Vladan Desnica - Zimsko ljetovanje

U romanu Zimsko ljetovanje Vladan Desnica pripovijeda o grupi Zadrana koji su, bježeći od savezničkih bombardiranja tokom Drugoga svjetskog rata, napustili svoj grad i dospjeli u selo Smiljevce u njegovome neposrednom zaleđu. Iz njihovog pribježišta „pucao je vidik na razoreni grad u nizini i more pred njim", naglašava se u romanu. Oni dakle vide svijet u kojem se donedavno odvijao njihov život, oni imaju informacije o svakoj promjeni i svakom događaju, oni promatraju svako novo bombardiranje i bar otprilike znaju koje su zgrade taj put razorene, a po tome mogu pretpostaviti ko je stradao, jer od prolaznika i iz razgovora sa susjedima, prilikom rijetkih posjeta svom gradu, znaju ko od njihovih sugrađana još istrajava kod kuće i može stradati od savezničkih bombi. Oni vide kakvo je vrijeme u njihovom gradu i na „moru pred njim", znaju čega nema i šta se može nabaviti, uvijek na vrijeme saznaju koga treba ožaliti, ko je otišao, kome se našlo dijete.

Njihova egzistencijalna situacija je, kao što se vidi na prvi pogled, izrazito paradoksalna: oni znaju sve o svome dosadašnjem svijetu, ali nisu više njegov dio, oni imaju informacije o životu koji se odvija u njihovom svijetu, ali ne mogu sudjelovati u tom životu. Umjesto života, oni imaju znanje i razumijevanje. Kao da svijet u kojem se odvijao njihov život, jedini svijet koji bi za njih mogao biti stvaran, gledaju kroz staklenu pregradu. Oni, recimo, vide more pred svojim gradom, ali se u tome moru ne mogu okupati i ne udišu jod u njegovim isparenjima.

Oni znaju kakve probleme imaju njihovi donedavni sugrađani da nabave hranu, dobro razumiju te probleme i žalosno stanje svojih sugrađana, ali oni ne osjećaju njihovu glad, ne doživljavaju uvijek iznova strah koji su upoznali njihovi sugrađani čekajući u redu na racionirani hljeb i nemaju njihovo iskustvo boravka u mrklome mraku skloništa. Oni vide koje su kuće porušene savezničkim bombama i znaju ko je živio u tim kućama, pa na osnovu toga mogu s visokim stupnjem vjerovatnosti naslutiti da je stradala komšinica ta-i-ta; ali oni ne mogu ukloniti kamenu prašinu s lica nekadašnje komšinice, ne mogu pored tijela staviti otrgnuti ud, ne osjećaju grč u stomaku od pogleda na lokvu krvi. Sve to oni zamišljaju, oni čak gotovo sigurno znaju da se to upravo tako događa i izgleda, ali nemaju neposredno osjetilno saznanje svega toga, pa im zato manjka i stvarna konkretna emotivna reakcija na stvari i događaje. Njima, najkraće rečeno, manjka patetičko saznanje svega onoga što proživljavaju njihovi dojučerašnji sugrađani u Zadru.

Naime stvarno, konkretno emotivno saznanje otkriva nam i čuva neponovljivu pojedinačnost svakog događaja i svakog bića, ono nas podsjeća na činjenicu da se stvarnost i život sastoje od samih unikata, jer se ni jedno biće i ni jedan događaj neće ponoviti. Znanje koje nekadašnji Zadrani imaju, naprotiv, uopćava i apstrahira, ono je racionalno, logičko, matematičko, ono nas nastoji uvjeriti da je sve zamjenljivo, višekratno i opće.

Ne znam kako da jasno izrazim ovaj element životne situacije Desničinih Zadrana u Smiljevcima, jer je najočiglednije stvari gotovo nemoguće jasno izraziti. Jasno je da svaki od njih tuguje za stradalom komšinicom, ili osjeća bol, bijes, očajanje, šta već, ali je njegovu emociju izazvalo, dozvalo, njegovo znanje o stvarima, a ne neposredno osjetilno suočenje sa samom stvari u njezinoj punoj konkretnosti i neponovljivosti. Kad bi on bio u Zadru i pokušao, recimo, ukloniti kamenu prašinu s mrtvog lica svoje komšinice, njegova emocija bi bila proizvedena neposrednim osjetilnim saznanjem i iskustvom, ona bi imala nešto tjelesno jer bi bila izazvana tjelesnim senzacijama, a kao posljedica toga bi i njegovo patetičko saznanje bilo konkretnije i u izvjesnom smislu vrjednije. Njemu bi u tom slučaju emocija bila nametnuta, izazvana snažnim osjetilnim doživljajem, pa bi i patetičko saznanje događaja ili bića koje on saznaje bilo cjelovitije i jače vezano za sam događaj odnosno biće, dakle to bi bilo patetičko saznanje vanjskog svijeta, koje ga vezuje za taj svijet ili ga bar približava njemu.

Ovako, dok je on u Smiljevcima, njegova tuga, bol ili očajanje zbog nečega što se dogodilo u Zadru, dolaze iz njega, potaknuti njegovim znanjem, imaginacijom ili kojom već duhovnom sposobnošću. Njegova je emocija nužno općenita, jer nije izazvana neposrednim pogledom na mrtvo lice i grčem u želucu od pogleda na krv koja se gruša, nego je dozvana iz njega, proizvedena radom njegovoga duhovnog bića. Zato ga ta emocija ne vezuje za vanjski stvarni svijet, nego ga dodatno udaljava od njega. A njihovo patetičko saznanje života koji se odvija u Zadru onakvo je kakvo se stiče kroz staklenu pregradu: ono je više od puke informacije, ali je manje od života, jer su sadržaji tog saznanja potekli iz njihovih bića, a ne iz svijeta koji treba saznati.

Stvari stoje obrnuto simetrično sa svijetom sela Smiljevaca u koji su oni dospjeli. Dijelove toga svijeta oni osjetilno doživljavaju, ali te doživljaje ne razumiju, ne reflektiraju, i zato ih ne mogu pretvoriti u duhovne sadržaje. Mali ljudi, koje su upoznali na selu, jedva da su pokazivali nešto zajedničko s djecom, kakvu su imali prilike upoznati u Zadru. Okus mlijeka se nije mogao povezati s kravom, ni nakon što su vidjeli kako njihove domaćice muzu krave i dobivaju mlijeko.

Čak ni smrt i žaljenje za mrtvim, stvari koje bi trebale biti univerzalne i za sve ljude jednake, na selu nije imalo ničega zajedničkog sa smrću i tugovanjem kakvo su oni poznavali iz grada („Ali to uopće nije plakanje, to nije žaljenje, to ne sliči ni na što! Jesi li primijetila... kad seljaci za nekim žale, po njihovom žaljenju nikako ne možeš razumjeti ni ko je umro... ni u kom im je stepenu srodstva, ni da li im je uopće u rodu; kukaju sve onako bez reda, neumjereno, obilato, pretjerano", govori Anita u 19. poglavlju romana). Stvarno selo, u koje su dospjeli nakon bijega iz Zadra, nije izbrisalo, čak nije dovelo u pitanje, slike, predrasude i uvjerenja o selu, s kojima su oni živjeli u gradu. Svaki od njih imao je, naravno, svoje predrasude, koje na neki način odgovaraju njegovom karakteru (kakav čovjek, takve i predrasude), tako da je za mladu majku Lizetu „selo bilo mjesto gdje ima izobilja pilića, purana, pršuta, vina, i gdje se pred Uskrs ovce dadu na posao da nakote dovoljno janjaca a kokoši da snesu dovoljno jaja.

Na selu, dakle, ima obilno svega, ali nadasve mlijeka, mlijeka!", dok je za njezinog muža, berberina Ernesta, selo prije svega ambijent u kojem se za skupe pare prodaje loše vino dodatno pokvareno bojom i šećerom. Te slike se, kažem, boravkom na selu nisu potvrdile, ali nisu ni nestale, možda nisu bile jake kao prije dolaska na selo, ali su bile još uvijek dovoljno jake da zadarske izbjeglice ne usvoje kao svoju predodžbu sela ono što su tu, u Smiljevcima, vidjeli i doživjeli.

Tako su oni, kako rekoh, boravili u središtu paradoksa. Namjerno ne kažem „živjeli", ne zato što književni junaci ne žive, nego zato što je središte paradoksa mjesto na kojem se ne može živjeti, možda zato što je prazno, a možda zato što je nama ljudima nemoguće podnijeti intenzitet s kojim se Istina objavljuje u, naizgled praznome, središtu paradoksa. Ono što vide i razumiju, oni ne mogu dodirnuti i omirisati, a ono što dodiruju i gledaju svojim očima, ne mogu razumjeti i usvojiti duhom. Oni nisu dio svijeta u kojem se odvija njihov duhovni život, tako da ustvari ne sudjeluju u svom životu; a jednako malo su dio svijeta u kojem tjelesno borave, jer od tog svijeta oni niti šta razumiju, niti šta mogu zadržati u svom duhu. Oni kao da su okruženi staklenim pregradama, kao da su zatočeni unutar ogledala.

Ogledalo ovdje ne treba shvatiti kao metaforu ili kao usporedbu kojom se želi ilustrirati odnosno pojasniti životna situacija Desničinih junaka. Treba ga shvatiti doslovno, jer ogledalo je očigledno temelj romaneskne forme. Tako roman obrće, onako kako bi to učinilo ogledalo, i središnji pripovjedački motiv: socijalnog stranca, junaka koji je dospio u njemu strani ambijent, književna tradicija je u pravilu predstavljala kao seljaka u gradu, gotovo redovno kao komični lik, koji izaziva smijeh nesporazumima u koje stalno upada (zato mora biti stranac, u evropskoj književnosti komični likovi moraju biti stranci, da bismo se mogli smijati poniženjima kojima su izvrgnuti ili nevoljama koje ih stižu); u „Zimskom ljetovanju", suprotno tome, socijalni stranci su stanovnici grada koji su dospjeli na selo, a u tome „stranstvovanju" oni nisu komični nego tragični.

Vladan Desnica - Zimsko ljetovanje - verzija 2

____________________________________

Vladan Desnica počinje sa stvaranjem između dva rata, ali punu afirmaciju doživljava tek posle Drugog svetskog rata, i to romanom Proljeća Ivana Galeba (1957). On je pisac izuzetne intelektualnosti, velikog znanja, naglašenog senzibiliteta i sluha za moderno stvaranje.

Primer za takvo moderno stvaralaštvo je i pomenuti roman koji u našoj književnosti sasvim ruši shvatanja o proznom stvaralaštvu i zagovara novu formu i nov postupak u stvaranju romana. Stoga je ovo njegovo delo i danas savremeno i aktuelno kada su u pitanju savremeni oblici romana i traženje uzora za roman - esej, za intelektualno monologiziranje u romanu. Vladan Desnica je srpskog porekla, rođen u Zadru 1905. godine. Njegov otac je bio jedan od najuglednijih Srba u Dalmaciji s kraja 19. veka; u njegovom vlasništvu je bila i kula (dvorac) junaka Stojana Jankovića u Islamu, koju su srušili hrvatski vojnici tokom pada Krajine u ovom ratu (1991 - 1995).

Desnica je studirao prava u Zagrebu i Parizu, ali je pratio i filozofiju, a bavio se i muzikom - bio je izuzetna i svestrana kulturna ličnost, što je ostavilo dubok trag u njegovom proznom stvaralaštvu. Od dela koje je napisao najpoznatija su: Zimsko ljetovanje (1950), Olupine na suncu (1952), Proljeća Ivana Galeba (1957), Pesme Slijepac na žalu (1956), pripovetke Tu, odmah pored nas (1957). Umro je 1967. godine.

Vladan Desnica - Pravda

Vladan Desnica - Proljeća Ivana Galeba

Vladan Desnica - Susjedi