Vitomir Lukić - Hodnici svijetloga praha lektira

Vitomir Lukić - Hodnici svijetloga praha

Vitomir Lukić - Hodnici svijetloga praha

 

Danas je teško braniti Boga - nastavi gospodin Jerg zamišljeno - od svega za što bi morao biti odgovoran. Ako vi to činite, onda vam je potrebna posebna snaga. To Jerg kaže svećeniku, pred čijom se crkvom našao gotovo slučajno, u predvečernjoj šetnji, na dan kada je domaćici kuće dao upute što sve treba obaviti pred Lucijinu svadbu. Da - produži Svećenik - najviše što možemo učiniti - to je da izmirimo čovjeka s njegovom sudbinom, umjesto da je pokušavamo promijeniti. 

 

Hodnici svijetloga praha vedri je i smireni roman o umiranju. U vrijeme prvoga čitanja, bit će, nisam primjećivao tu vedrinu i smirenost. A umiranje? Sam Bog zna što je u to ljeto 1989, ili je već bila jesen, moglo biti umiranje. Ja ne znam, ne sjećam se. Nekoliko godina kasnije, gledat ću film "Babetina gozba", divan i hedonizmom ispunjen, koji će me, kao i knjiga po kojoj je snimljen, podsjećati na nešto, ali nikako da se sjetim na što. Nije mi, naime, bilo na kraj pameti da je u toj nordijskoj euforiji vedrine, u tim bistrim čulima i osjećajima, isto što i u Lukićevim Hodnicima svijetloga praha.

 

Gospodin Jerg nije mudrac ni paćenik, a skolili su ga u tom za njega najsvečanijem danu sve nevolje i svi nevoljnici njegova života i doba. Isljednici ga isljeđuju o koječemu, stižu stare neudate tetke, kuhari pitaju što treba kuhati, konjušari i čuvari njegovih velikih posjeda, pa kći sa svojim pitanjima i životnim zaključcima, i još stotinu svakakvih, a da čitatelj, sve do pred sam kraj, nikako da shvati što se to događa, kakva je to svadba i gozba. I onda u svjetlu i vedrini, čovjeku dođe da gospodin Jerg umire. I da od prve rečenice priče nije riječ o svadbi, nego o umiranju.

 

Hodnici svijetloga praha veliki je roman jednoga sada već nestaloga svijeta, strateški raspoređenog po zaraslim sarajevskim katoličkim grobljima, i jedne malene književnosti, koja se iz konjukturnih razloga, ili iz svakodnevnog sirotinjskog preživljavanja, pokušava utopiti u susjedsku, nacionalno istovjetnu, ali skroz različitu svehrvatsku nacionalnu kulturu. Riječ je, naravno, o malenoj književnosti bosanskih Hrvata, o čijoj posebnosti, izdvojenosti i drukčijosti u odnosu na zagrebačku i gornjogradsku, svjedoči već i to što je za nju Vitomir Lukić nepoznat, nepostojeći pisac.

 

Gospođica Angelina, obdarena psihologijom srca i odgojena na budoarskom štivu, umjela je da ljubavnoj igri da izgled velike fabule i u slučajevima kada je ona bila sasvim lišena strasti. U europskim salonima, mrtva od zadovoljstva, doživjela je pravi smisao riječi: zabava. To je bio jedini pojam koji je izmirivao suprotnosti: mišljenje i porok, kretanje i dokolicu, strast i kajanje, očaj i nadu. I eto, upravo je opsjedala kćerku svoga brata nalazeći u njoj oduševljene sličnosti sa svojim likom iz mladosti, idejom da uloži kapital u jedinstvenu turističku agenciju za putovanje u kliničku smrt.  

 

Turistička agencija za putovanje u kliničku smrt? Dobra ideja, kojom bi se mogao upropastiti hrvatski turizam. I svi drugi turizmi. Vitomir Lukić umro je prije nego što se dogodilo išta od onoga od čega je načinjeno naše današnje beznađe i naš primitivizam. Svaka je smrt nesretan događaj, ali u njegovoj je, već i zbog pravovremenosti odlaska, 30. svibnja 1991, moralo biti neke elegancije. Okolnosti je opisao dvije godine ranije, u Hodnicima svijetloga praha.

 

Tih nekoliko spokojnih godina pred rat narušile su najezde prosjaka koji su ritualno ljubili komad kruha prije nego što ga spuste u torbu... Stizali su obično predvečer kada su se u okvirima prozora hladili tek ispečeni kruhovi. Ali na milje ispred njih išao je pojas jeze od sutrašnjeg dana kome su oni izricali presudu istog trenutka čim bi stupili na dvorišnu kapiju mješavinom proklinjanja i sulude pobožnosti, pa bi zatim padali u retoriku ispod koje je nestajalo sve što postoji... a veliki bi se eshatološki spektakl završavao obično izbacivanjem klobuka pjene tamo gdje je na usta do tada isticala užarena lava strašnoga suda, a na blatnjavom tlu, ispod zraka ispunjenog povećim maslačcima, tijela proroka dotrajavala su u epileptičnim napadima ispuštajući krike, cvrkute, roktanja, lavež, skičanje, pućpurikanje, cvilež, meketanje, njisku, kreket, praćen nadimanjem guše, zavijanje sa bjeoločnicama prevraćenim unutra, zviždanje, jeku, frktanje, tako da nijedna životinjska vrsta iz Nojeve barke nije ostala bez glasa...

 

Dubina njegovih objašnjenja i opisa je nemjerljiva. Ali i jednostavna u složenosti svojoj. Kada kaže... Pravi instrument je čovjek, jer on čuje muziku dok još nije dospjela do zvuka. A to se događa onog časa kada ga sudbina dovede u sazvučje sa istinom... autor samo naizgled nerazumljiva sazviježđa sudbine razgrće jednostavnošću naracije objašnjavajući neobjašnjivo. Pitko. I jasno. Itekako!

 

Aristokratska reflektivna osionost svadbe opisana u ovom romanu nije ništa drugo do snaga pojavnosti kako i ovi prostori monolitnost plemstva sadrže, ali nedovoljno istražen. Valjda zbog "viška historije" kako nam se prigovara sa svih strana. Naravno, taj „višak" proizvedene historije - istorije - povijesti i nije ništa drugo do stvaranja novih, ali lažnih, plemstava. Primjera radi, da li znate šta je najpopularnije u Sarajevu posljednjih godina? Da se nose fotografije na retuširanje i da se današnje glave postavljaju na ondašnja tijela uz riječi kako smo "iz begovske porodice... Evo, vidite, na fotografijama naših pradjedova u Sarajevu..." vele. A oni dođoše iz krajeva gdje i dan danas struja jeste... čudo. Onozemaljsko. No, nisu samo begovi u pitanju. Ima tu i kneževa i grofova. Ovozemaljskih.

 

Baš kao i odgovornost koja kaže, a na pitanje odakle ti vlasništvo nad tolikim nekretninama... a Mihovil Jerg veli "Naslijedio sam... Zemlju sam naslijedio od svojih predaka... Pošto tvojih predaka više nema - nastavi isljednik - odgovarat ćeš i za njih."

 

Da, jer historija počinje sa nama. Prije nas ništa bilo nije. Jadni, ni shvatali nisu da je povijest kriminogenih nagona u stvari creacia sublimaris ljudske sujete. One iste koja od prijeratnih čistačica kreira Predsjednika Ustavnog suda, odnosno od vozača kamiona predratnih stvara generale današnje. Ali i ondašnje. Onomad. U onom nenarodnom sistemu. Da mi je samo znati kako da nazovemo ovaj "narodni", današnji? Demokratski. A ja ne volim demokratiju, jer umjesto jednom, služim mnoštvu idiota!

 

Ovaj političko - tragi - komični triler Vitomira Lukića je samo opis realnosti koju je živjela jedna generacija na jedan način dok se ovaploćenje uvijek nastavlja, ali na drugi, već u sljedećoj generaciji. Nažalost. Organi (zirana) zovana anarhija je usud ovih prostora. Balkanskih. Njegov barokni stil uvoda u roman iznenada postaje tendencija krimi priče uobličene na političkoj potki. Jasnoj. Do bola. Sveukupnog. Ljudskog.

 

A ljepota se ne sastoji u putnicima, ni u putu, nego u putovanju. Upravo o tome i govori ovo prozno djelo Vitomira Lukića. Putovanju usmjerenog konačnom osvješćenju ljudskoga u nama. U barem pokušaju. Kroz pisanu riječ, Oprostite, prenesenu smislenu uobrazilju o mogućnostima opstanka. Huxlijevsko - Orwelovskim umijećem objašnjenja naizgled neobjašnjivog i razotkrivanjem suštine gluposti koju je jedan život svojevremeno kreirao kao postulat činjenja svakodnevnice, samo naizgled u onomad onoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ali u stvarnosti bola koju na ovaj način preživljava svaka generacija koja živi na prostorima Planine krvi, a Balkanom je zovemo... ...Mihovilu Jergu su bile oduzete sve oranice okrenute prema jugu s obrazloženjem da su upijale višak sunca koje po nepisanom pravilu pripada svima. Zatim je odlukom prijekog suda izvršena konfiskacija zapadnih šuma jer su izvozile preko granice reakcionarne sjene za vrijeme ljetnih sutona... Poznato, zar ne?

___________________________________

 

Vitomir Lukić bosanskohercegovački je književnik, putopisac i kritičar rođen 1929. u Zelenici u Crnoj Gori, gdje je njegov otac bio zaposlen u službi željeznice. Osnovnu školu je pohađao u Dolnjem Vakufu, nakon čega se preselio na srednjoškolsko obrazovanje u Slavonski Brod, odakle se kasnije seli na studij jugoslavistike i književnosti pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

 

Kroz svoju karijeru, pisao je prozne pripovijetke, priče, romane, eseje, književne i likovne kritike, novinske članke, poeziju te drugo. Radio je kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u mjestu Konjcu, te Sarajevu i New Delhiju u Indiji. Iz Indije je od 1964. do 1966. slao tjedne putopisne reportaže radeći kao dopisnik za novinski list Oslobođenje. Svoje prvo djelo objavio je 1965. godine, a radilo se o zbirci pripovjedaka Soba za prolaznike u kojem se pokazuje kao pisac već definiranog i zrelog stila. Među njegovim najznačajnijim djelima nalazimo zbirke pripovjedaka Sanovnik nasmijane duše (1976.) i Zaustavljeni kalendar (1970.) te romane Album (1968.) i Hodnici svijetloga praha (1989.), za koje je bio višestruko nagrađivan.

 

Dobitnik je nagrada izdavačke kuće Svjetlost i Veselin Masleša te nagrade Udruženja književnika BiH. Izbor iz njegovog opusa 1985. godine je godine uvršten u ediciju Književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, u kojoj se nastojalo sakupiti sva značajna djela nastala na području Bosne i Hercegovine. Lukićeva su djela prevedena na pet jezika, uključujući hindu, a mnogo je neobjavljenih tekstova ostalo u pronađenim rukopisima – poput Lukićeve nedovršene zbirke putopisa iz Indije naslovljenih Samsara – točka vremena ili romana radnog naziva Djetinjstvo u Dolnjem Vakufu.

 

Osim književnošću, Lukić se bavio i politikom. Služio je kao potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, te kao ministar vjera nakon prvih demokratskih izbora u prvoj vladi BiH, 1991. godine. Godinu dana kasnije, pri granatiranju Mostara uništena je štamparija u kojoj su se nalazila Lukićeva sabrana djela u deset svezaka, te se neki dijelovi njegova opusa smatraju izgubljenima. Bio je ujedno I supotpisnik te glavni redaktor Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku koja je potpisana u siječnju 1971. godine.

 

Od 1996. godine radio je u obrazovnom programu Televizije Sarajevo, kao urednik programa i emisija, prateći kao nastavak svoje prijašnje profesorsko zanimanje. Lukićev je opus najpoznatiji po svojoj karakteristično lirskoj prozi koja je često lingvistički veoma kompleksna, ritmična te sklona posuđivanju tuđih riječi i izraza, arhaizama te novokovanica. Stilski je Lukićev izražaj inspiriran pravcima modernizma, osobito snovitošću nadrealizma, koji su od 1920-ih djelovali na području Europe. Sa svojim centrima u Francuskoj, Italiji te Rusiji, modernističke su se težnje lako širile i u naše kulturne prostore.

 

Lukić je umro 1991. u Sarajevu, s pune šezdeset i dvije godine, a iza njega ostaje bogata književna ostavština čija je tematika često relevantna i danas.

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Vitomir Lukić - Hodnici svijetloga praha

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u