Torquato Tasso - Oslobođeni Jeruzalem

Sukob kršćanskog i muslimanskoga svijeta, sukob dobra i zla, svijet bitaka, dvoboja i putovanja fantastičnim krajolicima, svijet pozitivaca – odvažnih i hrabrih vitezova, svijet negativaca – zavedenih, mahnitih ili neodlučnih ratnika, svijet erotike i krvi, svijet svetaca i anđela, vragova i čarobnjaka, svijet psiholoških lomova i moralnih dilema oko izbora između slave i poniznosti, moći i skrušenosti, ljubavi i mržnje, gorke pobjede i neutješna poraza...

Možda bi tkogod pomislio da najavljujemo najnoviji holivudski spektakl, no riječ je o sižeu jednog od najreprezentativnijih baroknih epova, junačkoga spjeva Oslobođeni Jeruzalem talijanskoga klasika Torquata Tassa, objavljenog 1581. Uzimajući za središnju temu epa stvarni povijesni događaj – Prvi križarski rat i zauzeće Jeruzalema 1099. – Tasso je u 20 pjevanja ispjevanih u oktavama izgradio stilsko, metričko i srokovno remek-djelo. To je spjev složene fabule i kompozicije koji u narativnome dijelu idealizira povijesnu stvarnost kombinirajući istinu i fikciju, uvodeći u priču raskošno obilje likova i događaja, vojničkih, zemljopisnih i mitoloških odrednica, hiperrealističkih, mističkih i znanstvenofantastičnih opisa kršćanske vojne te pacifističkih i antiratnih poruka.

Tradicija prevođenja Oslobođenog Jeruzalema na hrvatski jezik stara je koliko i izvorni prvotisak, no gotovo u potpunosti riječ je tek o fragmentima. Prvi cjelovit i za tisak prikladan prijevod Gjorgja Ivankovića objavila je Matica hrvatska tek 1965. u Olimpu – čuvenoj biblioteci najslavnijih svjetskih epova u hrvatskome prijevodu. Tomasovićev kritički prepjev, njegovo životno prevoditeljsko djelo, poštuje stroga traduktološka načela koje autor obogaćuje unoseći u prepjev duh i leksik stare dubrovačke književnosti smatrajući da prijevodna verzija "treba odražavati i razdoblje kad je izvorni pjesmotvor nastao, eda bi posjedovao kopču s davnim (baroknim) književnim vremenom".

_________________

Torquato Tasso - Oslobođeni Jeruzalem

Oslobođeni Jeruzalem je najpoznatije djelo Torquata Tassa, nastalo 1575. godine. Prvi put tiskano s autorovim odobrenjem 1581. To je barokni ep u 20 pjevanja s preko 15300 stihova. Spjevan je u oktavama (tradicionalna strofa talijanskoga epskog pjesništva 15. i 16. st.). Nastao na razmeđu renesanse i baroka, odnosno u razdoblju manirizma. Njegova su djela, pa tako i ovaj ep, sinteza književnih dostignuća renesanse i istovremeno sadržavaju brojne barokne sastavnice, koje će se u punini razviti u književnosti 17. stoljeća. Tassov je uzor Vergilije (izmjena stvarnih i fantastičnih događaja). Prvi stih epa glasi: - Canto l'arme pietose e il Capitano... (Pobožnu vojnu pjevam, Vođu smjela.... To je parafraza početka Vergilijeve Eneide: »Arma virumque cano...«. Tema je Prvi križarski rat i zauzeće Jeruzalema 1099. kojom Tasso naglašava potrebu ujedinjenja kršćana. Ep prikazuje borbu kršćanskih vitezova oko Jeruzalema s predstavnicima muslimanskog svijeta. Sukobljene strane predstavljaju dva svijeta: kršćanski i muslimanski, a simbol su za sukob dobra i zla.

Godine 1593. objavljen je ep Osvojeni Jeruzalem. Tasso je mučen religijskim dilemama te potaknut novom političkom situacijom (velika opasnosti od Turaka) godinu dana revidirao Oslobođeni Jeruzalem i nakon mnogo ispravaka (izbacivanja epizoda, dodavanja novih stihova), nakladniku je predao ep pod novim naslovom - Osvojeni Jeruzalem.

Svoj je poetički koncept Tasso razradio u teorijskom spisu o junačkom epu (Discorsi del poema eroico, 1594). On je utemeljen je na zasadama antičke poetike. Oslobođeni Jeruzalem Tasso svrstava u junački ep, koji mu je poslužio kao žanrovski okvir. Središnja tema i fabularna okosnica je pobožna vojna (Prvi križarski rat). Ona osigurava jedinstvo razgranate i složene kompozicije spjeva i njezina mnoštva fabularnih linija. Tasso je takvu kompoziciju i pojedine tematsko-motivske sastavnice preuzeo iz viteške epike. U njegov su ep utkani i brojni petrarkistički elementi, koji, uz česte opise noćnih prizora, doprinose njegovoj karakterističnoj lirskoj atmosferi, osobito isticanoj u razdoblju romantizma. Dokazuje se kao majstor petrarkističke i erotske ljubavne poezije, karakteristične za barokni hedonizam. Česti su postupci končeta koji se sastoje od domišljato sastavljenih usporedbi između nespojivih pojmova ili predodžaba. Također, nalazimo i manirističke elemente.

Tasso je Oslobođenim Jeruzalemom preobrazio model tradicionalnoga junačkog spjeva i olabavio njegove žanrovske i poetičke granice prepletanjem religiozne tematike sa svjetovnom, epskoga načela s lirskim te antičkoga nasljeđa sa srednjovjekovnom i renesansnom tradicijom. Takva se vrsta epa, često prema nazivu epohe, naziva barokni ep i postat će primjer mnogim piscima diljem Europe Ivan Gundulić, Lope de Vega, Edmund Spenser, Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević, J. W. Goethe, G. Leopardi, V. Hugo, G. G. Byron.

Fabula i likovi - Priča, utemeljena na povijesno-religioznoj temi, bogato je razgranata, obogaćena je elementima fantastike. U kompoziciji i temeljnim književnom postupcima slijedi tradiciju antičke epike, no mitološka je pozadina kršćanska. Umjesto bogova s Olimpa, Višnji i Sotona opredjeljuju se za i protiv križara. Pluton i njegovi hadski demoni (odnosno Lucifer, Belzebub i ostale odmetničke anđeoske snage) rade protiv križara. Pluton (Lucifer) služi se neviteškim sredstvima, nasrtajima, prijevarama, vračevima, smicalicama; začarao je Šaronsku šumu, (neophodnu križarima zbog drvene građe); paklene sile upućuju Armidu, istočnjačku čarobnicu, u kršćanski tabor s namjerom da zavede kršćanske vitezove i zavadi ih. Armida u tome uspijeva. Među kršćanskim vitezovima dolazi do krvavog obračuna. Glavni junak Rinaldo ubija norveškog kraljevića i napušta tabor. Kršćani ne mogu osvojiti Jeruzalem jer ih u tome spriječavaju čarolije. Pobožni Gotffred u snu saznaje da je Bog odredio Rinalda kao spasioca križarske vojske. Međutim, Rinalda je zarobljen dražim čarobnice Armide koja ga je čarobnom glazbom i mirisima namamila u čamac u kojem je zaspao. Ona boravi s njim na Sretnim otocima koji se nalaze nasred jedva pristupna mora. S druge strane sile dobra pomažu svojoj vojsci u svim ratnim krizama: arkanđeo Gabrijel u I. pjevanju silazi do križarskih postrojbi u opsadi Jeruzalema i zapovijeda im da prekinu s razmiricama, te izabiru Goffreda kao jedinog vojskovođu i bespogovorno ga slijede. Kršćanska vojska nije idealizirana. Kada se nađe u opasnosti, arkanđeo Mihovil s anđelima ratnicima intervenira i ili donosi pobjedu kršćanima ili gazi i rastjeruje demone. To su elementu religijskog spjeva. Religijski aspekt, točnije katolički, prožima cijeli spjev, katkad i u liturgijskim konotacijama. Najbolji primjer za to je ulomak iz XI., koji se u izborima iz Oslobođenog Jeruzalema, naziva »Molitvom križara«, a nadahnut je vjerom, Biblijom i katoličkim bogoslužjem.

Gotffred neustrašiv borac, bogobojazni čovjek, obdaren kršćanskim vrlinama; sprječava pljačke svojih vojnika, sklon je individualnoj razini opraštanja neprijatelju zapovijeda da se nakon osvajanja Jeruzalema prestane s klanjem i nasilnom ratnom pljenidbom; pravedan je i razuman u križarskim razmiricama, blag prema onima koji su pripravljali pobunu protiv njega; naposljetku umjesto titule »kralja Jeruzalema«, on ponizno uzima naziv "čuvar Svetoga Groba".

Važni agensi i movensi su četiri žene u čijim opisima dolazi do izražaja Tassova darovitost za psihologizaciju likova. To su: Sofronia, kršćanska djevica ljepotica u muslimanskom Jeruzalemu, neka vrsta Judite, u koju je zaljubljen Olindo. Vladar grada Aladina osudio ju je na smrt spaljivanjem na javnomu mjestu jer je iz muslimanske džamije "ukrala" ikonu Bogorodice, koju je taj vladar kriomice dao prenijeti iz kršćanske bogomolje. Da bi spasila svoj puk od odmazde i progona, Sofronia se dobrovoljno javlja za lomaču. Olindo je pokušava spasiti govoreći da je on ukrao ikonu, ali Aladin i njega, vezanog uz Sofroniu, kani spaliti na lomači. Sofronia odgovara Olinda od njegove samožrtve, kori ga zbog grješne lakomislenosti, no on joj izjavljuje ljubav, ustrajući u svojem naumu, na što ona nije ravnodušna. Aladin zapovijeda paljenje lomače, ali u posljednji čas stiže inovjerka, muslimanska ratnica, koja dolazi u ratnoj opremi i spašava mladi zaljubljeni kršćanski par. To je Clorinda, proslavljena "poganska" ratnica oličenje viteških vrlina, vješta oružju, hrabra i poduzetna, pa je Aladin imenuje zapovjednicom svoje vojske. Ona je bjeloputa etiopska kraljevna, zamamne ženske ljepote. U nju će se zaljubiti ratnik s protivničke strane, normanski knez Tancredi (povijesna ličnost), koji će na kraju ubiti svoju ljubljenu ne prepoznajući je u ratnoj opremi. Skinuvši joj kacigu Tancredi joj izjavljuje ljubav, koju ona prihvaća, štoviše zaželi da je krsti. Tancredi hita do obližnjega vrela, nalijeva vodu u svoju kacigu i pokrštava je. Kad mu je ona izdahnula na rukama, Tancredi, koji se našao u misionarskoj ulozi, kao "ljubavnik" poput Petrarke nakon smrti Laure ili Dante nakon smrti Beatriče, onesvješćuje se, neutješan do suicidalnog stupnja. Križari ga odgovore od te nakane, te Tancredi Clorindi priređuje kršćanski sprovod. Clorinda, spasiteljica inovjernika, Sofronije i Olinda, zavrijedila je tim svojim činom milost obraćenja koje će joj omogućiti da se združi s voljenim Tancredijem u nebeskom boravištu.

Herminija - kći križara svrgnutoga antiohijskog kralja; beznadno je zaljubljena u Tancredija zbog njegova viteškog postupka kad su njegovi vojnici osvojili grad i dvor. Herminijina zaljubljenost ispunja stotine oktava spjeva u raznim pjevanjima i raznim situacijama: našla je utočište na Aladinovu dvoru u Jeruzalemu, po dvoboju između Argantea i Tancredija kradom se preoblači u ratno ruho prijateljice Clorinde, jer travama želi izliječiti Tancredija. Ona je pripravna promijeniti vjeru, ići za njim svukud, dospijeva među pastire (to je jedan od antologijskih arkadijskih prizora u spjevu), dvaput iscjeljuje ljubljenoga kršćanskog viteza ranjenog u dvobojima. Sve je uzaludno, jer Tancredi voli Clorindu (romantični ljubavni trokut).

Armida, četvrta žena nositeljica radnje u Oslobođenom Jeruzalemu. U stvaranju njezina lika najviše je proradila Tassova mašta i izvan okvira podudarnih sadržaja iz viteških romana. U njezinu oblikovanju Tasso je artikulirao sastojke istočnjačke i pradavne egzotike. Ona je sinovica kralja Damaska, neodoljive tjelesne ljepote, uz to čarobnica, vračara s tajnom moći, jedna od triju osoba koje interveniraju u radnju zbivanja u spjevu pomoću takvoga umijeća.

Armida je i posrednica Tassove barokne fantastike i magijskih čina u spjevu. Neka je vrsta "fatalne žene" iz romana 20. stoljeća. Sve što je mlado i muško zaljubljuje se u nju, osim, dakako, uvijek trijeznog Goffreda. Od Tassovih likova Armida je najviše inspirirala europske umjetnike (pjesnike, skladatelje, slikare), ali i Gundulića, Palmotića, Pucića, Soltanovića i Kanavelovića. Toliko je, prema Tassovoj fikciji, moćna da je u pitanje dovela i uspjeh same križarske vojne: uvukla se među križare po naputku svojega strica. Križari se zaljubljuju u nju (jedan čak prelazi na islam) i kane je vratiti na prijestolje. Ona traži desetoricu, javlja joj se nekoliko puta više. Vrhunac je razdora, koji je unijela u kršćanski tabor, što je opčinila glavnoga križara, bojovnika Rinalda, Tassova Ahila, koji hrli za njom i naposljetku završava na njezinu čarobnom otoku sreće, prepustivši se Armidinu zagrljaju. Međutim, dva kršćanska junaka dospijevaju do Kanarijskoga otočja i otrijezne Rinalda, koji se raskajan vraća među križare i stavlja na raspolaganje vrhovnom zapovjedniku. Armida ga prije toga progoni, ali kad shvati da će joj izmaknuti, pokušava samoubojstvo samostrijelom, u čemu je Rinaldo sprječava u posljednji čas. Ona se obraća, želi zamijeniti Muhamedovu vjeru Kristovom: "Ecco l'ancilla tua...", riječima iz evanđelja. Taj neočekivani duhovni Armidin preokret element je epske metamorfoze lika i baroknoga "čudestva". Armida se od zle, pokvarene, pohotno grješne žene koja "proždire muškarce" pretvara u Armidu "pokornicu", odanu sljedbenicu vjere. Tasso postiže jedno od svojih poanti: najveća heroina epa, čarobnica i ljepotica, najslikovitija je predstavnica Istoka, kojom Tasso želi "zadiviti", "začuditi" svoje čitatelje, prihvaća evanđelje.

Likovi su određeni krutim moralnim ograničenjima i neizbježnom sudbinom. Ljubavne priče rijetko imaju sretan kraj i gotovo su uvijek jednostrane, nemoguće ili osuđene na propast. Dva su glavna motiva strast, iz koje najčešće slijedi odricanje, te beznadna borba protiv sudbine. Tako se muslimanski ratnici Argante i Solimano očajnički bore protiv sudbine, premda znaju da je ona već predodređena. Ep spaja dvije pjesnikove odlike: lirsku, koja se prepušta sentimentalnim trenutcima, i racionalnu, koja sve pokušava objasniti s pomoću vjerskih, moralnih i retoričkih normi.

Oslobođeni Jeruzalem zbog složenog pjesničkog izraza bogatog repertoara manirističko-baroknih stilskih figura, te zahtjevnog versifikacijskog ustroja predstavlja veliki izazov za prevoditelje. Temeljna je jedinica Tassova epa oktava, koja je u njegovu tekstu pomno izgrađena i gotovo dovedena do formalnog savršenstva. Primjerena transpozicija Tassove pjesničke forme bila je jedan od središnjih problema u tradiciji prevođenja njegova spjeva, kao i ostatka njegova opusa, na hrvatski jezik i u hrvatsku književnu kulturu. Ta je tradicija dugotrajna i bogata te se hrvatska kultura može pohvaliti prvim europskim prijevodom Aminte Dominka Zlatarića, koji je tiskan prije izvornika. U prevođenju Oslobođenog Jeruzalema okušali su se brojni hrvatski književnici i / ili prevoditelji, počevši možda već od Ivana Gundulića (autorstvo prepjeva koji mu je pripisivan nije sa sigurnošću potvrđeno), a njemu su se, između ostalih, pridružili i Franatica Sorkočević, Ivan Mažuranić, Ivan Dežman, Šime Stanić, Ante Tresić Pavičić, Vinko Premuda, Mihovil Kombol i Gjorgjo Ivanković. Ipak većina se korpusa hrvatskih prepjeva Oslobođenog Jeruzalema sastoji od pojedinačnih ulomaka, iako postoje i dvije integralne dvadesetostoljetne verzije, od kojih je ona Vinka Premude, dovršena 1927. većim dijelom ostala u rukopisu i po suvremenim se mjerilima može držati zastarjelom. Prepjev Gjorja Ivankovića u cijelosti je objavljen 1965. ali je loše ocijenjen i ne može se držati reprezentativnim prepjevnim tekstom.

_________________

Torquato Tasso - Oslobođeni Jeruzalem

Oslobođeni Jeruzalem je ep koji je Tasso podijelio u dvadeset pjevanja. Tako možemo vidjeti da je težio simetričkoj konstrukciji, a to je pogotovo naglašeno ako znamo da je ep stvarao veći dio svoga života.

Možemo primijetiti da je radnja smještena u dva osnovna prostora. Tako za mjesto radnje postoje lokacije koje je autor izmislio i koja svoju osnovu imaju u fantastici. Jedno od njih je i spominjanje Otoka Sreće gdje se nalazi Rinaldo kada je u progonstvu. S druge strane Tasso koristi i prave, autentične lokacije na kojima su se održavali križarski ratovi krajem 11. stoljeća. Sve to ujedinjeno je u jednu osnovnu radnju.

Osnovna radnja ili tema djela su križarski ratovi, pohodi križarske vojske, zaposjedanje i opsada Jeruzalema. Ep opisuje radnju koja se događa za vrijeme opsade jednog grada. U radnju je autor dodao razne digresije i epizode kao što su Tancredijevo zarobljeništvo, Rinaldov odlazak i sve oko njegovog povratka – Goffredovi zarobljenici kreću u njegov pronalazak i putem doživljavaju razne zgode i vide svakakva čuda dok u konačnici ne pronalaze Rinalda. Tom djelu autor je u epu posvetio čak tri pjevanja.

Autor često između glavne radnje ubacuje i mnogo sporednih. To sve čini kako bi izbjegao efekt napetosti. Razlog tome je taj što je književnost u prošlosti, a posebice epska, bila preuzeta iz mitova, legendi ili nekog povijesnog događaja. Čitatelj je već bio upoznat s radnjom pa se napetost mogla izbjeći.

Oslobođeni Jeruzalem sadrži i mnoga stilska obilježja koja su karakteristična za epove, a to su opisi bitki i dvoboja, opisi oružja i vojske. Autor u epu koristi stancu, odnosno strofu koja svoje ustaljeno mjesto ima u talijanskoj poeziji i tamo se koristi pri građi epa.

Osnovna radnja epa stvarno se dogodila krajem 11. stoljeća. Ona čini povijesni temelj i tiče se događaja koji su se dogodili zadnjih mjeseci križarskih vojnih napada kada su križari zauzeli Jeruzalem pod vodstvom Godfreya de Bouillona. Uz to, autor je radnji uklopio mnoge zamišljene, fantastične radnje. On govori o događajima iz Srednjeg vijeka, a autor se bavi pitanjima koja su tada bila aktualna u politici i religiji.

Važan aspekt djela je svakako kršćanski svjetonazor kojeg možemo uočiti već u samom izboru teme. Tasso nam je predočio jedinstvo kršćana u vremenima kada se katolička crkva našla u krizi, a sve to s ciljem očuvanja vjere. Tada je kršćanstvo bilo ugroženo dolaskom Turaka u Europu, ali i međusobnim sukobima koji su se odvijali unutar same crkve.

Kratak sadržaj - Sedma je godina križarskih pohoda. Već pomalo umornim i od dugotrajnog rata iscrpljenim vojnicima odlučio se obratiti vojvoda Goffredo. Njegov govor trebao je djelovati motivirajuće na vojnike jer ih je on ohrabrio da u borbama ustraju do kraja. Njihov krajnji cilj nalazi se u Jeruzalemu i on je Kristov grob. Za vođu organizacije odlučili su izabrati vojvodu Tortozea Goffreda.

U međuvremenu kralj Jeruzalema, Aladin, planira kako obraniti grad i Kristov grob od napada križara. U isto vrijeme ukradena je slika djevice Marije jer je Aladin vjerovao da će to pomoći u obrani grada. Zbog toga su kažnjeni Sofronia i Olindo, mladi zaljubljeni par. Njih je ipak na kraju spasila Clorinda, ratnica iz arapskog tabora.

Križari su uskoro stigli u grad Emaus. U križarski tabor stigli su izaslanici egipatskog kralja Argant i Alent. Goffredo je odbio njihovu mirovnu ponudu te se rat dalje nastavio. Malo nakon toga križarski vojnici bili su već nadomak Jeruzalema te su se već i rasporedili kako bi opkolili grad.

Kralj Damaska, Idroat, pod utjecajem zla anđela Francima je poslao svoju nećakinju Armidu koja je bila iznimno lijepa. Ona bi zbog ljepote kojom zrači trebala zavesti Goffreda i njegove vojnike kako bi ih na taj način spriječila u daljnjem ratovanju i umanjila njihovu moć.

Armida ispriča Goffredu tužnu priču o svojoj sudbini koja nije istinita te ga traži pomoć kako bi spasila svoju carevinu. To je bilo smišljeno kako bi se smanjila jačina križarske vojske koja se spremala napasti Jeruzalem. Goffredo ju je odbio jer se bojao da iza svega stoji lukavost, no njegov brat Eustazio odlučio joj je pomoći tako da joj je pribavio deset ratnika.

Dolazi do dvoboja i Rinaldo, jedan od važnih križarskih junaka ubio je Gernanda, norveškog kraljevića. Nakon toga morao je napustiti tabor jer je Gernando htio da on odgovora za njegovu smrt. U isto vrijeme donose se odluke koji će vojnici krenuti s Armidom, a dolaze i vijesti o egipatskoj vojsci. Argant predlaže kralju da svatko iz svoje vojske odabere junaka koji će sudjelovati u dvoboju, a na taj način odlučit će se kako će opsada završiti. Sukobljavaju se tako Argant i Tancredi iz križarskog tabora, no padne noć i dvoboj se prekida. Oni ipak odluče ugovoriti novo mjesto i vrijeme kako bi nastavili započeto.

Tancredi gaji duboke osjećaje prema Clorindi, dok je u njega zaljubljena kćer kralja Antiohije, Erminia. Erminia se odluči preodjenuti u Clorindu kako bi posjetila ranjenog Tancredija. Putem upada u zasjedu pa joj to na kraju ne polazi za rukom.

Tancredi je u isto vrijeme krenuo u potragu za Clorindom, a pritom je upao pod Arimidino zarobljeništvo. Stižu i vijesti u Rinaldovoj smrti koje nisu istinite. Arapi su odlučili jedne noći napasti križare, ali križari se uspješno obrane. Na kraju se vrate i vojnici koji su bili otišli s Armidom. No, uskoro je došlo je do novog napada na Jeruzalem. Goffredo je u tim napadima bio ranjen, a Rinaldo je ubio Clorindu koju nije uspio prepoznati.

Rinaldo je u progonstvu, a kršćanska vojska je u krizi. Vojnici bježe posvuda i smatra se da je trenutno nemoguće zaustaviti križare bez pomoći Rinalda. Goffredo smatra kako je u ovom trenutku najpametnije pozvati Rinalda nazad u vojsku te njegovi izaslanici saznaju da se on nalazi s Armidom na Otocima Sreće.

Kada su stigli do Rinalda, pokušavaju ga nagovoriti da ode s njim nazad i priključi se vojsci, ali Armida čini sve ne bi li on ostao uz nju. Ipak, Rinaldo se odluči vratiti i pomoći vojsci, a bijesna Armida pobjegne u Egipat i odluči se dati onome koji uspije ubiti Rinalda.

Nakon što se Rinaldo vratio u vojsku, križari krenu u veliki pohod na Jeruzalem. Dvoboj između Arganta i Tancredija se nastavlja i Tancredi ubija Arganta. Erminija je dala svoju pripomoć u otkrivanju zavjere prema Goffredu.

Na kraju priče križare ulaze u grad i pohod završavaju pobjedom. Pritom se klanjaju Svetom Grobu.

___________________________________

Torquato Tasso rodio se u Sorrentu koji je spadao pod Napuljsko kraljevstvo, 1544. godine. Od njegovog najranijeg djetinjstva obitelj se borila s brojnim financijskim poteškoćama. Malo pomalo suočavali su se sve više s gubitkom bogatstva, što je posebno bilo izraženo nakon što mu je otac Bernardo koji je po zanimanju bio pjesnik otišao u egzil. U dobi od dvanaest godina ostaje bez majke te odlazi kod oca u Rim na dvor urbinskog vojvode. Još u mladim danima počeo je raditi na svom prvom radu epu Gerusalemme koji je kada je dovršen imao naslov Rinaldo.

1560. godine otišao je u Bolognu i Padovu na studij prava i filozofije. Nakon toga, 1565. godine odlazi u Ferraru i stupa u službu kardinala d'Este. Pisao je liriku koju je posvetio sestrama Alfonsa II. Četiri godine kasnije umro mu je otac te je otišao s kardinalom u Pariz. Tamo je upoznao francuskog pjesnika Pierrea Ronsarda.

1573. godine nastala je drama Aminta koja je prvi puta izvedena 1573. godine, a tiskana je 1581. godine. Iste godine kada je tiskana, bila je i prevedena na hrvatski. Prijevod je tiskan u Veneciji, a preveo ju je Dominiko Zlatarić.

1575. godine dovršio je djelo Oslobođeni Jeruzalem koje je bio započeo još kada je boravio u Ferrari i po kojem je bio najpoznatiji. Nakon toga kratko je boravio u Rimu, a zbog određenih kritika odlučio je prepraviti ep.

Zbog pritiska i psihičkog napora, završio je u bolnici gdje će ostati sljedećih par godina. U bolnici je također pisao, a 1581. godine pojavilo se prvo izdanje "Oslobođenog Jeruzalema". Sedam godina nakon primitka u bolnicu, izašao je i jedno je vrijeme boravio na dvoru princa od Mantove gdje je priveo svršetku svoju tragediju Galealto kojoj će kasnije promijeniti naslov u Torrismondo.

Potom odlazi u Rim i Napulj gdje je radimo na pjesmama koje je tada i završio, Monte oliveto i Le sette giornate del mondo creato.

1592. godine otišao je u Rim kod nećaka pape Klementa VIII. Njemu je posvetio izmijenjenu verziju "Oslobođenog Jeruzalema" koju je nazvao Osvojeni Jeruzalem.

Ubrzo je napisao još dvije poeme - Suze djevice Marije i Suze Isusa Krista.

Boravio je kratku u Napulju, a potom se 1594. godine vratio u Rim gdje je bio zbrinut mirovinom zbog velike naklonosti pape koju je imao.

1595. godine umire, a nakon smrti bio je nepresušna tema zbog zanimljivih i kontroverznih djela koje je pisao.