Željka Horvat Vukelja - Reumatični kišobran

Vrsta djela - igrokaz

Tema djela - prijateljstvo između kišobrana i cvjetova

Mjesto radnje - obiteljska kuća

Vrijeme radnje - neodređeno

Nema vrste dječje književnosti koja je toliko inherentna dječjoj prirodi kao što su igrokazi. Bujna dječja fantazija neprestano stvara "male drame". Djeca se igraju poštara i dimnjačara, liječnika i bolesnika, mame i tate, mačke i psa, konduktera i putnika, avijatičara i aviona. Samoincijativno se pokušavaju identificirati s bićima i stvarima koje su upoznali. Brzo se preobraze iz jedne uloge u drugu. Stvaraju "prave" predstave u kojima nema ni režisera ni scenografa, ni glumaca, ili, bolje rečeno, oni su i prvo i drugi i treće. Organiziraju svoju dramsku igru, uživljavajući se u različite uloge, i na taj način iživljavaju svoje djetinjstvo i određuju svoj odnos prema sredini u kojoj se kreću.

Igrokaz o reumatičnom kišobranu opisuje kako se ljudi odnose prema crnom kišobranu i što njega sve muči. Obzirom da je ostario počele su ga boljeti sve kosti te je poželio malo izaći na sunce kako bi se bolovi ublažili. Prijatelji cvjetovi su čuli kako se žali na bolove i odlučili mu pomoći. Svaki od njih mu je poklonio svoju boju kako bi mogao izaći iz kuće kao suncobran, a ne kišobran. Njemu je bilo neugodno izaći na sunce jer je mislio kako će ga svi ismijavati. Prijatelji cvjetovi su shvatili njegovu brigu i učinili ga ponovo sretnim i zadovoljnim.

KIŠOBRAN (polako i teško se otvara, kašljuca) - Joj... kako to boli. Svako se jutro sve teže otvaram. Jednog se dana više neću moći ni pomaknuti. Onda će me jednostavno baciti u smeće. Adio, stari, odslužio si svoje. Nitko neće ni pomisliti koliko se kiše izlilo na moja leđa... (Kašlje.) Kolike sam prehlade zbog nje navukao, kolike hunjavice i gripe... A najgore je s tom reumom. Da mi se barem dobro isunčati, bilo bi mi lakše. Ali ne, kišobran ne smije ići van po suncu, svi bi mu se smijali. Kad je lijepo vrijeme, on mora čučati u mračnom ormaru. Čini se da me takav crni dan čeka i danas. Da pogledam kroz prozor... Sunce će svaki čas izići, sve će preplaviti svjetlost i toplina, a ti, kišobrane, u mračni, hladni ormar! (Kašlje.)

ŽUTI CVIJET (Raste s ostalim cvjetovima ispod prozora): Tko kaže da se moraš zatvoriti u kuću?

NARANČASTI CVIJET: Izađi i ti u šetnju!

BIJELI CVIJET: Osunčaj svoje bolesne kosti, bit će ti lakše.

KIŠOBRAN: Ali što je vama cvjetovi? Zaboravljate tko sam ja. Obični crni kišobran. (Kašlje.)

ŽUTI CVIJET: To sad nije važno. Hajde, iziđi!

KIŠOBRAN: Kako ću, ovako ružan, crn i još k tome star?

ŽUTI CVIJET: Dosta s tvojim glupostima! Kao da su svi na svijetu lijepi i mladi.

KIŠOBRAN: Ali tko je ikada vidio kišobran kako šeta po suncu? I to crni kišobran!

PLAVI CVIJET: A da si suncobran, bi li onda izašao?

KIŠOBRAN: Dakako da bih. Ali ja nisam suncobran i gotovo. Nemamo više što o tome pričati.

ŽUTI CVIJET: Bez brige, prijatelju, ti ćeš uskoro postati suncobran. Lijepi, šareni suncobran. Sagni se malo... Poklanjam ti svoju žutu boju. Žutu kao izlazak sunca. (Dok to žuti cvijet govori, dotle jedan rekviziter pribadačom pričvršćuje na kišobran dva žuta kolaž papira.)

KIŠOBRAN (zbunjeno): Hvala ti, žuti cvijete, ali ja... (Kašlje.) Ja ne znam što ću s tvojom bojom.

NARANČASTI CVIJET: Nemoj još zahvaljivati. Samo čekaj i gledaj. Ja ti dajem svoju narančastu boju. Narančastu kao zalazak sunca.

BIJELI CVIJET: A ja ti dajem svoju bijelu boju. Bijelu poput snijega u rano siječanjsko jutro.

LJUBIČASTI CVIJET: Od mene primi ljubičastu boju. Ljubičastu kao sumrak nad usnulom planinom.

PLAVI CVIJET: A od mene plavu boju. Plavu kao tajnovito i šutljivo more.

KIŠOBRAN (ushićeno i zbunjeno): Pa ja... ja sam postao suncobran! Pravi suncobran!

ŽUTI CVIJET: Da, da, divni šareni suncobran!

KIŠOBRAN: Kosti me više ne bole. Evo, mogu se sasvim lako kretati. Ni prehlađen više nisam... Hvala vam, cvjetovi, vi ste promijenili moj život, vi ste...

LJUBIČASTI CVIJET: Nemoj nam toliko zahvaljivati. Radije odmah otiđi u šetnju, iskoristi sunce.

KIŠOBRAN(vrti se radosno): Otići ću na šetalište uz obalu. I na plažu ću ići. Ljubit ću se sa svakom sunčanom zrakom. Kakva li je sreća biti suncobran! Juhuuu!

Željka Horvat Vukelja - Reumatični kišobran - verzija 1

__________________________________

Željka Horvat Vukelja rođena je 25. srpnja 1952. godine u Sinju. Najranije djetinjstvo provela je u Šibeniku. Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u Zadru. Diplomirala je francuski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u osnovnoj školi - predavala je francuski jezik učenicima od prvog do osmog razreda. Suautorica je desetak udžbenika i priručnika za učenje francuskog jezika.

Pisanjem se bavi još iz mladih dana. Objavila je stotinjak kratkih priča u tisku i na Hrvatskom radiju, dvadesetak dječjih igrokaza, zbirku priča Šiškabališka, roman Putovanje patuljka Zvončića i slikovnice Poplava iz šalice kave, Balončica, Panjoglav, Hrabrica i Slikopriče. Radi u Školskoj knjizi, glavna je urednica časopisa Modra lasta.

Željka Horvat Vukelja - Hrabrica

Željka Horvat Vukelja - Petra uči plivati

Željka Horvat Vukelja - Slikopriče