Šukrija Pandžo - Ruka na kosi lektira

Šukrija Pandžo - Ruka na kosi

Šukrija Pandžo - Ruka na kosi

 

Tema - Život jedne djevojčice bez majke
Vrijeme radnje - neodređeno
Mjesto radnje - Timkina kuća, škola

Jezik i stil - jezik ovog djela je jednostavan i lako razumljiv

Ideja - I u trenutcima kada mislimo da nemamo nikoga može se pojaviti netko drugi i pokušati nam pomoći i saslušati nas.

 

Sadržaj - Djevojčica je kao mala ostala bez majke. S vremenom joj je postalo teško slušati drugu djecu kako pričaju o svojim majkama i kako se imaju kome povjeriti. Ona je imala samo oca. Sjećala se samo kako joj je majka gladila kosu, sjećala se njene ruke na kosi. Imala je prijateljice koje su se zvale Seka i Timka. Prvoga dana u školi učiteljica je pitala djecu kako se zovu i kako se zovu članovi njihove obitelji. Djevojčica je rekla da nema majku i svi su je čudno zbog toga gledali. Učiteljica je rekla onima koji nemaju majku da će im to ona biti i da joj sve mogu reći. Tako je djevojčica u učiteljici vidjela svoju majku i potporu. Učiteljica je svakodnevno dolazila do njene klupe i pohvaljivala joj zadaću. Gladila ju je rukom po kosi, to ju je podsjećalo na majku. Jednoga dana umjesto učiteljice došao je učitelj. Rekao je da se učiteljica nije stigla oprostiti, ali da ih je puno pozdravila. Učitelj je dao djevojčici knjigu koju joj je poslala učiteljica i rekao joj je da joj je učiteljica poručila da ju nikada ne zaboravi. Učitelj ju je pomilavao po kosi.

________________

 

Šukrija Pandžo - Ruka na kosi

 

Igrali smo se u bašti nedaleko od Timkine kuće. Ja, Seka i Timka. Pod velikom jabukom u hladu. Svaka je bila ponijela svoju lutku. I lutke su bile učenice i sjedile su u klupi koju smo mi napravili od sitnih grančica. A mi sve tri još nismo nikad sjele u klupu, jer još nismo bile pošle u školu. Ali ja sam tada bila učiteljica i učila lutke, pa onda je to bila Seka i najzad Timka. Niko nam nije smetao u igri. Pa ni vrapci koji su nešto među sobom razgovarali na jednoj visokoj grani jabuke.

 

Ali kad se kroz ogradu iznenada uvukao crn rutav pas i pošao prema nama, Timka je prva vrisnula i počela da bježi.

– Joj, mama draga! – vikala je ona.

– Majko moja! – derala se i Seka.

 

I umalo ja nisam počela, bježeći zajedno s njima, da dozivam majku. Ali sam zastala u pola glasa. Jer ja nisam ni imala majku. Tako svaki put kad bi me nešto zaboljelo ili kad bih se udarila o kamen ili drvo, samo bih zajecala a ne bih majku spominjala kao druga djeca. Što da dozivam kad je nema. Neće me čuti. Ili kad bi moje drugarice počele da se hvale i govore: meni je ovo majka kupila, ovo je meni mama donijela, kazaću mami, pitaću mamu – ja sam ćutala. Samo bih katkad rekla: A meni je ovo nabavila tetka. Ne da se pohvalim, već da im nekako kažem da prestanu o tome.

 

Majku sam malo, sasvim malo zapamtila. Miluje me, sjećam se, rukom po kosi i smije se. A meni drago. I zapamtila sam onu njenu šarenu haljinu. Voljela sam, znam, da potrčim za njom i uhvatim je rukom za tu haljinu. Više se ničega ne sjećam. Jednog dana je nekud otišla i više se nije vratila. Otac mi je kasnije pričao da je umrla u bolnici. Nisu preda mnom mnogo o njoj govorili. Tetka, očeva sestra, došla je u našu kuću i da se brine o nama i posakrivala sve mamine slike. Od oca. Jer on je često zagledao u te slike i oči su mu bile suzne.

 

Jednom sam je usnila. Kao plete mi kosu, a ruke joj meke. Pa me onda potegnu za pletenice i kaže: Pletenice do peta a djevojka do greda. Ja onda hoću da je uhvatim rukama za šarenu haljinu, a nje nesta. Probudim se a ono držim rukom pokrivač. I kroz prozor se vidi vedro nebo i na njemu trepere zvijezde. Pa se rastužim i zovem: Tata! Tetka mi tiho šapnu: Spavaj!

 

Sutradan im ispričam šta sam sanjala. Otac odmah izađe nekud, a tetka poče da trlja rubcem oči. Ja zaćutah. Vidjeh da nije trebalo da o tom govorim.

 

Tako je došlo vrijeme da pođem u školu. Uoči prvog dana nisam mogla da se smirim. Sa Timkom i Sekom samo sam o tome razgovarala. One su opet rekle kako će ih mama povesti do škole. Mene će tata – kazala sam. I poželjela tog časa onu mekanu ruku na pletenicama.

 

Kad su nas uveli u učionicu – učiteljica nas je porazmještala u klupe. Sjedjela sam sa Timkom pa mi je bilo običnije. Učiteljica je zatim pošla od klupe do klupe i pitala nas: kako nam je ime, kako nam je ime ocu i majci i ostaloj rodbini. Došla je i do mene. I kad me je zapitala kako mi je ime majci, ja sam zaćutala.

– Zar ne znaš? – pitala je ona i smješila se.

– Ja nemam majku – odgovorila sam i gledala u klupu.

– Dobro, dobro, dušo – rekla je ona i nastavila da druge pita. A ja tad nisam mogla da podignem oči i pogledam drugu djecu. Samo kad sam čula da još neka djeca kažu da nemaju majku, okrenula sam se da ih vidim. I čini mi se da su i ona pogledala mene i da smo se po nečemo razumjeli.

 

Tada je učiteljica sjela za sto i rekla nam kako treba da se vladamo u školi, kako da čuvamo stvari i sve drugo, i onda, smiješeći se, kazala je još:

– A onoj djeci što nemaju majku, neka sam ja majka. Pa sve što nebi nikom drugom kazali, vi ćete reći meni kao što biste rekli majci.

 

Ja sam to pamtila i nastojala da je nikad ne naljutim. Trudila sam se da što bolje učim. A kad bismo deklamovali pjesmice o majci, ja bih tom prilikom gledala u nju i činilo mi se da mi se smješi i da zna šta ja mislim.

 

A jednom kad smo išli u šetnju, učiteljica je bila obukla šarenu haljinu. Trčali smo po livadi, krili se po šumi, pjevali. I ne znam ni sama kako, ja sam pristižući učiteljicu uhvatila je rukom za tu haljinu. Ona me prvo malo čudno pogledala i ja sam bojažljivo otpustila ruku. Njene oči su se naglo provedrile, prigrlila me i pomilovala po kosi. Ruka joj je bila meka. Spopala me tuga. Tad sam zagnjurila glavu u njezinu haljinu i tiho zajecala.

 

I otada učiteljica nije nikad zaboravila da me više puta ne obiđe u klupi, da porazgovara sa mnom, da mi ne pohvali zadaću.

 

Ali kad smo poslije godišnjeg raspusta pošli u drugi razred, mjesto naše učiteljice u učionicu je ušao učitelj. Meni je zastao dah i srce ludo tuklo. Rekao je da će nas on učiti – a da je učiteljica otišla u drugo mjesto. Nije mogla da dođe da se oprosti, ali nas je sviju pozdravila. I onda je upitao za mene. Ja sam se digla.

– A tebi je, evo, poslala ovu knjigu, i rekla da je ne zaboraviš. – I učitelj je prišao mojoj klupi, stavio knjigu preda me, i pomilovao me po kosi.

 

Proplakala sam glasno. Učitelj se vratio, i ne znajući šta bi, ponovo stavio ruku na moju glavu. I od tog mi je, čini mi se bilo lakše. Od te ruke na kosi.

 

Šukrija Pandžo - Ruka na kosi - verzija 2

Šukrija Pandžo - Ruka na kosi - verzija 2 pdf

___________________________________

 

Šukrija Pandžo rođen 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika. Bio je bosanskohercegovački književnik. Osnovno školovanje je završio u rodnom mjestu, učiteljsku školu u Mostaru, a književnost i francuski jezik studirao je na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu, te ga završava 1940. godine. Kao učitelj, potom kao nastavnik, radio je u raznim seoskim školama.

 

Po dolasku u Sarajevo također je najprije radio kao nastavnik. 1948. godine postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radio - Sarajevo. Jedan je od osnivača popularne humorističke emisije "Veselo veče" i "Udruženja književnika BiH". Odlukom Savjeta RTV Sarajevo, 10. aprila 1970. godine, dobija spomen-plaketu u znak priznanja za dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna Josip Broz dodjeljuje mu Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima. Umro je 1984. godine u Sarajevu.

 

Djela - Pjesme (Svjetlost - Sarajevo, 1952.), Razgovori - Pjesme za djecu (Narodna prosvjeta - Sarajevo, 1954.), Ljudi smo - Pripovijetke (Džepna knjiga - Sarajevo, 1958.), Samo još kosovi zvižduću - Priče za djecu (Svjetlost - Sarajevo, 1961.), Bliže su postale zvijezde - Pjesme za djecu (Svjetlost - Sarajevo, 1965.), Iznad gore vjetri zbore - Pjesme za djecu (Svjetlost - Sarajevo, 1968.), Poezija - Izbor iz poezije (Veselin Masleša - Sarajevo, 1973.), Zeleni strah - Priče za djecu (Svjetlost - Sarajevo, 1975.), Na kraju puta - Pripovijetke (Svjetlost - Sarajevo, 1979.), Dobro mi došli - Pjesme za djecu (Svjetlost - Sarajevo, 1980.), List na puti - Pjesme za djecu (Svjetlost - Sarajevo, 2000.).

 

Skromna, lirski nepretenciozna intima, životna elegija jednog osjetljivog bića, neprekidna, ali i uzaludna potraga za sveopštom istinom ili bar nekom subjektivnom katarzom, kao i permanentno vraćanje jasnim uspomenama i prebogatom jeziku jednog zasebnog zavičajnog svijeta upijenog i u svijest trajno utisnutog iz rodne Hercegovine – osnovni su pokazatelji njegovog lirskog kolorita, pa je ta Pandžina poezija uglavnom bila usmjerena tom davnom, ali nikad zaboravljenom djetinjstvu i stalnom vraćanju ka jednako nezaboravljenoj težini i surovosti puta koji je iza njega. Čak i u svojoj dječijoj književnosti, do tada uglavnom okrenutoj ka svijetu radosti i adekvatnim šarolikim motivima, pjesnik ne može da se otrgne sumornosti, ponekad pretjerane, i za dječije oči, ne uvijek prikladne životne elegičnosti i literarne iskrenosti.

 

Pandžine novele su jednostavne, čitljive, obimom nevelike, sa zanimljivom temom življenja u bosanskohercegovačkim specifičnom ambijentu i njegovim ljudima napuštenim u beskrajnom vrtlogu života.

loading...
7 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Šukrija Pandžo - Ruka na kosi

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u