Thomas Mann - Tonio Kreger lektira

Thomas Mann - Tonio Kreger

Thomas Mann - Tonio Kreger

 

Ako pođemo od toga da naziv jednog književnog dela predstavlja ključ za njegovo tumačenje - možda ne idealan, ali ipak onaj koji nam (svesno ili nesvesno) nudi sam autor - treba malo da se zadržimo na ovom neobičnom imenu: Tonio Kreger. Lično ime u nazivu umetničkog dela uvek predstavlja signal da će se u centru naći jedna ličnost. I u Manovoj noveli nalazimo jednu centralnu ličnost, a ta ličnost je umetnik. Verovatno je većini čitalaca prošla kroz glavu misao da se ovaj kratki roman mogao zvati i Portret umetnika u mladosti - ovo ime je desetak godina kasnije odabrao Džojs za svoj roman, čiji junak, uzgred budi rečeno, nosi takođe neobično ime: Stiven Dedalus. Stivena, kao i Tonija Kregera, školski drugovi zadirkuju zbog imena koje nosi. Obojici junaka ime predstavlja nekakav beleg. Sada već postaje očigledno zbog čega je Tomas Man ostavio golo ime i prezime i šta je time hteo da nam saopšti. U imenu Tonio Kreger sadržane su sve suprotnosti kojima obiluje svet novele i svest junaka: sever i jug, život i umetnost, umerenost i neumerenost, zdravlje i bolest, građansko i umetničko, askeza i razuzdanost, svet površnosti i svet duha. Tonio Kreger jeste portret umetnika u mladosti. Tema novele je umetnikov život: ne umetnička egzistencija kao jedan aspekt života, nego život čoveka-umetnika, čoveka koji nije ništa drugo nego umetnik i za koga običan svet vitalnosti predstavlja inspiraciju i muku, budući da u njemu ne učestvuje, iako samo zahvaljujući njemu njegovo srce živi.

 

Umetnik među ljudima, sumnjiv položaj umetnika u društvu

...i on sam je isključen iz društva pristojnih i običnih, mada tek nije Ciganin u zelenim kolima, vać sin konzula Kregera, iz porodice Kregerovih...

 

Pisac (autentični umetnik, a ne onaj čiji je građanski poziv književnost) je čovek sa žigom na čelu. Da je neprilično i raspusno pisati stihove, Toniju Kregeru je rano stavljeno do znanja, kada se suočio sa opštim neodobravanjem - od strane oca, nastavnika, školskih drugova.

 

Mann se sjajno poigrao ovom temom u Čarobnom bregu - o jednom od junaka romana, Setembriniju, ovako se govori - on je literata, i otac i deda su mu bili literate - ove reči su pune podozrenja i omalovažavanja, a izgovara ih upravo lik najdostojniji prezira, jedna malograđanka sklona ogovaranju.

 

Tonio Kreger oseća simpatiju i čežnju prema svom drugu Hansu Hanzenu. Hans je građanski lik i predstavlja Kregerovu suprotnost. Obojica su iz tzv. dobrih porodica, odnosno porodica sa socijalnim ugledom. Od njih se očekuje da budu za uzor, ne očekuje se da se neki izdanak takve porodice bavi umetnošću. Bavljenje umetnošću je shvaćeno kao nešto neprilično, kao neka vrsta ciganskog života. U umetnosti ima nečeg čergarskog, u suprotnosti sa građanskim životom dobrostojećeg sveta. Građanin ide za time da se materijalno osigura. Umetnik traži duhovnu sigunost. Umetnik se vidi kao ugrožena vrsta, ugrožena egzistencija. Takođe, umetnik je neko ko izaziva nepoverenje. Tonio Kreger to shvata i miri se sa tim, štaviše kaže Lizaveti Ivanovnoj da je to nepoverenje opravdano, navodeći primer bankara (čoveka koji je u jednom trenutku bio izvan zakona, inače bi bilo sasvim nezamislivo da se jedan bankar bavi književnošću) koji piše.

 

Tonio Kreger se trudi da se ne izdvaja svojom spoljašnjošću i zato nosi patricijsko runo, kako kaže njegova prijateljica. On međutim smatra da je suviše pustolov u svojoj duši da bi to demonstrirao odevanjem. Uprkos tome i činjenici da je postao priznati umetnik, Manov junak dolazi u situaciju da ga zamalo uhapse u rodnom gradu u koji je otputovao bez dokumenata.

 

U delima Thomasa Manna je veoma izražena suprotnost, sukob između, sa jedne strane, umetnosti i duha i, sa druge strane, onoga što je građansko. Ovaj roman se u velikoj meri bavi pitanjem da li je ovaj sukob pomirljiv. Neko ko ima potrebu za smislom, za razumevanjem neke više istine koja stoji iza stvari, neko ko poseduje tu duhovnu glad, ne može se zadovoljiti svetom sticanja i skrasiti se u njemu, makar ga označavao taj privlačni vitalizam. Tonio Kreger je neko ko ne pripada tom svetu i ko oseća distancu, oseća da je njegova egzistencija druge vrste, ali istovremeno oseća i želju da u tom građanskom svetu bude priznat i očekuje naklonost koju, po prirodi stvari, ne može da stekne.

 

Slučaj Hamleta Danca

Ko sve razume, znači, sve oprašta? Ipak, ja ne znam. Ima nešto, Lizaveta Ivanovna, što ja nazivam gađenjem od saznanja: stanje u kome je čoveku dovoljno da providi neku stvar da bi osetio smrtno gađenje... – to je slučaj Hamleta Danca... on je znao šta znači: kad je čovek pozvan za saznanje, a nije rođen za nj.

 

Tonio Kreger kaže Lizaveti Ivanovnoj da on s njom hamletovski razgovara, ali mi moramo primetiti da on razgovara ničeovski. Niče takođe spominje Hamleta Danca u Rođenju tragedije. Štaviše, čitav njihov razgovor bi se mogao čitati kao suočavanje Ničeovog i Šopenhauerovog pogleda na umetnost.

 

Ničeova metafizika izložena u Rođenju tragedije oslanja se na Šopenhauerovo razlikovanje dva sveta označenih pojmovnim parom volja i predstava. Svet površnosti stoji nasuprot svetu dubine, jedan je samo pojavnost, drugi je suština, samo biće sveta. Ovaj koncept o dva sveta Niče povezuje sa Grčkim božanstvima Apolonom i Dionisom: svet dubine, svet bivstva, svet volje je dionizijski; svet površnosti, pojavnosti, predstave je apolinijski. Dionizijska volja je princip sveta, beskrajni sled nastajanja i prolaznosti, rođenja i smrti. Jedinstvo treba da se uspostavi kroz oba načela: Dionis kroz svoju univerzalnost, u prekoračenju mere; Apolon kroz pojednostavljenje, ograničenje, kroz meru i osmišljenje. Dionizijsko načelo izraz je čiste energije života i nagona, iracionalnog, htoničnog, iskustvo prekoračenja i haosa, ono je i borba i patnja, zanos i odsustvo granice, dok apolonsko označava formu, sklad, principium individuationis, duh reda, distanciranosti, smirenja.

 

Ne moramo ići dalje sa Rođenjem tragedije. Ničeova studija nas zanima samo kao sižejna građa za Tonija Kregera. Zanima nas uticaj trija Niče – Šopenhauer – Vagner na poetiku, ne Tomasa Mana, nego njegovog junaka. Jedino Vagnerov uticaj u Manovom delu možemo konstatovati bez bojazni – svesno je koristio muziku kao sredstvo jezičkog uobličavanja, primenio je tehniku lajtmotiva, stilskog ponavljanja i variranja. Kada je Niče u pitanju, Man sam kaže da se još u njegovim prvim proznim pokušajima primećuje duhovni i stilistički uticaj Ničea, ali Ničea kao umetnika čiju je opasno lepu misao asimilovao putem ironije. Ko Ničea shvata bukvalno... ko mu veruje, taj je izgubljen, kaže mladi Man. Stavovi o umetnosti izrečeni u Toniju Kregeru nisu načela Manove poetike i ne smeju se tako čitati. U pitanju su ideje koje su se otelotvorile u ličnosti Tonija Kregera – umetnika.

 

Tonio Kreger razlikuje pojavni svet i svet dubine, on vidi iza stvari i, samim tim, idući za Ničeom (ko sve razume, sve prezire), prezire svet površnosti i banalnosti... Kad bi bilo tako jednostavno, Kreger bi otišao s Adalbertom u kafanu.

 

U čemu je, dakle, sličnost između slučaja Tonija Kregera i slučaja Hamleta Danca? Očigledno je da Manov junak ne treba da sveti oca niti da nekoga ubije. Ili možda treba – sebe, u izvesnom smislu?

 

On nije radio kao onaj koji radi da bi živeo, već čovek koji ništa drugo i neće nego da radi, jer nipodaštava sebe kao živog čoveka, jer želi da ga samo kao tvorca uzimaju u obzir, a inače prolazi kroz život siv i neupadljiv, kao glumac koji je skinuo sa sebe šminku, i koji nije ništa kad nema šta da prikazuje. Radio je nemo, zatvoren i nevidan, i prezirao one male kojima talenat služi samo za to da se njime okite u društvu, koji idu pocepani i zapušteni, pa bili oni bogati ili siromašni, koji teraju luksuz ličnim kravatama, i u prvom redu paze na to da žive srećno, privlačno i umetnički, a ne znaju da dobra dela nastaju samo pod pritiskom rđavog života, da onaj koji živi ne radi i da čovek mora umreti pre no što ceo postane stvaralac.

 

Ali Tonio Kreger je voleo život...

 

Umetnost i život

 

Išao je putem kojim je morao ići, malo nemarno i neujednačeno, zviždeći tiho za se i gledajući u daljinu dok je glavu obarao u stranu, ako je zalutao, to je bilo stoga što za neke uopšte i ne postoji pravi put. Kad bi ga ko upitao šta misli da postane na kraju krajeva, davao bi promenljiva obaveštenja, jer je obično govorio (a bio je to već zapisao) da nosi u sebi mogućnosti za tisuću raznih oblika života, a u isti mah je u potaji bio svestan da su to sve same nemogućnosti...

 

Ideja o silnim mogućnostima koje su sve samo puke nemogućnosti - postoji neograničenost mogućnosti umetnika, ali to ne funkcioniše u sferi realiteta. Mogućnost koja se ostvari ubija druge mogućnosti, ali umetnik ne želi da ubije ostale mogućnosti. Zato odustaje od ostvarenja bilo koje.

 

Kroz život Tonio Kreger prolazi kao posmatrač, i to posmatrač koga od sveta deli nepremostivi ponor ironije. Umetnik još u ranom životnom dobu spoznaje svoju posebnost, a mirenje sa njom je veoma bolno. Predočene su nam dve mladalačke ljubavi Tonija Kregera - neostvarene, jer takve se stvari ne događaju na zemlji. Tonija privlači vitalizam, sfera života koju oličava posebna vrsta ljudi - plavih, modrookih, zdravih, vedrih, nepomućenog pogleda i neosenčenih očiju... ljudi doduše površnih i bez duha, ali kojima duh nije ni potreban, kaže Tonio Kreger koji, sa druge strane, ljude koji prate njegov rad naziva skupom prvih Hrišćana.

 

Tonio Kreger, kao dečak, voli Hansa Hanzena i želi da pripada njegovom svetu, ali on je zabludela ovčica (sfera zelenih kola, čergarenja, ciganskog života...). Tonio pokušava da zadobije Hansa Šilerom, a ovaj se klati... Ironija je ovde usmerena ka obojici, Tonio ne može, a da ne pokuša da uvuče Hansa u svoj svet. Kasnije se zaljubljuje u jednu devojku, prisustvuje igranci i ispada smešan (sa druge strane, ostali su smešni njemu, učitelja igranja vidi kao majmuna dok se šepuri...). Izdvaja se i onda se dovodi u besmislenu situaciju, misli da će Inge primetiti da se on usamio i da ce mu prići. Sledi rečenica koja pripada višoj, autorskoj instanci – Takve se stvari ne zbivaju na zemlji. On čezne u svetu za onim što ne može osvojiti, dobiti, jer se taj svet ne interesuje za njega i vrednosti im nisu iste. Kad, pri kraju pripovetke, prisustvuje onoj igranci, više i ne pokušava da se približi tom društvu. Umetnik je posmatrač koji može samo duhovno da prisustvuje.

 

Ljubav prema svetu vitalizma čini da njegovo srce živi. Ona je bolna i neostvariva, ali daleko od toga da je jalova (Ne korite mi ovu ljubav, Lizaveta; ona je dobra i plodna. U njoj ima čežnje i setne zavisti i čitavo jedno čedno blaženstvo.) - iz nje izvire sva njegova poezija (...ljubav prema čovečanskom, živom i običnom. Iz nje izvire sva toplina, sva dobrota, sav humor (...) moja najdublja ljubav pripada onima koji su plavi i modrooki, svetli i živi, srećni, milokrvni i obični).  Tonio Kreger kaže da se ne može pisati dok se oseća, da su dela od vrednosti uvek proizvod umeća i hladnog rasuđivanja, ali o čemu bi tada pisao da njegovo srce nije nekad živelo, volelo i patilo?

 

Umetnički postupak

Thomas Mann je smatrao da su muzičke odlike stila učinile da novela Tonio Kreger zadobije naklonost čitalaca. Tu je on prvi put koristio muziku kao sredstvo jezičkog uobličavanja, primenivši tehniku lajtmotiva. Mi pratimo kako se Tonio Kreger - umetnik razvija, šta oseća od adolescencije do zrelog doba - to je fascinantnom virtuoznošću oslikano upravo putem lajtmotivskog ponavljanja: iskazi se ponavljaju uz neznatne varijacije u tekstu, ali sa različitim značenjima, jer se njihov status menja. Nekad su, na primer, ti lajtmotivski iskazi ironizovani. Imamo nekoliko iskaza (tada je živelo njegovo srce, čežnja i setna zavist, nešto malo prezira i čedno blaženstvo...) koje prvo izgovara pripovedačka instanca, a na kraju sam junak, čija je svest dostigla taj nivo da sama sebe razume.

 

Na sličan način, variranjem smisla, koristi se i građa preuzeta iz Ničea i Šopenhauera: važno je prepoznati izvore, ali preuzeta građa više nema ono značenje koje je imala u delima Ničea i Šopenhauera - sada je ona prosto savršeno sredstvo da se izrazi gledište Manovog junaka.

________________________________

 

Thomas Mann je rođen 6. jula 1875. godine u Libeku. Otac mu je bio bogat i uticajan vlasnik jedne velike trgovine žitom i senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemačko - brazilske porodice i za razliku od oca, snažnog "čovjeka od akcije", bila je umjetnički nastrojena zbog svog miješanog porijekla i toplog južnjačkog duha. Mannov otac je umro 1891. godine i njegova trgovačka firma je propala. Porodica se preselila u Minhen. Pohađao je gimnaziju u Libeku i neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu. Kratko je radio (1894. - 1895.) u banci a zatim u njemačkom osiguravajućem društvu protiv požara. Putovao je po Evropi i za vrijeme jednog putovanja posjetio starijeg brata, Heinricha u Italiji, gdje je pisao kratke priče i svoju prvu novelu. Njegova spisateljska karijera počinje u magazinu "Simplicissimus", a prva knjiga, "Mali gospodin Friedmann" bila je objavljena 1898. godine. Kad je pročitao jednu priču, izdavač je htio da vidi sve što je Mann napisao. Njegov prvi roman Budenbrokovi postao je senzacija i izvan granica Njemačke i veoma ga obogatio već u 25. godini.

 

U ovo vrijeme Mann se interesovao za pisanje filozofa Artura Sopenhauera i Fridriha Nichea, kao i za muziku Riharda Wagnera, od kojeg je usvojio tehniku lajtmotiva. Oženio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su šestero djece. Živio je buržujski život priznatog pisca - predavao je, primao nagrade i objavljivao kratke priče. Uvijek je bio umjetnik teške savjesti zbog ljubavi prema buržujskom životu. Početak Prvog svjetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uvjerenja o Evropi. On je podržavao Kajzerovu politiku i napadao liberalizam. Ovaj 10 - godišnji period preispitivanja kulminirao je romanom Čarobni brijeg, romanom o idejama i izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih i konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta i neracionalnih uvjerenja. U periodu između dva svjetska rata osvojio je Nobelovu nagradu i započeo kampanju protiv fašizma, sve dok ga nacisti nisu protjerali iz Njemačke. Kratko je putovao po Evropi prije nego što je došao u Sjedinjene Američke Države 1940. prvo kao profesor na Univerzitetu Prinston, sve dok se nije smjestio u Kaliforniju sa još nekoliko njemačkih protjeranih umjetnika. U ovom periodu radio je na dva romana, od kojih jedan prepričava biblijsku priču o Josefu, a drugi je legenda o Faustu.

 

U Americi, Mann je bio razočaran progonom komunističkih simpatizera i mnogo godina kasnije vratio se u Evropu i smjestio u Cirihu. Kad je primio vijest o samoubistvu svog najstarijeg sina poslao je telegram saučešća, jer nije htio da uništi svoju reputaciju, prisustvujući sahrani. Mann je očigledno napravio svoj izbor u borbi između duha i života. Poslije objavljivanja Budenbrokovih koncentrisao se na kratke romane i novele. Godine 1902. objavio je novelu Tonio Kreger, spiritualnu autobiografiju koja istražuje umjetnost i disciplinu. Poslije Čarobnog brijega, njegovo veliko djelo bila je trilogija Josef i njegova braća (1933. - 42.), smještena u biblijskom svijetu. Teme njegovih romana su intelektualna i politička zbivanja predratne i poslijeratne Njemačke i suprotnosti duha - umjetničkog, dekadentnog i života - običnog osjećaja sreće. Stil Thomasa Manna karakteriše česta upotreba ironije, što stvara hladnu distancu između priče i čitalaca. Također često koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolično značenje.

 

Valentina Đorđević

 

Thomas Mann - Čarobni brijeg

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Thomas Mann - Tonio Kreger

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u