Viktor Igo - Zvonar Bogorodičine crkve lektira

Viktor Igo - Zvonar Bogorodičine crkve

Viktor Igo - Zvonar Bogorodičine crkve

Victor Hugo - Zvonar Bogorodičine crkve

 

Uzbudljiva i potresna priča Viktora Igoa o prijateljstvu, ljubavi, ljubomori i tragičnim sudbinama. Radnja romana je smeštena u Pariz i vezana za Bogorodičinu crkvu, kojom je pisac bio fasciniran. Glavni lik, zvonar Kvazimodo, je čovek neprijatnog i nakaradnog izgleda, što određuje njegovu surovu sudbinu ljudi su ga prezirali, ponižavali i odbacivali. Zaljubljuje se u ciganku Esmeraldu, ali nije jedini muškarac u njenoj blizini tu su još i Klod Frolo i kapetan Febus, svaki na svoj način zao. Pred vama je dramatična i tragična, ali isto tako i veličanstvena priča o ljudima, veri i teškim životnim putevima.

 

Kratal sadržaj - Pisca za nastanak ovog romana motiviše fasciniranost Bogorodičnom crkvom i natpisom na njoj: ANAGKN, što znači sudbina. Ove reči su skoro izbrisane od strane sveštenika, arhitekte, naroda, vremena. Poziva na čuvanje građevina stare arhitekture.

 

Fabula započinje 6. januara 1482. godine zvonjavom zvona na crkvi. Narod svetkuje Bogojavljenje. Gledaju predstavu tzv. moralitet čiji je autor mladić Pjer Grengoar. Opisuje se narod, njegovo sujeverje i sirov odnos prema umetnosti. Opisuje se Kvazimodo: grbav, ćorav, hrom i gluv. Njim gospodari mračni sveštenik arhiđakon Klod Frolo, koji smatra alhemiju jedinom naukom. On ga je pre šesnaest godina pronašao na ulici u kolevci. Nakaznoj bebi dao je ime Kvazimodo, što znači otprilike. Sumnja se, na osnovu jednog razgovora lokalnih jezičara, da su ciganke ukrale Esmeraldu od jedne Parižanke i mesto nje podmetnule Kvazimoda.

 

On je zvonar Bogorodične crkve sa kojom je i duhovno povezan. Kada je Kvazimodo po naredbi sveštenikovoj pokušao da otme prelepu igračicu, ciganku Esmeraldu, Grengoar je slučajno omeo otmičare, da bi je zatim spasio oficir Febus. Esmeralda se Grengoaru kasnije revanšira kada su ga zarobili pariski kriminalci. Oni je veoma cene i slušaju. Kvazimodo je uhvaćen i osuđen od strane gluvog sudije (gluv ispituje gluvog) na šibanje na stubu srama. Esmeralda ga sažaljeva. Ona se zaljubila u mladog i prepotentnog oficira koju ju je spasio - Febusa. Međutim, za njega želi da se uda dobrostojeća gospođica Fler de Lis koja je ljubomorna na Esmeraldu. Na ljubavnom sastanku Febusa i Esmeralde ljubomorni arhiđakon ranjava Febusa za šta optužuju Esmeraldu. Pod mukama Esmeralda priznaje sve što se traži od nje. Optuže je da je veštica i osude na vešanje. Noć pre izvršenja kazne sveštenik izjavljuje ljubav Esmeraldi i obećava da će je spasiti ukoliko pođe za njega. Ona ga proklinje. Sutradan, pred izvršenje Kvazimodo ugrabi Esmeraldu i spasava je odnoseći u crkvu.To je tzv. utočište - vlast ne sme da uđe u nju. Tu zločinac postaje svetinja. Svetina odobrava ovaj čin. Pokazuje se da je Kvazimodo zaljubljen u Esmeraldu (lepotica i zver). Arhiđakona obuzima satanski bes. Grbavac se prvi put suprotstavlja svešteniku braneći Esmeraldu od njegovog besa i ubija ga. Kriminalci tzv. šatrovci se oružaju da spasu Esmeraldu od nepravedne vlasti. Kvazimodo ne zna za njihove namere te im se suprotstavlja. Kralju stiže vest da se narod pobunio, te on naređuje da se narod potamani, a veštica obesi. Kvazimodo zajedno sa Esmeraldom, s kojom beži od vlasti, završava u provaliji. Posle dugo vremena u toj provaliji nalaze dva zagrljena kostura.

 

Likovi

Kvazimodo - ... Nećemo ni pokušavati da opisujemo čitaocu onaj tetraedatski nos, ona usta u obliku potkovice, ono malo lijevo oko zatvoreno riđom čekinjastom obrvom, dok se desno oko potpuno gubilo pod ogromnom bradavicom, one rasturene zube, ovde - onde okrnjene kao zupci kakve tvrđave, onu nadutu usnu iznad koje je jedan od ovih zuba izzbijao kao zub u slona, onu rakljastu bradu, a naročito lice koje je obuhvatalo sve ovo, onu mješavinu zlobe, čuđenja i tuge. Ko može, neka zamisli ovu cjelinu... cijela njegova ličnost bila je grimasa. Velika glava obrasla riđom kosom; između ramena ogromna grba, zbog koje su grudi bile ispupčene; noge, sastavljene tako neobično da su se mogle dodirivati samo koljenima, kad se pogledaju sprijeda izgledale su kao dva polumjeseca, dva srpa čije su drške sastavljene; stopala velika, ruke nezgrapne; i pored sve ove rugobe, neka užasna snaga, okretnost i odvažnost; neobičan izuzetak su vječitog pravila; po kome snaga kao i ljepota proizilaze iz sklada. Takav biješe papa, koga su lude izabrale sebi... Rekao bi čovjek da vidi pred sobom džina, koji je razbijen pa rđavo slijepljen. (Ako ste očekivali psihološku analizu, grdno ste se prevarili.)

 

Esmeralda - ta riječ imala je čarobno; dejstvo... Ona nije bila velika, ali je izgledala velika, tako je bila vitka stasa. Bila je crnomanjasta, ali je čovjek mogao pogoditi da je danju njena koža morala imati onaj lijepi pozlaćeni sjaj Andaluskinja i Rimljanki. I nožica je u nje bila andaluska, jer joj je u isto vrijeme bilo i tijesno i ugodno u ukusnoj obući. Ona je igrala, okretala se, vrtila se kao vihor na jednom starom persijskom ćilimu, koji joj nemarno biješe bačen pod noge; i kad god bi u okretanju njeno divno lice prošlo pored vas, njene krupne crne oči obasjale bi vas munjom... Njen glas je bio kao i njena igra, kao i njena ljepota. To je bilo nešto neobjašnjivo ljupko nešto čisto, zvučno, vazdušasto, krilato tako reći... njeno lijepo lice pratila je s neobičnom pokretnošću sve fantazije njene pjesme, od najrazuzdanijeg nadahnuća do najčednije dostojanstvenosti. Rekao bi čovjek čas da je luda, čas da je kraljica...

 

Klod Frolo - arhiđakon, lice ozbiljno, mirno i mračno, izgledalo je kao da taj čovjek nije imao više od 35 godina; međutim bio je sasvim ćelav; jedva je sa strane imao nekoliko rijetkih pramenova rijetke i već sijede kose, na njegovom širokom i visokom čelu bijehu se počele pojavljivati bore, ali u u njegovim upalim očima ogledao se bujan život, duboka strast.


Febus - konjanik gromkog glasa, kapetan kraljevih strijelaca, pružan od glave do pete, s mačem u ruci, bio je kapetan voda kraljeve garde; izabranik Esmeraldinog srca...

 

Bogorodičina crkva u Parizu još i danas je veličanstvena i divna građevina. Temelj Bogorodične crkve položio je Karlo Veliki, a gradnja je dovršena opd pokroviteljstvom Filipa Avgusta. Na njenim oštećenjima mogu se raspooznati trojake povrede razne dubine: vrijeme je ponegdje oštetilo i svuda potamnilo njenu površinu; zatim su politički i vjerski prevrati nasrnuli na nju, pocijepali bogatu odjeću od skulptura i kamenoreza; naposljetku su mode, sve nastranije i sve gluplje, poslije anarhilnih i sjajnih odstupanja renesanse, sustizale jedna drugu u neminovnom opadanju arhitekture. Mode su nanijele više štete nego prevrati... Svaka strana, svaki kamen ovoga starodrevnog spomenika, Bogorodičine crkve je list ne samo istorije narodne, nego i istorije nauke i umjetnosti. Crkva je, od svoje pojave do naših dana, bila bogato vrelo umjetničkih nadahnuća: jedna opera, nekoliko pozorišnih komada, nekoliko filmova i bezbroj ilustracija, fantastičnih, ljupkih, strašnih.

 

Igoov roman je mnogo učinio i za zaštitu umjetničkih starina u Francuskoj, i možda njemu ima da se zahvali što u vrijeme Komune nije zapaljena kraljica francuskih katedrala.

__________________________________

 

1831. godine, Igo objavljuje svoj prvi istorijski roman, Zvonar Bogorodičine crkve u Parizu (Notre - Dame de Paris). Otkako se pojavila u knjižarama, knjiga je doživjela veliki uspeh.

 

Priča nas odvodi u Pariz iz 1482. godine, kada mladi Grengoar (Gringoire) izvodi svoju misteriju u Velikoj dvorani. Nakon potpunog neuspijeha te misterije, on se upoznaje sa lepotom zanosne ciganke Esmeralde (La Esmeralda) prema kojoj arhiđakon Klod Frolo (Claude Frollo) gaji ogromnu strast do te mjere da naređuje svom zvonaru, Kvazimodu (Quasimodo), grbavom čudovištu, da mu je dovede na silu. Ali kapetan Febus, u koga se ona kasnije zaljubljuje, je spašava, a Kvazimoda hapse i osuđuju. Esmeralda sažaljeva jadno biće i daje mu vode dok je bio na sramnom stubu što je u njegovom srcu probudilo ljubav prema njoj. Zbog neuspjelog plana, zlobni arhiđakon ubada kapetana Febusa nožem i Esmeralda biva optužena za ubistvo i vještičarenje. Kvazimodo je spašava i odvodi u Bogorodičinu crkvu koja je bila azil. Ali njeni prijatelji, ne znajući šta se dešava, napadaju crkvu, a nju odvode Grengoar i arhiđakon. U svom tom jeku, Esmeralda pronalazi svoju majku, od koje su je oteli malo nakon rođenja, ali ipak ne uspijeva da pobjegne svojim dželatima. Uhvatili su je a potom i objesili. Kvazimodo, shvativši da je sve ovo arhiđakonovo delo, baca ga sa crkve i odlazi na mjesto gde je ostavljeno Esmeraldino tijelo da tu umire.

 

Roman je napisan baš po romantičarskom receptu. Priča o strastima spojena sa lokalnom bojom, sa istorijskim epizodama, za koje Igo ponosno ističe da su nastale dugim proučavanjem srednjeg vijeka.

 

Ovaj roman se može posmatrati sa dva aspekta. Sa jedne strane imamo jednu ljubavnu priču sa nesrećnim završetkom, a sa druge imamo kritiku Srednjeg vijeka. Ljubavna priča se vrti oko Esmeralde u koju su zaljubljeni Klod Frolo i Kvazimodo, dok je ona sama zaljubljena u kapetana Febusa. Igo nijednom svom junaku nije dao srećan završetak pa čak ni Esmeraldi koja je u ovom romanu oličenje svake vrline. Iako je osvojila sva muška srca širom Pariza, jedno, ono za nju najvrijednije, nije uspjela. Jedino ona i Kvazimodo vole onom čistom, nevinom ljubavlju, dok drugima u srcu vlada strast, koju teško obuzdavaju i koja je Kloda Froloa uspjela potpuno da uništi. Zaustavićemo se ovde na trenutak da malo bolje shvatimo o kakvoj je zapravo strasti riječ.

 

- Čuješ li? ja te volim! - uzviknu on još jedanput.
- Kakva ljubav! - reče nesrećna devojka i strese se.
On dodade:
- Ljubav prokletoga.

 

I Klod Frolo svoju ljubav naziva prokletstvom. Itekako je svjestan koliko ga je obuzela i koliko on više ne može da vlada samim sobom. U dijelu određenom za analizu likova upoznaćemo Kloda Froloa onakvog kakav je bio prije buđenja ove strasti, ali sada ćemo više pažnje posvetiti arhađakonu koji je spreman na sve samo da dobije Esmeraldu.


Na početku ovog romana na Klodovom licu vidimo samo gađenje i mržnju prema Esmeraldi. Lukavi pisac čuva sve tajne njegovog srca samo za sebe da bi čitaocu tek ponekad nataknuo šta se zapravo tu krije. Takvim vođenjem radnje, Igo nas čini jedinim svedocima njegovog laganog ali sigurnog propadanja kao i njegovih zlodjela koje je počinio zarad te njegove ljubavi. Pokušaj otmice, pokušaj ubistva, kršenje zavjeta su samo neke od stvari na koje ga je natjerala strast.

 

- preblede, kad je uočio najstrašniju stranu svoje kobne strasti, te ljubavi ubistvene, otrovne, pakosne, neutoljive, koja je Ciganku odvela na vešala, a njega u pakao: ona osuđena, on proklet.

 

Njegovo očajanje, koje apsolutno vlada njegovim bićem, odvlači ga toliko duboko u ponor iz koga on ne vidi nikakvog izlaza. Za njega su spas ili njena predaja ili njena smrt. Ovim prvim dijelom vlada sudbina. U svom predgovoru pisac nam govori da je baš ova riječ, urezana u zidu Bogorodičine crkve, povod ovom romanu. Tu riječ ćemo naći ponovo kasnije u romanu, u sobi Kloda Froloa, a Igo će nam indirektno, kroz primjer muve i pauka, objasniti na šta se tačno ova riječ odnosi.

 

U sobi su bili kraljev prokurator i Frolo kada se jedna muva uhvatila u paukovu mrežu. Pauk je odmah krenuo na nju i kada je prokurator, iz sažaljenja, pokušao da joj pomogne, na putu mu se ispriječio Frolo govoreći : - Ostavite sudbinu da čini svoje! ("laissez faire la fatalité" ). Ova tema, tema determinizma, dominira najvećim dijelom priče vezane za Esmeraldu. Mnogi likovi ovog romana ne vjeruju u slobodnu volju. Na primjer kada Pjer Grengoar prati Esmeraldu, on se odriče slobodne volje i prihvata bilo koji put koji ona odabere. Esmeralda isto tako pada na koljena pred Febusom, prepuštajući njemu svoju sudbinu.

 

Frolo vjeruje da je sve što se dešava unaprijed predodređeno i da ništa ne može da ga zaustavi u hvatanju Esmeralde. Baš kao što je muva upala u paukovu mrežu, tako će i ona pasti u jednu od njegovih zamki. „Sudbina" mu služi kao opravdanje za njegova dijela jer niko i ništa ne može da promijeni ono što mora da se desi. Dok Frolo svog sagovornika upozorava da se ne miješa u sudbinu, Igo priznaje da ona ima velikog udjela u ovom romanu, ali nagovještava da je slobodna volja ipak moguća i da ovakav Froloov stav i razmišljanje o slobodnoj volji jeste ono što ga je načinilo groznim čovjekom.


Drugi dio ovog romana za svoj centar ima u prvom kadru Katedralu, a u drugom društvo. Društvo Igo slika krajnje subjektivno, bez mnogo saosjećajnosti. Slabe i siromašne štiti, dok bogate uopšte ne štedi u svojim kritikama. To se vrlo dobro vidi u poglavlju pod nazivom "Nepristrasan pogled na nekadašnje pravosuđe" ("Coup d'oeil impartial sur l'ancienne magistrature") Naime, tu imamo vrlo komičnu scenu u kojoj sudija, pokušavajući da sakrije činjenicu da je gluv, ispituje Kvazimoda koji ne čuje njegova pitanja, pa samim tim i sve vrijeme ćuti, dok sudija vjerujući da je Kvazimodo odgovorio, nastavlja sa pitanjima i izaziva smijeh svih koji to gledaju i slušaju. Igo se tu dobro narugao tadašnjem sudstvu posebno uzevši u obzir da u naslovu stoji „nepristrasan pogled". Na dosta mjesta ovde Igoov ton podsjeća na Rableov (François Rabelais) u njegovom djelu "Gargantua i Pantagruel" (Gargantua et Pantagruel):

 

- Pošto je, dakle, dobro promozgao o Kvazimodovoj krivici, on zabaci glavu i zatvori oči upola, da bi izgledao što dostojanstveniji i što nepristrasniji, tako da je u tom trenutku bio u isti mah i gluv i slep, bez čega nema savršenog sudije. U ovom dostojanstvenom stavu otpoče on saslušanje.

 

Za Igoa, Bogorodičina crkva je nešto posebno. U zbirci "Četiri vetra duha" (Quatre Vents d'esprit) Igo je napisao "Volim katedralu a ne Srednji vijek" („J'aime la cathédrale et non le Moyen Âge"). Njemu je ona simbol srednjevjekovne umjetnosti i nju je učinio središtem svog romana. Ona je znak neprolazne umjetnosti, dok je prolazno sve što je zemaljsko i ljudsko. U katedrali i oko nje se dešavaju skoro sve glavne radnje ovog romana.


Kao i za sve ostale likove ovog romana, Igo je i za Bogorodičinu crkvu izdvojio jedno poglavlje koja nosi njeno ime kako bi se samo njoj posvetio. Pisac kreće od opisa fasada pa malo po malo otkriva sve njene kutke. Prati svaki njen pojas, objašnjavajući raznovrsnost stilova u umjetnosti koji su korišteni za vrijeme njene izgradnje. Objašnjava nam sve promjene koje je ona pretrpjela tokom vijekova i ljut je, ljut na ljude i ljut na vrijeme što ne poštuju tu veličanstvenu građevinu.

 

- Morate uzdahnuti, zgroziti se, kad pogledate bezbrojne povrede i oštete koje su ovom svetom spomeniku naneli u isti mah i vreme i ljudi, bez ikakva poštovanja.

- Mode su nanele više štete nego prevrati. One su zasekle u živac, okomile se na kostur umetnosti, one su sekle, parale, razorile, ubile građevinu i u obliku i u značenju, i u skladu i u lepoti.

 

Igo je srednjevjekovnim spomenicima posvetio pažnju u još jednom poglavlju pod nazivom "Ovo će ubiti ono" ("Ceci tuera cela"). Pristup nije isti kao u prethodnom, ali nosi istu poruku: očuvanje srednjevjekovnih spomenika. Ovde su katedrala kao i ostali spomenici predstavljeni kao knjige od kamena. Knjige ispisane simbolima. Ali Gutembergovim otkrićem na scenu stupa druga vrsta knjiga. Knjige na papiru za koje Igo predviđa da će "ubiti" knjige u kamenu.

 

- male stvari tamane velike; jedan zub odnosi pobedu nad čitavom masom. Nilski pacov ubija krokodila, sabljarka ubija kita, knjiga će ubiti građevinu.

 

Budući da pisac svoje misli projektuje preko Kloda Froloa, koji je arhiđakon, ne možemo a da ne pomislimo da ovde nije u pitanju samo strah od prevage jedne knjige nad drugom, već prevaga slobode ljudske misli nad stegom vjere.

 

- Svaka civilizacija počinje teokratijom a završava demokratijom.

 

Igo ovo izjavljuje kao postulat. To je njegovo viđenje toka istorije. Ide toliko daleko da čak Gutenberga naziva pretečom Lutera, jer je njegova štamparija omogućila širenje jeresi. Knjige se brze pišu nego što se katedrale prave, manje koštaju i mogu da se nose svuda. Tako se ljudska misao brže prenosi i ne može se zaustaviti.

 

Analiza likova

Svi likovi osim Pjera Grengoara i Luja XI (Louis XI) su plod piščeve bogate fantazije. Psihologija likova nije produbljena, iako Igo daje veoma detaljne psihološke analize. Slika ličnosti radije prema njihovoj spoljašnjosti. Oni su više simboli i tipovi – nosioci određenih osobina.

 

- Još vam kažem, gospodine, da osim poezije, bogatstva misli i drame, postoji nešto što me je zaista iznenadilo. Da, Kvazimoda koji posjeduje da tako kažem ljepotu duše i požrtvovanja – Froloa koji posjeduje znanje, nauku, i intelektualnu moć- i Šatopera koji posjeduje fizičku ljepotu, svojom divnom zamisli stavite ova tri tipa (...) licem u lice sa naivnom mladom djevojkom, skoro divljom usred civilizacije, i date joj da izabere a njen izbor da bude tako ženske prirode.

 

Esmeralda - Pravo ime joj je Agnes. Još dok je bila sasvim mala, oteta je od svoje majke i otada živi među ciganima.

- Esmeralda beše (...) stvorenje bezazleno i krasno; lepa, osim kad načini onu svoju grimasu; devojka naivna i puna strasti, koja ništa ne zna i koju sve oduševljava; koja još ne zna razliku između žene i muškarca, čak ni u snu; eto takva; koja naročito i strasno voli igru, larmu, skitanje; to vam je kao neka žena pčela koja na nogama ima nevidljiva krila i živi u vrtlogu.

 

Lijepa onoliko koliko je bila i dobra. Tako dobra da je već unaprijed bila predodređena za propast. Svi su je mnogo voljeli i rado gledali njene nastupe na Grevskom trgu, osim jedne isposnice koja ju je hulila kad god bi je vidjela, a za koju se kasnije ispostavilo da joj je majka.


Dobila je ime po smaragdu koji je nosila oko vrata zajedno sa svojom dječijom cipelicom koju joj je njena majka isplela. Uvjek ju je nosila u nadi da će pronaći nekad svoje roditelje, a radi toga se zaklela i da će ostati čedna. Međutim, sve njene zakletve i nadanja padaju u vodu kada se zaljubi u kapetana Febusa Šatopera. Zbog njega bi se odrekla svega, iako ga nikada nije zapravo upoznala. U njenoj glavi njegovo srce je bilo isto toliko lijepo koliko i njegova spoljašnjost, međutim to ni blizu nije bilo tako. To je bila njena propast. Ona nije doživjela da sazna kakav je on bio u stvari.

 

Kvazimodo - je štićenik Kloda Froloa. On ga je našao ostavljenog u crkvi, uzeo ga, usvojio i odgajio. Igo ga opisuje ovako:

- Velika glava obrasla riđom kosom; između ramena ogromna grba, zbog koje su i grudi bile ispupčene; noge, sastavljene tako neobično da su se mogle dodirivati samo kolenima, kad se pogledaju spreda izgledale su kao dva polumeseca, dva srpa čije su drške sastavljene; stopala velika, ruke nezgrapne...

 

Kvazimodo je žrtva društva u kome živi. Ili mu se smiju, ili mu se rugaju ili ga se plaše. On je dobrotu upoznao samo kod Froloa, pa nije ni čudno to što izvršava svaku njegovu naredbu i što ga prati kao kuče gdje god da ovaj krene. Zamrzio je ljude jer su ga odbacili, i živi za svoja zvona kojima je dao i imena. Kvazimodo je najsrećniji u crkvi, tamo ga svi vole. Često vrijeme provodi pričajući sa kamenim statuama jer mu se čini da ga one jedino razumiju. Iako pisac pokušava na početku da ga prikaže kao zlog, mi ne možemo tako da ga doživimo. Tek kad se zaljubljuje u Esmeraldu pisac dopušta da vidimo tu njegovu dobru stranu. Zna on da je ljubav između njih nemoguća, ali on želi da je služi, da ona bude srećna, pa čak i po cijenu izdaje svog bivšeg gospodara koga će i da ubije na kraju.

 

Klod Frolo - Činilo se kao da taj čovek (...) nije imao više od trideset pet godina; međutom, bio je sasvim ćelav; jedva je sa strane imao nekoliko pramenova retke i već sede kose; na njegovom širokom i visokom čelu behu se počele pojavljivati bore, ali u njegovim upalim očima ogledala se neobična mladost, bujan život, duboka strast.

 

Tako nam Igo na početku predstavlja ovaj svoj lik, da bi nam tek kasnije dao čitavu njegovu istoriju. Roditelji su ga predodredili da postane sveštenik i pohađao je mnoge škole, izučio sve što je stigao, čak je i pored teologije učio i medicinu i nauku, vrlo čudno za jednog sveštenika, posebno u srednjem vijeku. Prelom u njegovom životu predstavlja smrt njegovih roditelja u njegovoj devetnaestoj godini; bio je primoran da se izvuče iz svijeta knjiga i posveti se stvarnom životu kao i brizi o svom malom bratu.

- Ovaj mlađi brat bez oca i bez majke (...) sasvim ga preobrazi. On uvide da na ovome svetu nisu sve i sva teološka razmišljanja i Homerovi stihovi, da je čoveku potrebna naklonost, da je život bez nežnosti i ljubavi što i nepodmazani točkovi što škripe.

 

U ovom dijelu vidimo jednog sažaljivog Kolda, punog ljubavi i zaštitnički postavljen prema bratu u kome vidi nešto što je krhko i nesposobno da se samo bori kroz život. Ovaj mladi čovjek je bio toliko pun sažaljenja prema djeci da je uzeo pod svoje ono "malo čudovište", Kvazimoda, koga su se grozili čak i dok je bio beba. I uzeo ga je ne nadajući se ničemu, osim nagradi od Boga, ali opet ne za sebe, već za njegovog malog brata, da bi se iskupio unaprijed za njegove moguće buduće greške. I to je ogromna suprotnost od onog Kloda o kome smo slušali ranije.

 

Njegova ljubav prema Esmeraldi mijenja sve. Ovog Kloda zamijenjuje proćelavi, očajni starac koji ne može da se bori protiv osjećanja koje je u njemu probudila mlada Ciganka. Upravo time Igo želi da iskaže jednu svoju misao koja se prožimala i u nekim drugim njegovim romanima: zlo spolja ulazi u čovjeka, a čovjek se ne rađa sa njim. Igo nam dozvoljava da s vremena na vrijeme zađemo unutar njegove glave i čujemo njegove misli koje su u haosu. Čas se smije, čas je očajan. Igo je to njegovo stanje nazvao Groznicom (Fièvre).

 

- I kad je ispitujući ovako svoju dušu, video koliko je mesta ostavila priroda u njoj za strasti, on se stade smejati sa još više gorčine. On prevrnu u dnu svoga srca svu svoju pakost, i sa hladnim pogledom lekara koji gleda bolesnika primeti da ta mržnja i ta pakost nisu ništa drugo do izopačena ljubav; da se ljubav, to vrelo svake vrline u čoveku, pretvara u nešto užasno u srcu sveštenika, i da čovek njegove prirode, postavši sveštenik, postaje demonom.

 

Igo je možda i najviše pažnje posvetio baš Frolou, jer u knjizi nema mnogo preispitivanja duše osim kada je on u pitanju. Njegova strast ga je na kraju ubila.

 

Pjer Grengoar je siromašni pisac kome od uspijeha drame zavisi opstanak. I on je jedan od nesrećnika koje je opila ljepota Esmeralde, ali on se brzo od toga oporavio. Ipak, on joj je bio bliži nego ostali, on joj je bio muž. Muž koga je Esmeralda brakom spasila vješala. Ali brak nikada nije ovjekovečen svadbenom noći, za čim Grengoar nije ni mario, bilo mu je dovoljno to što ima krevet i hranu.

- On nije bio viteškog i musketarskog soja što na juriš osvaja mlade devojke. U ljubavi, kao i u svemu drugome, on je bio oklevalo i umerenjak; i jedna dobra večera, u prijatnom društvu, činila mu se, naročito kad je bio gladan, divan odmor između prologa i svršetka kakvog ljubavnog događaja.

 

Volio je Cigankinu kozu. Čak kada su optuživali Esmeraldu za Febusovu smrt, on se više bojao šta će učiniti kozi, nego Esmeraldi. Zbog nje, on odlučuje da pomogne Frolou da izvede Esmeraldu iz Katedrale koja ju je čuvala od dželata, a onda odlazi sa kozom, a Esmeraldu ostavlja na mislost i nemolost pokvarenog arhiđakona.

 

Kapetan Febus od Šatopera je mladi zavodnik, nemirnog duha. Iako treba da oženi svoju rođaku, on se ne smiruje. Esmeralda mu je zapala za oko zbog svoje ljepote. Fizički ga privlači i ništa više. Ništa mu ne znači žrtva koju je ona bila spremna da podnese za njega, bitno mu je samo fizičko zadovoljstvo. Ne možemo za njega reći da je zao, samo je ravnodušan prema dobrim dušama i zato čak ni ne pokušava da spasi Esmeraldu vješala na koja je šalju zbog njega. On je samo osvajač, lovac. Kada mu se plijen preda on gubi interes i ide dalje. On "svrši takođe tragično: oženi se" ("aussi fit une fin tragique, il se maria").

 

Zaključak - U romanu je do krajnosti provedena antiteza. Tu je katedrala, vjerska institucija, oličenje arhitektonske ljepote, a ispunjena ružnim kamenim gargojlima. Klod Frolo, uza sve što je čovjek najplemenitijih osjećanja, u stanju je da zbog svoje strasnti počini mnoga zlodjela. Sve zbog jedne žene. Kvazimodo koji je inkarnacija svih mogućih tjelesnih mana, najnježnije voli Esmeraldu koja je sa druge strane zaljubljena u lijepog Febusa koji za nju i ne pita. Iz ovih protivrječnosti je Igo stvorio svoj roman koji potpuno odgovara njegovoj tezi iskazanoj u predgovoru za njegovo djelo Kromvel. To je smjesa uzvišenog (sublime) i grotesknog (grotesque). Tu imamo pored najnježnijih lirskih scena, mnogo strašnih i svirepih.

________________________________

 

Viktor Igo (1802 - 1885) priča o ovom neobičnom čovjeku i umjetniku počela je u malom gradu Bezansonu u kom je rodjen 26. februara 1802. godine. Majka Sofija bila je iz skromne porodice pomoraca, a otac Leopold sin drvodelje, koji postaje Napoleonov general u 38. godini i ličnom zaslugom stiče titulu grofa. Sa dva starija brata, Igo prati oca u ratnim pohodima po Italiji i Španiji. Istovremeno, majka je zaslijepljeni monarhista. Njihov brak se raspada u vrijeme Igoovog djetinjstva. Shvatajući da ga Politehnička škola ne zanima, nakon četiri godine je napušta. Počinje da piše pjesme, tragedije i drame. Sa samo petnaest pobjeđuje na konkursu za poeziju francuske Akademije. 1822. god. napisao je Ode i balade u kojima veliča burbonsku dinastiju i za koje je dobio Legiju časti i kraljevsku pomoć. Pisao je i pozorišne komade, od kojih je najpoznatiji Ernani, koji Igoou donosi veliki uspjeh i pobjedu u borbi za romantizam. Nakon ovog komada počinje da piše prvi veliki roman Bogorodičina crkva u Parizu koji nastaje za samo četiri i po mjeseca u spartanskim uslovima. Igo je, naime, kupio vuneni triko, bocu mastila, a odelo zaključao da ne bi dolazio u iskušenje da izlazi. Obuzet radom, sjedio je i pisao usred zime pored otvorenog prozora. Igo se bavio i politikom. Veliku želju da postane poslanik dugo nije mogao da ispuni jer je shodno svom položaju, plaćao mali porez. Da bi postao per, član Gornjeg doma, trebalo je da pripada nekom redu iz koga se biraju perovi.

 

U gornji dom Igo je mogao da uđe samo kao član Akademije, ali to dugo nije mogao da postane jer je na premijeri jedne njegove drame uzvikivano: - Akademija je mrtva. Ipak, poslije četiri godine primljen je u hram velikih umova, a 1845. god. postaje per. U Skupštini ga nerado gledaju ravnodušno, a nakon što je Napoleon III Bonaparta izvrsio državni udar, Igo je prognan iz Francuske. Zajedno sa suprugom, kćerkom i dvojicom sinova i Žilijet Drue (ženom koju će voljeti i varati tokom pedeset godina zajedničkog života) provodi skoro 20 godina na ostrvu Džersi. Na tom ostrvu nastaju djela: Kazne i Napoleon mali koja su ismijavala vlast u Francuskoj. Mnogi smatraju da je Igo ovo ostrvo odabrao zbog blizine francuske obale koju je za vedrih dana sa uživanjem posmatrao. Imao je buran privatni život. Nakon braka koji se ženinim nevjerstvom raspao, okreće se Žilijet Drue, glumici koja je igrala u njegovim dramama. Bila je ne samo ljepotica, nego i umna i plemenita žena koja je uspjela da prolaznu pjesnikovu ćud uzdigne do prave, velike ljubavi. Tokom pedeset godina razmijenili su na hiljade pisama, Žilijet ga je krila po Parizu. Međutim, vrela krv vukla je Igoa i ka drugim ženama. Imao je dva sina i dve kćeri u braku sa Adelom. Najveća tragedija njegovog života bio je gubitak 18 - ogodisnje kćerke Leopoldine, koja se utopila u Seni zajedno sa svojim suprugom.

 

Taj užasni događaj za koji je Igo saznao iz novina, dok je putovao kroz Pirineje, prouzrokovao je tako veliki bol da je pjesnička muza ćutala skoro deset godina. Nakon povratka u Francusku, izabran je za senatora 1876. godine. Njegov najslavniji i najprevodjeniji roman su Jadnici. Za Igoov osamdeseti rođendan ispred njegovog doma prošlo je pedeset hiljada dječaka i djevojčica iz svih pariskih škola, a u podne, uz zvuke Marseljeze, povorka od pola miliona građana svih uzrasta i staleža, kao i izaslanici iz čitave zemlje. Kretali su se da pozdrave narodnog pjesnika koga su savremenici zvali Zvonik, Himalaji, Mon Blan, Vulkan. Bez sumnje, bio je najomiljeniji Francuz 19.  vijeka. Igo je uzbuđen do suza, uzviknuo: - Poslije ovoga ostaje mi samo da umrem!

 

A dan pjesnikove smrti, 22. maj 1885. godine, bio je dan narodne žalosti. Osam dana narod je prolazio pored piščevog odra. Bilo je prisutno 1.200 delegacija, udruženja i država, među njima i srpska. Narod mu je i mrtvom klicao: - Živio Viktor Igo! Smatra se da je samo za cvijeće utrošeno oko milion ondašnjih franaka. Sahranjen je u Panteonu. Koliko su ga Francuzi voljeli, pokazuje i činjenica da su, osim neznanom junaku i pobjednicima iz Prvog svjetskog rata, čast da mu odar bude pod slavolukom ukazali samo njemu. Sadržina njegovog testamenta bila je kratka i jasna - Sirotinji ostavljam pedeset hiljada franaka. Želim da me sirotinjskim kolima odvezu na groblje. Ne želim propovijedi bilo koje crkve, samo jednu molitvu za pokoj duše. Vjerujem u Boga.

 

Romani - Bug-Žargal (1826), Poslednji dan osuđenika na smrt (1829), Han Islanđanin (1831), Zvonar Bogorodičine crkve u Parizu (1831), Klod Ge (1834), Jadnici (1862), Rabotnici na moru (1866), Čovek koji se smeje (1869), Devedeset treća (1874).

 

Viktor Igo - Predgovor Kromvelu

loading...
13 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Viktor Igo - Zvonar Bogorodičine crkve

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u