Veljko Petrović - Salašar lektira

Veljko Petrović - Salašar

Veljko Petrović - Salašar

 

Veljko Petrović je odrastao i formirao se u građanskoj porodici, ali je u njemu stalno prisutna privrženost selu i ljubav prema seljacima kao najpostojanijem i najzdravijem delu vojvođanskog društva. On je dobro poznavao dušu seljaka, godila mu je njihova privrženost rodnom tlu koje daje životne sokove, snagu i sigurnost, dobro je poznavao njihov jezik, običaje i mentalitet. Pisca je vređala osionost malograđanskog staleža, koji je sa prezirom gledao na seljake i izvrgavao ih poruzi i poniženju. Zato je njegov seljak duhovno zdrav, moralno čist, materijalno siguran. Jedna od pripovedaka u kojima Veljko Petrović sa simpatijama slika selo i seljaka jeste Salašar, koja svojim umetničkim kvalitetima ide u sam vrh srpske pripovetke.

 

U Salašaru je Veljko Petrović paralelno postavio selo i grad, seosku i malograđansku sredinu, seljake i varošane. Ovo je jedna od solidno komponovanih pripovedaka, sa jasno postavljenom pripovedačkom zamisli i pažljivo izvajanim likom seljaka - salašara. Priča o salašaru Babijanu Lipoženčiću razvija se postupno i logično - jasno su predočeni grad i selo, pažljivo su ocrtani likovi ovih sredina, naporedo je prikazan mentalitet i moral jednih i drugih.

 

Priča se razvija u nekoliko narativnih segmenata.

 

1. Na početku pripovetke u priču se uvodi Tuna Džinić, "stari varmeđski pandur" koji je krenuo u selo, bogatom salašaru Babijanu Lipoženčiću da mu uruči poziv za županijsku skupštinu. Tuna je salašarsko dete ali se njemu dopada "gospodski kruv", živi u sredini mađarske gospode i "voleo je da sebe smatra barabar s mađarskom gospodom, deca su mu se već pomađarila u gimnaziji". Ovde je već načeta tema o gubljenju nacionalnog identiteta zarad lepšeg života i konfora. Tunin hod kroz šikaru povod je da se ukaže na njenu lepotu ("Tiha, zelena, meka i vlažna") ali i na narušavanje te lepote kada u nju dođu ljudi na odmor i provod ("ljubičice će biti izgažene, trava utrvena, mladi izdanci na drveću pokidani") - "civilizacija" narušava sklad i lepotu prirode.

 

2. Babijan, iako već u godinama, radi u svom vinogradu "polako, dostojanstveno". Tunu dočekuje prijateljski, uvodi u kuću i bogato časti za trpezom. Posle zdravice, Tun a predaje Babijanu poziv za skupštinu. Ovaj, mada mađarski nije znao a čitati je zaboravio, sasvim mirno i ozbiljno traži od snahe naočari i "čita" poziv. Posle kratkog razgovora o izborima, nastavljaju sa gošćenjem - "tu su se oni razbaškarili, pili, jeli, divanili i znojili se". Tunu su uveče stavili u čeze "sa svim pilićima, sirevima i jajima" i odveli kući. Opis ovoga susreta dvojice prijatelja koji su se uzajamno uvažavali, ukazuje na dve stvari. Na prvom mestu je Babijanovo bogatstvo; velika porodica u kojoj se najstariji poštuje i sluša bez pogovora; Babijanova smirenost i sigurnost; domaćinski odnos prema gostu. Na drugoj strani su politička pitanja - skupština i izbori, o kojima pripovedač govori sa zajedljivom ironijom.

 

3. Svečana atmosfera u kući ispunjena ponosom ukućana "na Baćinu čest" da učestvuje u važnim javnim poslovima. Svi su se ukućani uzmuvali obuzeti oko pripremanja i ispraćaja Babijanova za odlazak na skupštinu. Kada je stigao u grad, Babijan, po običaju, svraća u bircuz gde su već bili pristigli svi viđeniji salašari, učesnici skupštine. Babijan ima počasno mesto među njima s obzirom na "dvista lanaca oranice u jednom komadu". Tu je i advokat Vujović koji se trudi da govori srpski iako ga je potpuno zaboravio.

 

4. Skupština u Varmeđi: tu se raspravlja o izboru i drugim političkim pitanjima. Babijan je bio nezainteresovan za sve što se zbiva: razmišljao je o poslovima koji ga čekaju kod kuće i dremuckao posle obilnog "vruštuka". Iz pospanosti ga probudi iznenada glas srpskog popa koji je govorio srpski - to je bio jedini srpski govor na skupu.

 

5. Babijan je bio počastvovan što se našao među dvadesetak zvanica na ručku kod župana. U salonu se oseća nesigurno jer su ga zbunjivali prelepi tepisi i parket koji se presijavao kao ogledalo - nije znao gde da stane. Župan je Babijana smestio do sebe za trpezom. Babijan, čovek sa salaša, nije ništa znao o aristokratskim ručkovima i etikeciji. Kada je poslužen ajvar u presnoj kokoški, Babijan je, ne znajući da je presna, pokušao da odseče batak. To je gospoda i očekivala pa je prasnula u smeh. Pio je sve što mu se ponudi, jeo je i služio se po svome, po seljački. "On je video da mu se smeju, čak je osećao i da mu se rugaju, ali tek uvide i to da mu druge nema i, najzad, ipak, on je bio nesumnjivi centar cele otmene sofre, a jelo i piće bilo je odlično". Babijan je u dnu duše osećao da je predmet poruge, ali mu je imponovalo što se nalazi u tako odabranom društvu i to je ublažilo osećanje nelagodnosti. Kada je župan zatražio od Babijana da "producira jutro na salašu", ovaj je to rado prihvatio i zabavljao društvo imitirajući petlovo kukurikanje, mukanje teladi i krava, rzanje konja, groktanje svinje, lajanje, kvocanje, škripanje đerma, zvonjavu zvona, itd. Gospoda se valjala od smeha, Babijan je nastavljao sa svojim veštinama, ali se na kraju uozbiljio i rekao županu: "E, prisvitli, umemo mi salašari tušta, i lajati i ljucki divaniti".

 

6. Nije prošlo ni nedelju dana od ručka u županovom dvoru, na Babijanov salaš, posle lova, svrate župan i jedan poslanik. Babijana nije zbunio dolazak tako ugledne gospode: bio je potpuno miran i pribran, išao je gostima u susret bez ikakve žurbe, divanio je s njima odmereno i sigurno. Bio je svoj na svome. Pokazao je gospodi svoje ogromno imanje ("to je sve moje"), stotinu prasadi, pedeset debelih svinja, desetak krava, osamnaest konja, poljoprivredne mašine, pune tavane prošlogodišnjeg žita. Za ručkom je govorio o zemlji, o zidanju novih staja, o sinovima koje nije hteo da daje u školu da se ne bn otuđili od njega. Ručak je bio seljački ali bogat i obilan. Vino je bilo domaće - hladi glavu a udara u noge. Županov dolazak na salaš nije bio slučajan - skoro će izbori, treba privući Babijana za opoziciju, a za njim će poći sve bunjevačke gazde. Babijan se samopouzdano smeškao i činio kao da ga svrha njihove posete i ne interesuje. Kada je župan počeo o politici (i cilju svoje posete), Babijanu je laskala ta pažnja, ali se u njemu probudio prkos i ponos:

 

Ne možem ja, k'o jedan dosta Glavni čovik u varmeđi, danas ovo - sutra ono. Ne minja se tako lako vira i politika.

 

Kada je župan počeo da preti ("Ti imaš dicu, znaš kako treba jaki' prijajatelja"), Babijan mirno ali sigurno uzvraća:

 

Prisvitli, ko ima ovdikara - pa se udari s desne strane po grudima, po "šlajpiku" - taj će naći pomoći u svitu. (...) Sve se može kad se ima, a ja, hvala Bogu, imam za sebe i za dicu dosta. Vala bogu imam za prijate/ke tako jaku, glavnu gospodu kao što ste vas dvojica - aza malu gospodu? Ih, sas ovim se kaldrmiše put do nji 'va srca, sas ovim! - pa se besno poče opet lupati po desnim rebrima.

 

Babijan je iznenadio župana svojim izgledom, držanjem i rečima. Bio je visok, nepoguren, plećat, crvena vrata. Koračao je sigurno "kao da je taj sok sopstvene zemlje i svog sopstvenog sunca ulevao u njegovu salašarsku krv ponosnu svest o svojoj nepokretljivosti i o svojoj osiguranoj, seljačkoj nezavisnosti". Ovo nije bio onaj nesigurni Babijan sa ručka u županovom dvoru od pre nedelju dana. A kada je zakukurikao petao, župan je dirnuo Babijana da mu odgovori, da se vidi ko zna bolje kukurikati. Babijan se mirno kucne sa županom i odgovori:

 

Tu moji pivci dosta glavio kukuriču. U varoši ja mogu i njakati, al' ovdi divanimo k'o ljudi.

 

Gosti su shvatili smisao ovih Babijanovih reči (Kakvo društvo, takav razgovor!) pa ubrzo, razočarani što salašara nisu privukli na svoju stranu, ustaju i odlaze, poniženi i pijani. Kada je ispratio goste, Babijan se vratio u salu, zavalio se u stolicu i zatražio još jednu flašu vina jer "pije mi se na ovo!" Osećao se kao pobednik jer je doživeo da odbije gospodu i da ih drži u neizvesnosti. Ali ono što je najvažnije, pokazao im je svoje imanje, svoju sigurnost i nezavisnost.

 

Varmeđsku gospodu Veljko Petrović slika sa izrazitom satiričnom notom: prihvatili su tuđinske manire i tuđinski jezik; bogati su, ali se sami ne bave imanjem; ogrezli su u političke igrarije; moral im je narušen - za poslanike ističu ljude sumnjivog morala (jedan je kockar, drugi je preoteo tuđu ženu); otuđili su se od sopstvenog naroda i duhom i jezikom.

 

Babijana Veljko Petrović slika sa uočljivim simpatijama. Babijan je došao na varmeđsku skupštinu jer je time počastvovan, ali je i uveren da mu je tu mesto kao istaknutom (i bogatom) domaćinu. Nezainteresovan je za političke rasprave na skupštini - kada neko vikne "živela vlada", on dodaje: "Pa neka živi, vlade mora biti te mora". Dok drugi raspravljaju o politici, njegove misli su kod kuće, na imanju - obuzet je domaćinskim poslovima. Svestan je da je na ručku kod župana predmet poruge, ali to stoički podnosi: opija se i to mu je alibi za ponašanje i ugađanje gospodi. Ali, iako pijan, nije izgubio moć rasuđivanja - već je u sebi pripremao plan kako će uzvratiti ovoj gospodi.

 

Pripovedanje Veljka Petrovića u potpunosti je podređeno slikanju ljudi i sredine. On voli detalj, daje precizne opise, kratkim potezima portretiše likove. Jezik je izvoran, to je jezik malograđanske sredine sa mnogo nanosa iz drugih jezika (što je rezultat mode, težnje da se dokaže sopstveno obrazovanje, usvajanja tuđeg jezika i zaboravljanja maternjeg) i jezik seljaka - salašara. Pisac se toliko poistovećuje sa svojim akterima priče i njihovim načinom govora da i u svoj govor (naracija, piščev komentar) unosi lokalizme, arhaizme i varvarizme.

 

Antejevski motiv - Po Anteju, divu ogromne snage, sinu Zemlje (Geje). Snagu poseduje samo kada je u dodnru sa zemljom pa ga na Zemlji niko nije mogao pobediti. Herakle ga je podigao uvis, odvojio od Zemlje, i uspeo da zadavi. Figurativno: osećanje vezanosti za određeno mesto, privrženost rodnom mestu i njegovim ljudima, osećanje potrebe za podrškom okoline.

__________________________________

 

Veljko Petrović (Sombor, 05.11.1884. - Beograd, 27.07.1967). Njegov otac Đorđe bio je somborski katiheta koji će 1891. u monaštvu dobiti ime Gerasim i predavaće u Bogosloviji u Sremskim Karlovcima. Veljkova mati se zvala Mileva i bila je kćerka somborskog paroha Jovana Momirovića. Mati je umrla nekoliko nedelja posle porođaja. Veljko Petrović je imao dve starije sestre Vidu i Anđu, te brata Milivoja. Gimnaziju na mađarskom jeziku završio je u rodnom Somboru. Godine 1902. stiže u Budimpeštu gde je studirao pravo. Istovremeno bio je pitomac prvog srpskog koledža, zavoda Save Tekelije, čuvenog peštanskog Tekelijanuma. Prve pesme je počeo da objavljuje 1905. godine. Održava prijateljske veze sa Petrom Konjovićem i Vasom Stajićem. U proleće 1906. godine u Budimpešti sa Jurajom Gašparcem uređuje mesečnik na mađarskom jeziku "Kroacija" ("Croatia"), u čijem podnaslovu stoji "Hrvatsko-srpski sociopolitička, ekonomska i književna mesečna revija".

 

Iste godine, pošto je apsolvirao, glavni urednik Svetozar Pribićević zagrebačkog "Srbobrana" obaveštava ga da je primljen u uredništvo. 1908. godine Veljko Petrović prelazi u Sremsku Mitrovicu za urednika "Slobode", a 1909. godine postaje urednik sarajevske "Srpske riječi". Potom je 1911. emigrirao u Beograd, gde je radio kao ratni dopisnik za novosadski "Branik" i za sarajevski "Narod". Između 1914-1915 bio je u štabu Moravske divizije II poziva, dok nije pozvan u niški Jugoslovenski odbor za jednog od urednika "Savremenih pitanja".

 

U Beogradu upoznaje pesnika Simu Pandurovića i uglednog Jovana Skerlića kome će postati književni miljenik. U jeku Balkanskih ratova u beogradskom Narodnom pozorištu upoznaje sedamnaestogodišnju Maru Mandrašević, kćerku pančevačkog trgovca sa kojom će se venčati u njenom rodnom mestu, Kuli, 20. novembra 1919. godine.

 

Prešavši Albaniju upućen je u Ženevu, u novinarski propagandistički biro, gde je radio do 1918. god na štampi i publikacijama. 1918. god. izabran je za člana Jugoslovenskog odbora. Veljko Petrović se tada nadao da će biti postavljen za ambasadora u Budimpešti, međutim, umesto toga 1919. je imenovan za referenta u odseku Ministarstva prosvete za Bačku, Banat i Baranju u Novom Sadu. Sledeće 1920. godine premešten je u Ministarstvo prosvete u Beograd. Između 1921. i 1923. bio je šef Kabineta ministra, zatim je imenovan za referenta u Umetničkom odeljenju, a od 1925. godine postaje inspektor u istom Ministarstvu.

 

U to doba održava vezu sa mnogim uglednim srpskim književnicima kao što je bio Jovan Dučić, Aleksa Šantić, Miloš Crnjanski i Milan Kašanin, ali i sa likovnim umetnicima kao što je Petar Dobrović koji je uradio grafiku za naslovnu stranu njegove zbirke pripovedaka "Bunja i drugi u Ravangradu".

 

1929. uz pomoć Miloša Crnjanskog tadašnjeg člana presbiroa pri Ambasadi Kraljevine Jugoslavije u Berlinu Veljko Petrović je boravio nemačkoj prestonici gde se upoznao sa vodećim ličnostima kulturnog života Nemačke.

 

Dana 12. januara 1930. Petrović u svečanoj dvorani beogradskog Univerziteta, kralju Aleksandru pročitao je svoju raspravu "Šumadija i Vojvodina".

 

Početkom maja 1930. kao izveštač lista "Politika" boravio je u Budimpešti i piše o Srbima u Mađarskoj i njihovoj kulturnoj baštini. Svoj boravak u Budimpešti i Sentandreji ponovio je 1961. godine. Tom prilikom njegov domaćin bio je Stojan D. Vujičić doajen srpskih književnika u Mađarskoj.

 

Tek 1920. počeo je da štampa izbor svojih novela, u knjigama:

1921. - "Bunja i drugi iz Ravangrada", predratna pričanja, dvanaest pripovedaka;
1922. - "Pomerene savesti", deset pripovedaka;
1922. - "Tri pripovetke";
1924. - "Iskušenje", petnaest pripovedaka.

 

Petrović je napisao oko sto pripovedaka, i velik broj članaka iz književnosti i umetnosti u "Politici", "Letopisu" itd. O stogodišnjici Matice srpske Petrović je uredio "Album vojvođanske umetnosti" i u njemu napisao pregled srpske umetnosti od kraja 17. do 20. veka.

 

Umro je u Beogradu 1967. a sahranjen je uz velike počasti u Aleji velikana.

 

Veljko Petrović - Jabuka na drumu

Veljko Petrović - Ratar

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Veljko Petrović - Salašar

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u