Vladika Petar II Petrović Njegoš - San Vuka Mandušića lektira

Vladika Petar II Petrović Njegoš - San Vuka Mandušića

Vladika Petar II Petrović Njegoš - San Vuka Mandušića

 

Vuk Mandušić - čovek, sitan i zanemarljiv u ogromnom prostranstvu vremena, nebitan je, iako svojim trpljenjem dokazuje postojanje. Crnogorci, već svojim imenom kao da pokazuju da su rođeni ne da bi živeli, već se zlopate da bi postojali. Od onog momenta kad im Vidovdan predvoji vreme na ono pre i ono posle Kosova, san o slobodi utka im se u svaki uzdisaj. Čojstvo i junaštvo postadoše mera ljudskosti.

 

O slobodi mašta i za njom žudi i crnogorski vođa, pesnik među gorštacima, vladika među vladarima, stradalnik među svtovima. Razapet između obaveza i želja, vladika rade čitavo svoje pesništvo razapinje između dve ljubavi. O jednoj javno govori, drugu krije i od sebe sama. Ponosan na slobodarsku prošlost i junačku sadašnjost svog naroda, Njegoš svakim stihom kliče svoja osećanja, a žudnju običnog čoveka i zabranjenu ljubav vladike utkiva u snove svog literarnog dvojnika Vuka Mandušića.

 

Za njega nema dogovora s Turcima, a još je apsurdniji dogovor s poturčenjacima. zato i ne pristaje da jednom od njih bude duhovni otac:

 

- Kum ću biti, a prikumak nigda!

 

Ako ne govori o junaštvu, ne znači da je manje junak od drugih grlatijih i govorljivijih ratnika crnogorskih. Jedino njega ne interesuje kakvi junaci su Mlečani. Za njega je junaštvo jedina prava mera i glavno obeležje čioveka, a ono se ne može proveriti u priči, nego na delu.

 

Više no i jedan drugi junak Vuk Mandušić je čovek od krvi i mesa, a ne samo "od oružja". On će uraditi ono što ni jedan junak u našoj književnosti nije – zaplakaće:

 

Više žalim pusta džeferdara,

no da mi je ruku okinula.

Ža mi ga je ka jednoga sina,

ža mi ga je ka brata rodita.

 

Junak čelične pesnice, a ranjive duše, možda zalutao u surovi svet borbe na život i smrt, ali je sigurno da je otkinut od duše mladog pesnika – vladara. Baš kao i vladika Rade, i Vuk Mandušić se na javi ponaša onako kako dolikuje jednom od najhrabrijih crnogorskih ratnika, a u snu preživljava zabranjenu ljubav:

 

Kad je viđu đe se smije mlada,

svijet mi se oko glave vrti.

 

Očaran lepotom one koja mu je kumovskom vezom zabranjena, i on bi, kao i svi veliki junaci sveta, i poginuo, samo da ga takva vila ožali. Zato izgovara neobičnu zavist:

 

Blago Andri će je poginuo,

divne li ga oči oplakaše,

divna li ga usta ožališe!

 

Knez Rogan i Knez Janko ismevaju Vuka Mandušića koji priča u snu. Vuk Mandušić sanja snahu. Knez Janko ga pita da mu ispriča šta priča. Jako je lepa, 18 godina ima. Da nije kum banu Milocinjem ugrabio bi je pa bi bežao sa njom po svetu. Janko mu kaže da je to suludo. On je bio jedanput kod Milonjića. Ona je noću sela pored vatre i pocela da se ćešlja. Sažaljeva sina koji je poginuo.

 

San Vuka Mandušića


Al' je đavo, ali su mađije
Ali nešto teže od oboje:
Kad je viđu đe se smije mlada,
Svijet mi se oko glave vrti.
Pa sve mogah s jadom pregoreti,
No me đavo jednu večer nagna,
U kolibi noćih Milonjića.
Kad pred zoru, i noć je mjesečna,
Vatra gori nasred sjenokosa,
A ona ti odnekuda dođe,
Ukraj vatre sjede da se grije.

 

Čuje da svak spava u kolibe;
Tada ona vijenac rasplete,
Pade kosa do niže pojasa;
Poče kosu niz prsa češljati,
A tankijem glasom naricati
Kako slavlja sa dubove grane.
Tuži mlada đevera Andriju,
Mila sina Milonjića bana
Koji mi je lanih poginuo
Od Turaka u Dugu krvavu;
Pa se snahi ne dao ostrići:
Žalije mu snahin v'jenac bilo
Nego glavu svog sina Andrije.

 

Tuži mlada, za srce ujeda,
Oči gore živje od plamena,
Čelo joj je ljepše od mjeseca,
I ja plačem ka malo dijete.
Blago Andrij' đe je poginuo,
Divne li ga oči oplakaše,
Divna li ga usta ožališe!

______________________________

 


______________________________


Žene se pojavljuju u Gorskom vijencu kao sporedni likovi. Međutim iako nisu centralne ličnosti to ne znači da one ne zauzimaju važnu ulugu u ovom djelu. Među ženskim likovima posebno se ističe sestra Batrićeva, koja je postala poznata u literaturi, po svojoj velikoj ljubavi prema bratu. Njen brat je lijep, mlad i hrabar mladić koji vjeruje u ljude i upravo zbog toga on je i ubijen od strane neprijatelja. Tuga njegove sestre je tolika da se ona ubija od žalosti za bratom. Sudbina žene opisana je i kroz ljubav između pripadnika dva naroda i različitih vjera. Tako je mlada Ruža Kasanova zaljubljena u mladića turske vjere s kojim se dogovorila da pobjegnu. Međutim, dolazi do oružanog sukoba i ona je spletom okolnosti ubijena.


U ovom djelu pojavljuju se i drugi ženski likovi kao što je snaha Anđelija, snaha bana Milonjića, Radunova žena Ljubica koja u opkoljenoj kuli puni pušku svom suprugu. Sve ove žene su odane i vjerne i muškarci s poštovanjem i divljenjem govore o njima. One su opisivane i zbog svoje ljepote kao što je lijepa Fatima.


S druge strane, Njegoš u djelu opisuje i babu vješticu , radi dinamičnije radnje, koja koristi praznovjerje neukih seljaka u korist turskog paše.

 

Sudbina žena u ovom djelu je opisana kroz ljubav, ljepotu i junaštvo. One su u drugom planu ali su s jedne strane pokretači radnje, kao što je sestra Batrićeva i baba vještica. Kada nisu pokretaći radnje one osvjetljavaju likove muškaraca kao što je prikazano junaštvo Vuka Mandušića preko snahe Milonjića bana.

__________________________________

 

Vladika Petar II Petrović Njegoš rodio se na Njegušima, kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I, i Ivane Proroković. Na krštenju je dobio ime Radivoje pod kojim je u narodu bio poznat i docnije kao vladika Rade. Po zavladičenju on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom - Petar i prezimenom - Petrović: vladika Petar Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar nego upravo kao vladika Rade. Vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica. Njegoš nikada nije upotrebljavao ono II uz Petar, nego je to dodato kasnije, kao i I uz ime njegovog strica, da bi ih razlikovali.
Ne zna se tačno zbog čega je uzeo dodatak Njegoš, a ne Njeguš, kao što bi trebalo prema imenu njegovog plemena i najužeg zavičaja. Pretpostavlja se da je to preuzeo od strica vladike Petra, koji je katkad uz svoje prezime dodavao Njegoš, a ne Njeguš.

 

Vladika Petar I, njegov stric, uzeo ga je k sebi 1825. da ga školuje i pripremi za naslednika. Stric je, ranije, za nasljednika spremao Njegoševog brata od strica, koji se školovao u Rusiji, ali je ovaj više voleo vojsku i oficirski poziv. Tradicija je, međutim, bila da vladar Crne Gore bude vladika, pa se i mladi Njegoš spremao za taj poziv. Školu je kratko vrijeme učio u Boki kotorskoj, a posle mu je stric doveo za učitelja Simu Milutinovića Sarajliju.

 

Njegoš je počeo da piše još kao dečak. To su bile kratke i beznačajne pjesme, sasvim u duhu narodne poezije, često ispevane uz gusle. Sima Milutinović je u svoju zbirku narodnih pesama uneo pet za koje tvrdi da su Njegoševe. Docnije, 1834. objavio je dvije zbirčice pesama, gde ima i nekoliko pesama u kojima se već nazire genijalni pesnik Luče mikrokozme i Gorskog vijenca. Među pesmama u kojima prevladava dubok i smeo misaoni lirizam naročito se ističu: Crnogorac k svemogućem Bogu, Vijerni sin noći pjeva pohvalu mislima i Oda Suncu. Ostale pjesme pevaju savremena crnogorska junaštva i ispevane su sasvim u duhu narodne pjesme. Njegoš je, u vrijeme neprekidnih bojeva s Turcima, zaneseno voleo narodne pjesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Pored pesama u pomenutim zbirkama, štampao je docnije i dva kraća speva u istom duhu i razmeru: Kula Đurišića i Čardak Aleksića.

 

Godine 1854. je objavljena Slobodijada, epski spev u deset pevanja, u kome se slave crnogorske pobede nad Turcima i Francuzima. Vuk Karadžić je smatrao da je i druge pjesme o novim bojevima crnogorskim ispevao upravo Njegoš. On je radio i na prikupljanju narodnih pesama i izdao ih u zbirci Ogledalo srpsko. Po savremenim listovima i časopisima izišao je znatan broj njegovih kraćih pesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i veliki broj oda i poslanica. Njegoš je počeo skromno, podražavajući narodnu poeziju ili učenu i objektivnu savremenu liriku, kakvu je pre njega pisao Lukijan Mušicki i njegovi sledbenici. Ali se on sve više razvijao, istina postupno, ali snažno i sigurno. Čitanjem i razmišljanjem, on je ulazio u sve teže moralne i filozofske probleme, sve dublje i potpunije uobličavao svoje umetničko izražavanje i posljednjih sedam godina života stvorio tri svoja glavna dela: Luča mikrokozma, Gorski vijenac i Lažni car Šćepan Mali.

 

Vladika Petar II Petrović Njegoš - Biografija 

Vladika Petar II Petrović Njegoš - Gorski vijenac

Vladika Petar II Petrović Njegoš - Neka bude što biti ne može 

Vladika Petar II Petrović Njegoš - Noć skuplja vijeka

loading...
10 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Vladika Petar II Petrović Njegoš - San Vuka Mandušića

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u