Tit Makcije Plaut - Hvalisavi vojnik

Vrsta djela - komedija – komedija karaktera i intrige;

Književni rod - drama

Vrijeme radnje - neodređeno, u periodu nakon jednih od rimskih ratnih osvajanja

Mjesto radnje - Trg u Efezu, na kojem stoje jedna do druge kuća Pirgopolinika i Periplekomena.

Motivi - slavohleplje, ljubav, osobna sloboda

U dramskom djelu Hvalisavi vojnik (lat. Miles Gloriosus) Tit Makcije Plaut, rimski komediograf (254. – 184. g. pr. K.) ismijava ljudske mane kao što su taština i razmetljivost. Komedija je napisana na prijelazu iz 3. u 2. stoljeće prije Krista i svoje ime duguje Pirgopoliniku hvalisavom vojniku, koji je poznat po tome da neutemeljeno veliča svoje ratne i ljubavničke uspjehe, dok njegovu taštinu, svojim neprestanim laskanjem potpiruje nametnik Artotrog.

No unatoč tome što se naziv djela odnosi na Pirgopolinika, glavni protagonist je lukavi rob Palestrion, koji spletkama i u savezništvu s drugim likovima nadmudruje vojnika, te oslobađa djevojku koju je vojnik za svojih ratničkih osvajanja oteo.

Djelo ima klasičnu formu preuzetu od nove atičke grčke komedije, što znači da je sastavljeno iz 5 činova i da se radnja odvija u jednom danu, na jednom mjestu i gledatelj prati razvoj jedne radnje. Plaut u svom djelu poštuje strogo klasicističko pravilo o trojnom jedinstvu – mjesta, vremena i radnje, s razlikom, da drama ne počinje prologom koji je značajan za grčki stil drame već započinje s dva argumenta u kojima saznajemo tijek buduće radnje i zaplet komedije. Također ne završava s epilogom kao druge klasicističke drame njegovih grčkih prethodnika, već završava s raspletom u 5. činu.

Oponašajući stil grčke komedije Plaut radnju smješta na grčki poluotok, a junaci ovog djela kao i u većini njegovih drugih djela nose grčka imena koja imaju značenje, tako Pirgopolinik znači Rušitelj kula i gradova, ime njegove suložnice, otete djevojke Filokomazije znači Ljubiteljica buke i svečanosti, dok ime bludnice Akrotelucije koju uvodi u dramu u trećem činu znači – Ona na samom vrhu, odnosno Nenadmašiva.

Plautove komedije bile su jako cijenjene u doba kasne Rimske republike, da bi zbog arhaičnosti latinskog jezika kojim su bile pisane pale u zaborav i nanovo bile otkrivene za vrijeme renesanse. Njegova djela imala su snažan utjecaj na strukturu djela renesansnih majstora komedije poput Williama Shakespearea, Jean-Baptiste Moliera i Marina Držića.

Svoj uspjeh kod rimskog pučanstva zahvaljuje vještim dodvoravanjem ukusu rimskoj publici koristeći grube šale, jezik ulice prepun dosjetaka, štoseva, kratkih dijaloških scena u kojima likovi dobacuju dovitljive uvrede i prijetnje, a i povećanju glazbenog dijela između činova, koji je služio razonodi i stvaranju atmosfere lakoće.

Robovi i sluge prikazani su kao neuglađeni i neotesani, što se u tadašnje vrijeme smatralo za karakterne osobine njihovih grčkih suvremenika, ali uvijek se nađe jedan mudri rob koji je vjeran svojem gospodaru.

U tadašnjem Rimu vladao je robovlasnički sustav, a umjetnost je mahom bila financirana od strane bogatih robovlasnika, zato lik odanog roba Plaut vješto uvodi kako bi podišao tadašnjem sustavu i opravdao robovlasništvo. Radnja nije slučajno smještena na prostor tadašnje Grčke, zapravo na taj način se isticalo koliko je grčko društvo nemoralno, nekulturno, nesklono lijepim manirama i smatralo se manje razvijeno od rimskog u kojemu je cvao ekonomski i kulturni život.

Plaut je zapravo kritizirao svoje rimske suvremenike ismijavajući sveopće ljudske mane pripisujući ih isključivo neotesanim Grcima kroz zafrkantski i lagan ton kritike. Plautov izričaj, koji obiluje karakterističnim sočnim narodnim govorom i šaljivim dosjetkama, te uspjelim jezičnim figurama postaje uzor piscima suvremenicima. Zbog velike količine djela pisanih plautovskim jezikom pripisuje mu se autorstvo nad više od 130 komedija, dok literarna struka smatra da je samo 21 djela, koja su u cijelosti sačuvana autentično njegova.

Rimljani su komediju nastalu prema grčkom originalu i smještenu u grčko okruženje, čiji je najvjerniji predstavnik upravo Plaut, nazivali palijata (lat. fabula paliata) prema grčkoj odjeći koju su glumci nosili na sceni. U novijem antičkom periodu, glumci su obučeni u rimsku odjeću toge koja se shodno tome još naziva fabula togata. Glumci antičkog Rima su bili isključivo muškarci koji su nosili maske sa zorno prikazanim karakterom, čija mimika je često bila iskarikirana i na rubu groteske.

Plaut se smatra za jednog od najvještijih zapisivača ljudskih osobina koje su vrijedne poruge, takvi likovi u ovome djelu su hvalisavi vojnik ili razmetljivac, nametnik, te pozitivni likovi poput lukavog roba, zaljubljenog mladića koji će postati temelj za kasnija renesansna djela i commediu dell'arte. Najpoznatiji tipski lik iz antičke komedije je škrtac, koji se kao tipski lik pojavljuje u djelu Skup našega Marina Držića. Hvalisavi vojnik je kombinacija komedije karaktera (comoedia stataria) i komedije intrige (comoedia motoria).

Kratak sadržaj - Komedija Hvalisavi vojnik ispjevana je heksametrom, koji je najčešće korišten stih u antici. Nakon narativnog početka argumenata, slijedi dijaloški dio prvog čina u kojem sudjelujemo u dijalogu između časnika Pirgopolinika i parazita Artotroga. Parazit podilazi vojniku hvaleći ga veličajući njegovo junaštvo, koji je tako silan da jednom rukom može oboriti slona na koljena, a lijep je poput Ahileja i sve žene uzdišu za njim.

Prvi čin služi kao karakterizacija likova i obraća nam pažnju na razmetljivost i lakoumnost vojnika, koja će ga kasnije skupo koštati, a nametnik je klasični ulizica koji je zapravo simbol društva koje neutemeljeno veliča svoje junake, vlastodršce zbog vlastitog probitka i koristi.

U drugom činu vojnikov rob Palestrion za razliku od parazita ukazuje na pravi karakter vojnika i u razgovoru sa susjedom Periplekomenom, napominje kako je njegov gospodar nevaljao čovjek, veliki lažov i dilber. Palestrion je također tipski lik u ovoj komediji, on predstavlja lukavog roba koji unatoč tome što je na dnu društvene ljestvice uspijeva nadmudriti hvalisavog vojnika, te se postavlja u ulogu zaštitnika mladih ljubavnika koje je zadesila nesreća.

Iz argumenata na početku komedije saznajemo da je mladu curu oteo časnik i odveo iz Atene u Efez, gdje se čitava radnja i odvija. Vjerni rob Peripleklomen otišao je lađom javiti nesretnu vijest svom gospodaru i djevojčinom mladiću Pleusiklu. Na putu su ga uhvatili gusari i darovali tom istom časniku koji je oteo mladu Filokomaziju.

Mladić iz očaja ode u Efez i iznajmi stan odmah do stana časnika koji mu je oteo djevojku, a njegov vjerni rob prepoznavši svog gospodara probije zid između kuća kako bi se ljubavnici mogli tajno sastajati.

Zaplet nastupi kada Pirgopolinikov sluga Sceledro ugleda Filokomaziju i Pleusikla u ljubavnom zagrljaju i odluči obavijestiti svog gospodara o preljubu. Saznavši da je strogo čuvana tajna otkrivena, mudri rob shvati da moraju spriječiti vojnikovog slugu u njegovom naumu da izda tajnu mladih ljubavnika. Zato mudri rob Palestrion skuje spletku s kojom će Sceladra pokušati uvjeriti da nije dobro vidio i da je umjesto Filokomazije vidio njenu sestru blizanku Sladorku.

U razgovoru s vojnikovim susjedom Periplekomenom koji je i obavijestio vojnikovog roba o nastalom problemu, rob razmišlja o ženskom karakteru kao himbenom, koja se služi svim vrstama prijevara, laskanja i spletkama i zato Filokomaziji neće biti teško uvjeriti vojnika i slugu da ima sestru blizanku koja je sa zaručnikom došla u posjetu i odsjela u susjednoj kući.

Spletka se u činu koji slijedi dodatno razvije nakon što se Palestrion dosjeti u potpunosti zavarati i posramiti umišljenog vojnika šireći glasine kako mlada i jedra udata žena čezne za njim. Na taj način će dodatno prikriti tajnu Filokomazije i njegovog prvog gospodara, mladoga Pleusikla. S prostitutkom Akrotelucijom, čija ljepota je opojna, a vještine zavođenja neosporne, se dogovori da odglumi udatu ženu očaranu s vojnikom te da ga navede na grijeh.

Akrotelucija kaže da kad žena mora obaviti nešto zlo i podlo, njezino pamćenje je točno i nezamućeno, na što joj lukavi rob odgovori da je njeno zlo njegovo dobro. Zaslijepljen svojom taštinom vojnik ne primjećuje zamku koja mu je vješto pripremljena. Kad je čuo da se lijepa udata žena zanima za njega, poraste mu ego i počne se po običaju hvalisati govoreći kako ga i sama Venera voli i da je sa svoje 54 godine pravi mladić u srcu.

U četvrtom činu bludničina sluškinja Milfidipa nosi prsten vojniku, koji je lukavi rob prethodno posudio od susjeda Periplikomena, kao zavjet ljubavi njene gazdarice. Ispriča mu priču kako se je zbog svoje ljubavi prema časniku, mlada djevojka rastala od starca za kojeg je bila udata i da se želi s njim sastati u kući koju joj je starac nakon rastave ostavio za dotu. Zanesen mladošću i obećanjem nove ljubavi Pirgopolinik se odlučuje sastati sa Akrotelucijom, ali prije šalje Filokomaziju lađom u posjetu njenoj majci u Atenu po koju je došla njenom navodna sestra blizanka i njen zaručnik i svoga roba, da je na dugom putu čuva.

Drama se raspliće tako da vojnik ulazi u kuću svoje nove drage u kojoj ga umjesto nje dočeka Periplikomen koji glumi ljutitog staraca, muža Akrotelucije. Vojnik Pirgopolinik se pred batinama brani govoreći da su ga uvjerili da je rastavljena i da nije bio svjestan da svojim činom obeščašćuje drugoga. Ljutiti muž ne želi čuti o tome već mu prijeti i skupa sa svojim kuharom Karionom preljubnika dobro izdevetaju, te iznuđuju vrećicu zlata za njegov život.

Komedija završava tako da se vojnikov sluga Sceladro vraća s ispraćaja Filokomazije i Palestriona na put i otkriva mu spletku na koju je nasjeo. Završetak komedije ima katarzičan značaj u kojem mudrost i ljubav pobjeđuju razmetljivost, oholost, a sluga Scelardo zaključuje da bi bilo bolje kad bi svi razvratnici prošli kao Pirgopolinik.

Likovi - Pirgopolinik, Filokomazija, Palestrion, Sceledro i Lurcion, Artotrog, Periplekomen, Karion, Pleusiklo, Akrotelucija, Milfidipa, dječak, robovi i pjevači...

Pirgopolinik – prvi časnik, hvalisavi i tašti vojnik koji je sklon preuveličavanju svojih ratnih pohoda i junaštva, iznimno je ponosan i slavohlepan, zaslijepljen svojom lažnom veličinom i ljepotom zbog čega često biva nasamaren i obmanut.

Filokomazija – djevojka koja je na prevaru bila oteta iz obiteljskog doma i tako postala robinja, Pirgopolinikova suložnica. Iskrena je u svojoj ljubavi prema mladiću koji joj je bio zaručnik, a isto tako sklona laskanju, prijevari i spletkama, što se u ono vrijeme smatralo klasičnom ženskom čudi.

Palestrion – lukavi rob, koji je zarobljen od strane gusara i darovan Pirgopoliniku. Odan je svom prvom gospodaru Pleusiklu, Filinom zaručniku. Brani interese mladih ljubavnika skrivajući i braneći ih pred ljudima koji bi mogli njihovoj ljubavi nauditi, ali isto tako misli i na svoju korist, te se pokušava pobrinuti da dobije slobodu.

Sceledro i Lurcion – sluge, čija uloga je značajna toliko što prenošenjem polovičnih ili krivih poruka gospodaru ne namjerno omoguće spletki da uspije.

Artotrog – nametnik ili parazit, njegovo ime dolazi od grčke riječi parasitus što znače jesti s nekim. Njegova uloga je da s ulizivanjem, laskanjem i povlađivanjem bogatom domaćinu zaradi svoj dnevni kruh

Periplekomen - stariji susjed, koji je Palestrionov saveznik i obiteljski prijatelj Pleusikla

Karion – Periplekomenov kuhar

Pleusiklo – Filokomazijin dragi, koji se da bi joj bio što bliže preseli iz Atene u Efez

Akrotelucija – bludnica, lukava žena koja zna kako obmanuti muškarca

Milfidipa – Akroleucijina sluškinja, koja sudjeluje u obmani vojnika

__________________________________

Tit Makcije Plaut (oko 254. - 184. pr. Kr.) je najveći rimski komediograf. Neko je vrijeme bio radnik na pozornici, glumac u Rimu, zatim se kao trgovac zadužio pa je morao raditi kao rob u mlinu. Pripisivalo mu se oko stotinu komedija, a autorstvo je utvrđeno za samo 21, od kojih su najuspjelije Menaechmi, Hvalisavi vojnik i Škrtac.

U svojim djelima obrađuje scene iz porodičnog građanskog života, ali u fino tkivo grčke komedije unosi elemente grube komike, pa i lakrdije, ubacuje plesne i glazbene umetke i tako ih prilagođuje ukusu rimske publike željne prvenstveno razonode. Obilježja Plautove komedije: vješto vođena intriga u kojoj presudnu ulogu ima rob, živi dijalozi, sočan narodni govor, jasno ocrtani, često i karikirani likovi.

Rimski pisac Aul Gelije iz 2. stoljeća poslije Krista prenosi nam sljedeći epitaf koji je navodno bio postavljen na Plautovom grobu, ali koji ipak nije autentičan:

Otkad je Plauta odnijela smrt, komedija tužna
postade, scena je prazna, a Smijeh i Igra i Šala,
stihovi bezbrojni plakati stadoše svi k'o jedan.

Tit Makcije Plaut - Škrtac