Svetozar Marković - Pevanje i mišljenje lektira

Svetozar Marković - Pevanje i mišljenje

Svetozar Marković - Pevanje i mišljenje

 

Članak Pevanje i mišljenje Svetozar Marković je napisao u Petrogradu i poslao ga 1868. godine uredniku novosadske Matice. U propratnom pismu piše da mu je cilj da iskaže neke svoje misli o našoj književnosti koja odavno tište. Objavljen je iste godine u ovom časopisu. Članak, koji ima podnaslov Jedna panorama iz naše lepe književnosti, sastoji se iz četiri celine kojima pisac nije dao podnaslove ali se oni, na osnovu sadržine, mogu formulisati:

 

I. O kritici,

II. O poeziji,

III. O prozi,

IV. O cilju članka.

 

U prvom odeljku Marković razlikuje dva tipa kritičara: kritičare estetičare i kritičare realiste. Kritičari estetičari su vaspitavani u školi filozofa idealista koji su postavili večne nepromenljive zakone o lepome i postavili norme šta je lepo, šta je uzvišeno a šta strašno, šta je tragično, zatim zakon o tri jedinstva. Sve to, kaže Marković, okiva lepu književnost koja je jedan od ljudskih proizvoda i, kao takva, zavisna od okolnosti u kojima nastaje: Ljudi su pisali svoj život, svoja ubeđenja i svoje potrebe ne obazirući se na večne zakone. Kritičari realisti ne postavljaju pitanje je li delo nastalo po nekim zakonima nego posmatraju i analiziraju njegovu sadržinu da bi otkrili da li ona odgovara ljudskim potrebama:

 

Od književiosti se zahteva da donosi samo ono što je zaista korisno društvu: da pretresa i podiže sAvremena pitanja, da predstavlja  istinski život narodni sa gledišta savremene nauke, jednom reči, da je po mislima i osećanjima svojim savremena.

 

U drugom odeljku Marković uzima u razmatranje savremenu poeziju i odmah konstatuje: Naša savremena poezija - to je smesa ljubavnih izjava, fantastičnih scena, praznih fraza i smešnih budalaština. Ovako oštre reči podstaknute su izrazitim subjektivizmom tadašnje naše poezije, dominacijom ljubavnih tema, uskim vidicima ondašnjih srpskih pesnika. Sve to je uslovilo da naša poezija bude besplodna pustinja čkalja i kopriva. Marković nije protiv ljubavne poezije jer osećanje ljubavi ima opštu vrednost kao najjače i najplemenitije ljudsko osećanje, ali je protiv toga da pesnici stvaraju od ljubavi bolest a od ženskinja nakaradu.

 

Treći odeljak članka posvećen je prozi a ponajviše društvenom romanu. Marković kaže da je i proza ista kao i poezija, da je i u njoj ljubav dominantna tema, te da su sve te naše novele, priče i crte iz života (Marković sve ove nazive stavlja pod navodnike čime im pridaje pejorativno značenje) književna nedonoščad:

 

Naš društveni život zaudara truležem, a naši pesnici postojano sanjaju, mirišu ruže, gledaju zoru, slušaju slavuja, ili tuže nekom osobitom tugom, tugom sitnog čoveka...

 

Sve to ne može da ih probudi da poglede malo drugim očima na taj život narodni, pa da vide kako se ne igra svugde kolo, ne zveckaju svugde đerdani i ne rumene se svugde obraščići u Srba i Srpkinja...

 

Marković ističe savremeii društveni roman kao epos 19. veka jer:

 

Savremeni roman predstavlja istinski život ljudski; ropstvo i zavisnost čoveka od sviju prilika što mu ih ostaviše preživela kolena; njegovu borbu protiv političke i društvene tiranije; borbu protiv neznanja i sujeverja; protiv običaja i etiketa itd. Savremeni roman sa svojom dagereotipnom (fotografskom - SV) istinitošću i dubokom psihološkom analizom života postao je najsigurnije sredstvo da se iznesu na vidik bolesti društvenog organizma, a u isto vreme najsilnije oružje, da se propagandišu nove misli u masi naroda.

 

Razmatrajući prevodnu književnost u oblasti proze, Marković konstatuje iste nedostatke jer - kakvi su pisci, takvi su i prevodioci.

 

U četvrtom odeljku članka Marković ističe da je govorio skoro isključivo o tekstovima objavljenim u listovima i da mu je cilj bio ne da razmatra pojedinačna dela naše književnosti nego da opredeli njen opšti pravac. Ukazuje na neke pozitivne primere u listovima: Zmaja, Jakšića, čestite prevode Dikensa, Igoa i Gogolja.

 

Dve godine kasnije, 1870. u Matici objavljen je drugi Markovićev članak Realnost u poeziji, koji ima polemički karakter. U ovom članku ključna su dva mesta: odgovor na pitanje ko su pravi pesnici i definicija realizma. Na pitanje ko su pravi pesnici, Marković odgovara:

 

One ličnosti u narodu koje su dublje i silnije osetile sve patnje što  tište ceo narod i koje su kadre da iskažu ta osećanja u veštačkoj formi, to su pravi pesnici, to su probuđeni delovi naroda, to je narodna svest o sebi samom i svojim patnjama. (...) Ta probuđena svest narodna postaje zrak svetlosti što osvetljava narodu put u njegovoj teškoj borbi. Take su poete kod nas bili oni koji su pevali narodne pesme , takav je bio naš ili upravo crnogorski pesnik Petar Petrović Njegoš. Dakle eto šta je nužno za pesnika: - da je on probuđeni deo naroda tj. da je on živeo životom koji narod živi; da je on patio one patnje (ili bar da su mu tako bliske) koje narod pati i da je on shvatio taj život, osetio bolju koja tišti ceo narod.

 

Realizam Marković definiše na sledeći način: Život narodni, to je sadržina - realnost poezije.

 

Markovićevi spisi imaju istorijski značaj kao manifesti srpskog realizma, koji su u svoje vreme odigrali značajnu ulogu označivši osnovne mane tekuće književnosti i pokazavši put njenog daljeg razvitka. Ovi Markovićevi spisi imaju vrednosti i nedostatke.

 

Vrednosti Markovićevih spisa:

 

- što su ukazali na potrebu da se pisci vrate životu i stvarnosti, ljudskim (i društvenim) potrebama i problemima;

- što su razdvojili ono što je istinska književnost od onoga što je privatan život i privatni doživljaj;

- što su istakli objektivne činjenice kao sadržinu književnog dela;

- što su definisali društveni roman i odredili njegovu društvenu funkciju;

- što su ukazali na pravu prirodu pesnika i pesničkog poziva.

 

Nedostaci Markovićevih spisa:

 

- pretežno raspravljaju o tekstovima objavljenim u listovima;

- bave se uglavnom slabim piscima koji su brzo zaboravljeni;

- odbacuju estetiku kao nauku i nipodaštavaju značaj Platonove i Aristotelove estetike;

- funkciju književnosti svode na društvenu korisnost (utilitarnost) i propagandu misli;

- naglašavaju značaj sadržine dok formu potpuno ignorišu;

- najzad, kao i svaki programski tekst, svaki manifest, sputavaju stvaraoce namećući im tematiku, poetiku i ideologiju - oni su isključivi u svojim postavkama.

 

Uticaj Markovićevih spisa:

 

- književnost je prestala biti asocijalna;

- snažno se razvila seoska realistička pripovetka;

- satira je našla podsticaj u Markovićevim stavovima;

- roman je dobio kritičku notu;

- prevode se klasici ruskog realizma.

_________________________________

 

Svetozar Marković (1846 - 1875), najistaknutiji je teoretičar socijalizma kod Srba u drugoj polovini 19. veka, a njegovi članci iz književnosti uzimaju se kao manifesti srpskog realizma. Opredelio se za studijs tehnike - studirao je u Beogradu, Petrogradu i Cirihu. Boravak u Petrogradu opredelio je Svetozara Markovića za rad u revolucionarnim kružocima; u Cirihu je stalno u krugu socijalistički orijentisanih srpskih studenata i posvećuje se izučavanju socijalističkih ideja. Ovde piše članak Srpske obmane u kome oštro kritikuje sistem vlasti u Srbiji a posebno birokratiju. Posle objavljivanja članka u novosadskoj Zastavi, ukinuta mu je državna stipendija; vraća se u Srbiju i posvsćuje se političkom radu kao socijalni reformator, ideolog i duhovni vođa socijalističkog pokreta. Izdaje listove Radenik i Javnost, piše članke, agituje, okuplja sledbenike. Zbog tekstova objavljenih u ovim listovima, osuđen je 1874. godine na devst meseci robije. Iz zatvora izlazi teško bolestan i ubrzo umire od tuberkuloze, 1875. godine u Trstu.

 

Uveren da socijalnim revolucijama mora da prethode revolucije u duhovnim oblastima, pa i u književnosti, Marković je napisao dva članka o književnosti: Pevanje imišljenje (1869) i Realnost u poeziji (1870). U njima izlaže književne ideje u duhu teorijskih postavki Černiševskog, Dobroljubova i Pisareva. Ovi članci snažno su uticali na književni život u Srbiji, a Markovićeve ideje (političke i književne) dobile su veliki broj pristalica među srpskim piscima. Posle ovih članaka srpska proza postaje kritičnija: Milovan Glišić, Radoje Domanović, Janko Veselinović, Laza Lazarević. Kritički duh javlja se i u poeziji Đure Jakšića, Jovana Jovanovića Zmaja i Vojislava Ilića.

 

Stvaranje Svetozara Markovića pratilo je njegovu ideološku i političku borbu - skoro da se svodilo na novinske članke kojima je punio svoje listove. Od obimnijih dela najznačajnije su dve knjige: Srbija na Istoku (1872) i Načela narodne ekonomije (1874).

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Svetozar Marković - Pevanje i mišljenje

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u