Thomas Stearns Eliot - Pusta zemlja lektira

Thomas Stearns Eliot - Pusta zemlja

Thomas Stearns Eliot - Pusta zemlja

 

U Eliotovim beleškama su dva citata na nemačkom iz Wagnerove opere Tristan i Izolda. Tri kćeri Temze zamišljene su kao pandan kćerima Rajne iz Wagnerove opere Sumrak bogova. Kao i Wagnerove opere, Eliotova pesma prvenstveno funkcioniše preko leitmotiva, to jest smene niza prizora iz istorije i mitologije koji sežu od Upanišada sve do Evrope nakon I svetskog rata s jedne, i scena iz mitske puste zemlje s druge strane, pri čemu se ističe, već ranije pominjana podudarnost različitih doba izražena preko pretapanja ličnosti jednih u druge (Filomela, Kleopatra, Elizabeta I, sve do londonske daktilografkinje iz, verovatno, jeseni 1921). Izgleda da upravo o tome govori Wagner u svome pismu iz 1854. Augustu Röckelu iz Ciriha, kada tvrdi da "bit stvarnosti leži u njenoj mnogostrukosti." No sličnosti se protežu i na najbitnije osobine njihovih umetničkih metoda i prosedea: Wagner je možda prvi istaknuti evropski umetnik u čijem se delu prepliću toliko protivrečni i eklektični uticaji: od antičkog grčkog pozorišta, Shakespearea, starogermanske mitologije, srednjovekovnih (pseudo)hrišćanskih legendi, te Beethovenove muzike. On je stvaralac čije delo potvrđuje Eliotove teorijske postavke o piramidi tradicije iz ogleda "Tradicija i individualni talent", kao i praktična rešenja u Pustoj zemlji. Iako je on u biti romantičar, Wagnerova dela, kao i ideje, jesu nesumnjiv putokaz ka modernizmu.

 

Pusta zemlja sastoji se od 5 dijelova:

Pokop mrtvaca
Partija šaha
Propovijed vatre
Smrt od vode
Što je rekao grom

 

Pusta zemlja broji 433 slobodna stiha (okosnica stiha je jampski pentametar tj. blank verse, ali ga Eliot varijacijama, dodavanjem naglasaka i slogova razbija).

 

- Izražena intertekstualnost - Eliot je u Pustu zemlju uvrstio citate 35 autora (Ovidije, Dante, Shakespeare, Ch. Baudelaire, John MIlton, Biblija...) - sam Eliot dodao je bilješke u kojima navodi izvore (jednom je rekao da je to učinio zato da ga kritika ne optuži za plagijat) tekst je teško razumljiv i izrazito hermetičan; citati se mogu uzeti kao svojevrsni putokazi, ali ništa nije jasno definirano, motivi se ne mogu vezati izravno nego samo asocijativno.

 

- Rukopis Puste zemlje dao je E. Poundu na čitanje - on je pjesmu dotjerao i skratio, Eliot mu posvećuje poemu nazvavši ga il miglior fabbro (bolji kovač) po uzoru na Dantea koji je tako nazvao Arnauta Daniela (Čistilište).


- Moto prije početka posvete (uz posvetu E. Poundu) preuzet je iz Petronijeva Satirikona: - Ja sam, na primjer, u Kumama na svoje oči vidio Sibilu kako visi u boci, i kad su joj dječaci govorili: Sibila, što hoćeš?, ona je odgovarala: Hoću umrijeti. Sibila ne može umrijeti jer se ne može odreći dara besmrtnosti - tražila je od Apolona onoliko godina života koliko ima zrnaca praha na njezinom dlanu, Sibila je zapadna civilizacija, stara i smežurana, kojoj nije dopuštena milost smrti. Također,ona je ljudska duša koja postoji, a svjesna je propadanja i beznađa,postojanja bez svrhe.

 

- Pjesma iznosi razočaranje, slom civilizacije i morala nakon I. svjetskog rata na javnom planu, a Eliotovu duhovnu krizu na privatnom planu.


Razni kritičari su mi učinili tu čast da tumače pjesmu kao kritiku suvremenog svijeta, te su je smatrali značajnom društvenom kritikom. Za mene je ona bila tek olakšanje jednog ličnog i posve beznačajnog prigovora životu, tek ritmično gunđanje.


- Naslov pusta zemlja, knjiga Jessie Weston o Svetom Gralu (Od rituala do romance); Parsifal, mladi vitez bez grijeha dolazi Kralju-Ribaru koji je čuvar Grala, a koji je bolestan i nemoćan – i impotentan - pa se ta njegova nemoć reflektira na cijelo kraljevstvo, tako da je ono postalo neplodno, pusta zemlja bez kiše. Kad mu se ukaže na zidu Gral, kralj je izliječen od svoje boljke, a vode poteku i zemlja se oporavi.


- Od J. Weston Eliot preuzima sintagmu pusta zemlja, lik Kralja -Ribara i pogibeljnu kapelu.


- Drugi naslov koji Eliot spominje kao izvor poticaja jest Zlatna grana J. Frazera.

 

POKOP MRTVACA


Travanj je najokrutniji mjesec koji rađa
Jorgovane iz mrtve zemlje, i miješa
Sjećanje i želju, uznemiruje
Zamrlo korijenje proljetnom kišom.  

 

- Načelo obrtanja tradicionalnih književnih vrijednosti: naglavačke je okrenut pastoralni ugođaj i romantika proljeća; proljeće tj. buđenje života kao nešto tegobno, uznemirujuće.


- S općenitog zatim prelazi na posebno- srednju Europu s tradicionalnim vrijednostima: Litvanka Marie koja kaže da je čista Njemica (lažni nacionalni ponos) govori o rođaku nadvojvodi koji ju je kao dijete vodio na sanjkanje-ona se bojala (iako bi to trebala biti idila, nije čim se ona boji).


- U planinama, čovjek se osjeća slobodnim, kao da je sloboda zapravo prisutna samo u zabačenim dijelovima svijeta.


- Zatim se vraća na pustu zemlju s početka pjesme; čovječanstvo ne zna što mu donosi budućnost, ostale su mu tek ruševine i porušeni ideali (tradicija se predstavlja kao izlomljene slike).

 

Kakvo se korijenje uhvatilo, koje grane rastu
Iz ovog ruševnog kamenjara? Sine čovječji,
Ne znaš, i ne naslućuješ, jer znaš tek
Gomilu smrskanih idola, u koju sunce blješti,
Gdje mrtvo drvo ne daje sjene, cvrčak olakšanja,
Ni suhi kamen klokot vode...  

 

- Slike besmisla prekida ulomak iz Tristana i Izolde (Wagner) na njemačkom, Tristan i Izolda su arhetipski ljubavnici evropske civilizacije, ali su i neuspjeh da se pomoću ljubavi nađe smisao: ljubavni krah slijedi u narednim stihovima (..." ja nisam mogao / govoriti,oči su me izdale, nisam bio ni / živ ni mrtav...").


- Motiv špila karata za Tarot i madame Sosostris - njegova karta je utopljeni Fenički mornar (oči su mu bile biseri) i kaže mu da se čuva smrti od vode; osim utopljenika tu su i Belladonna (gospa od situacija), Čovjek s tri družice, Kotač i Jednooki trgovac, madame Sosostris je jedna od nemuštih (nijemih, besmislenih) proroka (Sibila u motu, kasnije Tiresija).


- Slika grada (Londonski most) u kojemu masa ljudi pognutih glava,živih mrtvaca, u maglovitu zoru žuri na posao - otuđenje modernog čovjeka.


- na posljetku pita nekog znanca: - Je li leš,što si ga lani zasadio u vrtu,/ proklijao? Hoće li ove godine cvasti? / Ili ga je nagli mraz zasužnjio u lijehu?" pitanje može li se kultura tj. civilizacija obnoviti poput prirode.

 

- Završava direktnim obraćanjem čitatelju i citatom iz Baudelairove pjesme Čitatelju: - Ti! Hypocrite lecteur! - mon semblable, - mon frere! (Hipokrite stari - moj jednaki - brate!).

 

PARTIJA ŠAHA


- Drugi dio poeme bavi se uglavnom položajem žene i odnosom među spolovima; započinje slikom moderne bogate žene za njezinim mramornim toaletnim stolićem i ogledalom s Kupidom – zatim daje paralelu s antičkom Filomelom (kralj Terej ju je pokušao silovati, ali se obranila; kad je zaprijetila da će svima ispričati što se dogodilo, on joj je odrezao jezik. Istkala je na platnu poruku sestri i uz njezinu pomoć se osvetila Tereju - dale su Tereju da jede meso najdražeg sina; Zeus ih je svo troje zbog toga pretvorio u ptice) preobraženom u pticu - slika tog prizora visi iznad mramornog kamina.


- Prizor para, žena sa slabim živcima i indiferentan, nepoduzetan i šutljiv muškarac koji se postepeno pretvara u Feničkog mornara (Pamtim / ovi biseri bili su mi oči); njih muči dosada, ne znaju što bi sami sa sobom:


Što da sada radim? Što da radim?
Istrčat ću van ovakva kakva jesam, i šetat ulicama
Raspuštene kose, ovako. Što da radimo sutra?
Što da uopće radimo?  

 

- Prizor jednog drugog para - Lili i Albert nakon što se on demobilizirao, taj siromašan par suprotstavlja se onom prvom, bogatom čiji besmisao dolazi od dosade; Albert dolazi iz vojske nakon četiri godine, ona nema snage dotjerati se za njega, iako ima tek 31 godinu izgleda staro i oronulo, imaju već 5 djece, ona je skoro umrla pri porodu posljednjeg djeteta (Georga) i poslije je pila pilule za pobačaj, sada je to muči. On sada dolazi iz vojske, i ako mu ona seksualno ne udovolji, otići će drugoj.

 

PROPOVIJED VATRE


- Prizor jeseni na Temzi, ponavlja sintagmu iz Gilgameša i Biblije, ali u novom kontekstu - Kraj Lemanskih voda sam sjedio i plakao.


- Ponavlja i stih iz Spenserove svadbene pjesme Draga Temzo, tiho teci, dok ne svršim pjesmu svoju, a zatim : Draga Temzo, tiho teci, neću dugo, neću glasno.


- Gospođa Porter i njezina kćer iščekuju Sweenyja, aludira na silovanje (već u prethodnim stihovima spominje gola bijela tijela).


- Trgovac grožđicama Eugenides poziva ga (lirski subjekt tj. naratora) na ručak i da zajedno provedu vikend na moru (možda homoseksualnost?).


- Uvodi motiv Tiresije - mitski lik iz Ovidijevih Metamorfoza, koji je, ošinuvši štapom dvije zmije pri parenju, pretrpio promjenu spola i postao žena, a poslije ga je Junona oslijepila, dok mu je Jupiter dao proročki dar - on govori u prvom licu i komentira odnos neke tipkačice i bubuljičavog mladića:

 

- nakon ručka iz konzerve ona je umorna, a on je uporno pipka - ona mu se prepušta, iako to nije ono što želi; naposljetku on odlazi, a ona odahne: - Gotovo, hvala bogu, i dobro da ga nema, te pušta glazbu s gramofona.

 

- Opisuje Temzu svojeg vremena i Temzu u elizabetino doba (sam Eliot taj je dio nazvao lamentom tri kćeri Temze) - sve je vrlo slično, samo što više nema paradne kraljevske barke, obje strofe završavaju stihovima Weialala leia / Wallala leialala, doslovan navod iz Wagnerove opere; zatim svaka priča svoju priču koja se svodi na nezadovoljstvo i ispraznost do koje dovodi spolna potreba


- Treći dio završava spomenom Kartage (Kartagu u svojim Ispovijestima Augustin naziva 'kotlom bezbožnih ljubavi'), Boga koji spašava i riječima sve gori, metaforički pakao kao posljedica povođenja za čulima i strastima (taj metaforički pakao zapravo je ispraznost i nezadovoljstvo)


- U posljednjem pasusu trećeg dijela poeme Eliot donosi dva učenja: budizam i kršćanstvo (Jedna od Budinih propovjedi naziva se Vatrena propovijed, a kršćanstvo donosi kroz asocijacije i parafraze sv. Aurelija Augustina); osim toga budizam spasenje pronalazi u ugasnuću svih želja

 

SMRT OD VODE


- najkraći dio poeme
- voda kao kontrast vatri iz prethodnog dijela,ali i voda kao način smrti - Flebas Feničanin, mrtav već 14 dana leži u moru dok mu morska struja "guli kosti"
- poziva sve one koji "krmare" (plove) da se sjete Fleba

 

ŠTO JE REKAO GROM


- Eliot je smatrao da je ovo najuspjeliji dio poeme
- Počinje asocijacijama na Krista - Getsemanski vrt i smrt- kod Eliota nema uskrsnuća:


On koji je živio sada je mrtav
mi koji smo živjeli sada umiremo
s malo strpljenja  

 

- Slijedi opis puste zemlje, isušene pustare u planinama u kojoj se čuje grmljavina (koja ne donosi kišu, iako grmljavina obično biva prije pljuska) i u kojoj su prisutna crvena iskežena lica nekih urođenika


- Prizor u kojem je jedna osoba viška (Tko je taj treći što uvijek ide uz tebe?) - njih dvoje koračaju sami, ali kao da ih prati sjena neke treće osobe (u komentaru Eliot kaže da je taj prizor potaknut izvješćem s neke antarktičke ekspedicije - jedna grupa istraživača na izmaku snaga imala je stalno dojam da je s njima jedan član više no što ih se stvarno moglo izbrojati- mogla bi biti riječ i o uskrslom Kristu, ali sve je na razini aluzije, konotacije)

 

- Dalje se poeme bazira na iluzijama, snoviđenjima, halucinacijama: govori najprije o rušenju svijeta

 

– Ruše se tornjevi i okreću se naopako da bi i dalje sjetno zvonili, pada Jeruzalem, Atena, Aleksandrija, Beč, London


- Jedna žena crne kose na svojoj zategnutoj kosi gudi, a šišmiši s licima djece puzaju niz pocrnjeli zid


- Zatim se prizor mijenja: zamjenjuje ga kapelica u planinama, na vrhu kapelice je pijetao koji zakukuriče (Biblija?+ mitski rastjerivač zlih duhova); munja i nalet vlažnog vjetra navješćuju spas (možda se u toj kapelici nalazi neki Gral koji bi mogao spasiti čovječanstvo od ispraznosti kao što je Sveti Gral spasio Kralja-Ribara i njegovu zemlju)

 

- Prizor se ponovno mijenja: prikazuje Ganges (najsvetija indijska rijeka + za hinduse voda je simbol vječnog života) gdje će grom reći svoju poruku "DA", bogovi, demoni i ljudi protumačit će tu poruku svatko na svoj način: daj, suosjećaj i kontroliraj samoga sebe (Datta, Dayadhvam, Damyata) - bez obzira na to što je točno od toga grom rekao, jasno je da čovječanstvo to kroz povijest nije činilo (dajemo jedino seksualno, ne suosjećamo nego se zatvaramo u sebe, povodimo se za strastima i nismo skloni askezi niti kontroli), slijeđenje tih uputa način je na koji čovjek može pronaći smisao (tako u posljednjem dijelu poeme Eliot daje svoj odgovor na pitanja postavljena u ranijim dijelovima)


Dayadhvam: čuo sam kako se ključ
okrenuo u bravi jedanput, samo jedanput
Mi mislimo na ključ, svatko u svom zatvoru
misleći na ključ potvrđujemo zatvor
Samo kad pada noć glasovi iz etera
oživljuju na čas slomljenog Koriolana.   

 

Koriolan je polumitski rimski vođa koji je lažno optužen za prijevaru, a kasnije i ubijen

 

- Zatim se vraćamo do Kralja- Ribara koji se pita hoće li ikad "barem svoje urediti zemlje"


- Londonski most se ruši da bi se moglo izgraditi nešto novo (Tim krhotinama podupro sam svoje ruševine)


- Poema završava isto kako obično završavaju upanišade (dio vede koji nosi filozofsku bit vede, a obično je sastavljen u obliku pitanja i odgovora Učitelja i učenika): "Shantih, shantih, shantih", u prijevodu, mir koji nadilazi shvaćanje, kraj ipak nudi neku nadu (iako ona nije velika).

__________________

 

Thomas Stearns Eliot - Pusta zemlja

 

SAHRANA MRTVACA

 

April je najsvirepiji mesec, što gaji
Jorgovan iz mrtvog tla, meša
Uspomenu i žudnju, podstiče
Tromo korenje prolećnom kišom.
Zima nas je grejala, pokrivajući
Zemlju nehajnim snegom, hraneći
To malo života suvim gomoljima.
Leto nas iznenadi, doleskom preko Starbergersee
Uz pljusak kiše; zastasmo u kolonadi,
A nastavismo put po suncu, u Hofgarten
Pa smo pili kafu i razgovarali čitav sat.
Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutch.
A kad smo bili deca, u gostima kod nadvojvode,
Moga rođaka, poveo me je na sankanje,
A ja se bojala. Marie, rekao je,
Marie, drži se čvrsto. I odosmo nizbrdo.
Planine, u njima se čovek oseća salobodno.
Čitam duboko u noć, a zimi odem na jug.

 

Kakvo se to korenje hvata, kakvo granje raste
Iz ovog kamenog darmara? Sine čovečiji,
Ne možeš reći, ni pogoditi, jer poznaješ samo
Hrpu razlupanih slika, gde sunce udara,
A mrtvo drvo ne pruža zaklon, ni cvrčak olakšanje,
Ni suvi kamen vode šum. Jedino
Ima senke ispod ove crvene stene,
(Uđi u senku ove crvene stene),
I pokazaću ti nešto različito
Od tvoje jutarnje senke što za tobom se vuče
Il tvoje večernje senke što ustaje ti u susret.
Pokazaću ti strah u pregršti praha.

 

Frisch weht der Wind
Der Heimat zu.
Mein Irisch Kind,
Wo weilest du? [1]

 

"Dao si mi zumbule prvi put pre godinu dana,
Zvali su me devojka sa zumbulima."
- No kada smo se vratili, kasno, iz Vrta zumbula,
Ti punih ruku i mokre kose, nisam smogao
Ni reči, oči me izdale, nisam bio
Ni živ ni mrtav, i ništa nisam znao
Zagledan u srce svetlosti, tišinu.
Ӧd' und leer Das Meer. [2]

 

Madame Sosostris, čuvena clairvoyante
Beše strašno nazebla; svejedno
Poznata je kao najmudrija žena u Evropi,
Sa zlobnim špilom karata. Ovo je, reče, [3]
Vaša karta, utopljeni Feničanski mornar,
(Ti biseri mu behu oči. Gledajte!)
Ovo je Beladona, Gospa od Litica,
Gospa od Situacija.
Ovo je čovek sa tri dužice, a ovo Točak,
A ovo jednooki trgovac, a ova karta,
Praza, nešto je što on nosi na leđima,
A ja to ne smem da vidim. Ne nalazim tu
Obešenog čoveka. Bojite se smrti od vode.
Vidim gomile ljudi, koračaju u krugu.
Hvala. Ako vidite dragu gospođu Ekviton
Recite joj sama budem donela horoskop.
Čovek mora danas bitit tako oprezan.

 

Nestvarni grade, [4]
Pod mrkom maglom zimskog svitanja,
Gomila struji Londonskim mostom, toliko ljudi,
Ne bi pomislio da smrt je razorila toliko ljudi. [5]
Uzdasi kratki iratki čuli su se, [6]
I svako je uporno gledao preda se.
Strujali su uzbrdo, pa niz King William Street
Dom mesta gde Sveta Marija Vulnot izbija sate
Sa mrtvim zvukom kada konačno odbije devet. [7]
Tu spazih poznanika, zaustavih ga, viknuh: "Stetsone!
Ti koji beše sa mnom na brodovima kod Mile!
Da li je leš što si ga lane posadio u bašti
Počeo da klija? Hoće li cvetati ove godine?
Ili mu je nagli mraz zasmetao?
O ne pripuštaj blizu Psa, prijatelj je ljudima, [8]
Inače će opet noktima da ga iskopa!
Ti! hypocrite lecteur! – mon semblable, - mon frère!" [9]

 

[1] Tristan und Isolde
[2] Ibid.
[3] Nije mi poznat tačan sastav špila karata za Tarok, od kojeg sam očigledno odstupio da bih ga prilagodio svojim namerama. Obešeni čovek, koji spada u tradicionalni špil, odgovara mi na dva načina; ja ga u duhu povezujem sa Frejuerovim Obešenim bogom, a povezujem ga i sa firgurom pod ogrtačem u odlomku o putovanju učenika u Emaus, u V delu. Feničanski mornar i Trgovac javljaju se kasnije; takođe i „gomile ljudi", a Smrt od vode nalazi se u IV delu. Čoveka sa tri dužice (autentičnu figuru u špilu za tarok) povezujem, sasvim proizvoljno, sa samim Kraljem ribarom.
[4] up. Bodler –
"Fourmillante cité, cité pleine de rêves,
Où le spectre en plein jour raccroche le passant."
[5] up. Pakao
„... si lunga tratta
di gente, ch'io non avrei mai creduto
che morte tanta n'avesse disfatta."
[6] up. Pakao
„Quivi, secondo che per ascoltare,
non avea pianto, ma' che di ssopiri,
che l'aura eterna facevan tremare."
[7] Pojava koju sa često primećivao.
[8] up. Tužaljku u Vebsterovom White Devil
[9] v. Bodler, predgovor Cveću zla

________________

 

PARTIJA ŠAHA

 

Stolica gde je sedela, ko poliran presto, [1]
U mermeru je sjala, gde zrcalo
S rezbarijom rama, ogrozdanom lozom
Iz koje viri zlatan Kupidon
(Iza krila mu drugi krije oči)
Udvaja plamen svećnjaka sedmokrakih
I baca odsjaj na sto, gde ga sreće
Blistanje njenog nakita, iz punih
Satenskih kutija raskošno rasutog;
U bočicama od slonovače i obojenog stakla
Bez čepa, vrebali su njeni čudni sitetski parfemi,
Masti, tečnosti, prašci – da uzbude, zbune,
U miris utope svest; vazduhom pokrenuti,
Svežinom s prozora, oni su se peli,
Gojili izdužen plamen sveće,
Odnosili im dim u laquearia [2]
Remeteći šaru kasetiranog stropa.
Ogromno drvo naplavljeno, zasićeno bakrom,
Plamsalo je zeleno i žuto u ramu od šarenog kamena,
A u tom tužnom svetlu plivao isklesan delfin.
Nad antičkim kaminom bio je prikazan –
Ko da se neki prozor šumskoj otvara sceni – [3]
Preobražaj Filomele, koju varvarski kralj [4]
Silova tako grubo; pa ipak tamo slavuj
Ispunio je pustoš nepovredivim glasom
A ona još je plakala, i dalje je sledi svet,
"Dživ, dživ" za prljave uši.
I druge usahle patrljke vremena
Kazivali su zidovi; oblike što zure,
Nadvijaju se, nagnuti, ućutkuju, zatvaraju sobu.
Koraci su se vukli po stepeništu.
U svetlu vatrem pod četkom, njena kosa
Rasprostirala se u varnicama,
Žarila se u reči, pa bi se divlje smirila.

 

"Živci su mi loše večeras. Da, loše. Ostani tu.
Pričaj mi. Zašto uvek ćutiš. Pričaj.
O čemu misliš? Šta razmišljaš? Šta?
Nikada ne znam šta razmišljaš. Misli."

 

Mislim da smo u pacovskom prolazu
Gde su mrtvaci izgubili kosti.

 

"Kakva je to buka?"
Vetar ispod vrata. [5]
"Kakva je to buka sada? Šta radi vetar?"
Ništa, opet ništa.
"Zar ne znaš ništa? Zar ne vidiš ništa? Zar ne pamtiš ništa?"

 

Pamtim ti biseri behu mu oči.
"Jesi li živ, ili nisi? Zar ničeg nema u tvojoj glavi?"
Ali O O O O taj šekspirovski šlager
Tako elegantan
Tako inteligentan
"Šta sada da radim? Šta da raadim?"
Izjuriću napolje, ovakva kakva sam, šeteti ulicama
Raspuštene kose, evo ovako. Šta ćemo sutra?
Šta ćemo uopšte?"

 

Topla voda u deset.
A pada li kiša, zatvorena kola u četiri.
I igraćemo partiju šaha, [6]
Pritiskati oči bez kapaka i čekati kucanje na vratima.

 

Kada su Livijinog muža pustili iz vojske, rekla sam –
Sasvim neuvijeno, u lice sam joj rekla,
POŽURITE MOLIM VREME JE
Sad kad se Albert vraća, udesi se malo.
Pitaće šta si učinila s parama koje ti je oao
Da urediš zube. Jeste, videla sam.
Povadi sve Lil, i stavi fine nove,
Rekao je, kunem se, ne mogu da te gledam.
A ne mogu ni ja, i pomisli na jadnog Alberta,
Četirir godine u vojsci, pa hoće da se provede,
Pa ako ga ti ne zabaviš, druge će, rekla sam.
O, hoće li, rekla je. Otprilike, rekla sam.
Pa znaću kome da zahvalim, rekla je i pogledala u oči.
POŽURITE MOLIM VREME JE
Ako ti se to ne sviđa, a ti samo produži, rekla sam.
Druge će moći, kad ne možeš ti.
Al ako se Albert izgubi, ne reci da ti nisam rekla.
Treba da se stidiš, rekla sam, što izgledaš tako starinski.
(A tek joj je trideset i druga)
Šta mogu, rekla je snuždena lica.
To je od onih pilula, pila sam ih da pobacim, rekla je.
(Već ih ima petoro, a mali Džordž je skoro ubio.)
Apotekar reče biće dobro al ja više nisam što sam bila.
Zbilja si budala, rekla sam.
PA kad te Albert ne pušta na miru, šta ćeš, rekla sam,
Zašto se udaješ ako nećeš dece?
POŽURITE MOLIM VREME JE
I tako, te nedelje kad se vratio Albert imali su vruću šunku,
I pozvali me na večeru, da uživamo dok je vruća
POŽURITE MOLIM VREME JE
POŽURITE MOLIM VREME JE
Lkunoć Bil. 'Kunoć Lu. 'Kunoć Mej. Lakunoć.
Ta ta. 'Kunoć, lakunoć.
Laku noć gospe, laku noć, ljupke gospe, laku noć, laku noć

 

[1] up. Antonije i Kleopatra
[2] Laquearia, v. Eneida
dependant lychni laquearibus sureis incensi, et noctem flammis funalia vincunt.
[3] Šumska scena, v. Milton, Izgubljeni raj
[4] v. Ovidije, Metamorfoze, Filomela
[5] up. Webster.: „Is the wind in that door still?"
[6] up. partija šaha u Middleton, Women beware Women

________________

 

PROPOVED VATRE

 

Razderan je šator reke: poslednji prsti lišća
Hvataju se modre obale i tonu. Vetar
Prelazi mrkom zemljom, nečujan. Nimfe su otišle.
Mila Temzo, tiho teci, dok završim pesmu svoju. [1]
Reka ne nosi prazne boce, hartije od sendviča,
Svilene maramice, kartonske kutije, pikavce
Ni druge dokaze o dugim letjim noćima. Nimfe su otišle.
A i prijatelji im, dangubni naslednici direktora iz grada;
Otišli, adrese nisu ostavili.
NA vodama Lemanskim sedeo sam i plakao...
Mila Temzo, tiho teci, dok završim pesmu svoju.
Mila Temzo, tiho teci, neću biti dug ni glasan.
No za leđima gde mi hladno piri,
Zveket kostiju, kikot od uha do uha seširi.
Jedan pacov je tiho puzao kroz žbunje,
Vukao obalom svoj kaljavi trbuh,
Dok sam pecao u muntom kanalu
Jednom u zimsko veče, iza plinare,
Mozgajući o ropasti kralja moga brata
I smtri kralja oca mog pre njega. [2]
Gola bleda tela na ugnutom vlažnom tlu
I kosti bačene u nisko suvo potkrovlje,
Gde godinama samo pod šapom pacova zazveče.
No za leđima mi pokadkad zaječe [3]
trube automobila, motora kojim dohodi [4]
U proleće Svini,gđr Porter pohodi.
Zraci se mesečine po gđi Porter steru [5]
Ona i njena kćer u
Soda-vodi noge peru.
Et O ces voix d'enfants chantant dans la coupole! [6]
Cvrk cvrk cvrk
Dživ dživ dživ dživ dživ dživ
Tiriri
Nestvarni grade
Pod mrkom maglom zimskog podneva
G. Eugenides, trgovac iz Smirne,
Neobrijan, a džep mu pun suvog grožđa [7]
C. i f. London, dokumenti na uvid,
Pozvao me je na vulgarnom francuskom
Da ručam s njim U Kenon strit hotelu
Pa da odemo na vikend u Metropol.

 

U ljubičasti čas, kad oči se i leđa
Osovljuju nad stolom, kad ljudski motor čeka
Kao što taksi otkucava i čeka,
Ja, Tiresija, premda slep, dok između dva života damaram, [8]
Starac zbrčkanh ženskih grudi, taj trenutak
Vidim ljubičast, čas večernji što se stara
O povratku domu, mornara dovodi s puta, [9]
Daktilografkinju kući; rasprem akuhinju, pali
Peć, i hranu u konzervama iznosi.
NA prozoru se opasno razapeto suši
Njeno rublje, pod poslednjim zracima dana,
Na divanu (noću što ko krevet služi)
Čarape, grudnjaci, hrpa zgomilana.
Ja, Tiresija, starac zbrčkanih sisa,
Video sam scenu, nastavak prorekao –
I ja sam očekivanog gosta dočekao.
On stiže, mladić bubuljičava lica,
Činovničić, prodavac nepokretnih imanja,
Kome ko skupi šešir pokondirenoj tikvi
Pristaje smeli pogled samopouzdanja.
Da čas je sada pgodan, on ceni;
Večera prošča, a jj kapci teško vise,
Nežnostima malim on se bliži ženi
Koja ih ne želi, ali i ne brani se.
Odlučan, zajapuren, on sad nasrtljiv biva,
Njegove drske ruke ne sreće neposlušnost;
Njegova taština ne traži odaziva,
Njoj dovoljan je njena ravnodušnost.
(A ja, Tiresija, sve sam unapred prepatio,
Na istom tom divanu sve provodio,
Ja koji sam ispod zidova Tebe bio
I među najnižim od mrtvaca hodio.)
Na kraju još je zaštitnički ljubi
I pipa put, na stepeništu mrak je...

 

Ona se okreće, u zrcalo zrui
Jedva i svesna ljubavnika svojeg;
Umom joj mutna misao projuri:
"Baš mi je milo da prošlo i to je".
Kad lepa žena ponizi se tako, [10]
Pa sama hoda savojom sobom noću,
Nesvesno kosu pogladiće lako
I na gramofon namesti ploču.

 

"Ta muzika me stigla na vodama" [11]
I duž Stranda, pa uz Qeen Victiroa Street,
O Grade, grade, začujem ponekaad
Kraj neke krčme dole pored Temze
Prijatni jecaj neke mandoline,
Zveckanje, žamor što iznutra pline,
gde ribari su dokoni u podne: gde na zidovima
Magnusa Mučenika od jonske beline [12]
I zlata sjaja nepojamnog ima.

 

Reka se znoji [13]
Katranom i mazutom
lađe plove
Plimom okrenutom
Crvena jedra
Široka
Vetrom na jarbolu iskošena.
Lađama s boka
Brvna vrh talasa
Sve do Griniča
Kraj Ostrva pasa.
Weilala leia
Waiiaia leilala

 

Elizabeta i Lester [14]
Zaveslaji
Krma se ko školjka
Pozlaćena sjaji
Zlatno i crveno
Na obale stižu
Talasi sa penom
Jugozapadnjakom niz vodu
Zvuci zvonjave odu
Zvona bele kule
Weilala leia
Wallala leilala

 

"Tramvaji, drvećem prašina polegla.
Hajberi me rodi. Ričmond i Kju [15]
Upropastiše me. Kraj Ričmonda sam legla
I noge digla u čunu na dnu."

 

"Kod Murgejta mi noge, a srce moje
Pod nogama mi. A kad svrši se i to,
Plakao je. "Nov početak" obećao je.
Ćutala sam. Šta da uzmem mu za zlo?"

 

"Na Margejtskom sprudu.
Mogu da spojim
Ništa i ništa.
Slomljeni nokti prljavih ruku.
Sirotinja moja za koju ne predstoji
Ništa."
la la Dođoh tad u Kartaginu [16]

 

Gori gori gori gori [17]
O Gospode ti me otkidaš [18]
O Gospode ti me otkidaš

Gori

 


[1] v. Spenser, Prothalamion
[2] up. Bura
[3] up. Marvell, To His Coy Mistress
[4] up. Day, Parliament of Bees:
„When of the sudden, listening, zou shall jear,
A nise of horns and hunting, which shall bring
Actaeon to Diana in the spring,
Where all shall see her naked skin..."
[5] Nije mi poznato poreklo balade iz koje su uzeti ovi stihovi. Za nju sam doznao iz Sidneja, Australija.
[6] Verlen, Parsifal
[7] Suvo grožđe bilo je deklarisano po ceni po kojoj su „prevoz i osiguranje besplatni do Londona" (carriage and insurance free to London), a tovarni list itd. predavao se kupcu po naplati garantne menice.
[8] Tiresija, iako samo posmatrač i zapravo ne „lice", ipak je njavažnija ličnost u pesmi, koja sjedinjuje sve ostale. Kao što se jednooki trgovac, prodavac suvvog grožđa, pretapa u Feničanskog mornara, a ovaj potonji nije sasvim različit od Ferdinanda, kneza napuljskog, tako su sve žene zapravo jedna žena, a oba se pola stapaju u Tiresiji. Ono što Tiresija vidi zapravo je suština pesme. Ceo sledeći odlomak iz Ovidija od velikog je antropološkog interesa:
„.... Cum Iunone iocos et maior vestra profecto est
Quam, quae contignit maribus", dixisse, „voluptas".
Illa negat; placuit quae sit sententia docti
Quaerere Tiresiae: venus huic erat utraque nota.
Nam duo magnorum viridi coeuntia silva
Corpora seprentum baculi voilaverat ictu
Deque viro factus, mirabile, femina septembar eregat autumnos; octavo rusus eosdem
Vidit et „est vestrae si tanta potentia plagae",
Dixit „ut auctoris sortem in contraria mutet,
Nunc quoque vos feriam!" percussis anguibis isdem
Forma prior rediit genetivaque venit imago.
Arbiter hic igitur sumptus de lite iocosa
Dicta Iovis firmat; gravius Saturnia iusto
Nec pro materia fertur doluisse suique
Iudicis aeterna damnavit lumina nocte,
At pater omnipotens (neque enim licet inrita cuiquam
Facta dei fecisse deo) pro lumine adempto
Scire futura dedit poenamque levavit honore.
[9] Ovo možda nije tačno u smislu Sapfinih stihova, ali ja sam imao u vidu „obalskog ribara" koji se vraća kući u sumrak.
[10] v. Goldsmith, pesma u The Vicar of Wakefield.
[11] Bura
[12] Unutrašnjost crkve Sv. Magnusa Mučenika za mene je jedan od najlepših Vrenovih enterijera.
[13] Pesma (triju) Temzinih kćeri počinje ovde. Od stiha 292. do 306. one govore jedna za drugom. Vidi Götterdämmerung, Kćeri Rajne
[14] v. Froude, Elisabeth, pismo De Quadria Filipu španskom:
„Popodne smo proveli u paradnom čamcu i posamtrali igre na reci. (Kraljica) beše sama sa lordom Robertom i sa mnom na krmi, kad oni počeše da govore besmislice i upustiše se tako daleko da je lord Robert najzad, u mom prisustvu, rekao da nema razliga da se oni ne venčaju, ako kraljica izvoli".
[15] up. Čistilište:
"Ricorditi di me, che son la Pia;
Siena mi fe', disfecemi Maremma."
[16] v. sv. Avgustin, Ispovesti: „I dođoh tada u Kartaginu, gde mi je čitav kazan bezbožnih ljubavi brujao oko ušiju".
[17] Potpuni tekst Budine Propovedi vatre (koja po važnosti odgovara Besedi na gori), iz koje su uzete ove reči, može se naći preveden u knjizi pokojnog Henri Clarke Warren-a Buddhism in Translatiom. G. Warren bio je jedan od velikih pionira izučavanja budiznma na zapadu.
[18] Opet iz ispovesti sv. Avgustina. Naporedni smeštaj ova dva predstavnika istočnog i zapadnog asketizma, kao kulminacija ovog dela pesme, nije slučajan.

________________

 

SMRT OD VODE

 

Fleb, Feničanin, dve nedelje mrtav,
Zaboravio je krike galeba, more kad nabuja,
Dobitak i gubitak.


Podmorska jedra struja
Oglodala mu kosti, šapatom. Dok dizao se, padao,
Prolazio je doba zrelosti svoje i mladosti
Ulazeći u vrtlog.


Pagani ili Jevreju, o svi vi
Što krmenite i gledate u vetar,
Setite se Fleba, nekada lepog i stasitog ko i vi.

_________________

 

ONO ŠTO REČE GROM [1]

 

Posle crvenila baklji na znojnim licima
Posle ledenog muka u vrtovima
Posle agonije među kamenim vidicima
Povici i plač
Tamnica i dvorac i jeka
Prolećnog groma vrh dalekih brda
On što beše živ sada je mrtav
Mi što besmo živi umiremo sada
Donekle strpljivi.

 

Ovde nema vode nego svud je kamen
Kamen a nema vode i peskovit put
Put što vijuga gore među brdima
Što su brda kamena bez vode
Da ima vode stali bi i počeli piti
Sred kamenja ne može se stati i zamišljen biti
Znoj je osušen a stopala su u pesku
Da je samo vode među tim kamenjem
Mrtva usta brda kvarnih zuba ni da pljunu
Ovde ni da stojiš ni ležiš ni sediš
U tim brdima nema čak ni tišine više
Nego jalova suva grmljavina bez kiše
U tim brdima nema čak više ni samoće
Nego se crvena tmurna lica cere i reže
S pragova raspucalih kuća od blata
Kad bi bilo vode
A ne kamenje
Kad bi bilo kamenja
Ali i vode
I vode
Izvor
Lokva među kamenjem
Kad bi se samo čuo šum vode
A ne cikada
I suva trava zapevana
Nego šum vode preko kamenja
Gde drozd-pustinjak peva u borovima [2]
Kapa kap kapa kap kap kap kap
No nema vode.

 

Ko je taj treći što stalno ide pored tebe?
Brojim li, tu smo samo ti i ja u društvu [3]
No kad pogledam napred niz beli put
Uvek vidim još nekog u hodu pored tebe
Šulja se zakukuljen, u mrkom ogrtaču
Ne znam je li muškarac ili žena
- No ko je to sa tvoje druge strane?

 

Kakav je to zvuk u visini [4]
Mrmor materinske tužaljke
Kakve se to zakukuljene horde roje
Po beskrajnim ravnima, posrću napuklim tlom
Okruženi samo ravnim obzorom
Kakav se to grad nad brdima
Drobi sastavlja opet rasprskava u ljubičastom vazduhu
Kule što se ruše
Jerusalim Atina Aleksandrija
Beć London
Nestvarni
Jedna je žena zategla dugu crnu kosu
I na tim strunama muziku šapata izvodila
I ljubičastom vazduhu ljiljci dečijih lica što su
Zviždali uz lepet krila –
Pa puzali glavom nadole niz pocrneli zid
U vazduhu naglavce behu tornjevi, glasovi
Zvona i opomena, otkucani časovi
I glasovi zapevali iz praznih čatrnja i usahlih vrela.

 

U ovoj raspodnutoj jami među brdima
U bledoj mesečini, trava peva
Na obaljenim grobovima, oko kapele,
Tamo je prazna kapela, jedino vetru dom.
Prozora nema a vrata se njišu.
Suve kosti nikome ne mogu ništa.
Samo je petao stajao na krovnoj gredi
Ku ku riku ku ku riku
U blesku munje.A onda vlažni udar vetra
Što nosi kišu.

 

Gang beše opao, i ovešeno lišće
Čekalo je kišu, dok su se crni oblaci
Skupljali nad Himavantom, u daljini.
Džungla se ugnula, zgurila u tišini.
Tad progovori grom
DA
Datta: Šta smo mi dali? [5]
Prijatelju, krv mi srcem potresa
Strašna odvažnost predaje magnovenja
Koju ni vek razboritosti ne može opozvati
Time, i time samo smo postojali
A to se ne nalazi u našim posmrtnicama
Ni u sećanjima koja zastire pauk dobrotvor [6]
Ni pod pečatima koje mršavi pravozastupnik lomi
U našim praznim sobama
DA
Dayadhvam: čuo sam ključ, [7]
Okrenuo se u vratima jednom, i jednom samo,
Mi mislimo na ključ. svako u svojoj tamnici
Misleći na ključ, svako potvrđuje po tamnicu
Samo u suton eterski glasovi
Ožive za tren slomljenog jednog Koriolana.
DA
Damyata: čamac se povinovao
Radosno, ruci vičnoj jedrima i veslu,
More beše mirno. i tvoje bi se srce povinovalo
Radosno, na poziv, poslušno kucajući
Vlasnim rukama
Sedeo sam na obali
I pecao, s neplodnom ravnicom za leđima. [8]
Hoću li barem srediti svoje zemlje?
Londonski most se ruši ruši ruši
Poi s'ascose nel foco che gli affina [9]
Qando fiam uti chelidon – O lasto lasto [10]
Le Prince d'Aquitaine ά la tour abolie [11]
Tim sam odlomcima podupro svoje ruševine
Pa šta, dobor će doći. Hieronimo opet mahnita. [12]
Datta. Dayadhvam. Damyata.
Shantih shantih shantih. [13]

 

[1] U prvom delu V dela postoje tri teme: put u Emaus, prilaz Opassnoj kapeli (vidi knjigu gđice Weston) i sadašnje propadanje istočne Evrope.
[2] Ovo je Turdus anoalaschkae pallastii, droz-pustinjak koga sam čuo u pokrajini Kvebek. Chapman (Handbook of Birds of Eastern North America) kaže: „... najviše mu prijaju usamljeni predeli šuma ili šikara... Njegov pev nije značajan po raznolikosti opsega glasa, ali po čistoti i umilnosti zvuka i izvrsnim modulacijama nema nu ravna". Njegova „pasma vodenih kapi" s pravom se proslavila.
[3] Sledeće stihove nadahnula je priča jedne od ekspedicija na Antarktik (zaboravio sam koje, ali mislim jedne Šakltonove): pričalo se da se grupi istraživača, na krajnjoj granici snaga, stalno pričinjavalo da je među njima jedan član više nego što su stvarno mogli da se prebroje.
[4] up. Herman Hesse, Blick ins Chaos:"Schon ist halb Europa, schon ist zumindest der halbe Osten Europas auf dem Wege zum Chaos, fährt betrunken im heiligen Wahn am Abgrund entlag und singt dazu, singt betrunken und hymnisch wie Dmitri Karamasoff sang. Ueber diese Leider lacht der Bürger beleidigt, der Heilige und Seher hört sie mit Träen".
[5] „Datta, dayadhvam, damyata" (Daj, saosećaj, upravljaj). Basna o značenju Groma nalazi se u brihaderanyaka-Upanishad. Prevod se nalazi u knjizi Deussen-a Sechzig Upanishads des Veda.
[6] up. Webster, The White Devil:
„...they'll remarry
Ere the worm pierce your winding-sheet, ere the spider
Make a thin curtain for your epitaphs".
[7] pu. Pakao:
„ed io sentii chiavar l'uscio di sotto
all' oribile torre".
Takođe F. H. Bradley, Appearance and Reality:
„Moje soljašnje senzacije meni su isto tako privatne kao i moje misli ili osećanja. U oba slučaja moje iskustvo spada u moj spostveni krug, zatvoren prema spolja; i, sa svim elementima koji su slični, svaka sfera je neprovidna za druge, koje je okružuju... Ukratko, posmatran kao iskustvo koje postoji u duši, čitav svet je osoben i privatan za tu dušu."
[8] v. Weston, From Ritual to Romance, poglavlje o Kralju ribaru.
[9] v. Čistilište:
„Ara vos prec per aqella valor
que vos guida al som de l'escalina
sovegna vos a temps de ma dolor.-
Poi s'ascose nel focco che gli affina."
[10] v. Perviglium Veneris. up. Filomela u delu II i III.
[11] Žerar de Nerval, sonet El Desdichado.
[12] v. Kyd, Spanish Tragedy.
[13] Shantih. ponovljeno kao ovde, prdstavlja uobičajeni završetak jedne Upanišade. Naš ekvivalent za ovu reč jeste „Mir koji prevazilazi razum".

__________________________________

 

Thomas Stearns Eliot (26. septembar 1888. - 4. januar 1965) je bio engleski pisac američkog porekla, jedan od najpoznatijih evropskih pesnika 20. veka, dobitnik mnogih nagrada, među njima Nobelove 1948. i Geteove 1954. Nosilac 16 počasnih doktorata. Thomas Stearns Eliot – Amerikanac po rođenju, na njegovu veliku žalost, Britanac po srcu i peru, jedan od najkontroverznijih i najosporavanijih pisaca dvadesetog veka.

 

Eliot je od 1898. do 1905. pohađao akademiju Smith, školu za dječake, gdje je studirao latinski, grčki, francuski i njemački. Od rane dobi pokazivao je izvanrednu nadarenost za pisanje poezije. Isprva je pisao pod utjecajem Omara Khayyama. Nakon završetka akdemije, od 1906. je pohađao sveučilište Harvard i diplomirao nakon tri godine, umjesto uobičajenih četiri. Kasnije je radio kao asistent na sveučilištu. Počeo objavljivati svoje pjesme u sveučilišnom časopisu kojem je postao urednikom. U to vrijeme je počeo čitati o simbolističkom pokretu u književnosti i prvi se put upoznao s imenima poput Rimbauda i Verlainea. Tijekom studija je prijateljevao s Conradom Aikenom. Od 1910. do 1911. je živio u Parizu i na Sorboni slušao predavanja o filozofiji i jeziku. Između ostalih slušao je predavanja Henrija Bergsona i Alain-Fourniera. 1911. se vratio na Harvard da bi doktorirao filozofiju. Proučavao je budizam i hinduizam te indijsku kulturu. Da bi mogao čitati religijske tekstove, naučio je sanskrt.

 

1914. je dobio stipendiju za Merton College na sveučilištu Oxford. Prije toga je posjetio njemački grad Marburg, a nakon izbijanja Prvog svjetskog rata je otišao u London te se vratio na Oxford. Početkom 1915. se sastao s guvernantom Vivienne Haigh-Wood. Vjenčali su se 26. lipnja iste godine.

 

Nakon kratkog posjeta rodbini u SAD-u vratio se u London gdje je počeo raditi kao učitelj i predavač na Londonskom sveučilištu. Njegov prijatelj, filozof Bertrand Russell pokazivao je zanimanje za Vivienne te je moguće da su njih dvoje imali aferu.

 

Nakon što je napustio Merton, Eliot je radio kao učitelj u školi Highgate, a kasnije na Kraljevskoj gimnaziji u High Wycombeu. 1917. je prihvatio položaj u Lloydsovoj banci. U kolovozu 1920. je u Parizu u društvu Wyndhama Lewisa sreo Jamesa Joycea s kojim je ubrzo postao dobar prijatelj. Godine 1925. je počeo raditi za izdavačku kuću Faber and Gwyer (kasnije pozatiju kao Faber and Faber) gdje je proveo ostatak karijere, stekavši s vremenom položaj direktora.

 

29. lipnja 1927. Eliot je prešao na anglikanizam. U studenom iste godine je i službeno postao građanin Velike Britanije. Sveučilište Harvard mu je ponudilo posao profesora za akademsku godinu 1932./33., a on ju je prihvatio i otišao u SAD, ostavivši suprugu Vivienne u Engleskoj. Tada je već bio svjestan njezinih psihičkih problema. Fizičko stanje joj se također pogoršavalo tako da su ju mučile glavobolje, nesanica, iscrpljenost i visoka temperatura. Uza sve to, psihička bolest joj je sve više napredovala pa je za vrijeme Eliotova boravka morala biti smještena u bolnici u Northumberlandu gdje je naposlijetku i umrla 1947. Eliot ju nije posjećivao, ali su sve vrijeme bili službeno u braku.

 

Od 1946. do 1957. živio s prijateljem Johnom Davyjem Haywardom koji je prikupljao i arhivirao njegove radove. Eliotov drugi brak je bio sretan, ali je kratko trajao. 10. siječnja 1957. je oženio Esme Valerie Fletcher. Za razliku od prve supruge, Eliot je Valerie dobro poznavao jer mu je od 1949. radila kao tajnica u izdavačkom društvu Faber and Faber. Njihov brak je bio tajan, a vjenčanju su nazočili samo roditelji mladenke. Valerie je bila 37 godina mlađa od njega.

Eliot je umro 4. siječnja 1965. u Londonu od plućnog emfizema.

 

Široka javnost poznaje ga uglavnom po njegovoj najpoznatijoj poemi Pusta zemlja, ali je on mnogo više od toga, mnogo više od pesnika, zapravo. Pored poezije, Eliot se bavio i književnom kritikom i dramom i zbog uticaja koji je izvršio u prve dve oblasti, Jovan Hristić u predgovoru zbirci Eliotovih eseja kaže da je on kamen temeljac njih obe u 20. veku i to ne zato što je njegovo stvaralaštvo najbolje već što je načinio takvu prekretnicu da ko god se oproba bilo u poeziji bilo u kritici, mora da se osvrne na Eliota. Eliota optužuju da je elitista, a da mu je poezija kriptična, suviše ohola i da mu služi da se razmeće znanjem. Istina je da je Eliot intelektualni snob i da ne podilazi čitaocu, odnosno da polazi od pretpostavke da onaj ko se lati njegovih dela poseduje sveobuhvatno i duboko poznavanje svih oblasti umetnosti i kulture uopšte.

 

Na svu sreću, danas postoje čitavi tomovi raznih objašnjenja, tumačenja i komentara njegovih stihova, naročito "Puste zemlje", tako da jedna obrazovana osoba danas može da čita njegova dela bez padanja u depresiju i bacanja knjige u najcrnji ćošak police da nikad više ne ugleda svetlost dana. Naravno, Eliot nikad nije ni nameravao da njegovu poeziju čita svako. Čak i uz komentare, potrebno je dobro i široko znanje iz opšte kulture, umetnosti, istorije, mitologije (ovo posebno) da bi se delo pratilo na odgovarajući način. On sagleda neadekvatnost, nedovoljnost dosadašnjeg ljudskog života, u zaprepašćujuće iskrenom, ali istovremeno i mladalački naivnom, vrlo američkom viđenju ljudskih mogućnosti, koje dakako, ne moraju biti ograničene. Odatle je slika traganja za Gralom vrlo pogodna za ovu Eliotovu pjesničku kontemplaciju svijeta. Gral je slika vjere u teleologiju, dakle u svrhovitost postojanja, ili barem u postojanje nečeg transcendentnog, koja se u modernom svijetu nauke i 'racionalnosti' izgubila. I dok, bez ikakve sumnje, mi i dalje, možda s malo više cinizma, tragamo za mogućnostima nekog novog svijeta koga bismo htjeli sagraditi na ruševinama dva svjetska i mnogo drugih ratova ("poslije takvog saznanja kakvo praštanje" veli Eliot u "Gerontionu" iz 1920), u dobu vjerojatnog kraja dva antagonistička pogleda na gospodarstvo i organizaciju ljudskog života, kapitalizma i komunizma, Pusta zemlja nam ostaje jedan od putokaza, potvrda i dokaz da su i drugi ljudi, kolikogod drukčiji od nas po jeziku i običajima, u nekom drugom vremenu gazili sličnim ili čak istim prašnim putevima kao i mi, tražeći nemoguće.

 

Djela - Pjesme - Pusta zemlja, Šuplji ljudi, Putovanje mudraca, Pepelnica, Četiri kvarteta

 

Drame - Ubojstvo u katedrali, Obiteljsko okupljanje, Domjenak, Povjerljivi činovnik, Stariji državnik

 

Eseji - Tradicija i individualni talent, William Blake, Funkcija kritike, Uliks – poredak i mit, Dante, Baudelaire, Ideja kršćanskog društva, Tri glasa poezije, Granice kritike


Thomas Stearns Eliot - Književni pogledi 

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Thomas Stearns Eliot - Pusta zemlja

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u