Višnja Stahuljak - Don od Tromeđe

Kratki sadržaj - U rodnom leglu uz majku - kuju, braću i sestre jedan je psić dobio ime - Trap. Velikodušno je prepuštao braći da se nasisaju, a on bi bio zadnji. Mati - kuja bila je suzdržana, nije lajala tek tako kao prosti seoski psi, ona je bila od roda slobodnih čuvara - šarplaninaca. Kad su poodrasli, psići su prodani. Imali su rodovnike i tako Trap dobije novo ime - Don od Tromeđe. Odvojen od majke - kuje Trap se prisjećao njezinih priča. Najdraža mu je bila ona o kuji koja je od vukova obranila svoje mlade: Stara vučica prodrla je u tor i ubijajući ovce i janjad približavala se kuji sa štencima. Kuja je shvatila da će ovo biti borba na život i smrt jer - ona je morala obraniti svoje potomstvo. Uzela je najslabijeg štenca i stavila ga kao mamac. Vučica gaje dohvatila, ali kuja ju je zgrabila i pregrizla joj žilu kucavicu. Ranjenog psića kuja je skrivala i njegovala sve dok nije ozdravio. Iako hrom, i on je našao svoje mjesto u životu, čuvao je gospodarevu kuću.

Trapa su uzeli dobri ljudi, Pipa i Gego, čuvao je njihovu kuću i vrt. U tome je često bio pretjerano revan, pa je znao izazvati i neugodnosti svojim gospodarima. Poput majke - kuje ni on nije lajao bez jakog razloga, a gospodare je slušao u svemu iako ga nikada nisu dresirali. Prisjetio se još jedne majčine priče, one o željeznoj ogrlici. U davnini, psi čuvari ovaca nisu imali ogrlice. Zato su stradavali od vučjih ugriza u vrat. Ljudi su se dosjetili i stavili im ogrlicu sa željeznim zupcima. Otad su psi bili zaštićeni.

Trap, sada Don, se razbolio. Gospodari su ga liječili i njegovali kao najdražeg prijatelja. Bolest gaje učinila mudrijim i opreznijim. Kako su od vukova nastali psi, pričala mu je majka - kuja: u pradavnoj prošlosti čovjek je našao ranjeno vučje mladunče. Uzeo ga, izliječio i ostavio u svojoj kući. Neprijatelji napadoše čovjeka, a vučica mu priskoči u pomoć i spasi ga. Ostala je zauvijek uz čovjeka, a njeni potomci postadoše vjerni prijatelji ljudima. To su ponosni psi, slobodni čuvari, nastali iz ljudskog milosrđa. Došlo je i prvo Donovo proljeće, obilježavao je mokraćom svoj teritorij. Postao je gospodar ulice. O načinu izbora vođe slušao je on od svoje majke. Psi u borbi za prvenstvo izbjegavaju borbu do smrti, a najsnažniji postaje vođa. Dovoljno je da pobjednik stavi šapu na prsa pobijeđenoga koji leži nauznak. Don je postao gospodarom na obližnjoj livadi svladavši velikog vučjaka. Kad mu je stavio šapu na prsa, po prastarom običaju pogledao je okolo, svi su morali vidjeti i priznati njegovu pobjedu.

S drugim psima Don je često trčao uokolo. Znao je sa Salate otići u Biskupski park ili na Zrinjevac. Tamo je uvijek koristio priliku da zaštiti slabije. Da bi spasio malenog psića kojeg je napao bulterijer, upustio se u opasnu borbu - i pobijedio. Volio je da mu se oda priznanje, iskaže ljubav i pažnja. Onda je bivao još bolji, jer mu je tako nalagala njegova ponosna krv. Ali, oluje i gromova jako se bojao. Tada bi zabio glavu u kut, stisnuo uši i zvjerao u prazno. Pipa i Gego su ga zbog toga zadirkivali. Kad je dovoljno odrastao, gospodari su odlučili poći s njime na izložbu pasa. Tamo su psi bili vezani i smješteni u tijesne kaveze. Lajali su, skvičali i režali. Ni Donu nije bilo ugodno. Ljudi su ga se bojali jer je bio velik, a znali su da su šarplaninci opasni. Dobio je nagradu i diplomu: najljepši pas iz kategorije mladih i najljepši šarplaninac.

Kod kuće je Don svoje dužnosti vjerno izvršavao: kad bi Gego otputovao poslom, Don bi postao Pipin zaštitnik. Iako je poznavao dječake iz susjedstva, kad je jedan preskočio ogradu radi lopte, Don ga je priklještio uz plot. Prepao se dječak, prepali su se susjedi, ali Donje mislio: - Pošten čovjek ulazi na vrata, ne skače preko ograde. Držao ga je priklještena dok nije došla Pipa. Dok su se susjedi ljutili, Pipa im je tumačila kako je pas samo čuvao kuću. Jednog dana došli su ljudi s kujom. Htjeli su imati čistokrvne šarplanince, pa se Don prvi put pario. Tako je sazrijevao živeći u slozi s ljudima. Na sljedećoj izložbi pasa nenadano je susreo svog brata Capa. Cap se nikada nije prilagodio ljudima, režao je i bjesnio. Sudbina mu je bila zapečaćena - odveli su ga živoderi.

Don je pobjeđivao na izložbama, prilagođavao se ljudima i bio zadovoljan sobom. Smatrali su ga dobroćudnim psom. Jednom je s gospodarima pošao na more. To je bilo novo iskustvo. Našao je novu ljubav, kuju na otoku, do kojeg je morao plivati preko morskog kanala. Bio je to čudan prizor: pas u moru, i izazivao je opću pozornost. Imao je ljubavnu avanturu i s kujom na brodu, čiji je gospodar bio kapetan. Divno se zabavljao na moru, upoznavao je nove stvorove: magarca, kuniće, igrao se s djecom kupača, koji su često negodovali bojeći se tako velika psa. Ali Don se opet dokazao kao junak: neki se dječačić odvojio od roditelja i pao sa strme obale na žal. Don gaje slijedio sluteći nesreću. Dječak se onesvijestio, a Don je ostao uz njega lajući i dozivajući pomoć. Spasio je mališana. Ponovo je bio zadovoljan sobom.

Ali bilo je i okrutnih ljudi koji su ga mamili ribom, mahali njome pred njegovim nosom, ali mu je nisu htjeli dati. Kad je Don zarežao, udarili su ga tako da je odletio u more. Pri padu se zapleo u mrežu i počeo se daviti. Izbezumio se od straha. Ipak spasili su ga dobri ljudi s jedne barke. Po povratku kući počele su pripreme za odlazak na izložbu pasa u Monte Carlo. Dona su kupali, četkali, kupili mu novu ogrlicu i povodac. Njegova ljepota i snaga bile su na vrhuncu. U Monte Carlu izazvao je opće divljenje, ali i strah. Prekrasni sibirski pas izazvao je Donovu ljubomoru, koju je izražavao cviljenjem. Nije podnosio da se Pipa i Gega dive nekome drugom, osim njemu. Na samom natjecanju napao je sibirskog ljepotana, srušio sudački stol i zalajao poput šumske zvijeri. Gego ga je morao udariti, a Dona je obuzeo stid. Navečer je sam otišao lutati Monte Carlom. Vješto je ušao u kockarnicu. Svima kojima se približio, donosio je sreću u kockanju, pa je nagrađen obiljem hrane. Ljudi iz kockarnice htjeli su ga prisvojiti ne bi li im i dalje donosio sreću u igri, ali pas je mislio drukčije: skočio je na igraći stol kao da će i sam zaigrati, zgrabio je kuglicu zubima i pobjegao. Gego nikako nije mogao dokučiti odakle psu igraća kuglica.

Don je dobio priznanja i u Beču, Budimpešti i San Remu. Osjećao se silan i jak. Često je znao otići od kuće, lutati gradom, ali bi se uvijek na vrijeme vratio. Na jednoj takvoj šetnji ugledao je kuju šarplaninku vezanu uz zid kuće. Nije mogao odoljeti i približio joj se. Odjednom se iz kućne veže pojavio čovjek. Povukao je kuju za sobom. Kuja je poželjno vonjala i Don je poslušno trčao za njom. Čovjek je išao žurno i mamio za sobom psa sve dok nije ušao u nekakav vrt. Tada je zabravio vrtna vrata. Don je požudno skočio na kuju, a čovjek mu brzo nabacio debeli lanac oko vrata; bio je zarobljen, vezan a na gubicu mu je nabijena brnjica. Zatežući lanac, osjećao je kako mu se u kožu zabijaju čavli. Kad se ujutro htio osloboditi, dobio je batine. Udarali su ga nemilosrdno po hrptenici i bili bi ga ubili da im nije trebao novac.

Kradljivac je skupo prodao Dona. Odvezli su ga daleko, daleko i iskrcali ga u planini kod nepoznatih ljudi. Novi gazda, kojeg Don nikad nije priznao za gospodara, bio je razuman čovjek i dobar poznavalac pasa. Don je postao čuvar ovaca i taj je posao obavljao odlično. Bio je sposoban i našao je svoje mjesto u novoj sredini. On je bio rasni šarplaninac i čuvanje ovaca je bilo njegovo iskonsko zvanje. Zvali su ga Đoni. Visoko u planini Don je našao kuju, svoju izabranicu. Radosno su se sastajali, ali Don bi se uvijek vraćao svojim ovcama. Ali, u planini je život drukčiji nego u gradu. Tu su vrebali vukovi. Skriveni u magli pratili su Dona i njegovu izabranicu, željni njihova mesa. Kad su vukovi napali, Don je pokazao iznimnu srčanost i snagu ubivši nekoliko vukova. Obranio je kuju. Uspio se vratiti svojem stadu, gdje je vođa pasa bio Remo. Removo predvodništvo trajalo je do onog dana u kasno ljeto kad se u zraku osjetio smrtonosan miris - miris dima. Trap se sjetio majčinih riječi: - Neprijatelj vatri je voda. Zato je htio povesti ovce prema jezeru, ali Remo ih je htio povesti u planinu. Dohvatili su se. Trap je raskrvario Rema, koji je onako ranjen, ne osvrćući se više ni na koga, poveo dio ovaca i pasa u planinu. Činio je što je smatrao najboljim i obavljao je svoju dužnost.

Don je s drugim dijelom stada i nekolicinom pasa krenuo prema jezeru. Dim je otežavao kretanje, preskakali su goruće busene trave. Izbezumljeno su tražili spas pred užarenim vatrenim jezicima. Uletjeli su u jezero. Sva je obala bila u plamenu. Neke su se ovce i udavile. Ostali su se umirili, i ovce i psi. Čekali su. Spasonosna kiša spustila se s neba i uskoro je požar bio ugašen. Don je dozivao u pomoć tuleći dugo, vučji. Ljudi su ih konačno pronašli i ovce vratili u tor, a s Donom pošli u potragu za Remom i drugim dijelom stada. Našli su samo pougljenjene strvine. Remo i psi koji su ga slijedili poginuli su strašnom smrću; nisu htjeli napustiti stado, nisu odstupili od svoje dužnosti, ni po cijenu vlastitog života. U udaljenoj špilji pronašli su ostatke nekoliko zaklanih ovaca, zaklana su ležala i dva vuka, a vjerna kuja ležala je u lokvi krvi. Gazda je kuju njegovao danima, ali vučji ugrizi bili su smrtonosni. Da bi joj skratio muke, gazda ju je ustrijelio.

Jednog dana Don je ugledao kamion, onaj isti kojim je dovezen iz grada. Ušuljao se u kamion među ovce, ali gaje vozač opazio i vješto zarobio u kavezu. Ovce je odvezao na klaonicu, a Dona je predao kradljivcu. Bio je ponovo u strašnom ropstvu. Kradljivčeva žena smogla je hrabrosti i javila Pipi i Gegu gdje mogu naći svog dugo traženog voljenog psa. Napokon je bio u svom domu. Imao je i nova zaduženja - valjalo je čuvati dječicu Pipe i Gega. Prolazile su godine, a Pipa i Gego sve su bolje razumjevali svog psa, shvatili su da on ništa ne čini bez valjanog razloga. Majka - kuja davno ga je podučila da s ljudima mora biti strpljiv, govorila je: - Vi ćete naučiti razumjevati ljude, ali se morate priviknuti na to da nas ljudi nikad neće dobro shvatiti. Donje uživao u svom domu, pratio je Pipu na posao, svi su ga znali i voljeli. Opet je trčao po gradu za kujama, a ljudi su telefonirali i dojavljivali Pipi i Gegu gdje im je pas. Jednom prilikom umalo je zaglavio kad su ga uhvatili živoderi, Gego je stigao u zadnji čas.

Kako je stario, lutao je sve manje. Pazio je na Pipu i dječicu. Najviše gaje brinula Dona, kći njegovih gospodara. Izlazila je onako mala na ulicu, a to je bilo opasno. I toga je dana istrčala van i krenula prema raskršću. Don je znao da svašta može naići iza zavoja; u hrptu je osjećao bol od davnih udaraca. Pretekao je djevojčicu na samom zavoju i izletio na cestu. Htio je spriječiti dijete da ono ne istrči pod automobil. Odbacio ga je tup udarac. Jedva se dovukao do kuće. Pipa i Gego su ga njegovali, liječili. Povrede su bile teške:

- Ali Trap se nije bojao. Nije bio razočaran. Prepustio se ljudskim rukama znajući da će ga one ozdraviti ili će od njih umrijeti. Znao je bolje od ljudi da je ljudska moć ograničena, ali prepustio se s povjerenjem njihovoj ljubavi, njihovu osjećaju kojem se plaho nadao. Onom osjećaju od kojega potekoše psi kada su se ljudi sazalili nad vučjim mladunčetom.

Vrsta djela - Don od Tromeđe roman je za mladež, ali i za sve one odrasle čitatelje koji vole pse i vjeruju da je odnos psa i gospodara slojevit i uzajaman odnos. Najjednostavnije roman bismo mogli odrediti kao romansiranu biografiju s psećim junakom. I sama autorica imala je upravo takvog psa, pa će dokumentarističku dimenziju romana potkrijepiti uvodnom bilješkom o Donu od Tromeđe u kojoj čitamo:
- Sarplaninski ovčar Don od Tromeđe oštenjen je 02. 08. 1969. godine u Plavnu kod Knina od majke Ade i oca Darka Lepoglavskog. U rodovnik su mu upisani djedovi (i bake) te pradjedovi (i prabake), što znači da je bio od staroga pasjega plemenitog koljena. Svi su ga voljeli zbog njegove ljepote, dobrote i snage, ali i zbog neobičnog osjećaja dostojanstvene pravednosti koju je iskazivao prema psima i ljudima. Ondje gdje je živio, kretao se kao slobodan pas. U njegovu dvorištu na zagrebačkoj Salati i danas stoji pasja kućica s već izlizanim natpisom na krovu: Don od Tromeđe. Uginuo je 22. 07. 1981. godinbe u Zagrebu.

Zanimljiva je osobina ovog romana što se događaji promatraju i tumače iz perspektive psa, tj. posrijedi je postupak antropomorfizacije (umjetnički prikaz u kojemu se životinjama pridaju ljudske osobine). Inače roman je poetičan (naglašene osjećajnosti) i s didaktičkim (poučnim) elementima.

Kompozicija - Roman Don od Tromeđe romansirana je biografija sa psećim junakom. Radnja u romanu teče kronološki, a sam je roman kompozicijski podijeljen na četiri dijela, četiri cjeline.

Prvi dio Doba priča uvodi nas u radnju: dolazak na svijet, poduke majke - kuje, odvajanje psića od majke i dolazak u kuću gospodara.

Drugi dio Doba slobodnog življenja obuhvaća odrastanje psa Dona kod Pipe i Gega, sazrijevanje, dobivanje brojnih nagrada na europskim izložbama pasa.
U trećem dijelu Doba ropstva počinje zaplet: Dona ulovi kradljivac i proda u planinsko selo. Don čuva ovce i pokazuje sve vrline psa ovčara. Vrhunac radnje (kulminacija) dostignut je u prikazu šumskog požara, kada Don spašava stado. Slijedi rasplet: povratak u grad kod kradljivca, dojava gospodarima, povratak kući.

Četvrti dio Dobri stari život predstavlja završetak radnje. Pas Don živi uz svoje dobre gospodare, stari i žrtvuje život spašavajući kćer svojih gospodara. U prvom i djelomično u drugom dijelu u okvir glavne radnje ugrađene su zasebne priče majkekuje, svojevrsno "pasje sjećanje" na nasljeđe predaka, na kolektivno nagonsko iskustvo vrste. Kompozicijski priče majke - kuje funkcioniraju kao samostalne umetnute priče.

Mjesto i vrijeme - U Zagrebu, na Salati, imaju svoj dom Pipa i Gego, Donovi gospodari. Tu će Don proživjeti cijeli život, osim nekoliko mjeseci kada je bio otet i odveden negdje daleko u planine. Inače prostori grada i sela u romanu su suprotstavljeni: u gradu je pas sputan, okružen neprirodnim, razdražujućim mirisima, a na selu je slobodan i živi svojim iskonskim nagonskim životom.

Iako u ovom romanu vremenski i povijesni okvir nisu bitni (posebno iz pseće perspektive), vrijeme radnje možemo utvrditi na osnovi uvodne biografske bilješke: to je razdoblje od 1969. do 1981. godine.

Tema i ideja - Život psa šarplaninca i njegov suživot s ljudima tema su ovog romana. Riječ je o psu neobične ljepote i izuzetnih osobina. Rasni šarplaninac Don od Tromeđe ili Trap, kako gaje nazvala mati-kuja, vjeran je, pravedan i požrtvovan. Spisateljica priča o psu dajući mu ljudske osobine, prikaz psa je dakle antropomorfiziran i mi pratimo misli, osjećaje, proživljavanja i svojevrsni etički kodeks dočaran iz perspektive životinje. U postupcima i stavovima pasa prepoznajemo osobine zajedničke svim živim stvorovima: neraskidivu vezu s precima, majčinsku hrabrost u obrani mladunčeta, nagon za održanjem vrste:

- Stara vučica ne uđe u borbu. Ona preskoči ogradu tora kad se psi pograbiše s vukovima. Nije bilo nikog da je u tome spriječi. Njušila je, vođena strašnom željom. Ona se kroz ovce probijala prema mjestu odakle se širio miris psećeg legla. Probijala se i ubijala. Kuja shvati što se zbiva, njušeći i slušajući. Bilo je još suviše tamno da bi dobro vidjela. Vonj stare vučice dopre do nje s mirisom ovčje krvi i znala je da okrutnije borbe od ove neće biti.

Za basne dobro znamo da su to zapravo priče o ljudskim manama i vrlinama, isto tako se i svaka priča s elementima antropomorfiza-cije prvenstveno odnosi na ljude. Priča nastala iz ljubavi prema psima govori nam o vrijednostima koje treba cijeniti i slijediti: o vjernosti, o pravednosti, o požrtvovnosti, o milosrđu i nadasve - o dostojanstvu:

- Svi su ljudi i psi gledali za Trapom. Bilo je pravo zadovoljstvo promatrati Trapovu ponosnu ljepotu. Trap je takvu ljepotu vidio u svakom čovjeku, ali ljudi je na sebi nisu više primjećivali. Trap je ljude smatrao ponosnim, uspravnim bićima. Oni su za njega bili uzvišeni, gospodstveni, lijepi i slobodni. Nije ni slutio da oni već odavno ne vode računa o svome ponosu.

Autorica nam je ovom pričom na osebujan način približila životinjski svijet i poučila nas da su sva živa stvorenja međusobno povezana i zavisna jedna od drugih.

Likovi - Don (Trap), Pipa, Gego, Buljo, Cap

Don - rasni šarplaninac, glavni je lik romana. Majka-kuja dala mu je ime Trap zbog trapavosti, a ljudi ga po rodovniku nazvaše Don od Tromeđe. Poticao je iz legla čistokrvnih šarplaninaca. Don je oličenje plemenitosti, snage i ljepote:

- Ljudi su zadivljeno, iako s oprezom, promatrali Trapov snažni hrbat, goleme svijetložute šape oslonjene na prozor automobila i snažne stražnje noge, kojima je do polovice dopirao dugodlaki ravni rep. Ispod repa, do njegove krajnje duljine, niz gornji dio stražnjih nogu, visjela je poput gaća gusta, predivna sasvim blijedožuta dlaka. Prelijepoj zvijeri visio je crveni, dugi jezik iz opasne gubice, a oči su iskosa gledale...

Na izložbama pasa Don dobiva mnoge nagrade, bio je europski šampion ljepote. Njegovo životno načelo, koje mu je usadila mati - kuja, je da štiti slabije, one koji trpe nepravdu:

Jezik i stil - Čitajući roman Višnje Stahuljak, svakako ćemo zapaziti sposobnost uživljavanja u psihologiju likova, lakoću gradnje fabule i pripovijedanja, bogatstvo jezika te skladnost i izražajnost rečenice, koja je vrlo često lirski obojena. Zavisno od toga što prikazuje, autorica izmjenjuje stilove, prevladava realističan način pripovijedanja, a u opisima prirode stil postaje lirski:

- Magla je živo biće kao što vjeruju psi. Ona dolazi i odlazi, putuje, može potamniti sunce, nosi u sebi kišu, munje, gromove. Može nestati, može se pretvoriti u oblake... Može ti pomoći, može te uništiti, opasnija od vjetra, koji joj je brat, kao što je vuk brat čovjeku i psetu. Brat - nebrat.

Provokativan, ali u kontekstu pripovjedačke perspektive opravdani naturalizam prepoznat ćemo u prikazima parenja:
- Sto se to moglo umiješati u snagu života, u pobjedu ljubavi dok se samo omamljeno ćuti i njuši, a užitak napinje mišiće i labavi krzno, dok zamagljeni pogled osjeća ispod sebe podatnu kujinu šiju, a ljudi se čine tako nevažno daleki? Soptao je, spojen s kujom, mrmljajući joj zadihano riječi ljubavi. Niz vrući jezik slijevao mu se vrući dah.

________________________________

Višnja Stahuljak Shytil rođena je 1926. u Zagrebu, gdje stalno živi i radi. Potječe iz obitelji glazbenih umjetnika, pa je i sama diplomirala solo - pjevanje na Muzičkoj akademiji studirajući usporedo hrvatski jezik i etnologiju na Filozofskom fakultetu. Djeluje na područjima glazbe, kazališta i književnosti. Niz godina radila je u Zagrebačkom kazalištu lutaka, zatim na Glazbenoj školi Blagoje Berse, te vodila Operni studio.

Prvim književnim radom javila se 1953. Otada je objavila više od dvadeset knjiga proze, poezije, igrokaza, te dvije drame. Djela joj se prevode na strane jezike, a i sama se književnica bavi prevođenjem. Višnja Stahuljak za svoj je rad primila više književnih nagrada.

U njenom stvaralaštvu za djecu valja izdvojiti romane: Začarani putovi, Djevojčica i paun, Don od Tromeđe; zbirke priča: Kućica s crvenim šeširom, Čarolije iza ugla i brojne igrokaze: Crveni kišobrani, Striko Joško, Zvrk i Usko, Mudri pijetao i dr.

Umrla je u Zagrebu 2011. godine, gdje je provjela cijeli život.

Višnja Stahuljak - Sjećanja