Vladika Petar II Petrović Njegoš - Noć skuplja vijeka

Pesma je napisana 1845. godine. Prvi put je objavljena u "Bosanskoj vili" 1913. godine.

Živeći pored tolike lepote u svetu, a znajući dobro da nam je uskraćena zauvek, čovek se često pita da li je bolje biti mrtav i ne znati za nju, ili ovako prolaziti pored nje, a znati da mu je zauvek nepristupačna i da mu ostaje jedino njena najtamnija strana: želja koja boli. (...) Lepota – to je varka i zamka na čovekovom putu... Ne znamo je i nemamo, a živimo zbog nje i ginemo za njom... Između njenog postanka i nestanka i nema ničeg, tako da se može reći da ona stvarno i ne postoji... Kada se kaže da je nema, isto je kao da si rekao 'nema spasa ni izlaza', 'nema smisla ni svrhe', 'nema kraja' ili, još tačnije, 'nema ničeg'. (Andrić, 1980: 162, 172).

Postoji jedna misterija vezana za ovu pesmu. U svom eseju o Njegošu Andrić (1986: 26) veli:

Jedini svoj pokušaj ljubavne poezije Njegoš je spalio sam. Uzalud je njegov ađutant tražio da mu da tu pesmu, da je prepiše. Njegoš je odbio rečima: 'A kako bi to izgledalo: Vladika, pa piše pesmu o ljubavi? Ne dam!' I ta uboga, nesuđena radost spaljena je na istom oltaru na kome su prinesene tolike žrtve – komentariše Andrić.

Na drugoj strani, Isidora Sekulić u svojoj knjizi Njegošu knjiga duboke odanosti (Sekulić, 1968: 126) veli: "Nađena je ta pesma i šezdeset dve godine posle Vladičine smrti, u Bosanskoj vili, 1913. objavljena. Naslov pesme je Noć skuplja vijeka. Kako se zadržala i zaostala? Je li istina da je kralj Nikola spalio neke hartije Vladičine – pesme, hroniku, prepisku – spalio radi dobrog glasa svoga velikoga pretka, pa je iz te zaostavštine umakla jedna pesma? Da li je pesmu Vladika ostavio tako da se nekada posle nađe? Da li nije imao duše da je uništi dokle god je mogao da je čita? Da li je to pesma iz predsmrtnih, napuljskih dana? Na sve to ide jedan odgovor: možda?" – zaključuje ona.

Javlja se pitanje – kako to da Andrić nije znao za tu pesmu objavljenu u Bosanskoj vili, u časopisu koji je Andrić dobro poznavao. Ako nije znao u vreme kad je objavljena, kako su ga mimoišli tekstovi i saznanja onih koji su znali? A pesma jeste Njegoševa, jer je nađena u njegovoj književnoj ostavštini i jeste objavljena još tada u Bosanskoj vili – od tada su o njoj pisali mnogi naši književnici, književni istoričari i teoretičari, a među najpodrobnije analize spadaju one Miodraga Popovića (1968) i Isidore Sekulić (1968).

_______________________

Vladika Petar II Petrović Njegoš - Noć skuplja vijeka

Noć skuplja vijeka je ljubavna pesma Petra II Petrovića Njegoša, nastala najverovatnije 1844. godine u Perastu, gde je vladika Rade jedno vreme boravio. Savremenici su zabeležili da je u susedstvu živela devojka koja se zagledala u lepog vladiku, a i da on "ne preziraše te poglede".Vladiku je privuklo to što nije bila "plašljiva jarebica", kao tadašnej crnogorske devojke, već je bila „žena mlada ali soko sivi". Ne zna se kako se ta lepotica koja je ovladala srcem crnogorskog vladara zvala, ali se njen lik provlačio i u kasnijim Njegoševim delima. Tako je, zaljubljen, vladika Rade u Perastu napisao svoju jedinu ljubavnu pesmu, koju je kasnije nosio i skrivao ispod svešteničke mantije "na strani srca". Kada je njegov sekretar za to saznao, listić sa pesmom vladika je spalio i nad njim gorko plakao.

Tekst ove, za mnoge, najlepše ljubavne pesme, prvi put je objavljen u Bosanskoj vili 15. januara 1913. godine. Objavio je Pavle Popović pod nazivom "Jedna nepoznata Njegoševa pesma", uz objašnjenje da je pesmu našao u Javnoj biblioteci u Petrogradu, u rukopisima Jegora Petroviča Kovaljevskog. Ovo Njegoševo delo nađeno je u prepisu i pod naslovom Noć skuplja vijeka. U tom prepisu ne postoji drugi deo naslova Paris i Helena koji danas poznajemo.

Istorijski institut Cetinje objavio je 1956. godine Njegoševu bilježnicu. Beležnicu vladike Rada poklonila je ćerka kralja Nikole I, Ksenija Petrović, a na samom njenom kraju, na izdvojenom listu, nalazio se i tekst pesme Paris i Helena ili Noć skuplja vijeka. To je bio tekst na kome su vršene ispravke a neka tuđa ruka pesmu prilagođavala prvom delu naslova, zamenjujući "ja" sa „on", menjajući sve iz prvog u treće lice jednine, pretvarajući ovaj lirski i erotski doživljaj u viđenje nečije, možda Parisove ljubavi, nikako Njegoševe, jer kako je i sam autor govorio svom sekretaru – "Vladika da piše pjesmu od ljubavi, ne dam!".

Iako nije priličilo da vladika piše ljubavnu poeziju, iz sećanja Ljube Nenadovića, koji je putovao po Italiji kada i Njegoš, saznalo se kasnije da su za vladikom uzdisale mnoge otmene dame. Ni sam vladika Njegoš, iako predan obnovi i modernizaciji crnogorske države, a duhom posvećen svojim delima i zavetovan na celibat, nije ostajao ravnodušan prema ženama. Ostalo je zapisano i svedočenje da mu je pažnju privukla i lepa i tada čuvena pesnikinja Milica Stojadinović Srpkinja, za koju je vladika rekao: "Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori".

Ipak, vladika Njegoš, imao je drugi put i ulogu i ljubavni zanosi, zabranjene maštarije pretočio je ne samo u jedinu svoju ljubavnu pesmu Noć skuplja vijeka, već se ženska lepota i čežnja pomaljaju i u drugim njegovim delima. Lepotica je „zamađijala" junaka Vuka Mandušića, kome se zbog nje "svijet oko glave vrti" a lepotici koju je slučajno sreo "oči gore živje od plamena, čelo je ljepše od mjeseca". U filozofskom delu "Luča mikrokozma" kao žena predstavljena je čitava priroda.

Ljubavna pesma "Noć skuplja vijeka", bez sumnje, predstavlja potpuno drugačiju tvorevinu od svega što je Njegoš napisao. Lirska bravura pisana u 64 šesnaesteračka stiha, koja govori o noći vrednijoj od čitavog života, nenadmašno opisuje susret dvoje mladih, jednog duhovnika, "pustinjaka", zamišljenog mladića koji uživa u lepotama jedne primorske noći, pod "plavom lunom" i jedne "vile" koja se odnekud pojavljuje pred njim. Da li je „noć skuplja vijeka" Petra II Petrovića Njegoša izmaštana ili doživljena, danas je malo važno. Da li je vladika prekršio svoj zavet i zaista doživeo "cjeliv jedan noći cjele" sa mladom divotnicom, kojoj bi "da i sve slave" takođe nikada nećemo saznati. Njegova danas čuvena pesma dugo je čekala da bude objavljena bez tih izmena koje je tuđa ruka naknadno unosila, pretvarajući možda njegov lični doživljaj u neki apstraktni.

"Noć skuplja vijeka" prvi put prevedena na sedam jezika, pojavila se 1997. godine, na 150 godišnjicu od štampanja Gorskog vijenca, u luksuznom, bibliofilskom izdanju kuće Interpress iz Beograda, u saradnji sa Oljom Ivanjicki, koja je tom prilikom naslikala ciklus slika posvećen Njegošu i njegovoj "Vili Peraštanki". Ove, takođe jubilarne godine, u povodu 200 godina od rođenja Njegoša, Interpress je objavio i novo prošireno izdanje ove knjige u kojoj se pesma pored srpskog, može pročitati i doživeti i na italijanskom, engleskom, španskom, ruskom, francuskom, nemačkom, kineskom i japanskom jeziku. Pored ovog izdanja, nedavno se čulo da će se u Rusiji 200 godina od rođenja Njegoša obeležiti između ostalog i još jednim izdanjem i prevodom upravo ove, manje poznate ali svakako jedne od najlepših lirskih tvorevina vladike Petra II Petrovića Njegoša.

__________________________________

Vladika Petar II Petrović Njegoš - Noć skuplja vijeka

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv'jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.
Čuvstva su mi sad trejazna, a misli se razletile;
krasota mi ova boža razvijala umne sile.

Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,
al' lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;
pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi
dušu mi je napojio – sve njen v'jenac gledim plavi,
O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze!
Rasprsne li pupulj cv'jetni ali kane rosa s struka –
sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.

Trenuć mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –
zavid'te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!
Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav' luno, b'jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kv bog veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.

Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.
Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit' je kada niti od nje stvorit može!
Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!

Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv'je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi...
O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!
B'jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv'jetne gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl'jedim.
Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave...
Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c'jele!
Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b'jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!

_________________________

Gorski vijenac
(odlomak)

Vuk Mandušić
(u snu)

Al' je đavo, ali su mađije,
ali nešto teže od oboje?
Kad je viđu da se smije mlada,
svijet mi se oko glave vrti.
Pa sve mogah s jadom pregoreti,
no me đavo jednu večer nagna,
u kolibu noćih Milonjića.
Kad pred zoru, i noć je mjesečna,
vatra gori nasred sjenokosa,
a ona ti od nekuda dođe;
ukraj vatre sjede da se grije.
Čuje da svak spava u kolibe.
Tada ona vjenac rasplete,
pade kosa do niže pojasa;
poče kosu niz prsa češljati,
a tankijem glasom naricati,
kako slavlja sa dubove grane.
Tuži mlada đevera Andriju,
mila sina Milonjića Bana,
koji mu je lanih poginuo
od Turakah u Dugu krvavu.
Pa se snahi ne dao ostrići:
žalije mu snahin v' jenac bilo
nego glavu svog sina Andrije.
Tuži mlada, za srce ujeda,
oči gore življe od plamena,
čelo joj je ljepše od mjeseca,-
i ja plačem ka malo dijete.
Blago Andrij' đe je poginuo -
divne ga li oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe...

__________________________________

Vladika Petar II Petrović Njegoš rodio se na Njegušima, kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I, i Ivane Proroković. Na krštenju je dobio ime Radivoje pod kojim je u narodu bio poznat i docnije kao vladika Rade. Po zavladičenju on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom - Petar i prezimenom - Petrović: vladika Petar Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar nego upravo kao vladika Rade. Vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica. Njegoš nikada nije upotrebljavao ono II uz Petar, nego je to dodato kasnije, kao i I uz ime njegovog strica, da bi ih razlikovali.
Ne zna se tačno zbog čega je uzeo dodatak Njegoš, a ne Njeguš, kao što bi trebalo prema imenu njegovog plemena i najužeg zavičaja. Pretpostavlja se da je to preuzeo od strica vladike Petra, koji je katkad uz svoje prezime dodavao Njegoš, a ne Njeguš.

Vladika Petar I, njegov stric, uzeo ga je k sebi 1825. da ga školuje i pripremi za naslednika. Stric je, ranije, za nasljednika spremao Njegoševog brata od strica, koji se školovao u Rusiji, ali je ovaj više voleo vojsku i oficirski poziv. Tradicija je, međutim, bila da vladar Crne Gore bude vladika, pa se i mladi Njegoš spremao za taj poziv. Školu je kratko vrijeme učio u Boki kotorskoj, a posle mu je stric doveo za učitelja Simu Milutinovića Sarajliju.

Njegoš je počeo da piše još kao dečak. To su bile kratke i beznačajne pjesme, sasvim u duhu narodne poezije, često ispevane uz gusle. Sima Milutinović je u svoju zbirku narodnih pesama uneo pet za koje tvrdi da su Njegoševe. Docnije, 1834. objavio je dvije zbirčice pesama, gde ima i nekoliko pesama u kojima se već nazire genijalni pesnik Luče mikrokozme i Gorskog vijenca. Među pesmama u kojima prevladava dubok i smeo misaoni lirizam naročito se ističu: Crnogorac k svemogućem Bogu, Vijerni sin noći pjeva pohvalu mislima i Oda Suncu. Ostale pjesme pevaju savremena crnogorska junaštva i ispevane su sasvim u duhu narodne pjesme. Njegoš je, u vrijeme neprekidnih bojeva s Turcima, zaneseno voleo narodne pjesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Pored pesama u pomenutim zbirkama, štampao je docnije i dva kraća speva u istom duhu i razmeru: Kula Đurišića i Čardak Aleksića.

Godine 1854. je objavljena Slobodijada, epski spev u deset pevanja, u kome se slave crnogorske pobede nad Turcima i Francuzima. Vuk Karadžić je smatrao da je i druge pjesme o novim bojevima crnogorskim ispevao upravo Njegoš. On je radio i na prikupljanju narodnih pesama i izdao ih u zbirci Ogledalo srpsko. Po savremenim listovima i časopisima izišao je znatan broj njegovih kraćih pesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i veliki broj oda i poslanica. Njegoš je počeo skromno, podražavajući narodnu poeziju ili učenu i objektivnu savremenu liriku, kakvu je pre njega pisao Lukijan Mušicki i njegovi sledbenici. Ali se on sve više razvijao, istina postupno, ali snažno i sigurno. Čitanjem i razmišljanjem, on je ulazio u sve teže moralne i filozofske probleme, sve dublje i potpunije uobličavao svoje umetničko izražavanje i posljednjih sedam godina života stvorio tri svoja glavna dela: Luča mikrokozma, Gorski vijenac i Lažni car Šćepan Mali.

Vladika Petar II Petrović Njegoš - Biografija  

Vladika Petar II Petrović Njegoš - Gorski vijenac

Vladika Petar II Petrović Njegoš - Neka bude što biti ne može 

Vladika Petar II Petrović Njegoš - San Vuka Mandušića