Uroš i Mrnjavčevići - Analiza pesme lektira

Uroš i Mrnjavčevići - Analiza pesme

Uroš i Mrnjavčevići – Analiza pesme

 

Pretkosovski ciklus pesama - U pretkosovski ciklus epskih narodnih pesama spadaju pesme čije je vreme radnje smešteno u period pre Kosovskog boja, kako mu i sam naziv kaže.

 

Većina ih opisuje gotovo neminovnu propast tadašnjeg srpskog carstva i neslogu srpskih velikaša, koja je posredno i dovela do propasti.

 

Tema pesme Uroš i Mrnjavčevići

Osnovna tema epske narodne pesme Uroš i Mrnjavčevići je nesloga među velikašima.

Sledeći sloj teme je pravednost čuvenog epskog junaka Marka Kraljevića, koji odlučuje da sudi "ni po babu, ni po stričevima", već samo po pravdi.

 

Analiza pesme Uroš i Mrnjavčevići

 

U epskoj narodnoj pesmi Uroš i Mrnjavčevići opisan je sukob među srpskim velikašima oko prestola. Mrnjavčevići su prikazani kao ljudi koji uopšte ne vode računa niti jedni o drugima, niti o osnovnim moralnim načelima. Oni su spremni na sve kako bi vladali carstvom, pa čak po cenu toga i da ubiju svoje najrođenije.

 

Reč je o periodu nakon smrti srpskog cara Dušana, kada je među srpskim velikašima nastalo pravo otimanje o vlast nad carstvom. U ovoj pesmi su braća Mrnjavčević prikazani kao onaj sloj vlastele koji je odbio poslušnost caru Urošu. Prvi među njima koji se samoinicijativno proglasio kraljem bio je Vukašin, čime je otvoreno pokazao nepoštovanje prema caru Urošu.

 

Analiza epske narodne pesme Uroš i Mrnjavčevići jasno kazuje da se Mrnjavčevići uzdaju u silu. To se najjasnije vidi po ponašanju njihovih čauša, koji ne prežu ni od čega, kao ni sami Mrnjavčevići, pa čak ni od toga da konjima ulaze u crkvu ili biju protopop Nedeljka. Međutim, kada stignu pred dvore velikog srpskog junaka Kraljevića Marka, oni mu se klanjaju, jer su svesni da samo on može odlučiti ko će biti car.

 

Majka Marka Kraljevića, Jevrosima daje svom sinu savet koji je zlata vredan, a koji će ovaj veliki junak poslušati. Ona mu veli:

 

Marko sine, jedini u majke,
ne bila ti moja rana kleta,
Nemoj, sine, govoriti krivo:
Ni po babu, ni po stričevima,
Već po pravdi Boga istinoga;
Nemoj, sine, izgubiti duše;
Bolje ti je izgubiti glavu
Nego svoju ogriješiti dušu.

 

Sva trojica Mrnjavčevića, u trenutku kada su ugledali Marka, pokazuju zapravo svoje pravo lice. Svi mu obećavaju da će vladati sa njima, ukoliko odluči da jedan od njih bude budući car. Ali Marko samo posmatra, sluša njihov govor i ništa ne odgovara. Kada stigne do potonjeg cara Uroša, Marko samo prema njemu pokazuje poštovanje, te se samo sa njim grli i pitaju se za junačko zdravlje. Uz to, Uroš je jedini koji se istinski obradovao Marku, ali ne da bi presudio u njegovu korist, već zato što je svestan da samo on uopšte i može doneti konačnu odluku ko će biti budući car.

 

Veliki srpski junak, Marko Kraljević donosi presudu bez oklevanja i kolebanja, pravedno, onako kako ga je majka i posavetovala.

 

Na kraju pesme Uroš i Mrnjavčevići car Uroš blagosilja Kraljevića Marka, dok njegov otac poteže nož na njega, želeći da ga ubije. Iako se u trenutku ipak pokaje, Vukašin upućuje kletve svome sinu, čime još jednom pokazuje svoje pravo lice.

 

Najizraženija stilska figura u pesmi Uroš i Mrnjavčevići je gradacija.

 

Analiza likova

Likovi u pesmi Uroš i Mrnjavčevići su istorijske ličnosti: braća Mrnjavčevići (Vukašin, Uglješa i Gojko), car Uroš i Marko Kraljević, koji je pak epski junak.

 

Braća Mrnjavčevići su prikazani kao nemoralni ljudi, koji su spremni na sve kako bi se dokopali prestola. Njihov bezobrazluk i želja za vlašću idu čak dotle da Vukašin poteže nož na rođenog sina, jer mu je onemogućio da se dokopa vlasti.

 

Sa druge strane, Uroš je prikazan kao potpuna suprotnost njima. Iako smatra da presto po pravu pripada njemu, on takođe želi da čuje pravednu presudu čuvenog Kraljevića Marka.

 

Lik Kraljevića Marka u epskoj narodnoj pesmi Uroš i Mrnjavčevići je posebno zanimljiv i on je najčešća tema za pismeni sastav iz srpskog jezika, kada se obrađuje ova lektira. Prikazan je kao izuzetno pravedan, nepokolebljiv sudija, a isti je takav bio i na bojnom polju. Iako mu je omogućeno da na vrlo lak način dođe do srpskog prestola, Marko odlučuje da sudi po pravdi i istini, što dodatno poboljšava sliku o ovom junaku.

 

Prepričana pesma

Pesma pretkosovskog ciklusa Uroš i Mrnjavčevići počinje opisom mesta radnje, a to je Polje Kosovo, gde su se sastala četiri tabora srpskih velikaša, ne bi li se dogovorili ko je budući car.

 

Za sastav iz srpskog jezika, koji zahteva analizu lektire Uroš i Mrnjavčevići potrebno je svakako navesti da su se sastali: kralj Vukašin Mrnjavčević, despot Uglješa Mrnjavčević, vojvoda Gojko Mrnjavčević i car Uroš.

 

Kako nisu uspeli da se dogovore, svaki od njih tajno šalje pismo u Prizren, protopop Nedeljku, koji je ispovedio i poslednji put pričestio nedavno preminulog srpskog cara Dušana. Oni smatraju da upravo protopop Nedeljko može doneti konačnu odluku ko će biti car, jer smatraju da mu se car Dušan poverio pred smrt.

 

Međutim, kada njihovi izaslanici – čauši stignu u Prizren, ne zatiču kod kuće protopop Nedeljka. Oni ne prezaju ni od čega, pa kreću u crkvu, u koju ulaze na konjima i čak tuku protopopa. On im veli da je istina da je on ispovedio i pričestio cara Dušana, ali da mu ovaj nije poverio čije će biti carstvo, te ih šalje u Prilep, kod velikog junaka Kraljevića Marka, koji je bio njegov đak i carev pisar. Kako kaže protopo Nedeljko:

 

U njega su knjige starostavne,
I on znade na kome je carstvo.

 

Čauši odlaze u Prilep i tamo se klanjaju velikom junaku. Marka savetuje majka Jevrosima da pazi kako sudi i da je bolje i da izgubi svoju glavu, nego da sudi nepravedno.

 

Veliki epski junak, Marko Kraljević stiže u polje Kosovo i ne sluša niti jednog velikaša, iako mu svi oni nude vlast, ako odluči u njihovu korist. Donosi presudu po pravdi, bez imalo oklevanja: carstvo pripada Urošu.

 

Ta odluka izaziva gnev Markovog oca, Vukašina Mrnjavčevića, koji poteže nož na njega želeći da ga ubije. Vukašin ga juri oko crkve, ali Marko čuvši glas iz crkve, beži unutra i tako spašava svoj život.

 

Vrlo važan detalj za analizu, a posebno ako je potrebno da pišete sastav iz srpskog jezika na temu lektire – epske narodne pesme Uroš i Mrnjavčevići jeste trenutak kada se njegov otac pokaje što je hteo da ubije rođenog sina. Ipak, taj trenutak traje izuzetno kratko i Vukašin proklinje svog sina rečima:

 

Sine Marko, da te Bog ubije!
Ti nemao groba ni poroda!
I da bi ti duša ne ispala
Dok turskoga cara ne dvorio!

 

Međutim, koliko ga kralj, odnosno otac kune, toliko ga car Uroš blagosilja rečima:

 

Kume Marko, Bog ti pomogao!
Tvoje lice svjetlo na divanu,
Tvoja sablja sjekla na mejdanu!
Nada te se ne našlo junaka!
Ime ti se svuda spominjalo,
Dok je sunca i dok je mjeseca!

 

I kako sam narodni pevač zaključuje: - Što su rekli, tako mu se steklo.

__________________________________

 

Uroš i Mrnjavčevići – Analiza pesme


Pesma Uroš i Mrnjavčevići inspirisana je događajima koji su se zbili posle smrti cara Dušana. Ona izražava sud naroda o vremenu i događajima koji su prethodili Kosovskom boju, o uzrocima slabljenja srpske države i poraza na Kosovu. Istorijska osnova proširena je pojedinostima koje je nadgradila mašta pevača da bi slika bila potpunija i da bi se zadovoljili neki zahtevi epske tehnike.

 

Tematska složenost - U pesmi je predočena jednostavna priča: sukobili su se Mrnjavčevići sa Urošem oko toga "na kome je carstvo". Međutim, ovde nisu suprotstavljeni samo Mrnjavčevići i carević Uroš, nego i Mrnjavčevići među sobom. Kako ne mogu da se dogovore, po čaušima poručuju protopop Nedeljku da dođe na Kosovo i presudi na kome je carstvo pošto je pričestio i ispovedio cara na samrti. On upućuje čauše na Marka Kraljevića koji je knjige učio i kod cara pisar bio - "u njega su knjige starostavne, / i on znade na kome je carstvo". Marko je lepo primio čauše, saslušao ih, posavetovao se sa majkom, uzeo knjige starostavne i krenuo na Kosovo. Obradovali su mu se svi, ali je on odseo u šator carevića Uroša. Izjutra, posle božje službe, dok su gospoda jeli šećer i pili rakiju, Marko je, gledajući u knjige saopštio, preko revajući uzgred oca i stričeve, da carstvo pripada Urošu jer "od oca je ostanulo sinu". Vukašin je pobesneo i pojurio za sinom da ga ubije. Marko je bežao oko crkve dok mu neka sila nije šapnula da se skloni u crkvu i za njim zatvorila vrata. Vukašinov bes se sručuje na crkvena vrata zabadajući nož u drvo iz koga je potekla krv. Vukašin za trenutak zažali što je ubio sina, ali kada mu "nešto" iz crkve kaže da nije posekao Marka nego božjeg anđela, Vukašin kune sina. Istovremeno, Uroš blagosilja Marka zbog njegove pravednosti. Pesma se završava stihom: "Što su rekli, tako se i steklo".

 

Tri linije sukoba

 

Uroš - Mrnjavčevići

Mrnjavčevići - Mrnjavčevići

(otac) Vukašin - (sin) Marko

 

Ovu jednostavnu priču, koja ima hronološki tok, odlikuje tematska složenost i misaona mnogoznačnost. Naslov upućuje na temu pevanja: sukob između carevića Uroša i srpskih velikaša iz porodice Mrnjavčevića. To je i osnovna tema pesme. Ovu temu ilustruje niz motiva: tabori na Kosovu, zahtevi velikaša, slanje čauša, dolazak Marka Kraljevića, velikaši dočekuju Marka, Markova presuda, sukob sa ocem, kletva i blagoslov, poenta. Zapažamo da su središnji motivi, vezani za Marka Kraljevića, ključni motivi, te oni konstituišu podtemu: sukob oca i sina. Iz osnovne teme i podteme proističe izvedena tema, koja se sama nameće iz opisanih situacija: tema krivice za raspad carstva i propast države. Kada se spozna motiv krivice, odmah postaje jasno da je on, ustvari, osnovni pokretač za nastanak pesme; da se objasne uzroci brzog propadanja nekad moćne srpske države. Uzroci su u gramzivosti i verolomstvu srpskih velikaša, u razdoru ne samo među plemstvom, nego i u porodici. Težina sukoba i njegova tragičnost je u tome što je on zahvatio sve delove društva. Težinu i tragiku sukoba još više naglašava istorijski kontekst - tursko nadiranje bilo je najveća opasnost po opstanak srpske države. Zanimljiv je jedan detalj. Narodni pevač je raspravu o tome na kome je carstvo smestio na Kosovu: tu su velikaši započeli međusobni sukob i deobu, tu je Srbija izgubila slobodu.

U kompoziciji priče primećuje se neravnoteža između početka i kraja pesme. Početak pesme, samim naslovom, sadržinski je vezan za Uroša i Mrnjavčeviće, odnosno za sukob oko vlasti. Već od sredine pesme akteri sukoba povlače se u drugi plan, u prvi plan izbija ličnost Marka Kraljevića: sukob među velikašima potisnut je snagom sukoba oca i sina. Poenta pesme ne korespondira sa naslovom i osnovnom temom, nego sa podtemom; nije vezan ni za jednu ličnost sukobljenih strana među velikašima, nego za ličnost presuditelja Marka Kraljevića - "Što su rekli, tako mu se steklo". Počelo se od sukoba među velikašima kao objašnjenju uzroka propasti srpske države, a završilo se nagoveštajem buduće sudbine Marka Kraljevića kao objašnjenju legende koja se isplela oko njegove ličnosti. Na taj način je stih- poenta iz ove pesme postao kopča za ciklus pesama o Marku Kraljeviću.

 

Omraženi i cenjeni - Narodni pevač je u ovoj pesmi stvorio dva sasvim oprečna sveta. Na jednoj strani su pohlepa, gramzivost, bezobzirnost; sila, laž i nepravda; to su velikaši Vukašin, Uglješa i Gojko. Oni su oličenje osionosti, sile i separatističkih ideja. U svesti narodnog pevača (i naroda) oni su krivci za propast srpske države. Na drugoj strani su skromnost, poverenje, smirenost (carević Uroš); istina i pravda (protopop Nedeljko, Jevrosima, Marko); nepotkupljivost, dostojanstvo, hrabrost (Marko). Svi oni su nosioci ideje istine, pravde i državnog jedinstva. Iz načina pripovedanja i oblikovanja situacija, iz postupka oblikovanja likova, iz tona kazivanja, zaključuje se na čijoj je strani pevač, odnosno narod u čije ime on govori. Mrnjavčevići su oličenje silništva, neviteštva i laži. Narod ih je omrznuo, u njima je video krivce za raspad države i gubljenje slobode. Sve simpatije su na strani istine, poštenja i pravde.

 

Mrnjavčevići se mnogo ne razlikuju između sebe - svi su se polakomili na carstvo iako dobro znaju čije je. Okomili su se na Uroša ali i jedan na drugoga.

 

Među se se hoće da pomore,

zlaćanima da pobodu noži.

 

Ne umeju razložno i smireno da razgovaraju nego, ne slušajući i ne čujući jedan drugoga, uglas, kao u horu, viču:

 

Kralj Vukašin veli: "Na mene je!"

Despot Uglješ': "Nije, neg' na mene!"

Vojvod' Gojko: "Nije, neg' na mene!"

 

Ovu situaciju pesnik je predočio kontrastom: dok se svi Mrnjavčevići nadvikuju (što ne doliči vlasteli, feudalnoj gospodi, vitezovima),

 

Ćuti nejak carević Urošu,

ćuti d 'jete, ništa ne besjedi,

jer ne smije od tri bratijenca.

 

Suprotnosti su snažno naglašene: na jednoj strani su zreli ljudi, ugledna vlastela, silnici i bezobzirnici, još i rođaci; na drugoj strani je dete, još nejako, bez zaštite posle smrti svog silnog oca. Oni su se razgalamili, sevaju očima i noževima; on se povukao i ućutao, uzdajući se u pravdu. Moralna slika Mrnjavčevića zatamnjena je u još jednoj situaciji. Marko stiže na Kosovo i kako prolazi pored šatora Mrnjavčevića, svi mu se dodvoravaju obećanjima: Vukašin ga podseća "Od oca će ostanuti sinu", Uglješa obećava "Oba ćemo bratski carevati"; Gojko nudi "Ti ćeš, Marko, prvi carovati,/a ja ću ti biti do koljena". Nejaki Uroš ništa ne obećava, srdačno dočekuje Marka:

 

Blago mene, eto moga kuma,

eto kuma, Kraljevića Marka!

On će kazat na kome je carstvo.

 

Dakle, ni na čemu ne insistira, zna zašto je Marko došao, poznaje njegovo viteško poštenje, ispunjen je poverenjem i dobrodušno kaže: "on će kazat". Opet kontrastna slika: kontrast u gestovima, ponašanju, mišljenju, moralnoj slici. Ovde je moralna slika Mrnjavčevića potpuno zatamnjena, njihovo moralno srozavanje ima gradacijski tok. Vukašin otima tuđem detetu a obećava svome; Uglješa ljigavo obećava da će carevanje podeliti sa Markom; Gojko pokazuje još veću ljigavost i poltronstvo - Marko će stvarno vladati, on će samo formalno biti vladar - bacajući pod noge svoje ljudsko i viteško dostojanstvo samo da se dočepaju prestola. Koliko su Mrnjavčevići osioni, silni i bezobzirni, vidi se i iz ponašanja njihovih čauša: ne poštuju ni svetinju crkve već upadaju na konjima u crkvu, prekidaju službu i tuku kamdžijama protopop Nedeljka.

 

Kompozicija pesme Uroš i Mrnjavčevići

 

I. Sastanak velikaša kod Samodreže crkve

1. Četiri tabora. - Sastala se češiri tabora

2. Pisma protopop Nedeljku. - sve potajno jedan od drugoga.

 

II. Čauši u Prizrenu

1. Čauši ulaze na konjima u crkvu. - Sastaše se četiri čauša

2. Protopop Nedeljko upućuje čauše Marku Kraljeviću. - Vi zovite na Kosovo Marka.

 

III. Čauši u Prilepu

1. Čauši dolaze u Prilep. - Otidoše četiri čauša

2. Marko traži savet od majke Jevrosime. - Bolje ti je izgubiti glavu nego svoju ogr 'ješiti dušu. Uze Marko knjige starostavne

 

IV. Marko dolazi na Kosovo

danak prođe, tavna noćca dođe. Kad ujutru jutro osvanulo

 

V. Marko presuđuje u sporu

1. Markova presuda i sukob sa ocem.

2. Kletva i blagoslov. - Što su rekli, tako mu se steklo.

 

Kralj Vukašin se izdvaja iz grupe Mrnjavčevića i po mestu u pesmi i po moralnoj slici. On je najstariji i najjači (kralj je), njegov sin se pojavljuje kao čovek koji će reći na kome je carstvo - u prednosti je. Vukašin je zaslepljen pohlepom za vlašću u toj meri da zaboravlja na osnovne feudalne norme: Urošu osporava pravo da nasledi oca, a Marku skreće pažnju: "Od oca će ostanuti sinu". Vukašinova zaslepljenost dolazi do izražaja pošto je Marko saopštio kome pripada carstvo. Poteže nož i hoće da ubije sina. Ovde je vrhunac dramskog sukoba i emotivnog naboja, ali i potpuno zamračenje moralnog lika kralja Vukašina. Sebičnost je dostigla bolesne razmere - Vukašinu nije važna ni porodica (sin, produženje loze) pred mogućnošću da sedne na carski presto. U tom trenutku Vukašinove reči

 

Lele mene do boga jednoga,

đe pogubih svoga sina Marka

 

ne deluju kao iskreno pokajanje i bol; to je samo gluma, pretvaranje, pravdanje pred svetom.

 

Uroš - je mladi carević, još dete, neiskvaren i nevešt igrama koje vode Mrnjavčevići. Dok oni uglas galame o svome pravu na carstvo, Uroš, nejak i bez zaštite, ćuti nadajući se nekoj pravdi. Kada Marko dolazi na Kosovo, svi Mrnjavčevići su uvereni da će Marko presuditi baš u korist nekog od njih. Uroš ništa ne obećava, ali se Marku raduje kao kumu, siguran da će presuditi po istini ("On će kazat na kome je carstvo"). Ovim rečima izražena je Uroševa jednostavnost i skromnost, ali i spremnost da prihvati ono što će Marko reći. Istovremeno izražavaju i Uroševu veru u poštenje i istinoljubivost Marka Kraljevića. Nije slučajno što je spomenuta samo boja Uroševog šatora (bela) - simbol moralne čistote i duševne lepote.

 

Majka Jevrosima ima u fabuli pesme epizodnu ulogu, ali njen moralni lik snažno osvetljava ovaj svet pohlepe, bezobzirnosti i zločina. Ona je nosilac ideje pravde:

 

Marko sine, jedini u majke,

ne bila ti moja 'rana kleta,

nemoj, sine, govoriti krivo

ni po babu ni po stričevima,

već po pravdi boga istinoga!

Nemoj, sine, izgubiti duše!

Bolje ti je izgubiti glavu

nego svoju ogr 'ješiti dušu.

 

Time su iskazane najveće moralne vrednosti: istina i pravda stavljaju se iznad svih pojedinačnih interesa, porodičnih obaveza i sopstvenog života. Reči majke Jevrosime odzvanjaju kroz vekove kao vrhovni moralni princip.

 

Lik Marka Kraljevića deluje stameno i gromadno. Već od susreta sa čaušima pa do kraja pesme on postaje i ostaje centralna ličnost u radnom, moralnom i umetničkom smislu. Naslovna tema sve više bledi a nameće se ličnost kraljevića Marka - ovo postaje pesma o njemu i njegovim vrlinama i pesma koja objašnjava nastanak legende o ovom epskom junaku. Marka odlikuju mnoge pozitivne osobine.

 

NEPOTKUPLjIV - Nikakva obećanja stričeva ne mogu da navedu na pristrasnost i izneverenost feudalnog prava i istine.

 

DOSTOJANSTVEN - Ne obraća pažnju na Vukašina i stričeve ("Šuti Marko, ništa ne govori, / na šatora ne okreće glavu").

 

SKROMAN - Obraća se majci za savet - njene reči ga još više učvršćuju u odlučnosti da govori istinu.

 

DALEKOVIT - Državne interese stavlja iznad porodičnih:

- nasledno pravo na presto garantuje poštovanje zakona i pravdu;

- jedan vladalac garantuje održavanje celovitosti i jedinstva zemlje;

- pravo dinastičkog nasleđa je jedino ispravno rešenje sa pravnog, moralnog i državnog stanovišta.

 

HRABAR - Suprotstavlja se rodbini i ocu, njihovoj sili i moći rizikujući prezir porodice i očevu srdžbu.

 

PAŽLJIV - Prema čaušima je pažljiv, lepo ih prima, pokroviteljski se odnosi prema njima - iako je od njih stariji po poreklu i položaju, nežan je u razgovoru.

 

RAZUMAN - Bekstvo pred Vukašinovim gnevom nije izraz straha već izraz poštovanja prema ocu - bilo bi nedolično i sramotno da se obračunava sa ocem. Otac je stariji (još i kralj), on se mora poštovati bez obzira što nije u pravu i bez obzira što hoće da ubije. Dići ruku na oca bio bi veliki greh.

 

Narodni pevač uvodi neprirodne sile ("nešto") da bi razrešio sukob i radnju priveo kraju. To mu omogućava da vrlo efektno završi svoje pevanje - kletvom i blagoslovom. Ovakav kraj je naznaka budućeg života i sudbine Marka Kraljevića, koji će dobiti umetničku obradu u ciklusu pesama o ovom najvećem junaku srpske epike - bio je vazal, ali je bio i junak bez premca.

 

Stilsko-izražajna sredstva

 

Simbol - (grč. ašbolon - znak), pesnička slika koja ne označava ono što je njom neposredno dato (bela boja) nego sugeriše mnoga neočekivana značenja (čistota, nevinost). Simbol je prisutan u ljudskom mišljenju i izražavanju još u davnim vremenima. Pojedina bića, predmeti ili pojave imaju simbolično značenje: lav - snaga; lisica - lukavstvo; sunce - svetlost, dragost, sloboda; crna boja - tuga, žalost; raj - nagrada; pakao - kazna. Složeni simboli su književna dela: Grm Vojislava Ilića, Albatros Šarla Bodlera.

 

Kontrast - poređenje po suprotnosti ANTITEZA. Stavljanjem jednog pored drugog dve slike, dva predmeta, dve ličnosti, dve predstave, dva osećanja, koji imaju potpuno suprotne karakteristike, dolazi do upoređivanja po suprotnosti i do isticanja (naglašavanja) jedne osobine. Kontrastnim slikama pesnik jače i umetnički lepše ističe osobine, iskazuje svoja osećanja i ideje, predočava svoj doživljaj sveta i života:

 

Gde ja šećer sijem,

Tu otrov izrasti

Gde ja pevat mnijem,

tu ću u plač pasti. (Đ. Jakšić: Gde ja...)

 

Gradacija - (grč. pojačavanje), nizanje slika, predstava, pojava, misli i osećanja po značenju, vrednosti i jačini od manje važnih prema važnijim, od slabijih prema jačim.

 

Uroš i Mrnjavčevići

 

Sastala se četiri tabora

Na ubavu na Polju Kosovu

Kod bijele Samodreže crkve:

Jedno tabor Vukašina kralja,

Drugo tabor despota Uglješe,

Treći tabor vojevode Gojka,

A četvrto carević-Uroša;

Carevi se otimlju o carstvo,

Među se se hoće da pomore,

Zlaćenima da pobodu noži,

A ne znadu na kome je carstvo.

Kralj Vukašin veli: "Na mene je";

Despot Uglješ': "Nije, neg' na mene";

Vojvod' Gojko: "Nije, neg' na mene";

Ćuti nejak carević Urošu,

Ćuti d'jete, ništa ne besjedi,

Jer ne smije od tri bratijenca,

Bratijenca, tri Mrnjavčevića.

 

Piše knjigu Vukašine kralju,

Piše knjigu i šilje čauša

Do Prizrena, grada bijeloga,

Do onoga protopop-Nedeljka,

Neka dođe na Kosovo ravno,

Da on kaže na kome je carstvo:

On je sv'jetla cara pričestio,

Pričestio i ispovjedio,

U njega su knjige starostavne.

Piše knjigu despote Uglješa,

Piše knjigu i šilje čauša

Do Prizrena, grada bijeloga,

Do onoga protopop-Nedeljka;

Treću piše vojevoda Gojko,

I on šilje ognjena čauša;

A četvrtu carević Urošu,

Piše knjigu i šilje čauša.

Sva četiri sitne knjige pišu

I pošilju ognjene čauše,

Sve potajno jedan od drugoga.

Sastaše se četiri čauša

U Prizrenu, gradu bijelome,

Kod dvorova protopop-Nedeljka,

Ali prota doma ne bijaše,

No u crkvi bješe na jutrenji,

Na jutrenji i na leturđiji.

Kol'ko s' silni ognjeni čauši,

Koliko su silni od silnijeh,

Te ne kćeše konje odjahati,

No u crkvu konje nagoniše,

Potegoše pletene kandžije,

Udaraju protopop-Nedeljka:

"Brže hajde, protopop-Nedeljko,

Brže hajde na Kosovo ravno,

Da ti kažeš na kome je carstvo;

Ti si sv'jetlog cara pričestio,

Pričestio i ispovjedio,

U tebe su knjige starostavne;

Jal' ćeš sada izgubiti glavu."

Suze roni protopop-Nedeljko,

Suze roni, pa njima govori:

"Odbijte se, silni od silnijeh,

Dok u crkvi zakon savršimo,

Znati će se na kome je carstvo."

Tako su se oni uzmaknuli.

 

A kad zakon božji savršiše,

Izljegoše pred bijelu crkvu;

Tad govori protopop-Nedeljko:

"Đeco moja, četiri čauša,

Ja sam sv'jetla cara pričestio,

Pričestio i ispovjedio,

Al' ga nisam pitao za carstvo,

Već za grije, što je sagr'ješio;

No idite u Prilipa grada

Do dvorova Kraljevića Marka,

A do Marka, do mojega đaka;

Kod mene je knjigu naučio,

Kod cara je Marko pisar bio,

U njega su knjige starostavne,

I on znade na kome je carstvo;

Vi zovite na Kosovo Marka,

Hoće Marko pravo kazivati,

Jer se Marko ne boji nikoga,

Razma jednog boga istinoga."

Otidoše četiri čauša,

Otidoše ka Prilipu gradu,

B'jelu dvoru Kraljevića Marka.

Kad su bili pred bijele dvore,

Udariše zvekirom na vrata;

To začula Jevrosima majka,

Pa doziva svoga sina Marka:

"Sine Marko, moje čedo drago,

Tko udara zvekirom na vrata?

Baš ka' da su babovi čauši?"

Usta Marko te otvori vrata,

Čauši se pokloniše Marku:

"Božja t' pomoć, gospodaru Marko!"

A Marko ih omilova rukom:

"Dobro došli, moja đeco draga!

Jesu l' zdravo Srblji vitezovi,

I čestiti carevi i kralji?"

Čauši se smjerno pokloniše:

"Gospodaru, Kraljeviću Marko,

Sve je zdravo, ali nije mirno:

Gospoda se teško zavadila

Na Kosovu Polju širokome

Kod bijele Samodreže crkve,

I oni se otimlju o carstvo,

Među se se hoće da pomore,

Zlaćenima da pobodu noži

A ne znaju na kome je carstvo;

Tebe zovu na Kosovo ravno,

Da im kažeš na kome je carstvo"

Ode Marko u gospodske dvore,

Pa doziva Jevrosimu majku:

"Jevrosima, moja mila majko!

Gospoda se jesu zavadila

Na Kosovu Polju širokome

Kod bijele Samodreže crkve,

I oni se otimlju o carstvo;

Među se se hoće da pomore,

Zlaćenima da pobodu noži,

A ne znadu na kome je carstvo;

Mene zovu na Polje Kosovo,

Da im kažem na kome je carstvo."

Kol'ko Marko težio na pravdu,

Tol'ko moli Jevrosima majka:

"Marko sine, jedini u majke,

ne bila ti moja rana kleta,

Nemoj, sine, govoriti krivo:

Ni po babu, ni po stričevima,

Već po pravdi boga istinoga;

Nemoj, sine, izgubiti duše;

Bolje ti je izgubiti glavu

Nego svoju ogr'ješiti dušu."

 

Uze Marko knjige starostavne,

Pa opremi sebe i Šarina,

Šarinu se na ramena baci,

Otidoše u Kosovo ravno.

Kad su bili kraljevu šatoru,

Reče tada Vukašine kralje:

"Blago mene do boga miloga!

Eto mene moga sina Marka,

On će kazat na mene je carstvo,

Od oca će ostanuti sinu."

Marko sluša, ništa ne govori,

Na šatora ne okreće glavu.

Kad ga viđe Uglješa vojvoda,

Tad Uglješa riječ govorio:

"Blago mene, eto mi sinovca!

On će kazat na mene je carstvo;

Kaži, Marko, na mene je carstvo,

Oba ćemo bratski carovati."

Šuti Marko, ništa ne besjedi,

Na šatora ne okreće glavu.

kad ga viđe vojevoda Gojko,

Tade Gojko riječ govorio:

"Blago mene, eto mi sinovca!

On će kazat na mene je carstvo;

Kad je Marko još nejačak bio,

Ja sam Marka vrlo milovao,

U svilena njedra uvijao,

Kano krasnu od zlata jabuku;

Kud sam gođe na konju hodio,

Sve sam Marka sa sobom vodio;

Kaži, Marko, na mene je carstvo,

Ti ćeš, Marko, prvi carovati,

A ja ću ti biti do koljena."

Šuti Marko, ništa ne govori,

Na šatora ne okreće glavu.

Pravo ode bijelu šatoru,

Ka šatoru nejaka Uroša;

Dogna Šarca caru do šatora,

Onđe Marko Šarca otsjednuo.

Kad ga viđe nejaki Urošu,

Lako skoči sa svil'na dušeka,

Lako skoči, pake progovori:

"Blago mene, eto moga kuma,

Eto kuma, Kraljevića Marka!

On će kazat na kome je carstvo."

Ruke šire, u grla se grle,

U bijelo cjelivaju lice,

Za junačko pitaju se zdravlje,

Pa sjedoše na svil'na dušeka.

Tako malo vreme postajalo,

Danak prođe, tavna noćca dođe;

Kad ujutru jutro osvanulo,

I pred crkvom zvona udariše,

Sva gospoda došla na jutrenje;

U crkvi su službu savršili,

Izljegoše iz bijele crkve,

U stolove pred crkvu sjednuli,

Šećer iju, a rakiju piju;

Marko uze knjige starostavne,

Knjige gleda, a govori Marko:

"A moj babo, Vukašine kralju!

Malo l' ti je tvoje kraljevine?

Malo l' ti je? Ostala ti pusta!

Već s' o tuđe otimate carstvo.

A ti striče, despote Uglješa!

Malo l' ti je despotstva tvojega?

Malo l' ti je? Ostalo ti pusto!

Već s' o tuđe otimate carstvo.

A ti striče, vojevoda Gojko!

Malo l' ti je vojvodstva tvojega?

Malo l' ti je? Ostalo ti pusto!

Već s' o tuđe otimate carstvo.

Vidite li, bog vas ne vidio!

 

Knjiga kaže: na Urošu carstvo,

Od oca je ostanulo sinu,

Đetetu je od koljena carstvo.

Njemu carstvo care naručio

Na samrti, kad je počinuo."

Kad to začu Vukašine kralju,

Skoči kralju od zemlje na noge,

Pa potrže zlaćena handžara,

Da ubode svoga sina Marka.

Bježi Marko ispred roditelja,

Jer se njemu, brate, ne pristoji

Sa svojim se biti roditeljem;

Bježi Marko oko b'jele crkve,

Oko b'jele crkve Samodreže,

Bježi Marko, a ćera ga kralju;

Dok su triput kolo sastavili

Oko b'jele Samodreže crkve,

Gotovo ga bješe sustigao,

Al' iz crkve nešto progovara:

"Bjež' u ckrvu, Kraljeviću Marko!

Vidiš đe ćeš danas poginuti,

Poginuti od svog roditelja,

A za pravdu boga istinoga."

Crkvena se otvoriše vrata,

Marko bježi u bijelu crkvu,

Za njime se vrata zatvorila.

Kralj dopade na crkvena vrata,

Po direku udari handžarom,

Iz direka krvca pokapala;

Tad se kralje bio pokajao,

Te je riječ bio govorio:

"Lele mene do boga jednoga,

Đe pogubih svoga sina Marka!"

Al' iz crkve nešto progovara:

"A čuješ li, Vukašine kralje,

Ti nijesi posjekao Marka,

Već pos'ječe božjega anđela."

Na Marka je vrlo žao kralju,

Te ga ljuto kune i proklinje:

"Sine Marko, da te bog ubije!

Ti nemao groba ni poroda!

I da bi ti duša ne ispala

Dok turskoga cara ne dvorio!"

Kralj ga kune, car ga blagosilja:

"Kume Marko, bog ti pomogao!

Tvoje lice sv'jetlo na divanu,

Tvoja sablja sjekla na mejdanu!

Nada te se ne našlo junaka!

Ime ti se svuda spominjalo,

Dok je sunca i dok je mjeseca!"

Što su rekli, tako mu se steklo.

loading...
67 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Uroš i Mrnjavčevići - Analiza pesme

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u