kako će se provesti, ali profesori ih upozoravaju na promet u Sarajevu i na to da moraju čuvati zdravlje. Upozoravaju ih kako je to velik grad i uče ih o njihovoj kulturi. Svibanj je, ali svima im je slika u glavi „Vlak u snijgu", jer ih podsjeća na njihov odlazak u Sarajevo. Razrađuju plan, ali s njima neće biti djevojčice, jer su one sklone prenošenju informacija. Za sat vremena putovanja u vlaku s djevojčicama, one sve kažu, pa čak i ono što pod velikim mukama ne bi priznale. Tako dječaci prave kombinacije, tko će s kime, kako izbjeći muzej i slično. Divili su se Sarajevu, jer je velik grad, pun ljudi, tramvaja, londonski autobusi na kat. Džeparac su odabrano potrošili, nakitili su se kao da su krenuli u svatove. U pola dva se skupljaju ispred kazališta, pola ih još nema, ali svi lagano stižu.

Razrednica ih raspoređuje i stišava. Dirigent se sprema, muzičari ustaju. Izveli su djelo poznatoga češkog kompozitora Smetane, a djelo se zove Vltava. Vltava je rijeka u Čehoslovačkoj. Polagano se ugase svijetla i muzika ispuni prostoriju. Najednom netko iza njih hrče. Završetkom nastupa svi su pošeli pljeskati, a nastavnice panično trče između redova i bude one koji su zaspali. Svi se smiju, muzičari i učenici, a samo nastavnici imaju problema.

Tema djela - odlazak u Sarajevo, razgledavanje grada i posjet kazalištu

Put u Munchen - Her Rudolph je nijemac koji je oženio Miru Mrkić, Andrijinu sestru. Bio je zarobljenik rata sve do 1952. godine. Kada mu je bilo omogućeno da se vrati u svoju zemlju, povede Miru i otiđoše u Njemačku. Tako je učinio i Her Friedrich i Her Franz, a bilo je i onih koji nisu poveli žene, a i žene koje nisu htjele ići. Mnoge su se žene kasnije pokajale kada su vidjele Miru. Dolazile su godinama kod svojih. Imale su kuće, aute i odlazile su na more. Djeca su se radovala njihovom dolasku, jer su im donosili slatkiše i za djecu je to bio praznik. Nisu se oduševljavali samo slatkišima, nego i luksuznim autima. Kada se pojavio fićo, koji je bio jedan jedini u selu. To je postala prava atrakcija. Svi koji bi prolazili njihovom cestom, gledali su njihova bogata naselja i luksuzne automobile. Djeca su se odjednom počela osjećati važnijima, kada su u školi učili Njemački. Znali su za Bayern iz Munchena, Koln i Stuttgar. Također su znali i njemačke nogometne reprezentativce. Nitko od njih nije pokušavao usaditi mržnju prema nijemcima, jer mislili su, rat je davno završio, iako nisu svi u školi tako mislili. Djeca su se ujutro skupljala oko luksuznih auta i promatrali jel im nešto fali. Svako jutro su izlazili provjeriti, jesu auti još uvijek na svojim mjestima.

Borili su se tko će oprati „opela", jer tko ga opere poslije će se voziti u njemu do centra grada i natrag ili u najgorem slučaju dobiti će čokoladu iz Njemačke. Njihovim roditeljima je bilo drago što se skupljaju oko auta, jer su ih mogli lako pronaći u vrijeme ručka ili ako bi im za nešto zatrebali. Dok su večeravali, ulazi otac i govori kako Her Rudolph i Frau Micika žele usvojiti jednog od troje njegovih sinova. Otac im reče da im ništa neće nedostajati i da se dogovore koji će od njih u Munchen, ali da on neće odlučivati koji će od njih ići u Njemačku, ali da se oni međusobno moraju dogovoriti. No nitko od sinova ne želi ići, ali otac im govori da će im tamo biti bolje i da će svako ljeto dolaziti na odmor u Bosnu. Djeca su se rasplakala i otac im je rekao da kad se oni ne mogu odlučiti da će se on i majka dogovoriti. No majka ih je onda zagrlila i rekla im da su se šalili. Kako su se našalili s njima da vide koliko im znače materijalne stvari. Na kraju su sve svi šalili oko odlaska u Njemačku.

Mjesto radnje - Bosna i Njemačka

Vrijeme radnje - Ljeto

Zečevi i požar - Austrougarsko naselje pokraj pruge, nekada je bilo elitno naselje, a kada su se njegovi roditelji tu doselili, to je bilo obično radničko naselje. Slučajni prolaznici su uvidjeli da stanovnici žive buran život. U svakoj bašti je bilo bar jedno drvo, a u njihovoj bašti baš ništa. Bolje da nemaju ništa, jer bi morali paziti da im se jorgovani ne polome. Gospođa Elvira je imala dvije trešnje , bila je poznata po njima i pravila je kolače od trešanja. Drago i njegov brat su htjeli zečeve, jer su svi imali nešto u vrtu, samo Drago i brat nisu imali ništa. Gospođa Elvira mu je poslala zečeve, ali im je poručila da se mora oko njih brinuti. Na kraju su s naporom hranili zečeve, a na kraju su im bili i ružni. Brkati i mrdaju donjom usnom. Rekli su da bi rađe pročitali lektiru, nego svaki dan brali travu za zečeve. No jedne večeri se zapalila šupa i zečevi su izgorili, svi su bili tužni. Gospođa Elvira im je htjela dati dva nova zeca, ali tuga nije bila dovoljno velika da uzmu dva nova zeca.

Mjesto radnje - Austrougarsko naselje

Vrijeme radnje - ljeto

Treća cjelina - Patuljak i sedam Snježana - Dva oblačka - U putovanju oblaka na istok, dva oblačka su se poželila igrati s drugom djecom oblačićima. Oblačići su molili majku da ih pusti i majka ih je pustila da se igraju s drugim oblačićima, ali se moraju čuvati sunca i drugih tamnih oblačića. Djeca su se mirno i bezbrižno igrala, sve dok se jednom nije začula grmljavina. Otac oblak reče svojim oblačićima da se moraju seliti, zato jer je tako odlučilo vijeće oblaka. No baka oblak je bila zabrinuta zbog njhove selidbe, jer zna da oblaci ne mogu dugo živiti. Djeca su bila tužna zbog bakine priče, ali ih je tješila, kako će na sjeveru sresti oblake koje nose snijeg u košarama.

Mjesto radnje - nebo, sjever

Tema djela - selidba oblačića na sjever, radi njihove vlastite sigurnosti

Dvije olovke - Mnoge priče o djetinjstvu počinju s očevim dolaskom s puta. Bio jednom jedan dječak koji je od oca dobio dvije olovke iz Pariza. Jednu olovku su nazvali Crvena, a drugu Plava. Olovke su se svaki dan sve više šiljile, ali plava je bila duša i mislila je da je Roman zbog toga više voli. Crvena koja se smanjivala svaki dan i koja je bila u tamnoj pernici. Ta ista tamna prostorija je podsjeća na neuzvraćenu ljubav. Plava je pomislila da će ona služiti Romanu kad nestane crvena, pa se ona odluči sakriti u mrak. Crvena i plava su došli iz najljepšeg svijeta u najmračniju pernicu. Plava i Crvena su se požalile Romanovom ocu. Romano obeća da će svaku olovku jednako koristiti. Tako su dvije olovke živile sretno do kraja života.

Mjesto radnje - Pariz, pernica

Patuljak i sedam Snježana - Roman je kao i svako drugo dijete volio bajke koje vole i druga djeca. Volio je da mu se svaki put ispriča priča bez ikakvih promjena. Ukoliko bi samo jednu riječ u prepričavanju promijenili, on bi se žalio da to nije ta priča. Zato je Roman tražio patuljke za savjet i oni su mu rekli da prihvati očev način prepričavanja priča. Tako su započeli novo pričanje bajki. U tim pričama su se miješale priče iz bajki, crtića. Rekao je ocu da će on o ovoj priči, popričati malo sa svojim patuljcima. Onda je tražio oca da mu ispriča priču o patuljku i sedam snježana. I tako je njegov otac smišljao priču o patuljku i sedam snježana i ispričao mu. I Roman je smislio svoju priču koju je ispričao ocu, ali otac nije htio ispričati tu priču ostalima, jer će možda Romano jednog dana ispričati.

Tema djela - priča nam govori o dječaku koji želi da mu se pričaju priče

San - Roman nikad nije bio plačljivo dijete i nije bio od one djece koja plaču kada nešto žele ili ne žele. No dječaka je u jednom trenutku nešto zasmetalo i neutješno je plakao. Dječak je plakao jer je sanjao da mu je otac umro. Na to se ustane otac i kaže mu da je živ. Sanjao da je da mu je otac u raju i odlučio je da ga ide potražiti u raj. Govori kako će ući pokraj vrata koja su široka i velika,zlatna i sjajna, te će kroz njih ući u raj. No putem u raj je naišao na igračke i zbog toga je zakasnio u posjetu ocu. Nije mogao prestati plakati, jer se nije mogao pomiriti s tim da neće vidjeti oca zbog igračaka koje su mu u tom trenutku bile važne. Toga jutra je skoro zakasnio u školu, jer su ga morali umiriti zbog plača.

Tema djela - dječakov san o očevoj smrti

Mjesto radnje - raj, kuća

__________________________________

Željko Ivanković je pjesnik, pripovjedač, esejist, književni kritičar i prevodilac. Rođen je 29. augusta 1954. godine u Varešu, gdje je završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a studij književnosti je pohađao u Novom Sadu i Sarajevu gdje je diplomirao.

Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog centra PEN-a, te Duštva pisaca BiH i bosanskohercegovačkoga PEN-centra. Uređivao je brojne časopise, revije i novine, među kojima i Lica (1979-1981), Život (1985-1989), Dalje (1991-1992), Obzor (1991), Herceg Bosnu (1991-1992), Hrvatski i bošnjački tjednik (1994-1995) i Slovo (1994-1995). Poezijom i prozom zastupljen je u više antologija hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, a i prevođen je na strane jezike. Uredio je i za tisak priredio cijeli niz djela iz svjetske, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, djela iz dječje književnosti, lektirskih izdanja, te historiografskih i publicističkih djela, a bio je saradnikom ili je zastupljen u uglednim projektima: Bosanskohercegovačka književnost u 50 knjiga, Bosanskohercegovačka književnost za djecu u 25 knjiga, Muslimanska književnost u 25 knjiga, Bošnjačka književnost u književnoj kritici u 6 knjiga. Zastupljen je poezijom, prozom i esejom u nizu antologija i panorama hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti u BiH, Hrvatskoj i svijetu. Zastupljen je i u antologijskom izboru Hrvatske književnosti za djecu u 25 knjiga, kao i u lektiri i čitankama za osnovne škole u BiH. Sam je koautor četiriju čitanki za osnovnoškolsko obrazovanje V.-VIII. razred.

Dobitnik je književnih nagrada za poeziju, esej, putopis i radio-dramu na uglednim anonimnim konkursima u zemlji, kao i za priču na međunarodnom konkursu Serra 1999. (treća) i 2001. (prva), dok je za knjigu eseja "(D)ogledi, III" dobio prestižnu nagradu "Antun Branko Šimić". Pojedini eseji, proza i poezija, kao i publicistički prilozi, prevedeni su mu na engleski, njemački, francuski, italijanski, katalonski, češki, poljski, turski, švedski, norveški, danski, mađarski, albanski, makedonski, slovenski i esperanto jezik.

Član je Društva hrvatskih knjiženika, Hrvatskog društva književnika, Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih pisaca HB, Hrvatskog centra PEN-a, PEN Centra BiH, Društva novinara BiH, Unije nezavisnih intelektualaca Krug 99, Međunarodnog Foruma Bosna, redoviti je član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost u Sarajevu.

Uz sudjelovanje na nizu međunarodnih konferencija i simpozija, boravio je i na studijskim gostovanjima: Humboldtov Univerzitet u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), Zaklada Lion Feuchtwanger u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca) i Heinrich Böll Haus Langenbroich 2000. (četiri mjeseca). Zastupljen je u uglednim domaćim i stranim publikacijama tipa Who is who, leksikonima i enciklopedijama, a sam je saradnik Hrvatske enciklopedije.

Željko Ivanković - Dva oblačka