Višnja Stahuljak - Sjećanja lektira

Višnja Stahuljak - Sjećanja

Višnja Stahuljak - Sjećanja


Vrsta djela - roman

Mjesto radnje - Zagreb

Vrijeme radnje - prva polovica 20. stoljeća

 

Autobiografsko je djelo Višnje Stahuljak je roman Sjećanja. Kako sam naslov govori, autorica u kratkim poglavljima opisuje svoja najjasnija sjećanja o događajima i ljudima svog djetinjstva. Ti događaji su najčešće njena vlastita iskustva, ali ponekad i iskustva članova njene najuže obitelji i prijatelja. Počevši od najranijih obrisa sjećanja, iz vremena dok je još bila dojenče, pa sve do iskustva ranog mladenaštva, autorica piše o svom djetinjstvu s ljubavlju i nostalgijom, kao da je odrastanje nešto što nije htjela proživjeti. Djetinjstvo je za autoricu bilo magično doba. Sve ju je oduševljavalo i u svemu je pronalazila ljepotu. Nove doživljaje, bilo dobre ili loše, igre i odnose s ukućanima, autorica prepričava s dječjom razigranošću, ali i sa sjetom, jer ona je i kao odrasla žudjela za tim starim vremenima. Ne nedostaje joj samo nevinost djetinjstva, bezbrižnost i igra, već ljudi kojih više nema, a koji su joj nekada značili sve. Njezini roditelji, bake, djedovi i ostala rodbina s kojom je odrasla, predstavljaju sigurnost, udobnost i ljubav, čak i nakon što ih je vrijeme, jednog po jednog, odnijelo od nje.

 

Kroz priču o svojim dogodovštinama, autorica slikovito opisuje stari Zagreb, posebice Kaptol, Šalatu (gdje je živjela cijeloga života) i ostatak Gornjeg grada. Tako dobivamo vrlo jasnu sliku Zagreba u prvoj polovici 20. stoljeća. Ona opisuje ulice, ljude, način života kojim je odrasla, ponekad ga uspoređujući s modernim životom sedamdesetih godina (jer knjiga je napisana 1977.godine). Opisima grada autorica često pridaje razne magične epitete, tako da se čini da opisuje neki bajkoviti svijet, a ne običan grad. Ona s divljenjem i ushitom spominje ljude koje je susretala kroz svoje odrastanje i kojima se divila. Među njima ima i slavnih osoba tog vremena, koje su u današnje vrijeme već legende. Pa tako spominje najuspješniju hrvatsku glumicu i pjevačicu Milku Trninu, te Milu Dimitrijević, također našu slavnu glumicu. Ali slava nije ono što je privuklo autoricu ovim osobama. Ona se u djetinjstvu zanosila svima koji su bili osebujni, neobični, elegantni i puni samopouzdanja, a pogotovo onima koji bi je častili kojekakvim pričama i dogodovštinama.

 

Pošto su njezini roditelji, te djedovi i bake bili učeni ljudi i cijenjeni glazbenici, kroz njezino djetinjstvo prolazili su ugledni umjetnici, skladatelji, pjevači, također i žene umjetnice, ali i, neobično za to doba – znanstvenice i poduzetnice. Također, autorica spominje poznanstvo s prvom zagrebačkom biciklistkinjom, gđom Mikulčić i prvom ženom koja je u Zagrebu vozila automobil, gđom Almarianom Balley. Osim ljudi, autorica je voljela i životinje, pa nalazimo niz pričica o životinjama s kojima je dolazila u susret i s kojima se učila milosrđu, suosjećanju, blagosti i poniznosti pred prirodom. Autorica ovog romana ujedno je i pripovjedačica i glavni lik. Kroz njene doživljaje nemamo uvid samo u jedno prekrasno djetinjstvo, nego i u jedan posve drugačiji način života – onakav kakav se vodio u gradskoj obitelji Zagreba u prvoj polovici 20. stoljeća.

 

Kratak sadržaj - Roman započinje slikovitim prikazom autoričinog prvog sjećanja. To je prizor kojeg vidi iz dječjih kolica. Promatra krošnje drveća, rasvjetne stupove i nebo u sumrak dok je majka vozi na Glavni kolodvor u susret ocu. Nakon ovog prvog sjećanja, autorica niže poglavlje za poglavljem prepuno događaja koja je proživjela tijekom svog djetinjstva. Dok je bila mala djevojčica, često ju je čuvao djed s majčine strane, s obzirom na to da je on bio u mirovini. Odlazili su u šetnje, a mala Višnja najviše je voljela kada bi išli hraniti zečeve. Zečevi su se nalazili u jednom dvorištu nedaleko od njihove kuće, na putu do kojeg bi ona nabrala trave i onda davala zečevima da joj jedu iz ruke.

 

Višnja je često odlazila s Micikom, kućnom pomoćnicom svoje obitelji, na plac i u šetnju. Jednom prilikom, kad se Micika zapričala s prijateljicom i izgubila pojam o djevojčici, Višnja je odlutala od nje i sama krenula prema kući. Na putu do kuće sreo ju je jedan gospodin. Pitao ju je gdje živi i kad mu je ona pokazala, odveo ju je do kuće. Ali, gospodin nije mogao ući u dvorište jer je njega čuvao pas Vukica, pa je djevojčicu samo spustio preko ograde. To su spazili Višnjini roditelji i kad su izašli iz dvorišta pogledati tko je taj čovjek – vidjeli su da je netragom nestao – kao da je duh.

 

Pas Vukica bio je najbolji Višnjin prijatelj i s njim se najviše igrala dok je bila mala. Pas ju je čuvao i promatrao kada bi se ona zaigrala sama sa sobom. Višnja je imala i nekoliko izmišljenih prijatelja s kojima se igrala dok nije dovoljno odrasla da se može družiti s djecom iz susjedstva. A kada je malo poodrasla, počela je istraživati svijet van svog vrta. Ponekad se igrala s djecom iz susjedstva. Omiljena igra bila im je izazivati djecu iz drugih ulica i s njima "ratovati". A kada bi pao snijeg – cijela obitelj vodila bi Višnju na sanjkanje. Za vrijeme jednog sanjkanja, Višnja je doživjela svoje prvo udvaranje. Prišao joj je jedan dječak i stalno je nazivao imenom Ada. Kada mu je Višnja rekla da se ne zove Ada i naljutila se jer ju je stalno tako zvao, on ju je molio za oprost i htio da se upoznaju. Mahao joj je dugo dok su se rastajali, a Višnji je taj neobičan dječak, iako ju je živcirao, dugo ostao u sjećanju. Pošto je Višnja dolazila iz umjetničke obitelji, njeni roditelji su se često družili s važnim ličnostima hrvatske kulture. Osim toga, rano su počeli voditi Višnju u kazalište i na koncerte. Ona se jasno sjeća svog prvog odlaska u kazalište, na Božićnu predstavu "Orašar".

 

Božić je, naravno, bilo posebno magično doba za djecu. Već same pripreme bile su dovoljno uzbudljive da autorici ostanu u sjećanju. Micika bi danima prije Božića počela svijetliti srebrninu, zatim peglati čipku i na kraju peći mnoštvo sitnih kolača. Na sam Božić, cijela bi se obitelj skupila i u svečanoj odjeći večerala bakalar. Na kraju bi roditelji, baka i djed odveli Višnju na kat, gdje bi ona iznenađeno otkrila da ih je posjetio Božić. Božić bi u sobi na katu ostavio bor okićen kuglicama i slatkišima, te mnoštvo poklona. Višnja nije ni posumnjala da su to njeni roditelji okitili bor.

 

Godinama kasnije, ona je otkrila "prijevaru". Iako je u početku bila razočarana i povrijeđena što su je roditelji godinama varali, ipak je odlučila pristati na tu igru, kako bi i njen mali brat mogao uživati u čaroliji Božića. Pošto je Višnja bila vrlo znatiželjno i hrabro, ali ponekad previše samovoljno dijete, njeni roditelji su odlučili ranije je upisati u školu, sa samo 6 godina, što je tada bilo vrlo rijetko. Višnja se bojala da će odlaskom u školu izgubiti djetinjstvo i pravo na igru, ali se to ipak nije dogodilo. U školi je upoznala mnogo prijateljica, ali i svoju prvu ljubav. Ona ju je nazivala "tajnom" ljubavi.

 

Iako su tada djevojčice i dječaci išli u odvojene razrede i nisu se zajedno igrali na odmoru, Višnja se susretala s dječacima na vjeronauku i dok je sudjelovala u školskoj predstavi. U školskoj predstavi glumila je suprugu, a njezin suprug bio je dječak imenom Grahek. Pošto su njih dvoje glumili par i zato morali zajedno biti na pozornici, svi su im se rugali da su zaljubljeni par. Višnji je to bilo jako neugodno jer je ona bila zaljubljena u jednog drugog dječaka, Stjepana, iako mu to nikad nije rekla ni pokazala. Ona nikad nije ni pričala sa Stjepanom, samo bi ga kriomice promatrala dok bi on odlazio kući, koja je bila u blizini škole. Višnji je ta zaljubljenost bila toliko neugodna i besmislena da je odlučila "odljubiti" se i preusmjeriti svoju pažnju na nešto drugo.

 

Višnja je jako voljela životinje. Zato je za nju bilo jako bolno kada je uginuo njen pas Vukica. Kako bi nadomjestila taj gubitak, Višnja je kupila jednu grlicu. Dok se šetala s Micikom po Dolcu, pažnju joj je odvratio jedan čovjek koji je prodavao razne ptice. Došla je do njega potpuno očarana i primijetila grlicu. Čovjek joj je prodao tu grlicu za zadnjih pet dinara što je imala. Držala ju je čvrsto u rukama sve do kuće. Pošto u kući nisu imali krletku za grlicu, roditelji su joj rekli da je stavi preko noći u kokošinjac, dok sutradan ne nabave krletku. Nažalost, još prije jutra, grlica je negdje odletjela. Višnji je i to bio veliki udarac, pa je odlučila ubuduće paziti kome daje svoju ljubav, kako ne bi ostala povrijeđena.

 

Velika tragedija u Višnjinoj obitelji bila je smrt njene bake Paule. Baka Paula bila je vrsna i cijenjena pjevačica, pred kojom je mogla biti i svjetska karijera da nije odustala od nje iz ljubavi prema svom mužu i obitelji. Imala je šestoro djece, a nedugo nakon što joj je jedan od sinova poginuo, od žalosti je umrla i ona sama. To je bio još jedan događaj koji je Višnju tjerao iz djetinjstva u odraslost. Djetinjstvo joj je bježalo što je više upoznavala svijet i razotkrivala njegove tajne koje je do tada smatrala magičnima. Tako je, na primjer, shvatila da je sveti Nikola zapravo njena baka, obučena u bijelu odoru, s vatom umjesto brade. I iako se to činilo kao prevara, ipak je bila sretna što je dovoljno odrasla da primjećuje istinu, ali i dovoljno obazriva da tu istinu skriva od mlađeg brata koji je još uvijek vjerovao u čarolije.

 

Višnja je otkrivala i ostala čuda življenja. Kriomice je čitala knjige o čovjekovom tijelu i tako saznala pravu istinu odakle dolaze djeca. Ona je jako voljela učiti i čitati, posebice kada se radilo o "zabranjenim" knjigama, kako je nazivala knjige koje joj nisu bile primjerene. Voljela je glazbu i umjetnost. Polagano je kročila djetinjstvom otkrivajući tajne života, sve dok, ne primijetivši, nije odrasla. Kao odrasla, ona se još uvijek rado sjećala nevinosti svog djetinjstva, ali nije žalila što više nije u njemu. Bila je sretna i zahvalna što je ono zauvijek zabilježeno u njenom sjećanju.

 

Likovi - Višnja, djed Božidar, djed Vladimir, baka Paula, otac, majka Božena, Micika, brat Zlatko, stričevi, bratići, prijatelji...

 

Višnja kao lik je zapravo sama autorica dok je bila dijete. Ona se sjeća slika iz vrlo ranog djetinjstva, još dok je bila dojenče, iako se smatra da ljudi ne mogu imati tako rana sjećanja. Ipak, ona pamti ljepotu gradskih krošnji i svjetiljki koje je promatrala iz kolica. Ono što najviše odlikuje Višnjinu osobnost su najprije bezuvjetna iskrenost, a onda njezina znatiželja i sposobnost otkrivanja ljepote u svakodnevnim stvarima. Pod time mislimo i na najmanje sitnice iz običnog života. Nju oduševljavaju šetnje, koje su za nju prilika za istraživanje svijeta. Voli promatrati ljude i upijati njihove osobnosti, znanja i doživljaje, nadajući se da će sve to i sama imati kada odraste. Višnja obožava životinje, iako se nije uvijek lijepo odnosila prema njima. Ipak, kada bi joj se ukazalo da je nekoj životinji nanijela bol, npr. kada je povrijedila pijevca zakovitlavši ga i bacivši u dalj, to joj je poslužilo da upozna grižnju savjesti, kajanje i milosrđe koje će im nadalje iskazivati.

 

Višnja je kao dijete bila vrlo hrabra djevojčica. Kao vrlo malena usudila se udaljiti od roditelja i odlutati nepoznatim putovima. Bez srama je razgovarala s ljudima, nekada radeći i male nepodopštine. Družila se sa svojim vršnjacima i rođacima, a neko vrijeme je imala i nekoliko izmišljenih prijatelja. S njima je razgovarala i igrala se dok je bila jedino dijete u obitelji, dok joj se nije rodio brat Zlatko. Višnja je voljela glazbu. Potječe iz muzikalne obitelji (gotovo cijela obitelj s očeve strane bavi se glazbom: baka joj je pjevačica, djed i otac kompozitori, a stričevi instrumentalisti), pa je još kao dijete upoznala ljepotu glazbe. Voljela je slušati kako njezina obitelj muzicira i vrlo rano je pokazala hrabrost da i sama svira pred ljudima. To je bio dokaz da ima talenta za baviti se glazbom. Osim u glazbi, ona je vidjela ljepotu u svemu – pričanju priča, igranju s djecom, istraživanju parkova i šuma, pripremama za Božić... A najviše ljubavi imala je prema svojoj obitelji, za koju kaže da joj i danas nedostaje.

 

Micika je kućna pomoćnica Višnjine obitelji. Ona je bila njezinoj obitelji još otkako je Višnjina majka bila dijete, pa sve do Višnjine udaje. Micika je žena iz seoske obitelji, podrijetlom iz Krapine, što odaje njen jasan zagorski naglasak i način izražavanja. Ona nije obrazovana poput članova Višnjine obitelji, ali se zato bolje od ikoga razumije u vođenje kućanstva. Nitko nije kuhao tako dobro kao Micika, a još manje radio tako ukusne kolače. Ona je pravi primjer seoskog čovjeka – srčana, brižna, praktična i sposobna skrbiti se za obitelj. Micika je često vodila Višnju u kupovinu i usput šetnju gradom, pa je Višnja od Micike jako puno učila o svakodnevnom životu. Višnjina obitelj je obožavala Miciku, bila im je punopravni član obitelji, pa im je svima teško palo kada je Micika otišla u zasluženu mirovinu. Vratila se u rodnu Krapinu i udala u svojoj pedeset i trećoj godini. Micika je otišla iz obitelji godinu dana prije Višnjine udaje i to je za Višnju bio trenutak kada je shvatila da je njezino djetinjstvo prošlo. Shvatila je koliko je teško odrasti i napustiti bezbrižnost djetinjstva, a pogotovo drage joj ljude.

 

Djed Božidar bio je Višnjin djed po majci. On je bio banski savjetnik, ali je umirovljen odmah nakon što se Višnjina obitelj preselila na Šalatu, dakle u isto vrijeme kada započinje ova priča. Pošto je djed bio u mirovini dok je Višnja bila dijete, on je, uz Miciku, najviše čuvao malu unuku. Izvodio ju je u šetnje i pričao joj razne dogodovštine. Djed Božidar imao je mnogo utjecaja na Višnjin odgoj, učeći je što je dobro a što ne, upozoravajući je kad nešto zgriješi, ali i potičući njen um da uvijek bude gladan znanja. I sam djed je uvijek volio učiti. Savršeno je znao latinski i njemački, a kada su se počele mijenjati političke prilike, počeo je učiti i engleski. To je radio iz zabave i sam uvijek željan učenja. Višnja bi često zatekla djeda za knjigom. Uvijek je nešto čitao i bilježio. Također je volio i pisati. Volio je politiku, ali se njome bavio više iz moralnih razloga – smatrao je da je dužnost svakog čovjeka da se zalaže za svoje i tuđe dobro. Bio je pametan, miran i dobar – pravi gospodin, visokih moralnih načela, koji je te iste vrijednosti pokušavao ugraditi u svoju djecu i unučad.

__________________________________

 

Višnja Stahuljak Shytil rođena je 1926. u Zagrebu, gdje stalno živi i radi. Potječe iz obitelji glazbenih umjetnika, pa je i sama diplomirala solo - pjevanje na Muzičkoj akademiji studirajući usporedo hrvatski jezik i etnologiju na Filozofskom fakultetu. Djeluje na područjima glazbe, kazališta i književnosti. Niz godina radila je u Zagrebačkom kazalištu lutaka, zatim na Glazbenoj školi Blagoje Berse, te vodila Operni studio.

 

Prvim književnim radom javila se 1953. Otada je objavila više od dvadeset knjiga proze, poezije, igrokaza, te dvije drame. Djela joj se prevode na strane jezike, a i sama se književnica bavi prevođenjem. Višnja Stahuljak za svoj je rad primila više književnih nagrada.

U njenom stvaralaštvu za djecu valja izdvojiti romane: Začarani putovi, Djevojčica i paun, Don od Tromeđe; zbirke priča: Kućica s crvenim šeširom, Čarolije iza ugla i brojne igrokaze: Crveni kišobrani, Striko Joško, Zvrk i Usko, Mudri pijetao i dr.

 

Umrla je u Zagrebu 2011. godine, gdje je provjela cijeli život.

 

Višnja Stahuljak - Don od Tromeđe

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Višnja Stahuljak - Sjećanja

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u