Stjepan Čuić - Tajnoviti ponor

 

Vrsta djela - roman za djecu

Mjesto radnje - selo u kojem su živjeli dječaci, ponor, Jadransko more

Vrijeme radnje - razdoblje nakon rata

 

Tajnoviti ponor djelo je Stjepana Ćuića kojeg je objavio 1980. godine. Ovaj roman za djecu prvenstveno je jedna uzbudljiva avanturistička priča. Glavni likovi u djelu su Antun, Juraj, Mate i Vjekoslav. Priča počinje na prvi dan škole kada učitelj izabere Antuna kao učenika koji će svakodnevno ići po njegov objed kod gospođe Ivančić. Antun nije odolio, pa je pojeo dio učiteljeva objeda. Međutim, nakon par dana učitelj odredi da Mate ode po objed umjesto Antuna. Ali ni Mate nije odolio učiteljevu objedu. Tako je Mate smislio priču o napadaču iz šume koji jede učiteljev objed. Pa kad ga je učitelj zamijenio Jurajem, Mate je nastavio sa spletkama, a sve s ciljem da učitelj ne primijeti kako oni jedu njegov objed.

 

1  2  3  4  5  6  7  8  9  10  11  12  13  14  15  16  17  18

 

1

 

Antuna je učitelj često slao po hranu, obično po objed. Odredio ga je za to već prvoga dana, na prvome satu, tek što je bio ušao u razred. Rekao je učitelj tada: "Tražim dobrovoljca", a svi su u taj čas uglas povikali: "Antun!"

Tako su se i složili. To im nije bilo teško, jer je Antun bio najjači. I stariji je bio godinu dana od sveg razreda pa se vazda time hvalio.

Antun je svojim drugovima bio prava zaštita od starijih dječaka, jer su ga se bojali svi. Drugovi su ga zvali neustrašivi Antun i svi su mu htjeli biti blizu.

Gostionica "Ivančić", odakle je trebalo nositi hranu, bila je dosta daleko od škole, a put je prolazio kroz lanac brda, spuštajući se i dižući po nekoliko puta. K tome, put se križao s bezbrojnim i bezimenim puteljcima koji su njihovo mjesto povezivali s ostalim dijelovima zemlje pa se tako nikad nije moglo znati tko sve i radi čega tim putom prolazi. Stoga su dječaci i tražili valjane razloge za izbor neustrašivog Antuna za dobrovoljca, zapravo za dostavljača. A učitelj, novak, nevičan tom kraju, potajice se bojao da Antunu netko ne otme hranu.

Antun o tome nije mislio. Nosio je hranu skrušeno nekoliko dana, a onda ga je učitelj iznenada zamijenio.

Zamijenio ga je Matom. Antunu to nije bilo drago, ali kod učitelja nije bilo pogovora.

Godilo je Mati što ga je učitelj zapazio za tako kratko vrijeme, makar to bilo i zbog njegova objeda. A držao se učitelj mudro. Rekao je Mati: "Malo ćeš odmijeniti Antuna." I pri tome se nasmijao.

Pitali su Antuna dječaci iz razreda zašto više ne nosi hranu, a on se ljutio.

- Pojeo si mu objed - zadirkivali su ga, ali nisu smjeli često i naočigled ostalih školaraca.

- Nisam - branio se Antun, ali mu svi nisu vjerovali, jer se zagonetno smijao.

Branio se vješto i uporno sve dok mu ne bi dosadilo, a onda bi navalio na njih i tako bi, u sveopćoj gužvi i tučnjavi, sve i prestajalo.

- Pojeo je, pojeo - šaptali su jedan drugome kad god Antuna ne bi bilo u blizini, a šapat se kao struja pronosio kroz svačije uši.

- Pazi da se to ne omakne tebi - govorili su Mati svaki put kad bi polazio po učiteljev objed.

- Neće meni, neće - odvraćao je Mate ponosno, a ozbiljno je razmišljao o tome. Bio je siguran da učitelj ionako ne zna koliko mu hrane šalje gospođa Ivančić, a zacijelo je nikad neće o hrani ni propitivati.

Mati je Antunov slučaj dosta koristio. Mogao je ozbiljnije razmišljati o tome kako vještije negoli Antun pojesti dio učiteljeva objeda, a k tome je svakodnevno izbivao s nastave sat-dva, a to nije bilo malo. Kad se prvi put pomolio na vratima gospođe Ivančić, ona ga je iznenađeno pogledala i nekako tajnovito prozborila:

- A ti si, dobro je. Nema više Antuna?

Mate to upoznavanje nikako nije razumio, čak se i ustrašio, jer mu je u taj čas palo na pamet kako je Antun ipak pojeo učiteljevu hranu i kako ga je gospođa otkrila. I odala učitelju.

Tako je Mate i odustao od toga da što pojede.

Kad je gospođa spremila objed u zdjele koje je nanizala na povrslo, zaputio se Mate natrag prema školi. Obazirao se odmjeravajući koliko je odmakao. Činilo mu se da ga je gospođa Ivančić krišom pratila stojeći na vratima i s vremena na vrijeme provirujući iza debelog debla što je raslo tik do vrata.

Kad je zamaknuo onkraj brijega, i kad je kuća odjedanput propala na obzoru, odjednom nestade i Matine odluke. Izvadio je iz zdjele komad mesa i pojeo ga u tri-četiri zalogaja. Kost je odbacio daleko u žito strašeći se da je tko ne bi opazio na puteljku i tako ga otkrio, jer se glas o svemu tih godina širio brzo, a poglavito bi se proširio o mesu kojeg tada nadaleko nije bilo.

Toga dana Mate više nije jeo.

Kad je stigao u školu, pogledao je učitelja ravno u oči predavši mu objed. Nije bio nimalo uznemiren, jer je znao da se učitelj ne miče od škole, a kad za nekoliko dana upozna ljude i počne zalaziti u kuće, objed mu neće ni pasti na pamet.

Ipak, s nestrpljenjem je čekao sljedeći dan.

I dočekao ga je onako kako je i zamišljao.

Na svršetku trećeg sata učitelj ga prozva:

- Mate, hoćeš li mi donijeti objed?

A bio se prestrašio, jer ga učitelj nije zamolio poslije drugog sata. Obveselio se i ustao ne rekavši da.

- Ne moraš se žuriti, imam kraći sastanak u selu - još je dometnuo učitelj.

- Ništa nije saznao, ništa - ponavljao je Mate sâm sebi žureći prema gospođi Ivančić.

Gospođa Ivančić nije odavala da išta zna. Usula je krumpir u jednu zdjelu, u drugu nalila juhu, a meso je zamotala u bijeli ubrus. Onda sve to metnula u kožnatu torbu i pomogla Mati da je uprti na ramena. Pomislio je u tom času Mate kako gospođa Ivančić tako čini namjerice, jer želi da i sâm vidi koliko učitelju šalje mesa. Mučio se pitanjima: "Zašto me pozvala k sebi u kuhinju, zašto je na moje oči brojila komade mesa, zašto je napokon dala meni jedan oveći komad?"

"Zašto je jučer učitelju poslala dva komada mesa, a danas šalje tri?! Sigurno je taj treći namijenila meni, premda mi je jedan već dala", zaključio je Mate čim je ostao sam na goleti.

Tako je i pojeo jedan učiteljev komad.

Ostalo mu je čekati sljedeći dan, jer ni tog dana učitelj nije zamijetio manjak. Nije ni na što mislio, jer nije bio načistu želi li i dalje nositi objed, ili ne želi. Na svršetku trećeg sata učitelj ga je zaustavio.

- Nemoj se ljutiti, trebalo bi...

- U redu - rekao je ushićen, ne čekajući da učitelj kaže do kraja.

Tako je i krenuo veseo što nije otkriven.

Kad nije otkriven, pomislio je, može jesti i danas.

Tako je i pojeo.

Četvrtoga dana učitelj ga je pozvao k sebi u zbornicu.

- Ako nemate koga drugoga? - priupitao je Mate eda bi iskušao učitelja.

- Onda neka pođe Juraj.

- Propalo mi je - pomislio je Mate, ali se susprezao da se ne bi odao.

Juraj je odskakutao puteljkom, a Mate ostao sam na mukama.

- Učitelj šalje Jurja zato što je prozreo mene - mislio je, i samo je tako mogao protumačiti učiteljev pristanak da Jurja pošalje bez pogovora.

Bio je Mate u velikoj brizi.

- Ako Juraj donese više hrane nego što sam donosio ja, tek ću onda biti otkriven. A da učitelja nisam glupo iskušavao, on bi me poslao i bio bih se spasio - učestalo je ponavljao.

Razmišljajući što učiniti, pala mu je na pamet spasonosna misao. Treba učitelja navesti na pomisao kako je dječake netko napadao na putu i otimao im hranu! To je bilo moguće, jer je tih godina bilo mnogo gladnoga svijeta, napose mlađeg i siročadi poodrasle koju nitko nikamo nije odvodio niti napućivao; nije bila dorasla radu, a prerasla školu. Na takvu je pomisao Matu navelo to što učitelj šalje Jurja, koji je iz višega razreda, pa je jači. Ali mu je bilo nelogično da će Juraj odoljeti probranoj i obilatoj hrani kad je bude nosio tim dugim putem od gospođe Ivančić do škole.

No, budući da nije imao mnogo vremena za razmišljanje, zaputio se za Jurjem. Htio ga je pratiti i dočekati. Sjeo je na kamen u klancu, onkraj povećega grma i čekao da se Juraj pomoli. Imao je što i vidjeti! Kad je Juraj ušao u klanac, obazreo se na sve strane eda bi se uvjerio da ga nitko ne gleda, sjeo podalje od puteljka, onkraj stijene, i stao jesti.

"Bože, pa on jede više nego što sam jeo ja!" pomisli Mate.

- Što jedeš? - poviče prerušenim glasom, odjeven u dronjke kao u maškarama.

Juraj skoči i dade se u bijeg.

Kad je jadni Juraj odmaglio, Mate je pristupio zdjeli, povadio svu hranu, sklonio se u šumu i objedovao gospodski. Kao učitelj.

- Jadan Juraj kako se prestrašio! - pomislio je kad se pošteno najeo.

Poslije objeda prošetao se brijegom, propinjao se na visoke stijene i gledao u smjeru škole.

Znao je da će Juraj sve ispričati učitelju, a onda će se i učitelju sve pojasniti. Svršit će sve bolje no što je i priželjkivao.

Tako je nekako i bilo.

Kad su se učitelj i Juraj vraćali po zdjele, Mate je već bio odmicao od njih, prema kući. Tako je bio daleko da ga nisu mogli vidjeti da su i htjeli.

 

2

 

U školi se Mate vladao kao da ni o čemu nije imao pojma. Učitelj je bio nekako zabrinut. Opazio je to Mate kad je prije nastave s Jurjem razgovarao na hodniku.

- Mate - pozvao ga je Juraj.

Osvrnuo se u strahu, ali Juraj progovori:

- Danas ćemo nas dvojica učitelju po objed.

- U redu - otpovrnuo je Mate ne imavši kamo. Pomislio je bio da je učitelj ipak nešto rekao o njegovom prvotnom odlasku po objed, ali ga je zbunilo i držalo u nadi to što ih šalje obojicu.

- Možda nas šalje zajedno eda bismo bili sigurniji - pomislio je Mate.

Jedva je čekao svršetak nastave.

Pošli su. Putem je Juraj pripovijedao kako ga je jučer netko napao i kako je na jedvite jade izvukao živu glavu, jer je taj netko bio golem, pravo strašilo, vukodlak.

- Pokazat ću ti gdje - prekidao je Juraj sam sebe s vremena na vrijeme i nastavljao s pričom, a onda se iznenada zaustavio.

- Ako nas opet napadne, borit ćemo se!

- Hoćemo - reče Mate spremno da ne bi prasnuo u smijeh.

Utom su izbili na mjesto događaja.

- Tu - reče Juraj iznenađeno, a Mati se učini da mu se uzdah pretvorio u ubrzano disanje i da ga još nije minuo strah. - Tu me je napao. Ja sam se bio nešto zamislio, a on iznenada skoči na me i ote mi zdjele. Borio sam se s njime, ali je bio jači. Morao sam se dati u bijeg. Trčao je za mnom, ali su mu ispale zdjele, pa se vratio. Pogledaj, eno kosti još na putu, ni psi je nisu našli od straha.

Ubrzo su stigli. Gospođa Ivančić nimalo se nije iznenadila što ih vidi obojicu, i to je Matu uznemirilo. Valjda joj je učitelj dojavio. Htjeli su joj reći da ih je netko napao, ali ih je bilo strah. Zapravo, strahovao je Mate.

Natrag su išli žurno. Mate je s nestrpljenjem očekivao klanac, a činilo se da ga očekuje i Juraj.

Kad su ušli u klanac, Juraj reče:

- Ti nosi, idi oprezno puteljkom, a ja ću stranom uz brijeg da izvidim.

"Sjajno", pomislio je Mate. "To sam i htio."

- Izvidi dobro, pretraži i grmlje, poviri malo i onkraj brijega - vikao je za Jurjem.

- Hoću, hoću, ću, u... uuu - čuo se samo odjek.

Juraj se oprezno micao stranom stalno pogledajući u klanac, ali je to činio iz straha.

- Popni se, ja ću te čekati - vikao je Mate gledajući za njim.

Uspio ga je nagovoriti pa kad je bio siguran da je zamakao duboko i da ga više ne može vidjeti, otklopio je zdjelu. U njoj je bio velik komad mesa, i Mate nije mogao otrpjeti da ga ne kuša. Ščepao je meso i pojeo ga u nekoliko zalogaja. Osjećao je samo kako guta s naporom i kako s mesom proždire slinu što mu curi preko usana. Shvativši što je učinio, a ne imajući izlaza, ljutito je bacio zdjelu i ona se otkotrljala puteljkom dok se u krugu koji se smanjivao nije zaustavila u prašini.

- Juraj! - poviče.

U tili čas Juraj se stvori pred njim.

- Napao me neki klipan. Kako ga nisi opazio?! Veći je tri puta od nas obojice!

- To je taj. Trčimo za njim - reče Juraj smiono i dade se u trk.

Iskreno je laknulo Jurju, znao je Mate.

- Kamo je otišao? - upita Juraj kad se već smirio.

- Onamo, uz brijeg, pokraj izvorâ.

- Sigurno pije vode s izvorâ, sad kad se najeo - reče Juraj, i oni se upraviše k izvorima, ali sporije kako su se približavali.

Idući za Jurjem u stopu, Mate je razmišljao o njihovom jadnom učitelju koji je i danas ostao bez objeda, pa kad ništa valjano nije mogao smisliti za opravdanje, razmišljao je o izvorima kojih nema, jer je još rana jesen, a izvori su suhi. Oni buknu samo s proljeća, kad se naglo počnu topiti snjegovi i s brda kliziti goleme gromade leda i snijega pa sva zemlja omekša. Tada se teško po njoj micati, pa djeca bježe po brdima skačući sa stijene na stijenu, gledajući kako se podižu i nadolaze vode iz svih dolina, sa sivih srebrnastih i tamnih brjegova. Kroz sve klance i vijugave doline slijeva se blatna i bistra voda, valja stijene, drvlje i kamenje, a golemo polje kao beskrajni kotao pun pare od izmaglice pretvara se u jezero u kojem se gubi glavna rijeka. Ona se naglo izlijeva iz korita i skupljajući sve te vode i usmjerujući ih prema tijesnom ponoru gubi svoj zmijasti trag, a prekriva stabla i šikare.

Kad voda provali, tada svu djecu obuzimlje strah koji je jači od gladi, pa danima ne pomaljaju glave iz kuća. Pamte samo te izvore ispod stijena kojima nadijevaju svoja imena i tako ih prisvajaju. Mole se tada za sreću i zdravlje Bokana koji živi u ponoru i prisežu da će ga potražiti kad se vode povuku, kad ih popije sunce i proždre ponor, kad ih povuče zemlja koju one pretvaraju u mulj i blato.

Ali Juraj ne misli o tome. On iskreno trči za nepoznatim napadačem kao da će ga sustići.

- Je li te tukao? - pita Matu ne okrećući se.

- Nije. Samo me malo potegao za uho.

- A jesi li se bojao?

- Ustrašio sam se, ali me strah brzo minuo. Htio sam vidjeti kamo je šmugnuo. Da si bio brži, možda bismo ga i sustigli.

- Nisam te čuo, vjetar je.

- Da. Puše. No moramo za njim.

- Kakav je?

- U brzini i strahu nisam ga ni upamtio. Znam samo da je bio golem. Nekako je prljav, slini i urla - reče Mate ne imajući ništa pametnije, a htio je Jurja prestrašiti eda ne bi mislio na nešto drugo.

- Trebao si pobjeći.

- Kako sam mogao? Žurio sam i nisam se obazirao. Kadli, netko mi rukama zaklopi oči. Pomislio sam bio u prvi mah da si ti, ali nije pitao: "Pogodi tko je?" Uto me je i bacio preko zida, u ovaj vrt. Vidiš li koliko se otkotrljala zdjela! Hranu je kupio u travi...

I tog je dana učitelj ostao gladan. Nisu mu mogli ni u čemu pomoći, a i učitelj je to znao.

Sutradan je poslao Vjekoslava.

Mati je bilo žao, a ni Juraj nije bio veseo. Antun pogotovu. Mate je htio upitati njih dvojicu zašto ih učitelj više ne šalje, ali nije bio načistu misle li i oni o tome. Ničim nisu pokazivali da ih to pogađa pa je ta njihova ravnodušnost pogađala Matu, jer je to razumijevao kao da je samo on kriv. Učitelja nije smio pitati, jer je učitelj iskreno bio zabrinut za njih dvojicu. Govorio im je kako se sada za neko vrijeme ne bi smjeli udaljavati od kuće, to jest od škole, jer se još ionako ne zna tko sve prolazi cestama.

Tako im je u strahu prošlo nekoliko dana.

Mate je dolazio u školu skrušeno kao krivac, a svi su mislili da je još prestrašen od napadaja. Čak su ga opsjedali ne bi li im ispripovijedao kako se sve to zbilo, ali se on nećkao izgovarajući se na svekolike načine. A i nije bio načistu iskušavaju li ga, ili ih taj događaj iskreno zanima.

Iz nevolje ga je opet izbavio učitelj. Na satu je iz čista mira prozborio o tom slučaju. Rekao je:

- Djeco, vi ste zacijelo čuli što se dogodilo Mati...

- Čuli smo - povikaše djeca uglas, a Mate se ustraši.

- On je - nastavi učitelj - bio napadnut. Sam. A nije se ustrašio, nije ni plakao. Čak je trčao s Jurjem za napadačem, ali ga nisu mogli sustići. Htio sam vam to reći da znate kako u razredu imate smiona dječaka i kako trebate biti smioni. I Juraj je smion, on je odmah pritekao u pomoć kad ga je Mate pozvao. Trebate svi biti smioni, ali da ne izazivate pogibli, jer ste još nejaki i nemoćni. Budite smioni i razboriti, to vam i piše u svim knjigama. Eto, a sad će nam Mate ispripovijedati kako se to zbilo, sve po redu. Hajde, Mate.

Ispriječio se smioni Mate i pred cijelim razredom ispričao sve čega se mogao sjetiti, zapravo koliko god je mogao izmisliti. Djeca su slušala mirno i ni muha se nije mogla čuti. A bilo je vruće vani, kroz prozor je pržilo sunce, a muhe se lijepile za uprljana stakla. Mate se svojski raspričao, pa se i učitelj zamislio, a Mate nije bio siguran je li ih uvjerio, ili su se ustrašili. Svakako su mu se divili.

Pričao je čitav sat i nitko ga nije prekidao. A na svršetku sata okružila su ga djeca; došla su i iz ostalih razreda jer se brzo pročulo da je Mate držao sat. Odgovarao je na svakojaka pitanja, a onda se vratio učitelj. Izveo ga je nasamo i upitao:

- Je li te još strah?

- Nije - odgovori Mate odrješito. A i kako bi drukčije poslije svega?!

- Onda ćeš i poći.

- Hoću.

- I Antun - dometne učitelj. - Vjekoslava je strah poslije svega što se tebi dogodilo. U tebe sam ipak siguran. Pođite malo ranije, javio sam gospođi Ivančić.

- U redu - reče Mate i krenu.

- Danas ću ja u izviđanje, a ti nosi - reče Antunu kad su krenuli.

Antun se složio.

"Pa mogao bih prestrašiti i Antuna", pomisli Mate. "Tko će posumnjati da ga ne straši onaj od zadnjeg puta?! Toliko sam im napunio uši tim izmišljenim napadom, da će mjesecima pričati o tome. Baš je dobro što me napao, bilo mi je ponestalo ideja. Nisam više znao kako jesti, a da me učitelj ne otkrije."

Tako je Mate i odlučio napasti Antuna.

Prije no što su pošli po objed, sakrio je u grm odjeću od maškara. Na povratku je rekao Antunu:

- Ja ću poći brže i ispitati klanac, a kad ti naiđeš i sustigneš me, zajedno ćemo put škole.

Antun se i s tim složio.

Kad ga je Antun izgubio iz vida, a to je bilo vrlo brzo jer njegov drug nije ništa ispitivao, Mate je požurio prema grmu u kojem je ostavio odjeću. Brzo se prerušio, namazao oči i nos vodenim bojicama, tetovirao se tintom i sakrio se onkraj povećeg zida. U očekivanju Antuna namještao se sve dublje u grmu oprezno razmičući granje. Ugledao ga je kad se izdaleka pomolio onkraj stijene. Nosio je oveći lonac na povrslu.

"Nosi varivo", pomislio je Mate. "Moram biti pažljiv da se ne bi prolilo."

Kad mu se Antun približio, zaurlao je ne pomaljajući se iza zida. Mumljao je nešto nerazgovijetno mijenjajući glas i hineći opasnost. Antun se dao u bijeg ostavivši lonac.

Ali kako Mate nije bio načistu je li se Antun prestrašio toliko da se ne vrati, počekao je, pa kad se uvjerio da je ipak odmaglio put škole, pribrano se podigao, razgledao uokolo smireno eda ga tko ne bi opazio i podigao lonac.

Iznenadio se shvativši da je lonac neuobičajeno lagan. U šumi ga je otklopio i na svoju veliku nesreću imao što i vidjeti - lonac je bio prazan! Antuna je, dakle, onaj tip već napao.

 

3

 

Zamislite da je Mate donio u školu prazan lonac: A gladan!

Učitelj mu je otvorio vrata i iznenađeno upitao:

- Gdje je Antun?

- Zar nije došao?

- Nije. Zar niste skupa?

Ispričao je Mate učitelju sve potanko kako se dogodilo, naravno sve do napada na Antuna. Ispričao mu uvjerljivo kako ih je napadač uspio razdvojiti i kako su pobjegli svaki na svoju stranu. Napadač je trčao najprije za Antunom, a kako mu je on odmakao dovoljno da ga ne može sustići, okomio se na Matu.

- Niste se smjeli razdvajati - reče učitelj.

- To je bila naša varka da spasimo hranu - reče Mate. - Kad nismo zajedno, napadač ne može znati kod kojega je hrana.

- Pusti hranu, nije važna hrana - reče učitelj. - Moramo za vidjela pronaći Antuna.

Tako su se i uputili pred Antuna. Pripovijedao je Mate učitelju kako ga je razbojnik napao baš na onome mjestu gdje je on neki dan napao njega.

- Sigurno ti se htio osvetiti - reče učitelj.

- I meni se čini. Zašto nije napao Antuna?

- Kod koga je bio lonac?

- Kod Antuna, ali ga je nosio tako da ga razbojnik nije mogao opaziti. Zato je vjerojatno i navalio na mene.

- Sigurno - reče učitelj uvjerljivo.

Uto su se i približili onom mjestu, ali ništa neobično nisu vidjeli. Ni lonac.

- Gdje je lonac? - upita učitelj.

- Ne znam. Poslije napadaja Antuna nisam ni vidio. Možda se Antun vratio, njega strah brzo mine.

I zaista, Antun ih je spazio. Vidjeli su kako im maše sa stijene, s visokog brijega.

- Minuo ga strah - reče učitelj. - Dobro si ti govorio.

- Tražio sam ga - reče Antun kad se približi. - Pobjegao je daleko.

- Tražit ćemo ga zajedno - dometne učitelj.

- Rasporedimo se - uskoči Mate shvativši da mora odvojiti lonac od svoje odjeće.

Tražili su razbojnika uzaludno do predvečerja, a onda učitelj reče:

- Nema svrhe. Jeste li gladni?

- Žedni smo - reče Mate. - Od umora.

- To je lažna žeđ - reče učitelj. - Valja nam prije nešto pojesti.

Tako ih je učitelj odveo u gostionicu i nahranio. Poslije su pili, učitelj vino oni vodu.

Učitelj je sve platio, a onda su se vratili u selo. Bila je već noć, pomaljao se mjesec.

- Sad ga ne bismo ni opazili - reče učitelj.

- Vidjeli bismo ga - ne dade se Antun. - Kad se mjesec digne, vidi se kao danju. Stijene su uokolo, pa je sve bijelo.

- Vidjeli bismo ga po sjenci, kad bi se micao - reče Mate.

- Opasno je noću. Potragu ćemo nastaviti sutra - reče učitelj.

Tako su se i razišli. Učitelj je čekao na raskrižju sve dok njih dvojica nisu zamakli u selo.

Cijelu je noć Mate mislio o tome što im se dogodilo. Kako je sve to dobro smislio! Časovito mu se činilo da zapravo ništa nije ni izmislio, i da se uistinu sve dogodilo.

Tako je i zaspao.

Izgubio je svaku nadu da će dalje odlaziti po objed. Bio je miran jer je tako povjerovao u svoju priču da nije dvojio kako ni učitelj u nju ne sumnja.

Čekali su kako će odlučiti učitelj.

- Ići ćemo svi - reče on. - Ionako moramo na izlet.

Tako su se i spremili i u redu pošli kroz klanac.

- Postavit ćemo zasjedu - reče Antun.

- Što ću sad - pomislio je Mate.

Tražili su ga dugo, tog napadača.

Nigdje ga nije bilo. Ni onamo kamo je pokazivao Antun, ni kuda ih je napućivao Mate.

Već su dosta odmakli u planinu, bili su gotovo na njezinu vrhu, i školu su jedva vidjeli - tek kao crvenu točkicu daleko dolje.

- Blizu je izvor - reče Antun. - Možda taj razbojnik pije vode, sad kad je sit.

- Pođimo - reče učitelj.

Krenuli su u potragu kao na izlet. Nisu se bojali jer je s njima bio učitelj, a i Antun i Mate bili su neka sila.

Kraj brijega prostirala se zelena livada kao beskrajna. Na njoj je bilo teško koga opaziti, jer ju je povazdan obasjavalo sunce što se odbijalo s okolnih kamenih brda pa sve blješti kao u kotlu, a pored toga livada je bila puna jaruga i lokava, grmova i rijetkog kamenja. Može se razbojnik sakriti pa im pobjeći neopazice se mičući kroz grmlje između vodenih vrba.

Stoga su, kako su se približavali, naćulili uši i osluškivali svaki pokret, let ptica i šuškanje zmija i guštera, zujanje muha i micanje lišća na rijetkim lijeskama kad bi se oćutio vjetar. Kadli, ponad jaruge u travi na suncu ispred omanjeg grma, kao da ih i ne opaža ili kao da ih se ne boji - Tatomir!

- Gle ga! - poviče netko, ali učitelj pokaza da šuti.

- Tiho ćemo - prošapta učitelj. I pokaza im prstom prekriživši usne.

Pođoše na prstima. Opreza ni tako nije bilo dosta jer je Tatomir sjedio na čistini i mogao ih je lako opaziti, samo da se okrenuo.

Antun je htio potrčati, zaobići izdaljeg Tatomira i prijeći na drugu stranu, ali učitelj mu nije dopustio.

- Ako se dade u bijeg? - reče učitelj i tako smiri Antuna.

- Golem je.

- Je li on? - upita učitelj Matu sav uzbuđen.

- Da - sjeti se Mate kako je najbolje potvrditi.

Strepili su, ali Mate ne od Tatomira. Njega je bilo strah da i Antun ne prepozna Tatomira.

- Hej, ti! - podviknu učitelj.

Tatomir i ne trepnu.

- Hej, ti!

Kao da ih i nije čuo.

- Priđimo bliže - zapovjedi učitelj.

Uto se Tatomir podiže, ustuknu nekoliko koraka, a onda ih prostrijeli svojim krupnim bezizražajnim očima. Kad mu učitelj priđe još bliže, Tatomir ščepa u svaku ruku po jedan kamen.

- Pazite! - poviče učitelj i poskoči prema Tatomiru. Oni polegoše u travu. Tatomir baci jedan kamen, ali učitelja ne zbuni niti zaustavi. Ubrzo baci i drugi, ali - vidjeli su - nesigurno.

Učitelj vješto izbježe, poskoči sad još brže i učas se nađe ispred Tatomira. Nije ga učitelj ni taknuo, a Tatomir briznu u plač.

- Zašto ga dirate! - čuli su glas kako im se približava.

Poljar.

- Htio nas je napasti - rekoše uglas.

- Nije istina, on do sada nikoga nije napao. Sigurno ste ga dirali.

- Nismo - graknuše uglas.

- Tatomire - priđe mu poljar - ostavi ih na miru.

I nešto mu pokaza rukama praveći nejasne krugove u zraku.

Tatomir se udalji govoreći nešto nerazgovijetno.

Onda se poljar okrenu učitelju:

- Treba s njime lijepo, nije on naprasit. Nemojte ga ni gledati.

Učitelj ništa nije razumio, a nisu razumjeli ni ostali koji Tatomira nisu poznavali.

Mati je bilo žao, ali je sve bilo kasno jer su na Tatomira naletjeli iznenada. I poljar je shvatio da učitelj ne razumije pa mu je potanko rastumačio Tatomirov život.

Tatomir je bio čudak. Odmetnuo se od kuće i lutao po brdima. Tražio je novac, nakit i oružje. Pucao je, palio kresove, i nikome nije dao blizu. Nitko ga nije mogao uhvatiti jer je bio strahovito brz, a nije se smjelo silom.

Vraćali su se šutke. Shvatili su da je poljar protumačio učitelju tko je Tatomir i da je učitelju žao.

- On je bio? - upita nakon dulje šutnje učitelj.

- Da - reče Mate ne smogavši što drugo.

- Kad god ga sretnete, nemojte ga gledati.

Učitelj više ništa nije govorio. Tako su brzajući stigli do škole.

- Što ćemo sad? - upita Antun Matu kad ostadoše nasamo.

Mate nije htio shvatiti onako kako ga je Antun pitao, pa upita njega:

- Kako to misliš?

- Učitelj, čini se, odlazi na objed.

- Tim bolje, nećemo morati nositi.

Antun je bio zadovoljan Matinim odgovorom, Mate Antunovim razumijevanjem njegova odgovora, ali nijedan nije bio zadovoljan tim stanjem. Kako se koji više trudio da sve zataji od drugoga, tako je njihovo nepovjerenje raslo. I tako sve dok tu sumnju nije razbio učitelj.

- Mogli biste mi vas dvojica skoknuti po cigarete - reče učitelj.

- Vrag izio cigarete - izvali Antun, ali odmah shvati što mu je izletjelo.

Odlično, pomislio je Mate, ali nije izgovorio.

U posljednje vrijeme mučilo je Matu sve što se dogodilo. Činilo mu se da je nekako postao kolovođom svih nepodopština, a nikako to nije mogao zaustaviti. Ni priznati nije smio, jer bi se sve saznalo, a tko će onda ostati živ od svakodnevnih zadirkivanja i sramote. A kad još saznaju roditelji!

Lako je Antunu, mislio je, on nema roditelja pa se i nema koga bojati. Kad se i pročuje, Antunu nitko neće zamjeriti jer svi ionako znaju kako živi. Bio je svačiji i ničiji, i kad bi što i učinio, nitko se na nj ne bi ljutio. Tako je živio do škole, a kad je pošao u školu, učitelj mu je davao dvostruki obrok američkog sira i mlijeka. Tada se nekako Antun i vratio u svoju kuću, da živi sam. Nije više htio ni k rodbini, i vidjelo se da je poodrastao i da mu je sve postalo jasno. Tako su se s njim, slijedeći ga, odvajali od kuće i ostati dječaci i počeli neki drugi život koji ih je naglo odvojio od roditelja - nisu više onako ni uplašeni, kao onda kad su se goli i prljavi vukli za majkama, i uplakani se micali prašnjavim puteljcima sklanjajući se u okrajke od rijetkih kamiona i obijesnih biciklista koji su ih strašili iza svakoga zavoja. Kao da su naglo poodrasli u odjeći UNRE što su je odreda dobivali kako je koji dorastao do škole. Vazda su tražili nekoga tko će im tu odjeću prekrojiti, suziti ili produljiti, tko će im preudesiti kaput ili potkovati cipele. Često su zamjenjivali pojedine komade i dugo se svađali, pa je Antun u tim prigodama presuđivao.

 

4

 

- Dvije "zete" - reče Antun i pruži novac gospođi Ivančić.

Gospođa mu bez riječi pruži cigarete, a Mati se učini da se ljuti na njih. Ni Antun ne reče više ni riječi, samo doviđenja i okrenu se prema izlazu.

- Čekajte - reče gospođa Ivančić, ali ne grubo.

Zastajali su oprezno se okrećući.

Gospođa im pruži zavežljaj.

- Ponesite mu ovo - reče. - A ovo malo za vas dvojicu.

Kad im se u rukama nađe po jedan kolač, Mate pomisli kako je ipak sve prošlo, i kako gospođa Ivančić više i ne misli o njihovoj prijevari.

Ali nisu znali kako dalje.

Antunu nije ni padalo na pamet jelo. Tako su donijeli sve što je gospođa Ivančić poslala.

Bliži se kraj mjeseca. Učitelj će primiti plaću, a onda će podmiriti dug gospođi Ivančić. Učini li mu se dug prevelikim za onoliko hrane koliko je pojeo, pitat će od gospođe točan račun, a onda će se sve otpetljati.

Tako je razmišljao Mate ležeći u travi podalje od škole, na mjestu gdje je najčešće jeo i gdje ga onkraj povećega grma nitko nije mogao vidjeti.

Od onoga dana kad je išao po cigarete, Mate je posvema miran. Cigarete ne može jesti, a bude li i postojala sumnja, past će na Antuna. Kopkalo ga je samo to da ga je ipak možda učitelj otkrio, ali neće pokazati pred svom djecom, pa ga - da bi nekako stvar ublažio - šalje i dalje, ali samo po duhan. Pušiti nije smio, jer je teško otvoriti kutiju, a i nije mu do toga, ne bi smio ni od roditelja.

Gospođa Ivančić je bogata, ali je i milostiva. Htjela joj vlast sve uzeti, ali su je zaštitili seljaci tvrdeći da je vazda pomagala siromahe, skitnice, beskućnike i siročad. Tako je i nisu dirali. Siromah je i učitelj. Istina, prima državnu plaću, ali nema za nju što kupiti. Selo je daleko od svih velikih mjesta, a kad štogod i stigne u mjesnu prodavaonicu, to učitelju ne treba, pa novce slaže u ladicu. Mate je to vidio kroz prozor. Sa stabla je vidio kroz granje pa ga učitelj nije mogao potjerati kao Antuna kad se penjao uza zid do gnijezda na dimnjaku.

Sve su vidjeli u učiteljevoj sobi, uredno složene bilježnice na stolu, poredane knjige na policama, mali tepih na podu, slike na zidu i zrcalo pred kojim se učitelj brije, mali krevet s grubim seljačkim pokrivačem i novine na stolu. Štednjak na drva s kojim se učitelj dugo muči jer nespretno podlaže vatru, a htio bi skuhati kavu. Gledajući tako u učiteljevu sobu jedanput su se osmjelili i pokucali mu.

- Što se dogodilo? - upitao je tada učitelj.

- Mi ćemo vam podložiti vatru. Vi to ne umijete.

Začudio se učitelj, ali ih je propustio unutra.

Antun i Mate dohvatili su novine i počeli ih parati, ali je učitelj na šuštanj dojurio.

- Što to činite?

- Papir gori odlično - reče Antun.

- Nemojte to, to moram čitati.

- Nije to knjiga - reče Mate.

- Nije knjiga, novine su, ali se i iz novina može učiti.

Prvi su put tada čuli da se iz novina može učiti i bilo im je to neobično.

- Posjedajte - reče učitelj i podiže već zgužvane novine s poda. Kad se dječaci umiriše oko stola, učitelj sjede i stade čitati.

Naša je zemlja siromašna, ali je velika. Naši su ljudi dugo patili, ali se više nikad nikome neće dati. Prva zadaća naše nove vlasti jest da gradi škole i da sva djeca pohađaju škole. Mi ćemo učiniti sve da ukinemo nepismenost, što je naše ljude tjeralo od kuće.

- Jeste li razumjeli? - upita učitelj.

- Jesmo - reče Antun.

- A ti, Mate?

- Razumio sam.

- Vidite - ostavi učitelj novine - i iz novina se može učiti. Vi ste sada naučili da je naša zemlja velika i da se u njoj posvuda grade nove škole. U cijeloj zemlji dječaci kao i vi polaze škole i uče slova, brojeve, povijest, zemljopis... sve. A kad postanete veliki, vi ćete raditi mnoge poslove, različite od ovih koje gledate oko sebe i bit ćete bogati, nitko neće biti gladan.

Antun i Mate se zarumenješe, a učitelj to zamijeti.

- Danas nije sramota biti gladan - nastavi učitelj kako bi ublažio što je rekao. - I ja sam bio gladan.

- Bili ste gladni? - graknuše dječaci uglas, s čuđenjem.

- Da, bio sam. Nije to sramota. Rođen sam prije rata, roditelji su mi bili siromašni. Kasnije je došao rat. Otac mi je poginuo već u početku, a majka je ostala sama sa mnom i s mojom braćom i sestrama. Živjeli smo teško. Vi ste mladi pa to ne možete znati. Kasnije, kad budete čitali knjige i novine, sve ćete razumjeti i shvatit ćete kako se nekad živjelo teško. Teže no što se živi danas, premda se i sada živi teško, ali to je zbog rata.

- Pa kako ste odrasli kad ste gladovali?

- Može se odrasti. I od gladi se može odrasti, samo se čovjek ne smije dati. Kako se vaši roditelji nisu dali? I oni su gladovali, ali se nisu prepustili nesreći. Nesreći treba doskočiti. Treba od nje bježati. Vi svi na svakojake načine bježite pred tom nesrećom, i tako valja. Ne smijete se dati. Jedite sve što nađete, gdje god nađete, samo jedite. Kad čovjek ne jede, onda oboli, a kasnije mu je teško i brzo umire. A vi ne smijete umrijeti. Ja sam zato ovdje da vas podučim i školi i životu. Mnogi ljudi ne znaju kako se živi, nemaju znanja ni iskustva. To se stječe teško, ali kad se stekne, čovjeka ništa ne može smesti - ni siromaštvo, ni bijeda, ni glad, ni bolest. Ni rat. Eto, nadam se da ste razumjeli, iako ovo nije u programu. Sad pođite na odmor. Ovo ćemo računati kao pravi sat.

- A vatra? - reče Antun.

- Ah, da. Zaboravio sam - sjeti se učitelj i posegnu za drvima.

- Mi ćemo vam - uskoči Mate. - Donijet ću triješća - i ščepa kvaku.

- Ne treba - zaustavi ga učitelj. - Potpalit ćemo novine.

- Rekli ste da se iz novina uči - opomenu ga Antun.

- Naučili smo. Zar niste upamtili, nećemo valjda ponavljati?

Dječaci ga pogledaše zbunjeno, a učitelj nastavi mirno:

- Novine izlaze svaki dan, zato se i zovu novinama. Svaki dan treba učiti. Ove više ne vrijede, jer ste iz njih sve naučili. Možemo ih spaliti.

Učitelj smota novine i ugura ih u peć. Svu nauku.

Gledali su kako peć krulji gutajući gust dim što ga je potiskivao sve veći plamen proždirući novine. Prvi su put dječaci vidjeli kako novine gore i kako krupna velika slova nestaju u plamenu.

- Sad ponovite što ste zapamtili - reče učitelj. - Tko će prvi?

- Antun - reče Mate.

- Antun sigurno zna, on je stariji - ne dade učitelj. - Ponovi ti, Mate.

- Mi idemo u novu školu. Škola je nova, prije kod nas nitko nije išao u školu. Mi ćemo sve naučiti iz novina. Novine se tiskaju svaki dan, a onda pale. To što novine tiskaju svaki dan, ne vrijedi svaki dan, jer se drugoga dana svijet mijenja, a novine se tiskaju opet... - zamuca nepovezano Mate, a učitelj prasnu u smijeh.

- Dobro je - reče učitelj vidjevši da je Mate pocrvenio. - Kad sutra primimo novine, znat ćeš više.

Tako su i završili taj novinski sat.

Bio je to dječacima vrijedan sat. Možda i najvrjedniji otkako polaze školu. Prvi su put bili kod učitelja u stanu. Prije su ga vidjeli samo u učionici, svaki put u isto vrijeme i vazda im je bio ozbiljan i nekako dalek, pa su ga se bojali. Kad bi zaškripila vrata i učitelj se šutljivo pomolio, presjekao bi se u taj čas svaki razgovor i ugasio se žamor, a učionica utihnula. Moglo se čuti zujanje muha na dvorištu, svaki cijuk poluotvorenih prozora i šum granja. A kad bi učitelj otvorio dnevnik, strah bi se naglo povećao, i nitko nikoga nije smio pogledati.

 

5

 

Kad su se već oslobodili i na neki način sprijateljili s učiteljem, Antun, Mate i Juraj često su virili u učiteljevu sobu. Kroz prozor bez zastora, ali s guste krošnje stabla, pa ih učitelj nikako nije mogao opaziti. Jedanput su virili dugo. Učitelj je brojio novac. Držao je u rukama čitav svežanj novčanica različitih boja i veličina i razmišljao kao da nije znao što bi s njima. Vidjeli su da ima dosta onih najvećih, s tri ništice. Nisu znali koliko je to, ali su bili sigurni da je mnogo. Naučili su od roditelja da su to vrijedne novčanice i da za jednu mogu kupiti tri bicikla, a seljaci mogu kupiti konja. Nekoliko takvih vrijedi TAM, kamion koji Antun želi. Vazda priča kako će taj kamion voziti kad odraste i kako će sve njih rastjerati s ceste sirenom i bukom motora.

- Da mu ukrademo? - reče Juraj.

- Jesi li poludio!?

- Zašto? - upita on. - Zar nam nije govorio da bogatima treba krasti a davati siromasima, sve dok se ne izjednače?

- Nije on bogat, ima samo plaću.

- Plaća mu je visoka. Zar ne vidiš koliko ima novaca?

- To je uštedio, ne odlazi nikamo. Ne troši.

- Dobit će drugu plaću - reče Mate.

Tako su Mate i Juraj privoljeli i Antuna. Kad je učitelj otišao na sat, ušli su kroz prozor i uzeli crvenu stotinjarku.

- Što ćete sad? - upita Antun gnjevno.

- Kupit ćemo nešto u trgovini kod Petra. I ti ćeš s nama, nemoj se izmotavati.

- Tako je, i ti si krao - reče Juraj Antunu.

- Neka vam bude - složi se Antun i uputi se šutke za njima.

Kod Petra su kupili olovke i bombone. Zamijetili su da ih Petar motri kad su izlazili i podsmjehuje se. Još dok im je brojio ostatak nešto je nerazgovijetno mumljao, ali oni u strepnji i strahu nisu razumjeli. Htjeli su otići što prije i nisu ničim smjeli pokazati da s novcem nešto nije u redu. Trčali su od prodavaonice kao da su bježali, a znali su da im je to nespretno i glupo.

- Vi ste budale - reče Antun kad su već bili poodmakli preko livada. - Petar zna da ne možemo imati toliki novac. Ja sam bez roditelja, a vaši su siromašni.

- Koliki je to novac? - upita Juraj.

- Zar ne vidiš koliko nam je uzvratio? A dao nam je bombone - svakome po vrećicu i po tri olovke k tome.

Ali nisu mogli natrag. A nisu ni imali kamo.

Ubrzo je sve i puklo.

- Požuri, požuri - zvala je Jurja majka s kućnoga praga. Osjetili su da ga ne zove običnim glasom i da ga ne čeka s uobičajenim osmijehom u tijesnim kamenim vratima.

Sva trojica pošli su k Jurjevoj kući kao da je Jurjeva majka zvala svu trojicu, ali se nisu odvažili ući. Stajali su oslonjeni na dovratnik u očekivanju da se nešto dogodi.

- Vas dvojicu nisam zvala. Juraj, ulazi unutra! - čuli su glas.

Antun i Mate polako su se udaljavali očekujući što će se dogoditi.

- I ponesi te bombone - čuli su gdje Jurju govori majka.

- Ne možemo ga napustiti - reče Antun.

- Ni ja ne smijem kući - otpovrne Mate. - Petar nas je odao.

- Kako nas može odati, kad ne zna?!

- Zna da ne možemo imati novac.

- Mogli smo zaraditi. Ja sam jedanput radio.

Razgovarajući s prekidima čuli su kako Jurjeva majka ponavlja: Petrovi novci, vratili Petru novac, sramota, ne smijem od srama Petru na oči...

- Sjajno! - uskliknu Antun. - On je potvrdio da smo novac ukrali njemu.

- Zar to nije isto?

- Nije. Nikako nije isto - ponavljao je Antun u oduševljenju.

- Zabašurit će se trag.

- Ali će svi znati da smo ukrali - reče Mate.

- Pa ukrali smo, ali nismo njemu. Dokazat ćemo da nismo ukrali njemu, pa kad dokažemo, optužit ćemo ga za potvoru.

Ali ni Petar nije mirovao. Razglasio je krađu po svemu selu pa dječaci nikome nisu smjeli na oči. Krili su se od sviju koji su ih poznavali, poglavito od starijih. Bježali su na livade i u grmlje, a noću su se uvlačili u kuće kao tati. Matini i Jurjevi roditelji nisu pomaljali glave iz kuća. Antun je bio pošteđen, jer njega ionako nikad nitko nije gledao poprijeko. I kad bi počinio kakvu nepodopštinu, ljudi su okretali glave praveći se da ne vide. Tako je bilo i ovaj put - sve je palo na Matu i Jurja, a lakše bi bilo da je palo na Antuna, jer se njegovi roditelji ne bi mogli sramiti.

Možda je stoga Antun i bio ustrajan.

- Nikako nećemo priznati. Petar je blesav, trebao je pogoditi kome smo ukrali, pa bismo priznali.

- Ali će se dokazati - reče Mate.

- Vidjet ćemo. Valja nam čekati.

Petar se uistinu vladao nespretno. Propitivao se kod ljudi u selu je li kome možda ponestalo sto dinara pa su ljudi počeli sumnjati da dječaci i nisu ukrali njemu, a jedni bogme da nisu ukrali nikako.

U tome su dječaci i nazreli neku priliku, a kad je na njihovu stranu stao Tuna, prvi i jedini vozač u svemu kraju, Petar im je postao smiješan.

- Hajde, bogati, Petar popio, a ne smije reći ženi, pa potvara na djecu. On i ne zna koliko ima novaca jer stalno nešto mućka, boji se državne inventure. Kako bi djeca i mogla do njegovih novaca? - govorio je Tuna hodajući po selu, pa je tako svakome u uho stavio mrvu sumnje, i dječaci su se vratili u selo i podigli poglede ne bježeći od ljudi.

- Otkud nekome sto dinara, nije ovo Amerika - ponavljao je Tuna.

I domećao kako je nekad bilo u Americi.

- Nije to današnja Amerika, koja i nama šalje pomoć. Hehe, druškane! Trebalo je u Ameriku kad je bio moj djed! U rudnik. Pod zemlju, pa kopaj! Ni sunca, ni mjeseca. Samo mrak i svijeće. Traži svijećom svoje zlato. Neka tako i Petar. A ne za pult, pa čekaj.

Ali se ni Petar nije dao. Kad se već sve okrenulo. I njega je bilo sram.

Došao Petar k učitelju.

- Što ćemo sad? - upita Juraj Antuna.

- Jesi li priznao majci?

- Nisam.

- To je glavno. Lako ćemo za Petra.

- Ako nagovori učitelja da izbroji novac?

- Onda nećemo u školu - zaključi Antun.

- Lako je tebi. A nama će globiti roditelje - umiješa se u razgovor Mate.

- Za jedan dan izostanka neće. Reći ćemo da smo bili bolesni - umirivao ih je Antun.

Tako jedan dan nisu išli u školu. Odlutali su niz polje i izgubili se duboko u vrbama duž rijeke. Kad bi ogladnjeli, kopali su krumpir, pekli ga na vatri i tako se prehranjivali. Vatru su podložili u koritu kako bi se dim odmotao niz korito eda nitko ne bi opazio. Kadli predvečer, dok su sjedili na obali obasjani suncem sa zapada što je padalo vodoravno, opazili su kako im se približavaju dva čovjeka. Nisu imali kamo, jer su ljude zamijetili kasno pa se nisu mogli dati u bijeg. Učitelj i Matin otac.

- Što radite tu?

Dječaci su se zarumenjeli i ništa nisu ni zaustili.

- Ne bojte se, Petar laže - reče učitelj.

Matin otac nije ni prozborio.

- Njemu niste ukrali - nastavi učitelj.

- A je li novac ikome ukraden? - upita Antun.

- Nikome - reče odrješito učitelj.

- U selu nitko i nema sto dinara - dometne Matin otac.

- Nemojte bježati kad niste krivi. Morate u školu, danas smo prešli lekciju dalje, prepišite zadaću od nekoga iz razreda i dođite sutra na sat. Trebali ste kazati roditeljima da ste našli sto dinara, ali kad niste, nije ništa strašno. Svatko može naći sto dinara, nije sramota naći sto dinara na cesti. Ljudi se danas svakamo žure, pa izgube. Nije naći isto što i ukrasti.

- To je sigurno izgubio vozač Tuna, on stalno gubi novac, a ja ga poznajem od djetinjstva. Njemu i nije do sto dinara. Pitat ćemo ga kad se vrati, pa bude li novac njegov, vratit ćemo mu. Koliko je samo izgubio prije rata! Mi smo od toga vazda jeli bombone, pa kad bismo mu i rekli, nikad nije tražio da mu vratimo. "Neka ste ih našli, ima u Tune papira. Glavno je da nisu pokisle, pa se poderale", vazda nam je govorio. Veselilo je Tunu što je gubio novac - to je bio znak da ga ima. Kako li ga tek veseli sad, kad je u godinama, pa kako li tek sad gubi kad je rastresen! Bit će toga još. A kad se opije Tuna - to treba tek vidjeti. Baca novac u vjetar, pa vjetar nosi novčanice kao pljevu. "Neka se džepovi svačiji pune od staroga Tune", tako pjeva.

Dječaci u olakšanju prasnuše u otužan smijeh. Gledali su daleko, preko planina.

Antun je pomislio kako bi bilo najbolje otići daleko, možda uz planine, pa se onda spustiti onkraj njih, gdje god bilo, samo neka je daleko, što dalje.

Svu trojicu učitelj je proveo ispred Petrove kuće. Htio je da ih Petar vidi vesele, ali je on zatvorio vrata čim ih je ugledao.

- Kriv je, zar ne vidite - reče učitelj. - Sram ga je što je potvarao. Sad mu se ljudi smiju. I ne vjeruju mu više. Sad će svi pažljivo brojiti novac kad kod njega budu kupovali.

Na križanju su se razišli kućama, veselo kao da se ništa nije ni dogodilo. A i nije, pomislio je Antun, kao da je sto dinara neki novac. Papir za koji se i ne može kupiti bogzna što.

Ali nije više htio o tome.

 

6

 

Više ništa nisu mogli izmisliti. Iako ih je učitelj spasio od Petra i sela zaustavivši sva nagađanja o krađi, mučilo ih je to što se dogodilo, jer po učiteljevu držanju nikako nisu mogli razlučiti zna li on, ili se vješto pretvara.

Kad su po tko zna koji put posjedali na svoja mjesta i pogledima lovili krišom kako će ih učitelj pogledati, on je na veliko njihovo iznenađenje ušao u učionicu bez dnevnika. Nije ni sjedao. Stao je ispred ploče, okrenuo se svima i rekao:

- Danas je naš posljednji dan zajedno. Od sutra dobivate novoga učitelja. Slušajte ga dobro jer je on dobar i dobro će vas učiti. Nemojte zaboraviti što ste sa mnom naučili jer će vas on prvo sve potanko propitati eda bi se osvjedočio u vaše znanje. A da bismo se lijepo rastali, danas ćemo na izlet. Ostat ćemo na izvoru cijeli dan. Ponijet ćemo i hranu.

- Moramo onda kući - reče Vjekoslav.

- Zašto? - začudi se učitelj.

- Po hranu.

- Hranu će za nama dovesti vozač Tuna. Zamolio sam ga. Svi ćemo jesti isto. A i da ne bismo gubili vrijeme dok se okupite.

Laknulo im je, ali ih je bilo i strah, pa su se nekako u isto vrijeme pogledali - Antun, Mate, Juraj i Vjekoslav. I sva su četvorica mislili o Tuni. Što ako Tuna zatraži da mu vrate sto dinara?! Činilo se da je i učitelj to razumio pa ih je pogledao uz smiješak. I nekako im neopazice namignuo, prvi put otkako ga poznaju. I prvi put opaziše da se učitelj ne drži kao na nastavi, i to ih umiri.

Učitelj priđe Antunu i pomilova ga po kosi.

- Danas ne moraš po objed - reče. - Hvala ti što si se mučio.

Da je učitelj gledao, vidio bi kako su Juraj i Mate pocrvenjeli, a Vjekoslav se smijulji priljubljen uz klupu.

Odlazeći prema izvorima, u redu kao vojska, nisu mnogo ni razgovarali. Učitelj se zaustavljao kako bi koga sretao na putu i prepoznavao pa bi oni, čekajući ga u usporenom hodu, osluškivali o čemu razgovara. Tako su i saznali da odlazi u vojsku i da ga neće biti osamnaest mjeseci. Antun, Juraj i Mate krišom su, zaostajući za ostalima, potiho raspravljali o svemu što im se za tako kratko vrijeme dogodilo. Nastojali su se smiriti i zaključiti, ipak, zna li učitelj da su ga potkradali, pa kad ništa opet po tko zna koji put nisu mogli odgonetnuti, nastojali su pogoditi kakav će biti novi učitelj. Hoće li biti samac ili će dovesti obitelj? Hoće li ih slati po hranu, ili će odlaziti sam? Bili su nestrpljivi, pa nisu ni opazili kako se za njima diže prašina.

- Sklanjajte se, uz rub ceste! - poviče učitelj.

Uto automobil zatrubi usporavajući vožnju.

Držeći se za ruke, oni se skloniše kao val u travu i žito, a uz snažan cijuk kočnica zaustavi se zadružni kamion.

Vidjeli su da vozač pozdravlja objema rukama, a volan ne drži.

- To je Tuna - reče Antun. - Samo on tako vozi.

- Zdravo, Tuna - priđe mu učitelj.

- Vi ste taj razred? - upita Tuna. - Penjite se.

U taj čas, kao grozdovi, dječaci se objesiše na kamion.

- Gotovo - reče učitelj - i Tuna pokrenu auto. Za tili čas bili su na kraju ceste, ondje odakle je trebalo pješice do izvora.

- Sad ćemo pješice - reče učitelj.

- Zašto? - začudi se Tuna izbacivši glavu kroz prozor kabine.

- Mi ćemo lijevo, ondje gdje je ona stijena - reče učitelj i pokaza rukom.

- Tuna može i donde - reče Tuna kao da govori o kome drugom i uspori vožnju oprezno silazeći s ceste. Gledali su dječaci ovješeni preko karoserije kako kotači polako ali sigurno gnječe travu koja nestaje ispod njih i ukazuju se crne rupe na vlažnoj tratini - dubok trag kamiona presijeca livadu.

- Sporije, Tuna, sporije - vikao je učitelj. - Voziš djecu.

- Djecu nije strah, ne govoriš ti radi djece, hahaha.

- Tuna, kamion ti je star, a kamenje je. Lokve.

- Ovo je prvi kamion u svemu kraju, sve je prošao, i lokve i bare, u vodu je ulazio do prozora, pa se izvlačio. Sve zna kao živo čeljade. Kad sam spavao, vozio sam kilometrima, pitaj ljude.

- Tuna, budi ozbiljan.

- Djeco, je li vas strah?

- Nije - povikaše uglas.

- Koga je strah neka siđe - reče Tuna. Uspori vožnju, a uto i zaustavi.

- Dolazi uzbrdica, a dosta je kamenja. Vozit ćemo cikcak, amo-tamo, a bit će i gore-dolje. Čas ćemo skakutati, čas se tresti. Tko je gladan, ne može izdurati. Koga je strah, također. Neka ostanu samo oni koji se ne boje.

I pogleda Tuna učitelja.

- Sići ćemo svi - reče učitelj. - Mogu ostati samo Antun, Juraj, Vjekoslav i Mate.

- Mogu li ja? - upita Miroslav.

- Možeš i ti.

- U redu - reče Tuna.

Njih petoricu Tuna je vozio kao krumpire. S vremena na vrijeme javljao im se: "Jeste li još živi?" i smijao se pritom. Oni su poskakivali na kamionu kao lopte, kao jabuke u košari. Kao da su u rešetu - skaču tamo-amo, a ne mogu ispasti. Držali su se čvrsto i često bivali u strahu. A nisu smjeli priznati da ih je strah. Kad je kamion prolazio ispod krošanja drveća, saginjali su glave i trpjeli kad bi im granje čupalo kosu.

- Odmalena se trn oštri - vikao im je Tuna kroz kabinu.

A znali su i sami - sad nema natrag, jer Tuna nikako ne bi zaustavio. Slušali su isprekidanu Tuninu priču o tome kako se vozilo nekad, kako je vožnja njegova obiteljska tradicija i kako je tu vožnju naslijedio od djeda koji je prvi u kotaru imao auto, a Tunu je podučavao u vožnji tako što ga je izlagao svakoj pogibli koja mu je mogla pasti na pamet.

U tom su strahu stigli na prostranu livadu ispod guste šume ponad izvora. Sišli su s kamiona, a bljesak sunca nije mogao skinuti niti zakloniti strah na njihovim licima.

- Momci, malo je u gaćama - reče Tuna iskočivši iz kabine u isti čas kad se vrata zalupiše. Kao zvrk.

- E, hehe, dragi moji. A moj pokojni djed?! Da vam je bilo njega vidjeti! Bio sam vaših godina kad sam prvi put sjeo s njim u neki stari Saurer. Baš se otvarala ova cesta - moj djed ju je i otvorio. Ta cesta nije bila za naš svijet, bila je za cijeli svijet, ona ide gore od Budimpešte i Praga, Beča i Zagreba, što ja znam. Sve to spaja. Moj djed ju je otvorio prvi na ovome dijelu, u vrijeme kad gore u Beču nisu ni znali za nas. Na otvaranje je pozvao i mene jer sam bio najsmioniji. Tako me on hvalio. Rekao mi je tada: "Dajem ti priliku da za svagda istjeraš strah iz svojega tijela. Kao kad izgone sotonu."

A bio sam ponosan što me odabrao. Bilo me strah, valja pošteno reći, ali sam stisnuo zube i pošao.

Kad je djed zapalio! Bože moj, ništa nisam vidio. Već su nas bili otpisali - moja je majka plakala, pokazivao mi je djed u retrovizoru. Ali nije bilo natrag. Stisnuo sam se uz djeda, ali me on odgurnuo.

- Gledaj naprijed - rekao mi je.

I gledao sam. Kao da se micala Zemlja, sve na njoj - drveće, kamenje, kuće, cijela brda... Pitao sam djeda što se to događa, a on mi reče: - Kad odrasteš, učit će te da se Zemlja okreće. Evo ti prilike da naučiš prije. Vjeruješ li sad?

Vjerovao sam kad sam vidio. A je li vas učitelj naučio da se Zemlja okreće?

- Da - graknuše uglas.

- Eto, ali to je samo teorija. Priznajte da u to niste povjerovali!

- Pa nismo.

- Sad ste se uvjerili...

A brzina tek! Brzina ti je zakon o svemiru. Preči od svakoga drugog. Brzinom je mogao sve moj pokojni djed. Silno je volio brzinu, a i mene je opčinio time. Rekao mi je tada: "Kad svladaš brzinu, neće ti nitko ući u trag. Samo primjenjuj brzinu na sve pa ćeš dospjeti daleko. Radiš li brže, prije ćeš zgotoviti, jedeš li brže, više ćeš pojesti, voziš li brže, dalje ćeš stići."

Ima ljudi, dječaci moji, koji se nikad nisu maknuli iz ovoga kotla, a to je žalosno. Ja sam obišao cijelu zemlju, još prije rata. A sada tek! Samo kad promijenim gume, odoh ja. Vidjet ćete me kad se vratim, a ni ja neću znati kad će to biti. Vidite li svoj razred? Miču se dolje kao mravi, kao da i ne hodaju. A mi smo se u tili čas stvorili ovdje. Hoćemo li pred njih?

- Hoćemo - reče Antun.

- Prvo ćemo se pogostiti - reče Tuna i iz kabine izbaci vreću zavezanu žicom.

- Odriješite to - reče.

Kad su otpetljali žicu, nešto se zazlatilo u vreći.

- Muški to, dečki! Istresite.

Potezali su, ali vreću nisu mogli ni pomaknuti.

Tuna skoči i jednom rukom podiže vreću, a iz nje potekoše velike zlatnožute limenke i stadoše se kotrljati u travi. Čitali su:

POKLON AMERIČKOG NARODA NARODIMA JUGOSLAVIJE - NE SMIJE SE PRODAVATI NITI ZAMJENJIVATI.

- Otvorite jednu - reče Tuna i baci ključić u travu.

- Kako? - upita Antun.

- Snađi se.

Prvi put da se nisu snašli.

- Ovako - reče Tuna, zapara nožićem i u tili čas zatvori krug.

Tako i ispade poklopac, a u limenci se zažuti američki sir.

- Odakle ti ovo? - upitaše Tunu, a on prasnu u smijeh.

- E, vozim. Vozim iz Splita. Samo ja imam kamion, pa vozim.

Limenke dovoze u Split brodom. Da vam je to vidjeti - pun brod konzervi u splitskoj luci! A koliki je tek brod?! Ne bi cijeli kotar pojeo za godinu dana. Poslali mene ovi iz zadruge. Vele: Tuna, ti ćeš najbrže. A tako i jest. Tko može brže od mene? Samo ja mogu dovesti toliko da podmirim cijeli naš kotar. Svu djecu.

- Sve ti je to sir u kamionu?

- Da. Sve je sir i mlijeko.

- Mlijeko? - začudi se Juraj.

- Da, mlijeko. U tim je bačvama mlijeko.

- Da smo se prevrnuli, mlijeko bi se prolilo.

- He, he, dečki! Nije to naše mlijeko. To je američko mlijeko. U Americi je i mlijeko drukčije. I o tome mi je pripovijedao moj djed. On je radio u Americi, zato je i mogao kupiti kamion.

- Znaju li u zadruzi koliko voziš?

- Ne znaju. Nitko ne zna koliko vozim. Zato i vozim. Meni ne broje. Samo im pružim tovarnicu, a oni potpisuju. Kasnije se račun ne slaže, a oni me zovu. "Tuna, fali", govore.

- Što fali? - pitam ja i pravim se da ne razumijem.

- Fali, sira tri konzerve, na primjer.

- A ja velim: pale u more pri istovaru.

A što oni znaju koliko je more i kako se istovara! Kad spomeneš more, odmah misle da je duboko. Tako limenke uvijek potonu, a ja se debljam.

- Tako će potonuti i ove tri - reče Antun.

- Tako je - shvati Tuna i poče otvarati drugu limenku. - Samo vi jedite. Tko vozi, taj treba i jesti. Hoćemo li ostaviti njima? - pokaza Tuna na ostatak razreda koji se umorno vukao dolje u podnožju.

- Hoćemo - rekoše složno već siti.

- Bravo, takve vas volim. Dat ćemo i njima. Umorni su i gladni.

- Koliko će onda konzervi pasti u more? - upita Antun.

- Koliko god padne, potonut će. Sve što padne u more, potone. To je zakon za mene i za more.

- Dakle, uvijek manjak - začudiše se dječaci.

- Kakav manjak?! Višak. U more pada višak. Kakav bi to bio Tuna kad ne bi imao viška?! Svega imam viška, kod mene ničeg nikad nije uzmanjkalo. A nikad ništa nisam čuvao. Dapače, prosipao sam. Gubio novac, trošio, pozajmljivao, pa zaboravljao... Opraštao kad ljudi nisu imali, plaćao napojnice kud sam se god micao, a opet imam viška. Jednostavno, ne mogu osiromašiti.

Kod mene se često zateknu neke stvari, a ljudi dođu i kažu:

"Tuna, to je moje."

"Nosi", velim ja.

Ne traže li, mislim da je moje. Bolje je onda da traže. Što će to meni?! Znaju me takvog, pa i kad što nije ničije, dodu neki mudraci pa kažu "Tuna, ono..."

"Nosi", velim ja prije no što izusti. Neka ljudi imaju. Dok imaju ljudi, imat ću i ja. Dužan je onaj tko ima, toga sam se vazda držao. I uvijek imam, a uvijek sam dužan. Više i ne znam što imam, a što sam dužan.

Tako su njih petorica uz Tunine priče pojeli dvije limenke i dvije štruce kruha.

- A sad iznenađenje - reče Tuna. - Tko će pogoditi što ćemo sad?

- Sad ćemo se napiti vode s izvorâ - reče Antun.

- Pogađaj, Mate.

- Ulovit ćemo zeca. Puna ih je šuma.

- Ne možemo ga uhvatiti, a pušku nisam ponio - reče Tuna. - Juraj?

- Nabrat ćemo cvijeća za konobaricu Anicu - reče Juraj uz smijeh.

- Vidi maloga mulca - začudi se Tuna i gotovo neopazice ispusti limenku u travu, a onda sjede zureći u Jurja. - Vidi maloga, o, ti si za moj Saurer. Ti ćeš postati pravi šofer, baraba na cesti.

Znali su da Tuna uvijek u sitne sate parkira kamion ispred krčme na zavoju na osami, kad se krčma zatvara, a svi ljudi odlaze na počinak. Tada svijetli samo jedan prozor. Svjetlo se prosipa u voćnjak podno stjenovita brijega pa ga je teško nazrijeti, jer ga je teško lučiti od mjesečine.

Uto je stigao i razred s učiteljem.

- Jeste li umorni? - upita Tuna, a sva djeca rekoše uglas: - Jesmo.

- Sad ću vas okrijepiti - reče on i podiže dvije prazne limenke.

- Vidi kako se zbunio, daje im prazne - šapnu Juraj Antunu, misleći da Tuna još misli na konobaricu Anicu.

- Juraj, za kaznu donesi dvije limenke vode.

Juraj skoči bez riječi.

- A vas trojica skupite triješća i suhoga granja. Podložit ćemo vatru. To nam nije teško. Ova je planina prepuna prirodnih kamenih ognjišta.

Dok su dječaci radili svaki svoj posao bez pogovora, Tuna je primicao dva oveća kamena.

- Brže, brže, dječaci, moramo što prije - požurivao ih je Tuna dok se Juraj oprezno izvlačio s dvjema limenkama vode.

Kad su potpalili vatru, Tuna je skočio na kamion i donio vrećicu bijeloga praha.

- Što je to? - graknuše djeca

Kad je voda proključala, Tuna je u svaku limenku sasuo po dvije pregršti tog bijelog praha, a onda promiješao bijelim štapom s kojega je zgulio koru.

- Mlijeko - uskliknuše dječaci.

- Tako je. Ovo je mlijeko. A krave nigdje! Što ti je Amerika?!

Uto su dotrčali i ostali, pa se učas oko vatre što je dogorijevala okupio cijeli razred.

- Nemamo iz čega piti - reče Juraj.

- Kako nemamo? - začudi se Tuna. - Pit ćemo iz limenki. Jedan po jedan.

- Tako je - reče Antun. - Samo se mlijeko mora ohladiti pa ćemo onda podijeliti.

Nisu dugo čekali da se mlijeko ohladi. Tuna je na ovećoj drvenoj ploči, oprezno probirući po livadi da se ne bi spotaknuo, odnio limenke u potok i spustio ih u vodu. Učas su se ohladile, a svi su se umivali u bistroj planinskoj vodi gledajući kako se puši i miriše mlijeko. Upijali su miris mlijeka dok se hladilo, a Tuna je miješao da se hladi i puši brže.

 

7

 

Novoga učitelja čekali su strpljivo tjedan dana. Za to su vrijeme u igri pretresali sve što im se dogodilo ne bi li otkrili ili bilo kako zaključili znade li sad bivši učitelj da su ga potkradali. Nikako nisu mogli zaključiti ništa suvislo, pa su stali nagađati kakav će biti novi učitelj. Hoće li biti samac, ili će doći s obitelji, hoće li ih - bude li samac - slati po objed, ili će odlaziti sam. Sve ih je to mučilo i danima ni o čemu drugom nisu razgovarali.

Uto je osvanuo i taj dan kad su se poredali ispred novoga učitelja. Imali su što i vidjeti: iz učiteljeva stana sukljao je dim, na voćkama ispred kuće, na užetu protegnutom između procvjetalih voćaka sušilo se rublje. Učitelj je bio oženjen. Posjedali su u klupe i očekivali novoga učitelja.

- Ja sam vaš novi učitelj. Zovem se Tomislav Petrić. Učit ću vas sve kako ste učili do sada, samo dalje. Malo ćemo ponoviti eda bismo vidjeli tko je najviše upamtio.

I prozva novi učitelj Antuna.

Antun na nesreću nije znao ništa. Zamucao je nešto, zabrzao, smeo se i zašutio sramežljivo gledajući u klupu i stišćući gumicu među prstima. Svi su bili iznenađeni jer tako smetena Antuna nikad nisu vidjeli. Čudio se i učitelj i sve u nadi da će se Antun nečemu dosjetiti držao ga tako dugo.

- Antun ne može znati, pitajte mene - javi se Marija.

- Pitat ću vas sve, budite strpljivi - smireno je otpovrnuo učitelj ne skidajući očiju s Antuna.

- On ne može znati - nije se dala zbuniti Marija ni od novoga učitelja - on je često izostajao sa sata.

- Izostajao? - začudi se učitelj i, kao da pita cijeli razred, pogleda uzduž i poprijeko učionice.

- Stanuješ daleko? - nastavi učitelj pitajući sad samo Antuna.

- Ne, druže učitelju - uskoči brbljava Marija - Antuna je naš bivši učitelj vazda slao po objed.

- Po objed? - upita učitelj kao iznenađen. - Ah, tako. Ti si dakle taj.

Antun je pocrvenio. I Mate. Obojica su pomislili da učitelj znade sve i da se više ništa ne može zatajiti.

A mislili su da je svojim odlaskom bivši učitelj odnio sve u zaborav.

Mate je gledao kroz prozor. Nije gledao kako se Antun crveni očekujući da mu učitelj rekne da sjedne.

Uto se učitelj pomaknu i priđe k Antunu.

- Ništa, ništa. Naučit ćeš. Ti si bistar.

I pomilova ga učitelj po kosi.

- I snalažljiv si - dometne učitelj.

Mate je crvenio više od Antuna, a njemu nije prilazio nitko.

Stiskao je glavu među dlanovima i priljubljivao je uz klupu, pa kad se to opazilo i kad su ga djeca ispred njega i onkraj leđa stala zadirkivati, on se podigao i kiselo se i prigušeno nasmijao samo da bi zatomio sram pomiješan sa strahom. Gledao je kroz prozor brojeći stabla, pa kamenje i brjegove, a kad je i to izbrojio a ništa se u razredu nije izmijenilo, piljio je u dno magličastog polja od sporog izrastanja sunca ponad rosnih zelenih brežuljaka i očekivao da se pomoli poštanski autobus koji je gotovo u pravilu najavljivao svršetak sata. Ali nikako nije zvonilo.

Mate je krišom ispod oka promatrao Antuna koji mu se sad doimao kao uznik. Učinilo mu se u tom mûku da novi učitelj spaja satove i bio je siguran da novi učitelj znade sve. Kako bi drukčije znao da je Antun bistar, kad nije odgovorio ni na jedno pitanje?! Sigurno učitelj misli na potkradanje prvog učitelja, kad je rekao tako - stalno se Mate vraćao na taj zaključak.

U zadnjih nekoliko mjeseci svi su dječacima govorili kako su se naglo udebljali - crvenih obraza i zdrava izgleda svima su se doimali kao da su stigli iz drugog svijeta. Ostala su djeca bila kržljava, blijeda i boležljiva, jer je tih godina prehrana bila oskudna. Hrana se dijelila na bonove, a djeca su motrila ljude kako ponizno i skrušeno stoje u dugačkim redovima i kao da se srame u očekivanju pripadka. A tek kad bi Tuna kasnio! Ljudi su tada ostajali bez hrane danima i niotkud je nisu mogli namaknuti. Svi su gledali u smjeru Splita, odakle se svakog časa trebao pomoliti Tuna. A o Tuni su pronosili vijesti namjernici kad bi prolazili - gdje su ga i kako vidjeli i kad bi mogao stići.

Još se ćutio svršetak rata, nigdje ništa nije bilo jer je sve bilo ispražnjeno i ogoljelo. Kuće su bile prorijeđenih i raznesenih krovova i okrznutih fasada. Muškaraca je bilo sve manje, i to onih u snazi - bilo je samo starijih i djece. Vidjelo se, navlastito o mobama, kako se poljem miče neprirodan omjer djece i odraslih, muškaraca i žena, starih i mladih.

Odlučili su se osvetiti Petru.

Smišljali su dugo svrhovitu osvetu i zaključili kako je najbolje ukrasti mu veliku bačvu američkog sira. Juraj je o krađi htio obavijestiti Tunu koji bačve dovozi, ali se usprotivio Antun.

- Tuna bi nam mogao dati bačvu, a to onda nije osveta. Petar ionako Tuni ne broji - reče Antun.

- Tako je, kod Tune bačva uvijek potone - složi se Vjekoslav.

Odlučili su se na noćni prepad.

Petar liježe zarana, tek što zatvori zadrugu, a bačve su poredane uza zid sa slijepe strane kuće, ondje gdje je trava, pa kad bačvu budu kotrljali, neće se čuti zvuk. Dovoljno je da je gurnu u hipu, i ona će se sama otkotrljati prema rijeci i zaustaviti se u vrbiku.

A ondje i žele jesti. Tuda rijetko kad tko prolazi, a vrbik je tako gust da nitko kroza nj ne može ni proći. Ondje će postaviti bačvu, donijeti alat i otvoriti je. Mogu jesti mjesec dana.

Tako su i učinili.

U suton, kad sunce nestaje s obzora zamičući prema zapadnim brdima i kad se nebo sklapa nad svim poljem smanjujući ga i pretvarajući ga u crn kotao, četvorica dječaka obilazili su selo kao da ne smiju ući u nj. Čekali su priliku kad će se kuće zatvoriti, spustiti prozorski kapci i upaliti svijeće. Tada i Petar zaključava zadrugu i uz uobičajeno "Dosta za danas" ulazi u kuću.

- Moramo čekati dok ne uđe u sobu - reče Antun. - Mogao bi čuti, a dok jede u kuhinji na suprotnoj strani, ne misli na bačve.

Bačava je bila sva sila. Na povećem prostoru uzduž kuće u jednome redu Petar ih je uvijek slagao jednu na drugu eda bi ih lakše brojio i uvijek imao na oku. Strašio se Petar da mu tkogod ne pokrade bačve, pa ih je brojio svakoga dana, ali nikad nije bio načistu koliko bačava ima - bio je zaboravan i rastresen. A i ustrašen je bio premda nitko nije znao zbog čega i čime.

- Izvrsno - reče Antun. - Dovoljno je samo pomaknuti bačvu i ona će pasti sama.

Uto Juraj dohvati željeznu šipku kojom je Petar - udarajući po bačvama - provjeravao jesu li pune ili poluprazne. Tvrdio je kako je često dobivao poluprazne bačve, a bio zaduživan za pune, pa je manjak morao pravdati ili namirivati iz svoga džepa. Kažu da su mu rijetko vjerovali, pa je Petar svaki put kad bi Tuna dovezao bačve tukao po njima željeznom polugom provjeravajući po zvuku njihovu težinu. U tim se prigodama Petar vazda svađao s Tunom jer je Tuna ismijavao njegove metode.

- Koliko sam ti dovezao, toliko ti je i poslano. U gram - govorio bi Tuna.

- A ako mi je tko ukrao? - ljutio bi se Petar.

- Ako je ukrao, onda mu je bilo potrebno - završavao bi Tuna svađu šaljivo svaki put, a Petar bi stao otvarati bačve da se Tuna uvjeri. Tuni je bilo glupo, pa bi mu svaki put potpisao.

Juraj čvrsto drži šipku i smišlja kako će zakvačiti bačvu.

Vjekoslav donosi sijeno da bačva udari što tuplje, a Mate odmiče kamenje i drvlje s puta i namješta tako da se bačva ne zaustavi nego da se uslijed pada, po Newtonovu zakonu, otkotrlja prema rijeci.

Pomicanje bačve nije trajalo dugo.

Juraj vješto napipa rupu u zidu, zape željeznom šipkom i naglo trznu. Bačva skoči preko naviljka sijena i ubrzavajući otkotrlja se podesnom strminom i zamače prema vrbiku.

- Da ne padne u rijeku - poviče Juraj, a Antun potrči.

Trčali su sva četvorica.

Antun stiže bačvu i uzjaši je.

- Past ćeš pod bačvu - vikao je Mate za njim. - Pregazit će te!

A bačva je težila stotinu kilograma sira.

Juraj je, kao da ništa nije učinio, mirno otišao kući po čekić i dlijeto. Trebalo je otvoriti bačvu. Otvaranje bačve nije bilo teško, ali su se namučili dok su je uspravili.

Ispomagali su se polugom i kamenjem koje su podmještali ispod bačve. Naslanjali su bačvu na stablo, potkopavali je ne bi li upala u jamu... Ali se napor isplatio. Kad su je otvorili, imali su što i vidjeti, zažutio se sir - jednodnevni obrok za svu djecu u selu!

- Koliko će nam trajati? - upita Juraj.

- Dok ga ne oćute mravi - reče Vjekoslav i zabode ruku u sir.

Kad su se najeli, poklopili su bačvu, nanijeli na nju lišća i granja i otišli kućama.

Sljedećeg dana uopće im se nije jelo, pa Antun predloži da sir podijele ostaloj djeci.

- Kako? - upita ozbiljno Juraj. - Saznat će se.

- Neće se saznati - uznastoja Antun. - Kad se smrači, raznijet ćemo jednake komade sira po selu i staviti na svačiji prozor.

Prvo svome razredu. U osvit zore, kad se djeca ustaju za školu, naći će sir i obveseliti se. Svi će pomisliti da su im majke ostavile doručak.

Tako se i složiše.

Sir su razdijelili u manje limenke od po dva kilograma koje su brižljivo, ali oprezno skupili po selu. Za to im nije bilo potrebno nikoga pitati, jer je tih limenki bilo na svakome mjestu, najviše ispred škole. Limenke se nisu nikome vraćale pa su ih ljudi bacali i ostavljali posvuda.

Na svakoj su limenki prekrižili ono ... AMERIČKOG NARODA i napisali: ... NAS ČETVORICE - POKLON NAS ČETVORICE NARODIMA..., a na velikoj bačvi umjesto NARODIMA, napisali su PETRU, ZADRUGARU NAŠEMU. NE SMIJE SE ZAMJENJIVATI NITI PRODAVATI - to su ostavili.

Nije bilo teško utvrditi koja četvorica poklanjaju. Puklo je u svemu selu, a najgrlatije je rastrubio Petar. On je likovao premda je bio gnjevan.

- Pa neka mi sad učitelj veli da nisu ukrali onih sto dinara! - ponavljao je svakome koga je sreo. - Jesu mi i prije otvarali bačve, samo što ja nisam opazio. Koliko sam ih samo našao polupraznih?! A tek od mlijeka?! - žestio se Petar hoteći iznuditi priznanje svega sela.

- Vi recite da ste bačvu našli u vrbiku - rekao je dječacima Tuna. - Ako se komisija ne bude složila da se bačva može otkotrljati, ja ću reći da je meni pala s kamiona.

- Vrbik je daleko od ceste, kako će pasti s kamiona? - upita Antun.

- Meni može pasti na svakome mjestu, to je moja briga. Kažite samo da ste našli!

- Tuna, budi ozbiljan, kako bačva može pasti s kamiona i dospjeti u vrbik? - pitao je predsjednik tročlane komisije.

- Slušaj ti, kume, kamion ti je kao životinja. Kao vol ili konj. Ne napojiš li ga, neće da povuče da ga ubiješ. Morao sam motoru dati vode, skrenuo sam na rijeku jer mi je tako bilo lakše - bacim cijev i povučem. Čas posla. Kamion se nagnuo i bačva spala.

Tko će gledati jednu bačvu - gledao sam da mi se ne sruše sve u rijeku. Tako sam u muci i strahu i zaboravio.

- Tuna, a trag?

- Kakav trag?

- Trag kotača.

- Trag, veliš. Koji trag ne ispere kiša?! Voda. Rijeka kad se izlije.

- Rijeka se ovih dana nije izlijevala.

- Nije izlijevala, veliš. Ovih dana. A je li se izlijevala ovih noći? Gdje si bio prošle noći? Pretprošle? Prije sedam noći? U krevetu. A ja bogme nisam. Prošle sam noći bio u Splitu, pretprošla me stigla na Cisti Provo, prije tri noći zanoćio sam u Imotskom, prije četiri u Livnu, prije pet sam prašio od Zagreba. I ti da meni pjevaš o noćima, moj kume! Sve noći što su pale na ovu zemlju u zadnjih trideset godina, pale su na moju glavu, moj druže. O noćima mi nitko ne može govoriti. Što je u tolikom broju noći, kišnih i snježnih, sparnih i studenih, jedna bačva koja mi padne s kamiona u po bijela dana? Budi pametan!

Tuna je bio ozbiljan i ozbiljno se naljutio. Pušio je otpuhujući dimove i grizući nokte. Nikad ga takva nisu vidjeli, pa su se malo suspregnuli i članovi komisije.

U komisiji je bio i učitelj.

- Ja mislim da se može uzeti ovo Tunino, da je bačva pala s kamiona. Nema smisla da teretimo Petra.

- Ma tko te pita za Petra i Pavla - uvrijeđeno će i razdražljivo Petar.

- Mislim - nastavi učitelj smireno - nevjerojatno je da bi se bačva otkotrljala, samo jedna bačva, premda si ih ti složio nevješto. Mislim, čisto fizički - ili bi se odvojilo nekoliko bačava, ili ne bi ni jedna.

- Ljudi, ili sam ja lud ili vi - žestio se Petar ne razumijevajući.

- Nitko nije lud - nastavi učitelj i dalje suspregnuto - mi tražimo razumski uzrok kotrljanja bačve.

- Ma kakvo kotrljanje, ljudi?! Mi tražimo lopove.

- Ne možemo optužiti ako nemamo dokaze, a za dokaze su ponekad potrebni i uzroci.

- Uzrok svih ovih bačava, kume - preuze Tuna razgovor - jest glad. Glad, moj kume. A kad je glad, onda se kotrljaju bačve. I kamioni bačava. I vlakovi bačava mogu se kotrljati kad je glad. Vidjeli smo to, dosta nam je godina.

- Ne razumijem da štite ovu neodgojenu dječurliju - razljuti se Petar. - Sutra će vam se popeti na te vaše glave što se kotrljaju kad je glad. Poslušajte Petra.

- Petre, ne razumijem o čemu govoriš. Ja sam tu da odgajam djecu - naljuti se i učitelj.

- Tebi svaka čast! O tebi ne govorim.

- Kad se govori o odgoju i učenju djece, onda se pita mene. Mislio sam da ti je to poznato - reče učitelj smireno, a odrješito.

- Kotrljajte, valjajte, tražite uzroke... neću se miješati. Hoću samo da mi netko vrati bačvu sira.

- Ja ću ti vratiti - povika Tuna za njim. - Zaduži me za sljedeću dostavu - dometnu i udalji se.

Tako se i pročulo u selu da se bačva otkotrljala. Tuna je proširio još dalje - kako mu se otkotrljala bačva i zaustavila se tik na obali, gotovo se nagnula i umočila u vodu. Našli je dječaci i vratili narodu. Tako je pričao i tako se potvora pretvorila u slavu.

- To su prava djeca - čulo se sve češće. Petar je bio izvan sebe, ali se teško moglo razlučiti je li gnjevan na dječake ili na Tunu i komisiju.

Ali se ubrzo razjasnilo i to.

Posve sigurni da je pravda na njihovoj strani, dječaci su se bez okolišanja prošetali selom i prošli ispred zadruge. Kad ih je ugledao, Petar je ostavio posao, skočio preko pulta i potrčao za njima.

- Bježmo! - uskliknu Antun i dade se u bijeg. Bježali su prema rijeci, ali je Petar trčao za njima. Gonio ih je preko rijeke, pa niz polje - vidjeli su svaki put kad bi se obazreli. Bio im je vrlo blizu pa su zaključili da im bijeg neće uspjeti, niti na koji drugi način mogu Petru umaknuti.

Zaustavili su se odlučivši da ga dočekaju pa što bude, kadli opaziše kako se Petar gnijezdi na omanjoj uzvisini. Namješta se kao da zauzima nekakav poznat položaj. Iz trave izroni nešto u njegovim rukama podižući se uvis kao da traži cilj. Puška.

- Želi nas imati na oku - reče Antun.

- Nije to oko, to je nišan - odgovori pribrano Vjekoslav. - Pogledaj!

Petar je zbilja ciljao.

Dječaci se dadoše u bijeg.

- On je poludio - učestalo su ponavljali bježeći kroza žito, ali ih je Petar mogao pratiti jer se gusto žito pod njima povijalo i tako se po uočljivoj liniji dijelilo na dva dijela, a po toj liniji Petar ih je bez teškoća mogao pratiti u stopu.

- U kukuruz, u kukuruz, u brazde - vikao je Juraj. - On je lud, pucat će bogami!

Polijegali su u brazde, a zaklonjeni kukuruzom nisu Petra ni mogli vidjeti, pa nisu ni znali prilazi li im, ili je još na istom mjestu.

- Mogao bi nas promašiti.

- Neće. Puška je lovačka, zahvaća veći krug - reče Antun.

- Promašit će on nas tražeći, on je glupav - reče Vjekoslav još uvijek priseban.

Slušali su kako zuje muhe i povećavaju uzdahe. I strah.

- Neće pucati. Ne smije pucati - umirivao ih je Vjekoslav.

U taj čas - tras! Zatresoše se kukuruzišta, zatreperi lišće, a ptice se razletješe uvis. Jedna ptica pade ponad rijeke. U tom smjeru pogledaše s olakšanjem - Petar je trčao kuda su gledali.

Ali odjeknu i drugi pucanj.

- On je zbilja poludio. Ne smije na Tunu, pa goni nas - reče Vjekoslav.

- A ti reče da neće pucati - podsjeti Antun Vjekoslava.

- Mislio sam da nije tako lud.

Petar se nije kretao prema njima, ali mu nisu vjerovali da je odustao.

- Izdržimo li ovo - poče Antun - neće nas više vidjeti.

- Kako se možemo sakriti?

- Otići ćemo.

- Kamo?

- Bilo kamo, ovdje se više ne može živjeti.

- Ne boj se - umirivao ga je Vjekoslav. - Neće više pucati.

- Ti si rekao da neće nikako - dočeka ga Juraj.

- Mislio sam, on je tvrdica, štedi municiju.

- Ako nas pronađe - dosjeti se Mate - što ćemo onda?

- Otet ćemo mu pušku - reče Antun.

- Kako?

- Lako. On je kukavica. Da nije kukavica, ne bi pošao na nas puškom.

Antun je bio priseban, a Vjekoslav neozbiljan, pa je valjalo umirivati Jurja i Matu.

- Otići ćemo - govorio im je Antun. - Širok je svijet. Vidite li da nam je sad to jedini izbor.

- Može li on u zatvor? - pitao je Mate kao da bi mu to pomoglo.

- Pa, mogao bi - reče Vjekoslav. - A to bi bilo dobro - dometnu i prasnu u smijeh kao da Petra već odvode.

- Tko će ga tužiti? - upita Antun otužno.

- Mi.

- Ako nas poubija? - zamišljen i zabrinut upita Juraj.

- Ne budi lud! To bi ga došlo sto godina robije.

- Kao da bi nas netko našao! Već je noć. Poubija nas i zakopa.

- Budi pametan, proći će ga jed i vratit će se. Sad ga već spopada strah da će selo saznati. Sjedimo ovdje dok se ne vrati.

Vidjeli su ga. Micao se pazeći na svaki korak, pažljivo je pretraživao svaki grm i svaku brazdu. I ptice su bježale od njega.

Dječaci su susprezali disanje jer su već vidjeli Petrove noge između stabljika. Trebalo mu je samo još nekoliko njiva i da ih nagazi. Ali, on savija lûk i odmiče se.

- Osvetit ćemo mu se - reče Vjekoslav i uzdahnu ustajući prvi.

- Bolje nam je da ga se okanimo. Ne treba dirati u govna - reče kao za sebe Antun i ustane.

- Ukrast ćemo mu pušku - sjeti se Vjekoslav. - Znam gdje je drži.

- Na tavanu, znam i ja - dometne Mate.

- Tako je, hoćemo li, Mate? - prihvati Vjekoslav Matinu podršku. - Vas dvojica, ako nećete, čuvajte stražu.

- To je isto - reče Antun. - Nema smisla.

- Ima smisla - složi se Juraj s Vjekoslavom i Matom. - A ima li smisla da on puca na nas?

- Tko će ukrasti pušku, ljudi Božji?! Petar pušku čuva na tavanu. Visi o gredi, vidi se kroz prozorčić na pročelju, ali kako do nje? - razborito ih je odgovarao Antun.

- A orah? Zar nikada nisi brao njegove orahe? - podsjeti Antuna Vjekoslav koji je već smislio kako će do puške.

- Popet ću se na orah, a onda na tavan nije teško.

Sjeti se i Antun da se orah razgranao po cijeloj Petrovoj kući. Debele račvaste grane upirale su u zidove i prozore kao da stežu kuću da se ne bi srušila, kao bršljan kad obraste svaki zid.

- On ti noću spava na katu. Oprezno ću se popeti na tavan, a poklopac na otvoru pritisnuti vrećama da Petar ne može proći ako slučajno oćuti. Onda je lako - tumačio je Vjekoslav svoj plan.

- Ukrast ćemo mu i municiju - reče Mate.

- Što će nam municija? - upita Antun.

- Da je nema - odgovori mu Juraj.

- Ne, ne - ozbiljno će Mate. - Municija treba nama.

- Tako je - složi se Vjekoslav s Matom. - Sad ćemo pucati mi.

- Vi ste ludi, kako ćemo pucati, u što? - nikako se nije slagao Antun s njihovim nakanama.

- Nećemo pucati ni u što. Pucat ćemo u zrak, a on će misliti da ćemo u njega.

- Nećemo pucati - popravi Mate Vjekoslava. - Municiju ćemo razbacati kako on nikada više ne bi pucao.

- Bravo, slažem se - reče napokon i Antun. - Prosut ćemo municiju ovuda kuda nas je gonio.

Penjanje na orah nije trajalo dugo. Vjekoslav je u tome očito bio vještiji od ostalih, kao da je poznavao svaku račvu na orahu, tako se vješto pentrao. Vješto je izvadio i tri-četiri crijepa i vješto se uvukao između letava i greda na tavan. Dohvatio je pušku i pružio je Mati koji je već spretno sjedao na orah držeći se jednom rukom, a drugu ispruživši prema Vjekoslavu. Na tavanu je bila i municija, tako da i nisu izgubili vrijeme.

Odjurili su niz polje sijući patrone za sobom. Pušku su dobro sakrili u vrbiku i pošli na počinak. Ujutro su se zaputili u planinu.

Petru pet-šest dana nije padalo ni na pamet što mu se dogodilo. Kad je uočio, obavijestio je miliciju.

- Opet se tebi nešto događa, tebe samo potkradaju i mrze - reče mu podrugljivo Tuna kad je čuo da se Petar opet jada.

Vidjeli su dječaci da se milicija primiče. Miče se po njihovu tragu, nema dvojbe da ide za njima. Potjera. Dvojica su bila u uniformi, jedan u civilu.

- Iz OZNA-e - reče Antun.

- Odmetnici - vikao je taj u civilu - predajte se!

- Nećemo - reče Vjekoslav.

Antun je predlagao da šute i bježe.

- Predajte se, inače pucamo - pozva ponovo onaj u civilu.

- Laže, neće pucati - reče Vjekoslav.

- Ako opali? - upita Vjekoslava Antun.

- Neće, leći ćemo i motriti onkraj stijene - nije se dao zbuniti Vjekoslav.

Tako i polegoše.

- Predajte pušku, nećemo vam ništa - ublaži potjera prijetnju.

- Predat ćemo se sutra, kad ispucamo svu municiju - reče Vjekoslav prijedlog.

- Vi ste ludi, možete koga ubiti.

- Nemamo koga, sami smo u planini.

- A pastiri?

- Oni su na zapadnoj strani.

Bogme se potjera vrati. Gledali su dječaci oprezno i nepovjerljivo za njom kako zamiče niz strmu planinu kao da propada u snijeg.

Predvečer stigao i Petar.

- Neka jedan bez oružja dođe na pregovore - reče mudro onaj u civilu.

- Vi ste naoružani - reče pregovarač Vjekoslav.

- U redu - prihvati potjera prijedlog. - Naš će predstavnik doći na pola puta bez oružja.

- Tko će ići? - posavjetova se Vjekoslav s ostalima.

- Idi - reče mu Antun.

- Ne vjerujemo - podviknu Vjekoslav potjeri. - Vaš ima pištolj.

- Nema.

- Neka digne ruke uvis - reče Vjekoslav odrješito. - I neka tako dođe.

Čovjek zbilja podiže ruke. I pođe preko kamenjara nespretno se spotičući.

- Drži tako ruke - reče još jedanput Vjekoslav i krenu.

Približavali su se polako i nije se moglo odgonetnuti koji opreznije.

Koračali su oprezno primičući se jedan drugome zbilja na ravnopravnim nogama.

- Jamčimo vam da vam nećemo ništa. Predajte nam pušku i vratite se u školu. Učitelj je zabrinut.

- Neka se i oni razoružaju - reče Vjekoslav i pokaza na milicajce.

- Ne mogu to, oni su u službi.

- Do koliko sati?

- Do sutra ujutro.

- Oružje će donijeti pastiri u stanicu.

- Ne poznajemo pastire.

- Poznajem ih ja.

- Ja bih te mogao svezati, ali neću - reče ljutito onaj u civilu.

- Ne bi.

- Mali, nemoj me ljutiti. Jači sam od tebe.

- A oni gore - reče Vjekoslav i mahnu Jurju, Mati i Antunu.

Njih trojica podigoše pušku.

- Klipan si ti veliki, što hoćeš od mene?

- Neka učitelj dođe po nas.

- Samo to?

- Da.

- Može li zadrugar Petar, da se ne vraćamo u selo po učitelja?

- Petar?

- Da, zašto se čudiš?

- Pa on je pucao na nas... Da. Tako je sve i počelo. Jučer je pucao na nas, pa smo mu ukrali pušku, to nam je bio jedini izlaz.

- Da ti ne izmišljaš?

- Pitajte ljude. Tunu.

- To mi je nov podatak - reče čovjek kao zabrinuto. - U redu.

I posla milicajca, po učitelja.

- Dakle, nagodili smo se. Učitelj stiže. Mogu li sjesti? - upita ozbiljno Vjekoslava.

- Svakako - reče Vjekoslav i sjede prvi.

Gledali su dolje, u kotao polja, Vjekoslav i čovjek iz OZNA-e kao pravi zarobljenici, i očekivali da se pomoli učitelj koji će razmrsiti nesporazum.

Antun, Juraj i Mate, poviše njih, onkraj stijene bili su i dalje na oprezu.

Bilo ih je sram dolaziti u školu, a morali su.

Već poodavno dolaze pognute glave. Opažaju to i ostala djeca.

Danima su smišljali što im je činiti. Antun je predlagao da ostave školu, ali se u tome nisu mogli složiti.

- Ne smijem od oca - reče Mate.

Antun nije mislio na oca jer oca nije imao. Nema oca dugo, već je dugo kako mu i ne pada na pamet, jer je život bez njega postao prirodan. Stoga Antun i nije mogao razumjeti Matin strah pa reče:

- Što se tiče oca tvoja škola?

- Budi pametan, pa svaki mi dan pregledava zadaću. Kad bi on znao što činim?!

- Nećemo napustiti školu - reče Juraj eda bi skrenuo razgovor.

- Napustimo li školu, nećemo se moći vratiti. Što ćemo onda? - reče Vjekoslav.

- Toliki ljudi žive bez škole - uznastoja Antun.

- Oni su se rodili prije. Danas svi moraju u školu - tumačio je Vjekoslav.

- Ne mogu nas prisiliti. Pobjeći ćemo.

- Pobjeći? - začudi se Juraj.

- Da, zašto ne bismo pobjegli? Zemlja je velika, vidjeli smo na zemljovidu.

- Ti si lud, kamo ćemo kad nikoga ne poznajemo?! - nije se mogao načuditi Juraj.

- Vi ste kukavice - ražalosti se Antun. - Pobjeći ćemo prema jugu, a onda se dočepati mora i brodova. Tko će nas uhvatiti na brodu?! Na pučini nema traga, zamaknut ćemo u daljine i nitko nas neće moći sustići. Brod se ne zaustavlja do Amerike, a Amerika je daleko. Ondje nas nitko neće pronaći. U Americi ćemo se najesti, postat ćemo bogati i vratiti se pod starost, kao i ostali.

- Ti nisi normalan - reče Vjekoslav. - Kako ćemo u Ameriku kad nemamo ni za put?

- Jesi li ti lud? Kakav put? Prikrast ćemo se na brod, pritajiti se dok ne isplovi. A kad isplovi, ohohooo! Ne mogu nas baciti u more. Istjerat će nas u New Yorku. A to i želimo.

- Nije loše - reče Juraj, ali nije bio veseo.

- Lako je tebi, Antune - reče Mate - nemaš roditelja, ali kako ćemo mi? Ja ne bih smio od oca.

- Kad kreneš u Ameriku, nemaš oca, onda sve zaboravljaš. Treba se otisnuti. Momci, odlučite se - uznastoja Antun vidjevši da dvoje. - Ionako ćemo jednoga dana u svijet. A to će biti brzo. Lako je dok ljudi šute, ali neće šutjeti dugo - rastrubit će da smo potkradali učitelja i nećemo imati izlaza.

 

8

 

Tri su dana uzastopce strpljivo stajali na cesti onkraj brijega, na mjestu odakle se ne vidi ni škola niti ikoja kuća u selu. Skriveni kao krivci bezuspješno su zaustavljali autobuse ne bi li ih koji primio. Bili su gladni i prozebli, ali nisu odustajali. Svi su slijepo slušali Antuna, a on je bio uporan. Nijedanput nije spomenuo povratak, premda su Mate i Juraj izdaleka spominjali kakvu bolju priliku koja bi im se mogla pružiti.

Napokon Antun reče:

- Moramo smisliti bolji način od autobusa.

- A kakav? - prihvati Juraj i odahnu.

- Splav - reče Antun odrješito.

- Ti si lud, kakva splav?!

- Splav, pa na rijeku - reče Antun hladno kao da mu nije prvi put.

- Izginut ćemo, rijeka se digla. Zar ne vidiš? - pokaza Juraj rukom put polja gdje se u vijugavu tragu modrila rijeka šireći se i suzujući u nejednakim proširenjima, zahvaćajući žito i livade, stvarajući neprirodne međe, poznate ljudima samo iz rijetkih godina kad su prijetile poplave.

- Digla, sjajno! - uskliknu Antun. - To smo i čekali. Sad je rijeka duboka, pa ćemo bez napora zaobići sve stijene i naplavke, a plovit ćemo sigurno, jer kad god se rijeka digne, onda joj se tok uspori, jer ponor ne može proždrijeti svu vodu. To se znade od davnina. Moj je otac uvijek splavario pa sam od njega upamtio sve kako splav valja voditi.

- A ponor? - upita Mate.

Kroz ponor ćemo lako, Bokan će nas propustiti.

Bokan je živio u ponoru. Imao je mlin. Kad su bili mali, uvijek su ih strašili Bokanom pa se nikad nisu osmjelili primaknuti k ponoru. Kad god bi s roditeljima prelazili preko mosta, Bokan bi izvirivao oprezno i kradomice pomaljajući glavu kroz gusti grm. Bio je golem i vazda gol do pojasa. Tada su i povjerovali da je Bokan zbilja živ i da je u ponoru - prije se uvijek mislilo da je izmišljen kako bi roditelji njime zastrašivali djecu kad bi bila nemirna.

Iz ponora je vječito dimilo, a djeca su mislila da se isparava voda jer je ponor sav spleten od stijena koje se usiju od silna sunca što ih stalno bode, navlastito ljeti kad sunce visi kao da se prilijepilo za stijene. Nad ponorom je najviše sunca. Kao da ga voda ili stijene zadržavaju, stijene su još dugo vruće pošto sunce zađe, i iz zemlje, tih beskrajnih brdovitih predjela, polako izrasta mrak pletući svoju tamnu mrežu kao pauk, pretvarajući prostran obzor u crni kotao što se smanjuje sve više i sve brže, sve dok se ne zatvori. A istodobno raste kao strah.

Strahom je ovijen Bokan. Navlastito zimi kad se zaledi ponor. Onda Bokan ne izlazi, a ljudi nagađaju je li uopće živ. I dim iz ponora nestaje, kao da je presahnuo. Zamrznu se škripla kroz koja se provlači pa nitko ne zna je li Bokan ugušen u dimu, je li se smrznuo. Ljudi su isprva prilazili k ponoru i dozivali Bokana da iziđe, ali se glasa njegova nikad čulo nije. Penjali su se i u litice, zabadali željezne šipke u stijene pogađajući gdje bi mogao biti Bokan i dajući mu tako znakove, ali se on nije odazivao niti se ikad opazilo da je dotakao šipku.

A s proljeća, kad se sunce probije kroz zgusnute oblake, kad ih raskomada i udari u led, pa se led polomi i razdvoji kao oblaci na nebu i sante stanu kliziti prema ponoru, ljudi strahuju više no ikad. "Ako je i preživio, neće se moći oduprijeti ledu jer sada, kad je rijeka nadošla i kad se tok ubrzao pod teretom leda, sante će ga ubiti", vazda su govorili.

Molili su se za Bokana.

Ali se Bokan nije dao. Vatrom je otapao sante i tako se branio.

I zbilja. Sad suklja dim iz stijena ponad ponora, a odavno ga nitko nije vidio.

- Što sam vam rekao! - uskliknu Antun. - Bokan je živ!

Sva četvorica pogledaše prema ponoru. Dim se već vidio kako šiklja iz nejednakih stijena visoko put neba.

Bokan je u ponoru od rata. Pogodila mu bomba kuću, srušila sve, a njemu nije bilo ništa. Kažu da ga nije ni ustrašilo, ali se uvrijedio silno i zaprijetio sam sebi, a tako i svima na Zemlji i svijetu. "Napustit ću Zemlju!" kažu da je tada tako rekao i bio od riječi.

Pričalo se da Bokan u ponoru uzgaja i priskrbljuje hranu, a kroz jednu napuklinu svakog mu se jutra pomalja sunce i obasjava neveliki zeleni vrt u kojem sadi krumpir, sije žito, uzgaja čak i cvijeće i nekakve čudnovate ljekovite trave. Ali mu se nikad nitko nije približio, jer nikome ne da u ponor. Kad bi tko i pristupio k ponoru, mogao bi čuti samo to kako huči voda i kako se kao neki beskrajni strah ruši i otječe nekamo, propada kao da je nešto proždire. Svi su znali da voda izvire na drugoj strani, onkraj planine, ali nitko nije vjerovao da je ista voda, sve dok ih učitelj nije poveo da se uvjere.

- Vidjet ćemo čudo prirode - rekao je učitelj tada.

Bacili su štap, a učitelj je na štoperici zaustavio vrijeme. Kad su došli onkraj planine, bilo je trideset i osam minuta. Tada je Antunu i palo na pamet da bi se kroz ponor moglo. A vidio je kako se silan mlaz u suludom ubrzanju izlijeva iz golema planinskog ždrijela i pretvara se na zelenoj livadi što se odmah prostire ispod stijene u široku rijeku koja nastavlja tok pod suncem prema sumaglici, tamo put mora. Silno se Antuna dojmila ta tajna. Dugo je stajao nepomičan i nije ni slušao kako učitelj govori o tome kako takvih rijeka nema mnogo na svijetu i kako je to uvijek opasno, jer se nikad ne zna kolikog je promjera ponor i kad će se od silnih naplavaka i kiša u kasnu jesen, kad se kiše pretvaraju u led, ponor začepiti i rijeka se izliti u polje. Može nastati i jezero, pa zauvijek nestati naše plodno polje, čitav taj kotao između nekoliko visokih planina može propasti u zemlji i pretvoriti se u muljevito dno, a pod teretom vode može se zemlja ulegnuti pa se izravnati s morem.

Tada je Antun i odlučio da krenu niz rijeku.

- Uspjet ćemo, proteći ćemo kao snopovi pruća, kao santa leda - učestalo je ponavljao. - A kad sretno prođemo ponor, onda nam i neće biti teško. Kako se budemo udaljavali od ponora, tako će opasnost nestajati, jer se rijeka smiruje i usporava tok, a korito joj se produbljuje, pa nema opasnosti od nasukavanja. Tako ćemo i do mora. A onih dvadesetak kilometara od ušća do Splita možemo i propješačiti. U splitskoj luci čekaju nas brodovi.

- Zašto ne bismo autobusom? - upita Mate. - Sigurnije je.

- Već svi vozači znaju što smjeramo. Skinut će nas milicija i vratiti kućama. A moramo se napokon privikavati na more, jer je plovidba duga i nesigurna. Moramo pretrpjeti strah za slučaj kakvih oluja na oceanu. A plovidba do Amerike traje više od mjesec dana.

- Brodovi su danas brzi, nemoj ti kao Kolumbo - reče Mate.

- Od Kolumbovih su brži, ali još nije sagrađen takav brod koji oluje na oceanu ne bi mogle razbiti. A strašljivi putnici teško mogu izdurati.

Antuna više nitko ne bi mogao odvratiti od nauma. Govorio je uvjerljivo, a nije odavao ni da ga je strah.

- Splav nam je jedina nada - reče nakon duljeg razmišljanja. - Splavi se nitko neće dosjetiti.

- A Bokan? - upita Juraj. - Ako nas Bokan zaustavi?

- Neće on to učiniti - reče Antun hladnokrvno kao da je takvu Jurjevu primjedbu i očekivao. - Kad sazna da smo se na Zemlji zavadili sa svima, još će nam pomoći da prođemo kroz ponor, a i provest će nas ne uzmognemo li sami proći.

Zaista je Bokan, još dok je živio na Zemlji, propovijedao posvuda kako bi se svi ljudi trebali spustiti pod zemlju, a izvirivati tek toliko da uhvate malo sunca. Pod zemljom su zaštićeni od svih strahota koje bivaju na Zemlji.

Antun im je pripovijedao kako ga je Bokan jedanput vodio do ponora, ali samo do ulaza, dalje nije htio. U ponoru je bezbroj pećina, a kroz goleme stjenovite pukotine provlači se sunce, pa Bokanu nije studeno. S vlažnih stijena vazda se u mlazovima ili kapima slijeva studena voda, a s visokih planina ulijeću i ptice i dugo udaraju u polumraku o stijene dok napipaju tijesan izlaz. Bokan im često pomaže hvatajući ih i stavljajući na osvijetljena škripla kuda onda izlijeću. U ponoru Bokan uzgaja povrće i cvijeće, a sjedi satima na kamenim klupama koje obasjava sunce. Ima i kameni stol. Kad je gladan, on šalje nekakve čudnovate znakove koje oni na Zemlji razumiju, pa mu rijekom pošalju hrane. On je hvata u ponoru.

Bokan se nije posvema odmetnuo. Izlazi iz ponora, ali vrlo rijetko - tek da nekoga nagovori da i s‰m pođe pod zemlju.

- Kad je mogao Bokan tolike godine, a mi da ne možemo proći! - reče Antun u ljutnji.

- Tako je! - povikaše svi ostali uglas. - Prijeđimo na pripreme.

 

9

 

Preostalo im je još samo napraviti splav. Znali su što im je sve potrebno: čekić, kliješta, svrdlo, sjekira, blanja, čavli, poveća užad, žica i, eventualno, boja kako bi splav bila uljuđenija.

- Kako ćemo nazvati splav? - upita Mate.

- Prvo je moramo imati - reče Antun. - Za ime ćemo lako. Santa Maria, kao i Kolumbo.

Ništa nije bilo teže ni s daskama. Pokraj Petrove zadruge bilo ih je bezbroj. Složene na trokutaste kupove sušile su se ondje već mjesecima. A baš su im zadružne bile pogodne, na onoj su strani od rijeke, a tu nije ulaz, pa stražar noću i ne vidi jer nikad ne obilazi zadrugu. Znaju dječaci: stražar spava snom pravednika jer mu i ne pada na pamet da će netko krasti daske kad mu niti trebaju, a niti bi ih smio dirati.

Pažljivo su skidali s velikog kupa u nekoliko navrata po nekoliko dasaka, pazili da ne lupaju o kamenje i polako, skrivajući se iza grmlja, odnijeli ih do rijeke. Nizvodno oko kilometra, u vrbama i topolama, postavili su branu ispletenu od užadi i pruća i njome zaustavili daske. U vrbiku im je i bilo najlakše praviti splav. Svaku su dasku mogli privezati za deblo, a tu je ionako ulegnuće, pa već s prvim, i najmanjim kišama, rijeka se na tom mjestu počne izlijevati. A njima je dovoljno da se vodostaj podigne toliko da zahvati splav i ponese prema matici.

Kad su pravili splav, zaboravili su i na jelo. Daleko od svakog ljudskog traga, od sela i škole, nitko ih među vrbama i topolama nije mogao vidjeti, a ni naći sve kad bi ih i tražio. Mučili su se navlačeći debele dugačke daske i zakivajući jednu za drugu prema mjeri koju je odredio Antun.

Juraj se posebno veselio jer je uspio pronaći boju koju je ukrao majstorima još onda kad se gradila škola.

- Neće nas nitko vidjeti. Splav će biti modra. Modra splav, modra rijeka, modra brda... - likovao je Juraj.

- Mislit će da hodamo po vodi - reče Mate.

- Da skijamo - dometnu Antun i vidjelo se da on o vodama znade više.

U takvim razgovorima, kojima su susprezali uzbuđenje, napravili su splav.

Toga dana sunca više i nije bilo pa se rijeka iskrila hladeći se u predvečerju.

Preostala im je još noć do polaska.

Juraj je bojio splav strpljivo kako ne bi morao razgovarati, jer ga je bilo strah da se koji od njih u tijeku razgovora ne predomisli. A nisu imali kamo. U školu ne odlaze već tjednima, a to je dovoljno za uzbunu koju će novi učitelj podignuti.

Mogu ih i naći, a tko će se onda od srama pomoliti na školska vrata?!

Ni u selo više ne ulaze, kamoli da bi se vratili u školu. Već nekoliko dana hrane se u polju, a to su pripreme za plovidbu. Jednu su noć prespavali pod šatorom. Maskirali su šator tako da se izdaljeg doimao kao grm za koji su zapeli raznobojni otpaci.

- Hoćemo li se opraštati? - upita Mate.

- Jesi li ti lud? - skoči Juraj, a četkica mu s bojom ispade i boja se razli u rijeci.

Dok je boja blijedila i otjecala pretvarajući se u obojenu vodu, Juraj je gledao Matu gotovo gnjevan očekujući da mu pojasni što je mislio kad je spomenuo opraštanje.

- Zašto da se ne oprostimo? Pa neće nas biti najmanje trideset godina?!

- Ti hoćeš da nas otkriju, da proniknu u naš plan?! - ljutio se Juraj.

- Lovi četkicu, još nisi napisao Santa Maria - reče Mate kako bi Jurja smirio i prekinuo razgovor.

Ali je četkica već bila tako daleko da su je jedva mogli vidjeti, kamoli dostići.

- Oprostit ćemo se - reče napokon Antun. - Moramo se oprostiti, nema smisla. Samo nećemo udariti na sva zvona, potiho ćemo se prišuljati k selu, kradomice proći i zaviriti u sve prozore, a onda se odšetati do škole. Tako, šutke ćemo reći: zbogom.

Ta se Antunova ideja svidjela i Jurju.

 

10

 

Tko zna kad bi, u prepirci i dogovaranju, čime su zapravo samo odugovlačili polazak i prikrivali strah i neodlučnost, krenuli da se splav nije otela. Nespretno držeći uže kojim je bila nevješto privezana za deblo, Antun je bio krivac što se splav otela i naglo se otisnula niz rijeku. U strahu, iznenađen, nije rekao ništa. Kao da im se svoj četvorici vrtjelo u glavi, tako su jurili rijekom. Vidjeli su kao u nesvjestici da pokraj njih prolaze brežuljci i stabla, da se smjenjuje žito i livade, da udaraju o obale, ali se čvrsta splav u udaru samo zatrese, odmakne prema matici i plovi dalje sigurno. Tako su bez riječi i ugledali goleme gromade što se crne u dnu rijeke, a ispred njih se gomila i zaustavlja voda, i rijeka naglo usporava tok i širi se. To je ponor. Tu počinje njihov novi svijet pun iznenađenja. Tu počinje i strah koji svi prikrivaju stiskajući zube i čvrsto se držeći splavi. Kad bi se mogli uhvatiti mosta! Ali nisu ni pomislili, most im je već bio za leđima, a nisu se smjeli okretati jer se ponor približavao munjevito. Vrisnuli bi, ali je i to kasno - ždrijelo se naglo otvorilo, i više nije bilo svjetlosti.

Sad je kraj, pomislio je Antun, ali je ipak bio priseban, pa dometnuo:

- Sad se ne mičite i držite se čvrsto. Svjetlost će se pojaviti, tu živi Bokan.

Prvo su potamnjela brda, pa kamenje što je koliko-toliko razlikovalo stijene od rijeke i određivalo prolaz. Čuli su samo hûk, klokot i silne pljuskove kad je rijeka udarala o stijene, a ubrzavali su naglo se naginjući kad se voda prelijevala u slapovima preko okomitih stijena.

- Izginut ćemo - napokon reče Mate drhtavim glasom.

- Nećemo, izduraj još malo - sokolio ga je Antun, ali neuvjerljivo i promuklim glasom. - Ponor je kraći no što se priča - to su njihove priče jer se nitko nije osmjelio da ga prođe.

U tom času, negdje daleko, zatitrala je svjetlost. Ili samo tračak nade, ali ih je smirio.

- To je izlaz - reče Antun.

Svjetlost se uvećavala kao da je rasla, ali se ništa nije vidjelo iza nje. Kao daleka zvijezda u mrklom mraku.

- Bokan - povikaše uglas.

Uistinu, to je bila vatra. Vidjeli su golemu glavnju, plamsa plameni jezik i liže svod složen od mokrih i tamnih stijena.

- Ako nas napadne - poboja se Mate.

Jesu li se približavali oni, ili taj plamen kao golema svijeća - nisu znali.

- Ako nije Bokan? - javi se Juraj.

- Tko bi bio?

- On vjeruje u vještice - reče Vjekoslav pribrano. - Tko drugi živi u ponoru?

- Mogu biti neka plemena.

- Nismo još u Americi - reče Antun.

Uto nešto snažno udari u splav i ona se nasuka u siktavu lomu i zaustavi se kao da zape za stijenu. Svijeća im se naglo približi i oni u taj čas ugledaše osvijetljeno lice i iskešene zube.

- Fakini, tko vas je poslao? Kakav vam je ovo brod?

Dječaci protrnuše. Zadrhtaše i od straha i od studeni.

Starac se još jače nasmija i primače glavnju što je još jače plamtjela, pa im je plamen sukljao ponad glave, a bez imalo dima.

- Tko je kapetan?

- Ja - odrješito će Antun.

- Bravo, bravo! Svaka čast! Smiono! - poče Bokan malo podrugljivo. - A kamo? Na mene?

- Ne. Naumili smo daleko. Propustite nas.

- A tako. Daleko, veliš. Lako je daleko. Ali treba proći ponor. Mene.

- Nećete nas vratiti, sad kad smo ovdje. Ne možemo natrag, nemamo motora - poče Antun pregovore.

- Lukavci, sve ste isplanirali. Neću vas vratiti, ali ne dam vam ni dalje. Kako ću vam vjerovati?

- Možete nam vjerovati. Mi se više nećemo vratiti, naumili smo do Splita. I dalje.

- Kamo dalje, nema dalje.

- Ima. More. A kad uplovimo na more, kad isplovimo iz luke, onda je beskrajno.

- Time na more? Što je vama? - začudi se Bokan i pogleda splav koja je već tonula.

- Na moru ćemo na brod.

- Lako je na moru. Na moru nema straha, valja proći mene.

- Kad smo mi prvi, onda nas možete pustiti, zaslužili smo - reče spretno Antun.

- Hahaha, lukavi ste vi. No dobro, pustit ću vas, ali ću vas malo zadržati, moram se uvjeriti da ste pravi.

Nije im bilo druge.

Ostali su s Bokanom. Mokri i prestrašeni, sišli su sa splavi i zaputili se za Bokanovim lučom.

Bokan je bio spretan, kao vani na kopnu, pentrao se u polumraku kao da mu je sve ravno i sve osvijetljeno, a zaustavljao se i čekao da ga dječaci sustignu. Često im je pružao ruku, a oni su se, uhvaćeni jedan za drugoga, peli s naporom probirući po sklizavim polama tvrdo tlo za uporište. Činilo im se da se penju, ali je to bilo teško odrediti jer je svjetlost bila slaba.

- A kad ste vi pošli? - upita napokon Bokan.

- Jučer - reče Antun.

- Sad vas onda traže.

- Vjerojatno nas traže, ali oni ne znaju kamo smo krenuli. Misle da smo se zaboravili u igri.

- A sutra?

- Sutra će početi potraga, ali neće ovamo.

- Neće sigurno? - s nevjericom upita Bokan.

- Neće, ne pada im na pamet. A i kad bi im palo, nitko se ne bi osmjelio krenuti u ponor. Mi smo prvi.

- Tako je - kao da se obveseli Bokan. - Sve su to gore kukavice, nisu se osmjelili k meni. A prijetili mi, vi to ne znate?!

- Ne - reče Antun. - Nikada takvo što nismo čuli.

- O, jesu, jesu. Slali su mi poruke u bocama, htjeli me ubiti deblima, panjevima, gredama, željezom... Sve sam ja to hvatao ovdje u ponoru da me ne bi ubilo. I oružja ima. Pokazat ću vam.

- To rijeka sama skupi kad nabuja, pa nosi.

- Vraga sama. Ništa na ovome svijetu, zapamtite, nije nastalo samo od sebe. Sve to netko smišlja. A pišu! Zamislite, pišu mi ovako: "Kukavico, pomoli se ako smiješ. Pobjegao si u mišju rupu!"

- A ne znaju - naljuti se Bokan - da ja ovdje živim pasji život! Dok se nisam priviknuo. Dok se nisam snašao. Isprva je bilo teško s rijekom; ne znaš joj ćud, pa te uhvati na spavanju. Sad je lako. Naviknuo sam na ponor. Na pećine u njemu. Na vodu i studen. A s onima na Zemlji ne općim. Samo s nebeskim daljinama. Vidite li onu sjenu, to je sunce. Sad će podne.

I u tom času sunce u okomitom mlazu pade na veliku vlažnu polu, na Bokanovu glavu i njima po glavama, pa su se vidjeli jasnije, a jenjavao je i njihov strah, jer im se Bokan učinio posvema prirodnim i razboritim. Priče o njemu kao čudaku sad naglo izblijedješe, a Bokan im se očitava razboritim. Čak se i propitivao za pojedine ljude, a osobito ga je zanimalo kako se na Zemlji živi, od čega, što ljudi rade...

Iznenadio ih Bokan silno svojim držanjem i oni povjerovaše da je izlazio iz ponora, da je zalazio u polje kradomice i da je možda iz polja priskrbljivao hranu.

- Tako - nastavi Bokan kad se oni ušutješe od silna iznenađenja i uzbuđenja - kad me nisu mogli rijekom, htjedoše me jezerom.

S druge su strane nalili jezero, pa je naglo podiglo vodostaj rijeke. Da nisam pronašao ove pećine u ponoru, ova silna škripla i pole, tko zna? Možda i ne bih izvukao živu glavu. Ovako sam u zadnji čas skočio gore, zar ne opažate kako smo visoko?!

Dječaci pogledaše. Dolje sa stijena u polumraku grgoljila je voda, pa su po tome zaključili da je rijeka sada duboko u stijenama i da su se neopazice, idući za Bokanovim lučom, uspeli prirodnim stubama kao da se izvlače iz kakva kanjona.

- Da, da, dragi moji prijatelji - nastavi Bokan - potopili su mi sve slapove. To prokleto jezero sve mi je proždrlo - i polje, i vrt, i stijene i slap po kojem sam se najčešće i najsigurnije ravnao u noći, jer drukčije šumi rijeka kad teče mirno i jednolično, drukčije kad brza preko stijena i stvara slapove. To su mi bili i biljezi u ovome mraku. Vidite li onu polu?

- Vidimo - graknuše složno dječaci.

- E, vidite, nisu znali da postoje pole. Kad nisu pomaljali svoje prestrašene glavurde u ponor! Nikad! Kad su me zapljusnuli jezerom, skočio sam na polu. Ispod mene je ulazilo jezero kao prikaza. Mislio sam da je sve svršeno, ali se nisam dao. Držao sam se čvrsto, ispod mene se podiže jezero, ta silna voda, a ponad mene okomito šiljate stijene zatvaraju pećine. Nigdje ništa. Takvu smrt nitko ne pamti, a ja sam ipak imao neke nade. Kadli, kad se jezero već podiglo do mojih stopala, odnekud tračak svjetlosti. U toj silnoj grmljavini kao da se micala zemlja, nisam ni opazio kako me obasjava svjetlost, kako se kroz škripla kao da se razmiču stijene pomalja zračak sunca, kao da me hoće izvući i spasiti. Ogrijalo me tada sunce i ja sam znao da ću preživjeti. Sigurno su vani bile silne kiše, jer se jezero ubrzo povuklo, mislim da je moglo potrajati dva-tri dana. Rijeka se povratila gotovo u isti vodostaj i sve se smirilo. A možda im je i jezero prsnulo, hahahaaa! Ali je ostao taj prolaz, pa sad svakoga dana, kad se zaželim ogrijati ili vidjeti neba, popnem se na ovu polu i sjedim. Mogu se i provući gore, tad sam na vrhu planine. Odatle promatram sve, vidim najdalje, a mene ne vidi nitko. Kao u ponoru sam. Zbilja sam ih sve nadmudrio.

- Jesi - odgovoriše mu.

A i jest.

Kad mu je jako studeno, sjedi Bokan na poli, uvrh ponora, i sunča se.

Nitko ne može do njega, a on vidi sve.

Prvi su put bili u mraku bez svijeće i prvi su put u mraku oćutjeli kako je snažno sunce. Upire u goleme izgrebane stijene kao sige, presijava se prelijevajući se preko njih dok ih polako a uporno otapa.

Bokan govori kako mu i nije potrebna svijeća jer sunce tijekom dana tako žeže da ga stijene upiju dovoljno pa noću isijava toplinu, a i svjetlost. Tako stijene obasjavaju svaki puteljak, svaki greben i svaki prosjek. Kad Bokan zalazi u najtješnje špilje, ravna se prema toplini koju isijavaju stijene. U rijeku ionako ne može upasti, jer čuje kako huči.

Tako živi Bokan.

- Hoće li nas pustiti? - upita Mate.

- Zar još nisi shvatio da je normalan? - odgovori mu Antun, i Mate umuknu.

 

11

 

Već su se i priviknuli na Bokana i njegov čudnovati život, kadli on sâm reče:

- Svakoga gosta tri dana dosta.

Dječaci porumenješe, a Bokan prasnu u smijeh.

- Zar niste htjeli izaći? - upita.

- Da, jesmo.

- A kamo? - upita Bokan kao da ne zna.

- Kroz ponor, do kraja.

- Čime? - začudi se Bokan kao da je njihovu splav već zaboravio.

- Imamo splav - reče Antun. - Ostala je dalje.

- Splav? Ohohooo! Gdje je splav?

- Privezali smo je za stijenu.

- Stijenu? Ohohooo! Nema te splavi koja u ponoru može biti privezana za stijenu. Ovo je planinska rijeka, dragi moji. Vaša je splav sad na jezeru, a vašu hranu i ostalu popudbinu jedu sada ribe. Vama nema dalje.

Dječaci se sneveseliše i bez riječi se zagledaše u Bokana koji se držao mudro kao da je od njih nešto očekivao. Gledao je čas jednoga čas drugoga, a onda se šetao uokrug po omanjoj livadi i dječaci su vidjeli kako mu rosa kvasi noge do koljena, pa i po tome uočiše da je livada daleko od stočara i da tuda ne prolazi nitko. Kad se Bokan dobrano odmaknuo, Mate reče:

- Prevario nas je.

- Čini se - odgovori otužno Antun.

- A gdje smo mi uopće?

- Koliko ja znam, ponad ponora. Ponor je okomito ispod nas. Bokan nas je izveo uvrh planine, kroz neke tajne prolaze, kroz škripla između stijena. To bi moglo biti nekako pola puta kroz ponor.

- Ipak smo bili u ponoru, to nije nitko prije nas.

- Nedostajala nam je još polovica da ga prođemo - reče Vjekoslav.

- On bi nas mogao provesti kad bi htio - reče Antun.

Bokan je bio daleko u šumi, i oni su mu vidjeli samo glavu kako migolji između prorijeđenog raslinja.

- Da pobjegnemo? - predloži Mate. - Bokan nas ne vidi.

- Mogli bismo, ali ne znamo na koju stranu. Teško se snaći kad je Sunce na najvišoj točki, a na vrhu smo planine. Možemo zalutati pa umrijeti u šumi od umora i gladi.

- Sad smo počinuli, možemo pješačiti jedan dan.

- Ako za jedan dan ne dospijemo ni do kakva naselja? A ako i dospijemo, tko će nas nahraniti, kad ne poznajemo nikoga.

- Baš nas je sredio, trčimo za njim. On se može spustiti u ponor i kroz koju drugu rupu.

Tako se i dadoše u trk za Bokanom. Tek što su zamakli u šumu, Bokan se stvori pred njima i raskoračenim dugačkim nogama prepriječi im put.

- Bježite, junaci - reče podrugljivo.

Dječacima se učini da je sve čuo pa se posramiše.

- Ne, ne bježimo, nego smo htjeli malo razgledati - reče spretno Antun.

- Razgledati, je li? A zašto? Tko ste vi uopće? Još ja moram izviditi tko ste vi, tko vas je poslao.

- Nitko nas nije poslao, vjerujte nam. Mi bježimo.

- A tako. No počekajte još malo, htio sam vas pogostiti. Da vidite kako živim. Jest da sam vam zaplijenio splav, da sam vas zarobio, ali vas ne mogu držati gladne. Pripremit ću vam objed.

I opet se izgubi Bokan.

- Budimo strpljivi - reče Antun. - Moramo ga namoliti.

A namoliti Bokana bilo je teško jer se on šutke micao i nije svraćao pozornost na njih. Kao da je nešto tražio. To je potrajalo, a dječaci se nisu smjeli udaljavati niti ga što pitati. Napokon, kad su izbili na omanju golet odakle se sve vidi, Bokan se okrenu i reče:

- Pogledajte - i ispruži ruku. Pogledaše po njegovoj zapovijedi.

U smjeru Bokanove ruke, u izmaglici, golemi zeleni kotao. Polje. Jedva se vidjelo kako, usječena u nj, vijugavo teče rijeka. Njome su se otisnuli.

- To je ta vaša plovidba u Novi svijet. A sad mi recite odakle ste krenuli?

- Odande - reče Antun i pokaza rukom u neodređenom smjeru jer je posvuda uokolo ionako bio beskraj.

- A tako. Velik ste put prevalili. Svaka čast. Poštivam. I udarili ste na mene?

- Nismo udarili, ponor nam je bio jedini način.

- A ceste?

- Ceste nisu sigurne - reče Antun. - Vozači nas poznaju, a mi smo pobjegli od kuće.

- Shvaćam da ste pobjegli, ali ne shvaćam zašto.

- Ja sam kriv - reče Antun. - Ja sam nagovorio njih trojicu.

- I mi smo htjeli - stade Mate braniti Antuna. - Htjeli smo što dalje, samo dalje.

- Sad nema dalje - reče Bokan mirno. - Od ponora nema dalje.

- Moramo dalje jer nećemo ostati - reče Antun uvrijeđeno.

- Nećete jer vam ne bih dao - dočeka ga i Bokan uvrijeđeno. - A zar ne biste ostali? - dometne nekako čudeći se.

- Ostali bismo, ali moramo dalje - htjede Antun umiriti razgovor, ali se Bokan nije dao.

- Vi ne biste ostali u mome ponoru?! A ja sam ovdje tolike godine!

Život sam proveo u ponoru, najbolje godine. Zar ima dalje?

- Ima Amerika - omače se Mati nespretno.

- Amerika? S kime to imam čast? Amerika? Možda ste naumili na Mississippi. S tom svojom splavi?!

Bokan se smijao, grohotom, ali su dječaci opazili da je iznenađen. Ameriku nije očekivao, pa ne umije dalje s njima razgovarati.

- Amerika, Amerika - uporno je ponavljao. - Ja nisam bio u Americi. Što će mi Amerika kad imam ponor! Ponor nitko nema. Nema ovakvog ponora ni u Americi. Još kad bih vas pustio do kraja, i kad biste sretno prošli kroza nj, ohohooo! Nitko vam ne bi bio ravan.

- Pa propustite nas - reče Antun u nadi da će Bokana privoljeti.

- E, to ne! Još ste mladi.

- Pisat ćemo vam iz Amerike.

- Pisati? A tko će mi uručiti vaše pismo?

- Pismonoša - rekoše uglas.

- Kako? - s čuđenjem upita Bokan.

- Zbilja, kako? - začudiše se i dječaci.

Bokan prasnu u smijeh i zakorači po kamenju. Kamenje je bilo beskrajno, na različitoj razdaljini doimalo se dječaka kao da je posijano po obroncima planina i kao da je niknulo, pa će izrasti u goleme stijene kakve su nad ponorom.

Krenuše za Bokanom. Činilo im se kao da hodaju po krovu svijeta. U jednome se času učinilo Antunu kako i nisu trebali poći u Ameriku, ali na to nije smio ni misliti. Natrag im nije bilo. Mislio je samo na to kako nagovoriti Bokana da ih otpusti. Nije ni mislio na splav dolje u ponoru, razmišljao je o tome kako će ipak, uz malo sreće, naići na pravi put i pravi način da se domognu splitske luke. A onda će već nekako na kakav brod.

Idući tako po kamenju, a ne znajući kamo ni zašto, Antun je na planinskom zraku o svemu razmišljao ubrzano, kao da sve što mu se dogodilo ima na pameti, kao da mu je sve tako bistro kao da se dogodilo u taj čas i kao da ničeg nije bilo ni više ni dalje.

- Pogledajte! - uskliknu Bokan.

I dječacima se pred očima otvori jedan zeleni kotao, malo udubljenje u tom sivom i grubom beskrajnom kamenjaru. Ni jednoga kamena, samo trava i cvijeće.

- To sam sve ja uljudio - reče Bokan. - Siđite, ali oprezno jer je strmo pa biste se mogli strovaliti.

Silazili su onako kako ih je naputio, držeći se za travu, hvatajući među prste tkalac po tkalac - što više trave kako bi bili sigurniji. Naprosto su klizili u udubinu, a kako su se spuštali, tako se obzor vidljivo smanjivao pretvarajući beskrajno modro nebo u obasjan kišobran što je bivao to manjim kako su oni upadali u uvalu. U dnu ništa oko sebe više nisu ni vidjeli doli krumpirovu cimu, kukuruz i zelje, salatu i mrkvu, rajčicu i luk, čak i pšenicu.

- Ovo je kao u polju - reče Mate.

Čuo je Bokan njihov razgovor, premda je bio podalje, namjerno ih puštajući da se spuste sami.

- Kad sam došao - nastavi Bokan - ničeg ovdje nije bilo. Samo gola ledina. A sunca kao nigdje! Pržilo je. Kao sad.

- No priđite bliže, prema ovoj stijeni - reče i pokaza rukom.

Dječaci su se micali s naporom jer su već bili iznemogli od nespretnog i mukotrpnog spuštanja.

- Sad pogledajte - reče Bokan kad dječaci posjedaše oko njega na stijenu. - Stavite ruku ovdje i držite dokle izdurate. Tko izdura najduže, može proći kroz ponor.

U taj čas sva četvorica metnuše ruke na mjesto koje je pokazao Bokan. A Bokan je pokazao vrlo pomno gdje će metnuti ruke i kako će sjediti. Sunce im je tuklo u čela pa su sagibali glave.

Gledali su se dječaci stiskajući zube, ali nijedan nije htio prvi podignuti ruku. Stijena je bila usijana.

Napokon Bokan progovori:

- Prošli ste. Odlično, pet.

I zagleda se Bokan u njih.

- Čudnovato, izdurali ste više od mene. Kako to? Mora da ste to za inat?!

- Nismo - graknuše.

- A kako ste onda? Pogledajte - pozva ih Bokan odmičući se od stijene. - Ovdje je štap. Uspravan. Kad je sjenka od štapa na ovome mjestu, kad je najkraća, onda je podne. Vi ste stavili ruke točno u podne. Sad je sat poslije podne, dakle ruke držite sat vremena. Ja nisam mogao ni pola sata, a držao sam u lipnju, kad je sunce slabije, a ima i vjetra. Sad vas moram pustiti kad sam obećao. Prevarili ste me, vi ste zbilja čudnovati momci. A morate znati, prije no što se rastanemo, gdje ste držali ruke. Ovo je najusijanije mjesto u svim dinarskim planinama. To sam otkrio i dokazao, jer sam prošao sve planine uzduž i poprijeko. Posvuda sam se micao i svagdje nos zavlačio dok se nisam spustio u ponor. Ne bih mogao izdurati u ponoru da nije ovog mjesta. Ovdje kuham.

- Kuhate?! - iznenadiše se dječaci.

- Da, zašto se čudite? Tu ja metnem lonac vode i odšetam. Vratim se za sat vremena, a voda ključa. Onda ti je lako skuhati što god ti srce zaželi. Ne uvijek, razumije se, ali kad je ljeti jako sunce, to je brže od bilo kakve vatre. A i sigurnije je, jer ne može izbiti požar. Požar bi me odao, dim pogotovu, jer još ima ljudi koji me ne vole, a ni ja ne volim da ljudi znaju gdje sam.

- Pa znaju ljudi - ote se Mati. - Pričali su nam o vama i o ponoru.

- Nisu oni sigurni, to su priče što oni pripovijedaju. Da su oni sigurni, i da nisu strašljivci, razumije se, već bi oni navalili na mene. Ne vole ti ljudi kad si nešto drugo. Ni vas ne vole.

- Pa, neki nas ne vole - priznade Antun.

- Vole nas naši učitelji - reče Mate.

- Oni vas zacijelo vole, jer je na njima da vas uče umijeću i znanju, ali ljudi su zavidni. Kad saznaju gdje ste bili u tim godinama, zamrzit će vas. Ne vole ljudi kad ih netko pretekne. A ljudi su kukavice i misle da su oni kraj svijeta.

Bokan je govorio mudro i smireno, pa se dječacima prvi put otkako su s njim učinilo da im je naklonjen i da se više ne trebaju bojati. Laknulo im je. Koračali su za Bokanom sigurno i spretno kao da su na tim stijenama od pamtivijeka i kao da više nema iznenađenja.

- A sad je vrijeme objeda - reče napokon Bokan. - Što biste najradije za objed?

Dječaci se pogledaše u čudu. Takvo što još nikad nisu čuli. Vazda su jeli što je bilo, što im je tko dao i što su sami na svekolike načine uspjeli namaknuti.

- Samo recite, nema što nema u Bokana. Zato i jesam ovdje.

- Što nam god dadnete - reče Mate. - Nismo jeli dugo.

- Zašto ne govorite? Sad ću ja. Bikovaaaa! - viknu Bokan i pođe prema šumi.

Iz ovećega grma pomoliše se rogovi i začu se mukanje. Krava.

- On zbilja živi normalno - reče Juraj.

- Da, a toliko su nam napričali o njemu.

Bokan pomilova kravu po glavi i prinese drvenu bukaru pod vime. Učas pomuze bukaru mlijeka da se krava nije ni maknula. Sve je vrijeme krava brstila mirno i strpljivo pregrizajući i otkidajući mladice i tako smanjivala grm onkraj kojeg su dječaci gledali kako Bokan pognute glave muze snažne mlazove mlijeka. Kad je namuzao punu bukaru, metnuo ju je na ono mjesto gdje su dječaci maločas držali ruke natječući se.

- Sad ću vam pokazati - reče Bokan kad donese mlijeko.

U mlijeko ubaci nekoliko usijanih oblutaka.

- Možete brojiti do sto - reče.

Tako i bi. Dok je Juraj izbrojio do sto, vrhnje se u bukari podiglo i mlijeko poče kipjeti i prelijevati se preko rubova bukare.

- A još je drvena - reče Bokan. - A nije izgorjela. To su čudesa prirode, momci moji!

Dok se mlijeko hladilo ispod stijene u osinjaku, Bokan je donio sira, a oderanog zeca vrtio je na omanjoj vatri.

- Vina nemam - reče - a vi ionako niste još za vino.

Objed je trajao dugo jer su dječaci otegli s jelom, isprva se srameći.

- Htio bih da nešto upamtite - reče Bokan nakon dulje šutnje, a dječaci ga pogledaše s nestrpljenjem. - Sjetimo se Mihovila Grahovca, koji je prije petsto godina smanjio ovaj ponor. A znate li kako? - priupita Bokan kad shvati da su dječaci začuđeni. - Sasuo je u Kamenicu, tadašnji desni pritok rijeke, četiri volujska mijeha bajama. Znate li vi koliko je to, ohohooo! Zatvorio je tako izvor, jer je desni pritok dvostruko povećavao količinu vode, pa je voda plavila i uništavala ljetinu. Smijali su se tada ljudi tome Grahovcu, ali ga nitko nije mogao odgovoriti od nauma. Po bajame je pošao u Dalmaciju, kažu da je otkupio cijeli urod, i osušio mjehove, napunio ih, čvrsto zavezao i zatvorio izvor. Mučio se dugo jer se voda nije dala, ali mu je pošlo za rukom zagušiti izvor, vratiti ga u zemlju, na drugu stranu. Slušali su ljudi kako voda udara, kako se pomiče brdo ispod kojeg je Kamenica izvirala, ali nije mogla probiti. Tek je sedamnaestog dana huka i tutnjava prestala. Voda se nikad više nije pojavila, čak ni za velikih kiša. Vratila se i kažu da izvire na suprotnoj strani Zemlje, ali to je daleko, i teško da se tamo Kamenica tako zove.

- U Americi - uskliknu Vjekoslav, ali Bokan nastavi kao da ga nije čuo. - Kad popucaju ti mijehovi, kad sagnjije koža i bademi istrunu, Kamenica će se vratiti i poteći prema rijeci. Tada će se začepiti cijeli ovaj ponor, a ja ću, ako uzmognem, pobjeći kroz ovo škriplo i opet ću morati na Zemlju. Ali mislim da to i neću doživjeti, a možda ni vi. Tako je to dobro zatvorio taj Mihovil Grahovac. Da njega nije bilo, ni vama ne bi palo na pamet da se otisnete u ponor. To vam je živa istina. I ovo trebate upamtiti prije puta: kad umočite ruku u ovaj ponor, ruka vam se ohladi. Tako trebate uvijek biti hladni, unutra i izvana, sve drugo je vrućica i bolest. To vam ja kažem.

 

12

 

Bokan ih je opremao za Ameriku. Dva pečena zeca zamotao je u krpe, u omanjoj vreći rajčicu, tri koluta sira u drvenim obodima...

Sve je to Juraj uprtio na ramena. Mate je ponio dvije boce mlijeka.

- Nemam više ništa - reče Bokan. - Ako ribe nisu pojele vašu hranu, bit će vam dosta.

Antunu pade na pamet da će im Bokan vratiti splav.

- Kamo ćemo sad? - upita Bokan.

- U ponor - graknuše dječaci uglas.

- Nećemo u ponor. - Za ponor još niste. Ionako ste vidjeli previše.

- Nećemo vas odati - reče Antun. - Mi ionako više nikoga nećemo vidjeti.

- Ne smijete ni zbog sebe u ponor. Morate nešto imati što još morate dokučiti. Ne smijete u tim godinama proći sve. Neka vam ponor ostane za kasnije. I u Americi se nečega morate sjećati.

Smijuljio se Bokan mudro odmičući se, a dječaci su prvi put opazili kako mu oči škiljavo svjetlucaju pa nisu bili načistu misli li Bokan ozbiljno ili ih zavitlava da bi ih lakše odgovorio od ponora.

- Imam ja za vas još jedan put - reče. - Pođite za mnom.

Nije bilo izbora. Jedan po jedan lijeno su se i nekako nevoljko micali za Bokanom koji je zamicao u raslinje.

Sve je bilo strmo, gotovo okomito, a od stijena i šume ništa se nije vidjelo. Šutjeli su dugo nabadajući kamenje i pridržavajući se rukama. Mičući se tako nisu ni opazili kad im je zapravo pred očima pukao golemi plavi beskraj.

- More - uzdahnu Juraj u čudu.

- Nije more, stanite - odgovori Bokan i raskrili ruke pred njima.

- Nemojte dalje.

Stajali su na litici u strahu jer je bila okomita.

- To je to jezero - reče Bokan i pokaza rukom uokrug. - Njime su me htjeli ugušiti.

- To je za centralu - reče Antun. - Nisu vas htjeli.

- Jesu, jesu, znam ja njih. Sve ih znam. I onoga Marića što je to gradio, onog inženjera.

Dječaci se sjetiše svoga prijatelja Marića, ali ga prešutješe pred Bokanom.

- A ja ga tada hranio - dometnu Bokan. - Lovio mu zečeve, odnosio mu mlijeko čak s druge strane ponora. Vjerovao sam mu.

- Da mu velimo da poznajemo Marića? - upita Mate Antuna.

- Jesi li lud, naljutio bi se. I ražalostio.

- Ovuda se ne možete spustiti - vrati se Bokan na njihovo putovanje. - Morate okolo, htio sam vam samo pokazati gdje ćete izbiti budete li zapamtili moje upute i točno ih poštivali. Dakle, pođite malo ukoso, za Suncem, prema zapadu. Ali se držite šume eda biste se mogli držati za granje. Vi niste planinari. Ima uski prosjek koji sam ja ovdje održao da posvema ne zaraste. Ući ćete u nj za koju minutu. Budete li tako išli, izbit ćete na onaj crveni kamenolom. Nastojte do kamenoloma stići za vidjela jer se morate vraćati po splav. A splav će vas čekati na svršetku ponora, ondje gdje rijeka ponovno izbija iz stijene. Bit ću i ja tamo stignete li na vrijeme. Ja ću vam dovesti splav da je rijeka ne bi razbila ili odnijela u jezero. Sad idite. Zbogom.

Uto se Bokan izgubi. Gledali su za njim nekoliko trenutaka, ali su mogli vidjeti samo to kako se miče granje u trzajima, domalo ni to. Opet su bili sami. I sami se oprezno i sa strahom spuštali niz litice.

Činilo im se sve vrijeme da se miču dobro jer je jezero što se uopće nije odmicalo od njih bilo sve bliže. U dubinu. Površina jezera, onako okomito kako su je gledali, bivala im je bliža. Ispomagali su se štapovima što su ih usjekli u ljeskovini i pridržavali se za grane. Kako su odmicali, tako su bivali sigurniji, pa su ubrzavali eda bi na vrijeme bili kod crvenog kamenoloma.

- Ako nas je Bokan prevario? - upita Mate.

- Nije. Ne bi on to. On samo ne voli da mu itko zalazi u ponor.

- A je li zbilja taj ponor tako pogibeljan? - upita Juraj.

- Pa bili smo do polovice, možda smo prešli i više. Ne vjerujem da je dalje pogibeljniji - tješio ih je Antun.

- Baš je šteta što nas je uhvatio.

- Možda i nije, možda bismo zbilja izginuli - umirivao ih je stalno razboritošću Antun. - I inženjer Marić govorio nam je kako su ponornice najpogibeljnije baš u ponorima.

Tako su, spuštajući se za Suncem, upadali u kotao. Od površine jezera dijelilo ih je još samo nekoliko metara. Šuma je već nestajala. Jezero je na toj strani usječeno u planinu. Više nije bilo pogibli, jer je oko jezera ugažena staza. Kako su se prizemljili oni, tako je sjelo i Sunce na suprotnu stranu, točno na jezero, pa se voda caklila u beskraj, a hladan vjetar umivao im lice i gotovo ih neopazice privlačio k jezeru. Tako su, osvježeni i posvema sigurni, došli i do crvenog kamenoloma.

Otuda se jasno vidjelo golemo ždrijelo u okomitoj stjenovitoj planini. Iz njega se trebao pomoliti Bokan na njihovoj splavi. Potrčali su eda ih ne bi čekao jer nisu bili upućeni u njegovo vrijeme, a nekoliko ih je puta i upozorio kako o tome moraju voditi brigu.

Kako su se primicali, tako se grlo ponora uvećavalo. Mrak se već bio uvukao u nj, pa je izgledalo stravičnije negoli su ga zamišljali.

- Što ćemo ako nas Bokan prevari? - stalno je pitao Mate.

- Neće, on ionako jedva čeka da odemo. Uhvatio ga je neki strah od nas - smirivao je Antun Matu, a i sebe.

 

13

 

Čekali su Bokana ispred ždrijela rijeke, tik do hladnih stijena, i slušali kako se rijeka u hûku izlijeva kao da planina kroz taj mračni otvor bljuje vodu i stijene, kamenje i drveće, zemlju i travu, otpatke, novine, šiblje i šaš, krpe i tepihe, uginule zvijeri i životinje - neki trag o zemlji s druge strane planine. Prolijevala se rijeka u brzacima preko golemih, vazda potopljenih stijena koje su izvirivale samo mjestimice, pa su dječaci mogli kratiti vrijeme preskačući oprezno s jedne takve stijene na drugu i prelazeći s obale na obalu. Sunce je već zamaknulo, a Bokana nije bilo. Mrak je obavijao predjele spajajući se u crni debeli zastor nad potamnjelom površinom jezera koju su dječaci mogli vidjeti samo slijedeći rijeku.

Noć je stegla u beskraj, jedva su vidjeli jedan drugoga. Izgubili su svaku nadu da će se Bokan pomoliti pa su smišljali što i kako dalje. U jednom času snažan nalet vode podiže se ispred ponora i ponor se za trenutak začepi. Začu se silna huka i grogotanje kao da se u ponoru nešto zaglavilo. To potraja nekoliko časaka, tek toliko da se dječaci prisebno razbježaše na sigurnije mjesto, a uto šiknu snažan mlaz vode i skoči tako u luku slijevajući se podalje od ponora. Baci splav koju je donio i ona udari o stijene. Uto se sve i smiri i rijeka se vrati u normalni tok.

Kad se pribraše, dječaci potrčaše prema splavi. Bila je vezana, a uže je još virilo iz ponora. Ututanj su ga potezali.

- Drži ga Bokan, pustit će ga - reče Antun.

Počekaše nekoliko trenutaka, ali uže nije popuštalo. Potrčali su prema splavi. Bila je, kao da je netko odmjerio, baš u ušću rijeke, u vodi jezera. Koliko se moglo vidjeti, nije bila razbijena, a bogme je bila mjestimice i popravljena, pojačana daskama i većim, gušće zabijenim čavlima. To im je učinio Bokan.

- Zašto nas ne pušta? - upita Antun.

- Ne znam - reče Mate.

Tako su probdjeli noć ne imavši kamo. Puta nisu znali, a bilo im je žao ostaviti splav. Vjetrić s površine jezera hladio ih je pa su bili prozebli. Ujutro je svjetlucava površina jezera najavila dan i tako ih probudila udarajući o stijene.

- Pokušaj sad! - reče Mate.

Antun potegnu uže. Nije bilo nategnuto. Vukao je, i nije bilo nikakvih zapreka. Tako ga je i smotao. Za užetom se vukla boca, začepljena plutom, u njoj papir. Otčepili su i pročitali: "Morate se priviknuti na more. Od ove splavi načinio sam vam brod. Preinačio sam je koliko sam umio i mogao. Njome sad lako možete prijeći jezero. Samo se otisnite i prepustite se vjetru. Bude li vjetar s planine, isplovite. Ja ću vas pratiti dok ne budete pristali na drugoj obali. Nemojte se ljutiti što vam nisam dao kroz ponor. Sretno, i dobro jezero i more. Bokan."

- Baš je čovjek - reče Mate.

- Nisam se nadao - složi se Antun.

- On će nas pratiti do druge obale - reče Vjekoslav. - Ne uspijemo li, doći će po nas.

Straha više nije bilo.

Gle čuda!

Oni plove.

Uže je potonulo i ne znaju gdje mu je kraj, ali se ne osmjeljuju odriješiti ga. Njime su privezani, a misle da ga na drugom kraju drži Bokan i da će ih njegova čudotvorna precizna ruka što ravna čitavim jezerom i svim predjelima oko njega dovesti na drugi kraj, a onda će biti daleko od svega - i od ponora, i od polja koje je nestalo iza leđa, i od svoje škole.

Kao što su nekad bili gladni, tako su sada siti svega. Žeđ što ih je osvojila još dok su se s naporom spuštali k jezeru sad ih sve više steže i sapinje im glas, pa razgovaraju promuklo i iscrpljeno. Vjetar piri poskačući beskrajnom tamnozelenom površinom jezera, miče splav i osvježava ih i drži uspravnima dok se primiču drugoj obali. Planina što se okomito diže s izlomljene obale jezera nepoznata im je i zagonetna. Još ne vide prolaza kroz nju, a znaju još iz škole da je ona prema Splitu, da njezina druga strana isto tako okomito pada u more. A k moru žele. Sad više ne bi bilo sile koja bi ih vratila. Planina se primiče brže što je jači vjetar, pa ih je veći strah. Potajno Antun traži uže i misli je li zbilja toliko dugačko, da ga Bokan sad daleko na drugoj strani što se jedva nazire može imati u rukama. Sunce je odskočilo visoko, ustremilo se na površinu jezera i nekako sa sredine isijava svjetlost posvuda uokolo da im se čini kako izvire iz vode i kako su sami pod oštrom strijelom Sunca koje se miče onako kako se miču oni, pa mu nikako ne mogu umaknuti.

- Ima li podne? - napokon upita Antun, a bio je svjestan da ima.

- To ti je lako, imamo li štap?

Štapa nisu imali. Htjeli su barem približno odrediti vrijeme po svojim sjenkama, ali sjenki nije bilo. Ponor nisu vidjeli. Pratili su rijeku uzvodno i vidjeli su da nestaje u planini i da je šuma sad kudikamo gušća no što su je ostavili iza sebe.

Po tome su znali da su dobrano odmakli i da se bliže drugoj obali. Mislili su o tome kako ih je inženjer Marić napućivao na veličinu i smisao jezera. "Jezero će biti toliko da s jedne njegove obale nećete vidjeti drugu", stalno je govorio s ushićenjem. "Jezero će načiniti ljudi, ali će ono postati prirodno i imat će ubrzo svoje tajne koje ćemo opet morati otkrivati. Ja možda neću dospjeti, ali vi ćete, rastući uza nj, saznavati polako i s naporom što sve ono skriva. Ne smije vas samo biti strah. Jezero će imati svoj tajni život, skrivat će ga beskrajna i golema voda. Planine oko jezera ono će zalijevati i zatvarati u njima prolaze, škrape i pećine polijevat će i potapati stijene", stalno ih je napućivao na tajnovitost jezera koje je gradio.

Dječaci nikad nisu razumjeli želi li ih inženjer Marić zaustaviti da ne odu, ili je i sâm zadivljen djelom koje mu raste pred očima i pod njegovom rukom. "Jezero je malo more koje vam želim donijeti nadohvat ruke", stalno je ponavljao.

Ali je jezero omeđeno planinama. Njime se ne može onamo kamo su naumili, na drugi kraj svijeta, u Novi svijet, odakle se dalje ne može, gdje je zbilja kraj.

Sve to imaju na umu sva četvorica sad kad se planina primiče nekako brže, kao da je jezero povlači i poteže, kao da planina upada u jezero. Vide: planina je zbilja sve strmija, kao da se uspravlja i kao da će se srušiti u jezero, a znaju da neće. Tako su se i primakli upavši u osinjak ispod visoke planine kojoj vrha nisu ni nazirali sad iz vodenog podnožja.

- Sad je kraj naše plovidbe - reče Antun i iskoči pridržavši se za granu.

- Što ćemo sa splavi? - upita Mate.

- Ostavit ćemo je ovdje. Neka je netko nađe, poslužit će mu.

- Njome ionako ne možemo preko planine - složi se Vjekoslav.

- Kad bismo i mogli, ne bismo mogli morem. Ne bi nam dali na more ovakvom krntijom - reče Juraj.

- A dobro nam je poslužila - nastavi Antun razgovor. - Ja bih je ipak privezao za deblo, možda nam. posluži kad se budemo vratili.

- Ti još misliš da ćemo se vratiti. Sad moramo biti načistu, dečki - hoćemo li u Novi svijet ili nećemo?!

- Hoćemo - graknuše uglas.

Antun stade potezati uže eda bi njime privezao splav. Uže je zbilja bilo beskrajno.

Namata Antun, već se i umorio pa zove u pomoć, a užetu se kraj i ne nazire.

- Brže to - reče Vjekoslav. - Hajdmo svi!

Potegoše uže na "Sad!" i ono zapara površinu jezera i izgubi se u daljini, ali bez kraja.

- Zateže Bokan - reče Mate. - Šali se, pustit će on.

Nekako su opustili klupko što su ga već namotali oko stijene i nataknuli na panj.

- Zabij čavao - reče Vjekoslav - povući će voda pa će uže popustiti i otisnuti se splav.

Istovarili su stvari sa splavi, uprtili torbe i uputili se obalom oprezno jer im je koračanje kroz tijesan prolaz bilo mučno. Pridržavajući se za grane micali su se prema izlazu s jezera, daleko tamo gdje se planina spuštala pretvarajući se u nekoliko brežuljaka što su je vezivali za drugo gorje.

Kad su se popeli do prvoga odmorišta, na mjestu odakle se jezero gleda kao da je propalo dolje, obazreli su se. Svoju splav vidjeli su kako se migolji nekako po sredini jezera.

- Gle! - uskliknu Antun uzbuđeno.

- Bokan. Povlači splav k sebi - sjeti se Mate.

- Zato je uže bilo bez kraja. Lukavac. Sad ne možemo natrag kad bismo i htjeli - reče Vjekoslav.

- I bolje je - reče Antun smirujući ih, a i sebe. - Sad nam ostaje samo naprijed.

A naprijed više i nije bilo teško.

Već su upadali u utrobu gorja kroz koje je vijugala široka cesta, a njome je svakoga časa projurio pokoji automobil pomaljajući se iznenada iz svakog smjera. Split je bio blizu, vidjeli su po putokazima.

Sad su mogli zaustavljati automobile, nije bilo straha da će ih tko prepoznati. A očito ih nitko i nije htio prepoznati.

Tako su izbili na Klis. S Klisa su vidjeli sve kako se svijetli kao bijelo gorje na modroj pučini - Split. Više ih zbilja nitko nije prepoznao, vidjeli su u tijesnom prolazu kako ljudi stoje i miču se sa svih strana penjući se i spuštajući na cestu. Mogli su razgovarati o svemu i svačemu, a i pitati su mogli. Ali nije bilo potrebno. Split su imali na dlanu - trebalo se samo spustiti u jednoj omanjoj šetnji niz strmu stazicu da ne bi išli cestom.

- Stalno se moramo skrivati - reče Mate.

- Još malo, do luke. A u luci su svi za pučinu. Svi su kao i mi.

Tako su se i spustiti do grada, provukli se kroz tijesne uličice do Peristila i divili se visokim uskim uličicama što se u krovovima gotovo spajaju, a kad se prozori otvaraju, onda se okviri dodiruju i zveckaju ključanice udarajući jedna o drugu ponad ljudskih glava.

Bilo je hladno bez sunca dok su prolazili kroz te tijesne dugačke tunele.

- Više nisam žedan - reče Juraj.

- Nema više ni žeđi ni gladi - odgovori Antun zadovoljno pokazavši tako da ga je čuo.

 

14

 

Uska je ulica nestajala gubeći se kao njihov trag između visokih kamenih kuća. Iza leđa ničega nije bilo, a kad bi pogledali uvis, vidjeli bi samo komadić neba. Znali su na kojoj je strani more. Ćutjeli su ga po mirisima, po brodskim sirenama, po žamoru mnoštva na obali.

Kroz tijesan izlaz izbili su na svršetku ulice na obalu. Kuće su bile samo s jedne strane, s druge je bilo - more! Nije bilo ni kraja, ni putokaza, ni kuća - samo more što se naglo otvorilo na sve strane, dokle god su mogli vidjeti.

- I dalje - pomisli Antun i obuze ga strah i studen, ali se sjeti da je to zbog svježine kroz koju su se micali.

U prigušenim hukovima more se zalijetalo izdaleka i udaralo o tvrdu bijelu obalu pomičući čvrsto privezane brodove. Kao u jednome komadu doimao se grad kako je postavljen i uglavljen između uspravljenoga sivog Mosora i beskrajnoga modrog mora.

- Eno! - reče Juraj.

- Što? - začudi se Antun i pogleda u smjeru kamo je Juraj pokazao.

- Na onu stranu.

- Pa na tu je, nema druge strane.

- Italija - reče Juraj.

- Ti si spavao na satu. Misliš da je Italija tako blizu. To su otoci.

- Ali ćemo na tu stranu - uznastoja Juraj.

- Tuda ćemo proći, proći ćemo između svih naših otoka, pa kad se u lukama prestane govoriti hrvatski, onda je to Amerika.

- Moramo biti pažljivi da nas ne vrate.

Tako i zašutješe.

Antun se polako odmače i pristupi prvom čovjeku koga spazi. U bijeloj odori i s nekakvim znakom na kapi čovjek je stajao u luci pokraj drvenog mostića kojim se penjalo na brod.

- Koji je brod za Ameriku? - omače se nespretno Antunu.

- Za Ameriku?

- Da.

- Za vas?

- Da - reče Antun i u taj ga čas obuze strah da je na prvome koraku pogriješio.

- Ovaj - reče čovjek u bijeloj odori i pokaza rukom.

- Kad polazi?

- Odmah.

- Moramo kupiti karte - reče Antun pomislivši da se čovjek šali.

- Možete i na brodu - reče čovjek istim glasom i pokaza na mostić.

Nisu imali kamo. Silazili su u utrobu broda, a noge su im trnule od straha i uzbuđenja. U strahu su gledali kako iz nepregledne pučine izranja kopno. Srce im je tuklo, ali nijedan nije prozborio. Poglêdali su se mučeći i slušajući frktanje brodskoga motora. Barba ih nije posjećivao dugo, otkako im je podijelio hranu, a po želucima ne mogu odgonetnuti kad je to bilo jer već dugo nisu gladni. Kopno je bivalo sve bliže; već su mogli precizno razlikovati stijene od drveća.

Uto brod i uspori i oni oćutješe kako sad jače skače preko visokih valova što su ga udarali zalijećući se s kopna.

Barba je oprezno zaustavljao brod smirujući ga i tražeći krmom prolaz između stijena što su virile iz pličine. Uto barba i iskoči s brodskim užetom u rukama i baci ga oko stijene.

- Izlazite, momci!

- Stigli smo - reče Antun uzbuđeno.

- Još koju milju - reče barba hladno. - Ovo je posljednje kopno prije Novog svijeta.

Ovo je Pusta zemlja, kao Magellanova Ognjena zemlja. Kad oplovimo onu zemlju, onda ćemo - posluže li nas vjetrovi - ravno preko Oceana i stići u New York. No da se dogovorimo - okrenu barba razgovor držeći uže. - Ostat ćete ovdje do noći. Ja ću obići otok, posjetit ću svjetionik i ispitati vjetrove. Isplovljujemo noćas. Imam obaviti neka posla prije dalekog putovanja. Nemojte se nikamo micati jer ste slijepi putnici. Bude li tko i naišao, a ne vjerujem, nemojte s njime razgovarati, skrivajte se kako znate i umijete. Vratit ću se predvečer, čuvajte brod i nemojte ga slučajno odriješiti. Jesmo li se razumjeli?

- Jesmo - graknuše sva četvorica drhtavim glasovima.

- Objeda danas nema. Počinje morski život, a na ovome otoku nema ničega. Kad se vratim, donijet ću hranu. Zbogom.

Pratili su barbu kako spretno, poskakujući s kamena na kamen, zamiče između borova na pustom otoku.

Sad ih je tek zahvatio strah. Šćućureni između stijena, a od mora zaklonjeni brodom, ležali su kao da se skrivaju od svega svijeta. Od sunca i vjetrova. Sagibali su glave i kad su ih nadlijetali galebovi i kad su daleko na suncem prelivenoj pučini nazirali bijele brodove kako se naoko sporo miču.

Napokon Antun, vidjevši da su odveć ustrašeni, reče:

- Pa ne moramo se skrivati. Nije li barba rekao da je otok pust?

- Da, ali netko može...

- Ako tko i naiđe, zamijetit ćemo mu brod na vrijeme.

- Mogu gusari - reče Vjekoslav.

- Ne vjerujem - reče Mate - ne bi barba ostavio brod da ne poznaje otok.

- Slažem se s Matom - reče Juraj. - Ja bih se malo prošetao otokom - tko zna hoćemo li ga ikad više vidjeti.

- A brod? - upozori ih Antun. - Zar barba nije rekao da čuvamo brod?

Strah im je rastao. Motrili su nepreglednu pučinu kako im prilazi kao da će ih privući. Poskakuje golemo more, slijeva se prema njima, zaustavlja se, vraća i odbija se od kopna, a valovi prolaze obilazeći pusti otok i odvlače more kao da će se kanal isprazniti.

- Koji je ovo vjetar? - upita Juraj.

- Pitat ćemo barbu - odgovori Mate. - On zna sve o moru.

- Trebali smo naučiti prije no što smo se otputili u Ameriku - progovori Antun.

- Naučiti - začudi se Vjekoslav - tko će naučiti? Na svakome su moru drugi vjetrovi.

- A koje je ovo more? - začudi se Antun.

- Jadransko - odgovori smireno Mate.

- Jadransko, jesi li ti pametan? Kad je bilo Jadransko?! Kad smo bili u Splitu?! - s uzdahom prozbori Antun.

- Koliko smo daleko? - upita Mate i dalje smireno.

- A koliko si spavao? - priupita Matu Vjekoslav hoteći ga navesti na zaključak da su već isplovili iz Jadranskog mora.

- Barba nije rekao ništa. Trebalo ga je pitati gdje smo, kad ne vjerujete - nastavi Mate razgovor želeći ih umiriti.

- Pa rekao je - kao da se sjeti Vjekoslav - rekao je da je ovo Pusta zemlja, posljednje kopno prije Amerike.

- To ne znači ništa, pitanje je kuda plovimo - tumačio je Mate.

- Ja mislim da smo mi dosta daleko. Ta, zar ne vidite da nikoga nema, ni žive duše, a koliko smo ovdje?! Na našem moru nema nenastanjenih otoka - uvjeravao ih je Antun.

- Nema velikih - reče Mate - ali ovo je mali otok.

- Kako znaš da je mali? - uskoči u razgovor Vjekoslav.

- Tako je, kako znaš? - složi se Antun s Vjekoslavom.

Tako se i složiše da otok ipak obiđu. Nisu nikako mogli odoljeti svojoj znatiželji. Zaključiše po suncu da otok mogu obići prije nego se vrati barba.

- Tek je podne - reče Vjekoslav.

- Kako znaš? - s nevjericom upita Mate.

- Sunce je u zenitu, uvrh neba.

- To ti se čini, pitanje je kako je to ovdje.

- Sunce je svagdje i uvijek u podne u zenitu.

- Može to biti varka, zar nam učitelj nije govorio kako to nije uvijek sigurno, kako se to može precizno odrediti samo po znakovima na poznatome terenu. A mi smo ovdje prvi put - nikako nije vjerovao Mate.

- Prži strašno, i po tome je podne - pronađe Vjekoslav dokaz.

- Na moru je vruće. Na svakome moru.

- A na Sjevernome? - dosjeti se Mate.

- Nećemo mudrovati - reče Antun i krenu.

Išli su oprezno uz obalu penjući se neopazice prema vrhu otoka. Nisu htjeli izgubiti brod iz vida.

- Sve mi se čini da smo još u našim vodama - reče Mate samo zato da bi nastavio razgovor.

- Nemoguće - tješio se Antun - pa ništa se okolo ne vidi.

Neka mutna kopna vidjeli su na varljivoj udaljenosti pa nisu bili sigurni jesu li to oni dovedeni na kakav jadranski arhipelag, ili su uistinu daleko.

- Pa neka smo plovili od Splita i jedan dan - reče Vjekoslav.

- Danas su brodovi brži. Nije to više pusti brod u vjetar pa kamo stigne. I kad stigne. Jesi li vidio kako barba - samo zakormilari u Splitu, pazi dok brod izvede iz luke i onda spava. Široko ti more, brode! - raspričao se Antun.

- Ti zbilja misliš da smo nadomak Amerike? - smijuljio se Mate nikako ne vjerujući da su daleko.

- Vjerujem barbi. Možda su njegove mjere nešto drukčije, ali sam siguran da smo isplovili iz našeg mora. Zar ti nije neobično? - čudio se Antun što je Mate miran i nepovjerljiv.

- Pa kad nema ljudi! Otočić nije nastanjen - razborito je Antuna uvjeravao Mate.

- A kapelica? - sjeti se Antun.

- Bravo! - uskliknu Vjekoslav - pođimo do kapelice. Mora u njoj nešto pisati.

- Ako piše latinski? - sjeti se Mate kako će im doskočiti.

- Ne vjerujem, u svim kapelicama koje sam vidio piše hrvatski - smireno a odlučno reče Vjekoslav.

Tako se i uputiše prema ovećem brežuljku na otoku. Nisu se ni obazirali na brod što se ljuljao u moru.

Kad se uspeše do kapelice, naglo im puče obzor s druge strane otoka i oni u daljini vidješe kako se pučina, tamneći u daljini, spaja s blijedim nebom. Otok je zbilja bio dalek i osamljen.

- Što kažete sad? - upita Antun obveselivši se.

- Još ćemo biti sigurniji uđemo li u kapelicu - dometnu Vjekoslav.

U uredno obijeljenoj kapelici nije bilo ništa. Samo raspelo i kipić u omanjem prozorčiću.

- Piše - uskliknu Vjekoslav. - Čitaj!

Mate čita: "Sveti moj Vrane, ti čuvaš svoga barba Ivu, morskoga vuka kad se opije i dođe se tu kod tebe odmoriti."

- Eto ti Amerike! - uskliknu Mate slavodobitno gledajući Antuna u oči. I sva četvorica prasnuše u smijeh, a Antun na silu.

- Ništa, ništa - umirivao je Antuna Mate. - Bit će dana. Još nije gotovo. Barba nije ni rekao da smo blizu Amerike. Rekao je samo to da više nema kopna. Možda je mislio da se moramo pripremiti za dalek put.

- Možda nas je namjerno ostavio da razmislimo dok je još vrijeme?! - reče Vjekoslav.

- On je nas nasukao ovdje na otočiću pa se ti snađi - nepovjerljivo je ponavljao Antun.

- Ja sam govorio da mu ne pričate ništa - reče Mate. - Mi smo se odveć hvalili kako smo sposobni za sve.

- Eno ga! - uskliknu Juraj. - Gledaj! Migoljio je barba uvrh otoka, između stijena, pa su ga po bijeloj košulji razlikovali od kamenja.

- Hoda kao Bokan - reče Mate.

- Čini vam se, Bokan se skriva, a ovaj iziđe na more gdje ga svi mogu vidjeti - uskoči Juraj koji je sve vrijeme šutio, kao da bez barbe nije mogao ni hodati ni govoriti na otoku.

- Ali ga je teško naći. Zar ne opažaš koliko smo ovdje, a još nitko nije došao? - nastavi Vjekoslav razgovor o barbi.

Uto barba i stiže.

- Mulci, jeste li se uplašili?! Propala Amerika, mislili ste, a?!

- Pa nismo - promumlja Antun.

- Bravo, tako i triba. A jeste li ogladnili?

- Pa, nismo.

- Jeste, jeste, kako niste?! - kao da se naljuti barba. - Morate ogladniti. Na moru se mora ogladniti odmah, a nekmoli kad si na njemu cili dan. Prvo obid, a onda Amerika. Je li tako?

- Tako je - složiše se uglas sva četvorica.

- Samo što nije! Dok se okupate, obid je gotov. A znate li plivati? - unese im se barba u lice mičući oči s jednoga na drugog i oni tek tada opaziše punu košaru riba barbi pokraj nogu.

- Znamo, kako ne bismo znali plivati?!

- Znate? - upita barba kao da se iznenadi. - Di ste učili?

- Na jezeru - reče Antun.

- Na rijeci, a onda na jezeru - popravi Antuna Vjekoslav.

- Na rijeci, ohohooo! Vi ste sigurno odlični plivači, za muku biste mogli i do Amerike. A tamo i jesu rijeke. Mississippi. Jeste li čuli za Mississippi?

- Jesmo.

- I za Missouri - dometnu Juraj.

- Bravo, bravo, vi ste zbilja za Ameriku. Morat ćemo onda u Ameriku. A zašto ste vi ono krenuli u Ameriku?

- Za Kolumbom!

- Za Kolumbom? - začudi se barba. - Nakon petsto godina!

- Da. Nemamo mi drugih razloga.

- A da vi niste možda krenuli za mojim pokojnim ocem? I on je kao i vi mlad u Ameriku. Bidni moj otac ostao je ondje osamnaest godina.

- I vratio se? - upita Antun.

- Da, da, vratija se. A dosta je dolarov donija. Tri velike kuće je kupija - jednu sagradija, ovdi na Braču. I danas imamo te kuće. U Splitu i Zagrebu. Tako ćete i vi - sagraditi kuće od dolarov i vratiti se.

- Vjerojatno - reće Antun.

- Ča vjerojatno! - naljuti se barba. - Vratiti se nego ča?! Nije ni Amerika bolja, samo su ljudi pametniji. Ni Amerika ti nije ništa drugo doli more, planine, rijeke i jezera. A to imamo i mi. Evo, ove ribe ča sam donija... u Americi bi za njih dobio četrdeset dolarov! A ulovija sam ih za po ure! Četrdeset dolarov dnevno - to je bogovska zarada! Samo nemam di prodat. Zato idem, sve poidem ča ulovim. Kad bih ima di prodat, ohoho! - Zato ćemo sve poisti.

Raspričao se barba pa nije ni vidio kako vatra što ju je podložio između dvaju kamenova već tinja.

Zamirisale su ribe i škakljale dečkima nosnice dok su se nestrpljivo vrpoljili oko barbe.

- Jesam li ti rekao da je isti Bokan - reče Mate.

- Čudnovat je - reče Antun - prevarit će nas. Petlja nešto.

Ribu je barba zgotovio prije no što su se nadali.

- Evo - reče. - A sada da vidim jeste li za more! Za dugu plovidbu. Koliko tko poide, toliko će izdurati napor na moru. A ja ću znati koliko je to i je li dosta za Ameriku. Slušajte me, vi ste pametni, puni ste želje i strasti za morem, i tako valja. Bit će od vas nešto, ali moram vas iskušati. To se u naviganju zove test. Vi još ne znate što je to, ali morate mi virovat. Vi znate da postoji more, jedno, dva, tri, četiri... trideset mora, ali morate znati da je to sve jedno more, jedna golema sila koje tajne još nitko nije dokučio. Ovi otoci što ih gledate, to su samo ruke kopna koje se čvrsto drže za more - more tako čuva kopno da se ne razaspe. Da nije mora, sve bi se te planine pomaknule, sve bi ravnice propale i rijeke skrenule i izlile se iz koritâ. Vama je to čudnovato, zašto nije obratno - zašto kopno ne čuva more kao u koritu? Zato jer je more sve, more zapljuskuje kopno i tako ga hrani, natapa ga i vraća natrag kad se ponegdje i kadikad pomakne. Bilo je toga u životu mora, prelijevalo se s jednoga kraja na drugi, ali se to more samo tražilo, tražilo se spajajući se s drugim morima A to je glupavo, tko je tako smislio - ono se spajalo samo sa sobom, jer je sve more jedno. Te su nazive izmislili ljudi da bi znali ploviti na koje drugo kopno. Nisu mora odijeljena kopnima, nego obratno - kopna su spojena morem. Zato i možemo stići do Amerike samo morem. I zrakom, razumije se. Ne možemo kopnom. Jeste li učili u školi da ne možemo kopnom do Amerike?

- Jesmo - graknuše zadivljeni.

- Eto - reče barba i zagrize ribu. - Sviđa li vam se ova riba?

- Izvrsna je - reče Antun.

- Ovako nešto nikad nisam kušao - dometne Mate.

- Baš je dobro - reče Vjekoslav tek da nešto kaže.

- Da bismo sretno stigli do američkog kopna - nastavi barba - nije dostatna samo naša želja. Pa ni vaša volja. Pa ni znanje, ni brod, dakako - potrebno je da nas more hoće. A kad nas hoće, ono nas prigrli i ponese. I nosi tako. Tada nam se ništa ne može dogoditi, zapravo - sve što nam se dogodi, i trebalo nam se dogoditi, kamo stignemo i trebalo je da dođemo, kamo zakasnimo, nismo ni trebali stići na vrijeme i tako dalje. Naprosto, podvrgnemo se zakonima mora, a ti su najjači zakoni u svemiru, oni se ne mogu mijenjati, a teško da ih možemo i spoznati. Poznaju ih samo iskusni morski vuci, stari navigatori koji se rađaju na moru i rastu na njemu napajajući se njime, njegovom snagom i žudnjom koja iz njega omamljuje i zanosi sve ljude.

Mi nismo rođeni uz more, bolno pomisli Antun, ali ne htjede izgovoriti u nadi da će barba prijeći preko toga, ali on uvijeno nastavi:

- Ima ljudi koji nikad ne shvate more. A htjeli bi. Pa se muče i strahuju, a neće priznati. A more ih neće, ne može ih primiti, jer mu se ne predaju posvema. Hine da ih nije strah, a stalno gledaju u kopno. Kad su na brodu, drže se čvrsto kao da će im to pomoći. A svaki je brod, pa i najveći, moru jednak. Ono ga prima ili ne prima. Svaki brod može pretvoriti u skakavca. Pa skače s vala na val, između valova, naginje se, ulijeva se more u nj pa ga pere. To je plovidba. Ispire more želuce mornarima kao prazne školjke, pa oni bljuju. Tako more iskušava tko je za nj, tko nije. Sve to moraju proći i izdurati pravi mornari... Nisu ni svi veliki mornari za sve more. Poznajem ih koji nikad nisu bili u Americi. A u Kini tek, u Japanu. Neki i ne znaju za Oceaniju. More mnoge svoje dobre mornare drži samo pri kraju, u zaljevima u kojima su odrasli. To se zove morski raspored, sklad života mora... No, ja sam se raspričao, a ništa ne pijemo. I riba je iz mora, mora plivati i u želucu. Živili! - reče odrješito barba i u jednoj ruci podiže domejanu. - A sada sljedeći.

I pruži barba Antunu domejanu, i tek tada opazi da je Antun zamišljen.

- Popij, pa ćeš se razveseliti - reče barba i prasnu u smijeh.

Antun nagnu domejanu i potegnu nekoliko gutljaja, ali na silu. Barba i to zamijeti, pa reče:

- Na silu, na silu, a kasnije ćeš tražiti još. I vino je od mora dano. More zalijeva lozu na svojoj obali, masline i smokve - sve što raste duž njegovih obala ono zalijeva svojim životom i svojom snagom, pa se tako i oni koji nisu na moru krijepe morem ubirući te plodove. Zato se pije vino. Popij, pa ćeš vidjeti.

- Ne mogu više - reče Antun i pruži Mati.

Mate nagne domejanu kao da pije vodu, a samo je Vjekoslav vidio da se Mate namrštio, ali prekriva lice domejanom.

- Ja ću - reče Juraj eda bi odmijenio Matu.

- Tako, tako - reče barba zadovoljno. - Malo na silu, pa će kasnije ići samo od sebe. Ta je domejana mira. Na ovoliko ribe taman toliko vina. Juraj otpi kao da mu nije prvi put, a barba i to zamijeti.

- Tebi nije prvi put?

- Ne - reče Juraj odrješito, a lice mu se razvedri od radosti.

- Bravo, bravo, ti si zbilja za more. Ali nije dosta jedan.

Znao je barba što je rekao. Gledao je Vjekoslava i Antuna i Matu i čitao s njihovih snuždenih lica kako im je krivo.

- Tko je sljedeći? - upita barba ne gledajući ih.

S pučine su poskakivali valovi u dugim prugama kao brazde i udarali o brod.

- Tramuntana - reče barba. - Moramo požuriti jer će valovi biti još veći. A moramo napustiti otok da nas more ne bi bacilo o hrid.

No prije isplovljenja moramo iskušati još jedno morsko umijeće. Plivanje.

- Za mnom! - usklikne barba i skoči u more. Sva četvorica pogledaše se uz uzdahe.

Plivajući čas na leđima čas na prsima, kao strijela sijekući valove što su preskakali odbijajući se o njegova leđa, barba je odmicao daleko i brzo s vremena na vrijeme mašući im da ga slijede.

- Moramo - reče Mate i poče se svlačiti.

- Pričekat ćemo dok se vrati - reče Antun.

Nadao se Antun da će barba odustati i da će se zadovoljiti samo time što im je pokazao kako plivaju pravi mornari i moreplovci i kako se nose s morem.

- Lud je kao i Bokan. Skočimo, pa kako bude - reče Vjekoslav.

- Slažem se - prihvati Juraj. - Bolje je da skočimo sad dok barba nije odmakao.

- I ja mislim tako. Kad smo mogli na našoj rijeci, zašto ne bismo na moru - složi se Antun.

- Bravo - reče Vjekoslav. - Rijeka je opasnija od mora. More ne teče.

- Tako je, kako sam zaboravio, more ne teče. Valovi će nas ionako nositi - razvedri se Antun

Antunov je strah bio golem. Prebirao je po mislima gdje se još tako strašio i kad i kako se završilo, kako i gdje je iz toga straha isplivao. Učini mu se da se ipak neće dogoditi ništa strašno i skoči u more. Za njim i njih trojica zaplivaše prema barbi.

- Za mnoooom! - čuli su vjetrom isprekidan i prigušen barbin glas. Plivali su prema barbi kao da plivaju prema ponoru. Tako su se sva četvorica i sjećala svoje rijeke i bilo im je lakše. Gledali su barbu, a činilo im se, onako kako je u sumaglici i u popodnevnom suncu što se razlilo po uzburkanoj pučini nestajao, da je on Bokan.

Kad ih je barba ugledao, svio je oveći lûk i zaplivao prema njima. Njima se učinilo da pliva brže i da ih je tako osokolio pa su počeli plivati svom silom zabadajući glave u valove kako su nalijetali. Vidio ih je barba kao prazne boce kako nemoćno skakuću po valovima i kako ih valovi odbacuju pa opet prihvaćaju. Ni barba nije mogao razlučiti igraju li se oni, ili su se posvema prepustili moru u nemoći.

U tom je času njihov strah bio podjednak. Kad barba shvati da se sva četvorica nemoćno ljuljaju i vrte na jednome valu koji se dugo razlijevao žureći prema obali, skoči i naglo zaroni ispod njih. Tako uspori val i prepriječi mu put, a da ih vir koji se u tome času stvori ispod četvorice dječaka ne bi povukao, barba ih po dvojicu ščepa ispod ruku i leđno zapliva prema brodu. U dva-tri skoka već se primi za brod i dječake ubaci preko palube kao ribe.

Drhtali su, ili od studeni, ili od straha, ili od srama - ni sami nisu znali.

- Moglo je i bolje - prozbori nakon što se ispuhao barba, a dječaci su znali da je mislio suprotno.

- Moglo je i gore - reče Antun prvi kad se pribra.

- Dobro je, za početak je dobro. Ako se niste prestrašili - smirivao ih je barba.

- Nismo - rekoše uglas, a znali su da barbu ne mogu prevariti.

Barba prasnu u smijeh.

- Bilo je ludo - reče.

Smijali su se svi, ali dječaci još drhtavo. Udisali su punim plućima kako bi prikrili uzbuđenje.

 

15

 

- Daleko je Amerika - reče barba i prihvati uže. - Ulazite.

Kad dječaci uskočiše na brod, barba odgurnu brod od mola i s užetom namotanim oko ruke skoči na palubu.

- Obrišite se da se ne biste prehladili - reče i siđe u strojarnicu.

Spuštala se noć. Na zapadu se vidjelo narančasto sunce kako migolji među prorijeđenim i kao runa poredanim oblacima, ali dječaci nisu mogli odrediti smjer plovidbe. Uto otok i potonu u pučinu, pa su gledali preko njega držeći ga kao točku u morskom beskraju. Ubrzo nestade i te točke, a potonu i sunce, a odsjaj sunčeve svjetlosti kao zraka bez izvora lutao je ponad nepreglednog prostranstva odjeljujući morsko plavetnilo od nebeskoga. Tako su zrake i utanjale nestajući i gaseći se između dviju beskrajnih ploha. Kao da se sve zatvori, kao da se nebo sklopi s morem, vidjeli su samo onoliko mora koliko je istiskivao brod. I toliko su čuli šuma od svega onoga zagonetnog koji se maločas prolijevao gubeći se između nejednako udaljenih otoka.

Ali im još u ušima zvoni. Tutnji. Kao da se sve more miče, kao da se prelijeva jedno iz drugoga mora, kao da se ulijeva, kao da hoće nekamo - baš kako im je pričao barba. I sad sve jače, kako plove, kako brod tutnji upirući u valove, kako se ljulja preskačući preko valova, kako se naginje kad ga iznenada u bok udari val koji je barba previdio - kao da ih to more uistinu prima, oni se više ne opiru, ne misle čak ni na Ameriku - samo na to beskrajno more na čijem je ona kraju. Tako im ta slika tamni kako se sklapaju sva ta mora u jedno, kako nestaje otok uz koji su bili privezani i pokraj kojeg su prvi put okušali more onako ljudski. Morski.

Sad je samo tutanj motora i barba okrenut im leđima koji ponavlja.

- Jeste li dobro?

- Jesmo - otpovrću mu već uvježbano.

A i taj se tutanj raspršio kad je brod zbog barbina sna tuknuo o stijenu.

- Asti Gospu - čuli su i trgnuli se.

- Ništa, ništa - reče barba i skoči iz kabine. - Ostanite na svojim mjestima.

Kad barbu ugledaše na tvrdu, Antun u polusnu upita:

- Zar smo već stigli?

Mate, Juraj i Vjekoslav nisu o tome znali ništa. Trljali su oči i tako im se bistrila slika što se proširivala kako su gledali s broda, kao da se nebo vedri. Barba je namatao uže pjevušeći i probirući po kamenju gdje da priveže brod. Mate to opazi pa reče:

- Bogme smo stigli!

- Ali gdje? - upita Vjekoslav. - New York?

Kao da je čuo njihov razgovor, barba snažno privuče brod, namota uže oko stijene i reče:

- Izlazite!

- Pristali smo ovdje zato jer je sigurnije - reče barba zamijetivši da su dječaci zbunjeni. - Sad ćemo malo na noge i stići na pravo mjesto.

I krenu barba, a dječaci šutke za njim.

Penjali su se strminom dugo bez riječi.

- Moramo ovako jer smo bez dokumenata - tješio ih je barba. - A kad se prijavimo i isposlujemo sve dokumente, onda počinje život.

- Ovo mi je poznato! - uskliknu Antun kad mu pred očima puče dolina, a oštar vjetar ošinu ga po licu.

- To je iz knjiga - reče barba hladno. - Ti si puno čitao o Americi.

- I meni se čini poznatim - složi se Mate s Antunom i osvrne se prema moru što se bjelasalo daleko.

- Momci - zaustavi se barba - more je svagdje more, obala svagdje obala. Nema razlike. Tek kad upadnemo u gradove... - stalno ih je zbunjivao barba i požurivao da ga slijede. Koračao je brzo i vješto i stalno se penjao.

- Eno - reče barba popevši se na stijenu - pogledajte!

U dolini se modrila rijeka a oko nje beskrajne livade zamicale u uvale i usjeke. - To je to.

- A što? - upita Juraj.

- A što? - priupita barba kao da se ljuti. - Što ste stalno htjeli vidjeti u Americi?

- Mississippi - reče Mate.

- Tako je, to je vaš Mississippi. Zar ne opažate kako je velik? A nigdje naselja, ceste, ljudi... Prava Amerika. Sad ćete dalje sami, ja moram natrag. Samo uzvodno, ni lijevo ni desno, i upast ćete u naselja. Tamo ćete kazati - tko ste i odakle ste došli. Primit će vas bez pogovora.

- Hoće - reče Antun nevoljko. - Sad znamo gdje smo.

- Naravno da znate - reče barba praveći se da Antuna nije razumio. - Nisam ni sumnjao.

- Sad smo blizu jezera - sjeti se Mate.

- Tako je! - uskliknu barba. - Sad ste blizu svog Michigena. Još koju minutu.

- Do viđenja i hvala - reče Antun i krenu gledajući barbu u oči.

Za njim pođoše i njih trojica.

- Čekajte - zovnu ih barba. - Evo vam ovo.

I podiže barba domejanu uvis, a dječaci tek zamijetiše da je ima. - Ovo vam je od mene, za put i sjećanja na našu plovidbu.

- Vino - reče Mate.

- Nije vino, nešto jače - odgovori barba i prasnu u smijeh.

Onako na udaljenosti, kako se usiljeno smijao s podignutom domejanom u ruci, činio im se barba čudnovatim i oni ubrzaše zamičući u šumu.

- Čekajte, čekajte, ponesite ovo - vikao je trčeći za njima barba.

Kad ih je sustigao, gotovo je na silu ugurao domejanu Antunu u ruke.

- To je more - reče barba. - Kad stignete na svoje jezero, izlijte ovo malo mora u nj. To je začin. Kvasac. Sjeme mora u jezerskoj vodi. Tko zna? Možda ovo malo mora nadjača vodu i vaše jezero jednoga dana prometne u more. Jezero je dovoljno veliko za to. A onda se rijekom izlije i s morem spoji. To ste i htjeli, zar ne?

- Da - reče Antun ne imavši što drugo.

- Sad zbogom - reče barba. - A kad god se zaželite mora, znate gdje sam. Čekam vas.

Dječaci krenuše bez riječi.

Ostavši zamišljen, nekoliko trenutaka barba je stajao nepomično. Nije mogao odgonetnuti je li zbunio ili povrijedio dječake, a bilo mu je do toga. Htio je to znati. Tako se i zaputi oprezno i kradomice za njima.

Vidio ih je kako migolje kroza šumu sigurno i kao po poznatom tragu. Tako im se približio da je čuo Antuna kad je uskliknuo:

- Gle! Naša splav!

Kao i oni, barba je vidio kako se jezerom miče nekakva drvena grdosija, nešto nalik na brod. A nije.

- Čudno - promrmlja barba za sebe. Uto splav stiže blago udarivši o obalu. Dječaci vješto uskočiše i splav se pomače.

- Svašta sam vidio, ovo nisam - reče barba sâm sebi. - Da sam znao, pustio bih ih u Ameriku.

I dugo je gledao barba kako se splav s četvoricom dječaka odmiče od njega. Sama na nepreglednom jezeru kao na morskoj pučini.

 

16

 

- Sad nam ostaje samo Bokan - reče Antun kad se približiše ponoru.

- On ili kuća - složi se Mate.

- Kući nećemo, dečki, to je jasno. Zamjerili smo se svima, a nema ni osobita razloga za povratak. U školu nas više ne bi ni primili, prošlo je dosta vremena otkako smo školu napustili, a drugo što i nemamo raditi. Svi bi nas ismijavali, a onda bismo imali samo neprilika.

- Ako nas Bokan ne primi? - upita Vjekoslav.

- Morat će, kad nas je propustio. I vratit će nas. Reći ćemo mu da smo se uvjerili kako je on najpošteniji - smirivao je Vjekoslava Mate.

Uto su stigli pred ponor.

Njihov je povratak bio jednako tako ispunjen strahom kao i ulaz u ponor, samo što su sada s jezerske strane, pa ne mogu tako ući u ponor - mogli bi samo onda ako bi ih rijeka potegla, ali rijeka nije magnet. Štoviše, ona teče i odmiče ih od ponora, pa oni čvrsto drže uže i vežu ga oko stijene.

- Sad nam je sjesti i plakati - reče Mate.

- Doći će Bokan - prozbori Juraj.

Tako i bi.

- A vi ste, kako je u Americi?! - iskoči Bokan iz grma.

Svi prasnuše u smijeh.

- Znao sam da ćete se vratiti - nastavi Bokan. - Tko prođe kroz ova moja brda, ne može se od njih odlijepiti. Znao sam da ste vi, zato sam i sišao s planina, da vas dočekam kako i dolikuje.

- Bili smo daleko - reče Vjekoslav.

- Da ste bili i najdalje, vratili biste se. Znam ja. U ponoru je magnet koji nevidljivim nitima drži sve privezano za sebe. Sve ovo gorje što je složeno oko ponora, sve je to samo jedan beskrajni svod ovoga ponora - i planine, i doline, i livade i polja. I nebo. Da, i nebo. Nebo je najbliže ponoru, ja sam najbliže njemu.

- A kamo ćete sad? - upita Bokan kad shvati da se raspripovijedao. - Nećete valjda natrag?!

- Ne znamo - reče Antun nevoljko.

- Ja ne bih među one dolje - pokaza Bokan rukom kao što pokazuje s planina, a bio je u razini jezera, pa dječaci shvatiše da mu je to navika i da možda i ne misli loše o ljudima; govori iz navike, tek da bi naglasio svoj život. - Oni žive na isti način već više od deset stoljeća, a ni prije se nije živjelo bogzna kako. A priroda im je pred nosom, raj nebeski!

- Ne mogu svi stati u prirodu - reče Mate misleći na Bokanov predio ponad ponora.

- Mogu, svi mogu, samo prirodu valja razumjeti, valja je poštivati i ne činiti od nje ruglo. Kad se popnete sa mnom gore, gdje vam ono prošli put nisam bio dopustio da odlazite, vidjet ćete čega sve nema! Ali oni su štetočine! Uništavaju i ono što sami stvaraju, nekmoli ono što je nastalo samo od sebe. Što je priroda. Jer ne znaju. Ljudi su vam velike neznalice, oni misle da je ono drugo uvijek bolje i ljepše, a što je ljepota ako nije priroda?! Spram prirode se i mjeri ljepota, kao što je ljudski život priroda. Sve što je u ljudskome životu protuprirodno, užasno je i valja od toga bježati.

Bokan u priči zakorači nekoliko koraka i ugazi u rijeku te u taj čas potonu. Dječake strah nije ni minuo, a on je sjedio na jednoj stijeni što je rijeku razbijala na dva podjednaka toka.

- Vidite, kad su gradili jezero jedni su htjeli minirati i ovu stijenu. A stijena je tu od pamtivijeka! Tad sam se spustio i upitao ih: "Što to činite?!" Zamislite što su mi odgovorili: "Probamo eksploziv!" "Isprobajte ga na svojim glavama!" odgovorio sam im i zasuo ih kamenjem. Uplašili su se i pobjegli. Nisu se oni uplašili moga kamenja, nego su mislili da sam ja čudak. A i bolje je da misle, tad bježe od ponora k'o vrag od tamjana. Ne primiču se mjesecima. Čak smanje i prijetnje, pa malo paze što mi šalju rijekom.

I vi, odlučite li se na povratak, rastrubite na sva zvona da ste me vidjeli. I da sam takav kakvim me zamišljaju. Onda sam ja miran i siguran. Ali, kažem vam, nemate se zbog čega ni vraćati. Na Zemlji se ionako više nema što izmijeniti, ne može se ništa vratiti, niti pravilno usmjeriti. Nemoguće je izliječiti posljedice rata, a kad bi se to i uspjelo, to je tek mali dio ljudske nesreće. Zato pođite sa mnom. Ako ste pobjegli, onda sam vam tek ja izlazom. Samo vas kod mene ne mogu naći, prije bi vas našli u Americi.

- Ne možete vi nas sakriti - reče Mate.

- Kako ne mogu?! - uzbuđeno, ali suzdržano upita Bokan. - Kako sam sebe?!

- Sebe niste skrili, za vas ljudi znaju.

- Neka znaju i za vas!

- Ali za nas ne znaju - popravi Antun Matu. - Niti se mogu dosjetiti.

- Tako je - nadoveza se Bokan na Antuna - za vas i ne znaju, a neće im ni pasti na pamet da ste sa mnom.

- Pretražit će oni sve - reče Mate s uzdahom. - Pogotovo moj otac.

- Da, to je malo nezgodno - reče Antun. - On sigurno ne spava otkako smo pobjegli.

- Koji ti je otac? - upita Bokan Matu.

- Veselko.

- Kako se zoveš na kući?

- Radoš.

- O, nemaj brige! Poslat ćemo mu poruku.

- Kako? - začudi se Antun.

- Proći ću kroz ponor - poče Bokan hladno - i ostaviti na svome mjestu pismo. To je sve.

- A tko će pismo uručiti?

- A tko? - začudi se Bokan. - Dečki, pa vi mene poznajete! Ne mislite valjda da ja nemam veze sa Zemljom! I ja imam prijatelje. Oni gore misle o meni. I pomagali su mi kad god sam bio u nevolji. Isprva su mi slali hranu, ali sam ih obavijestio da mi hrana nije potrebna. Imam ja i dokumentaciju ovdje u ponoru. Sve to čuvam - trag o svemu životu i svačijem. Trag o mržnji, zlobi, zloći i ludosti čuva moj ponor. I samo ja imam uvid. Već znam o vama sve. Sve je stiglo do mene. Oni vas gore traže.

- Traže?! - uskliknu Antun. - A tko bi nas tražio?!

- Traže vas svi koji vas poznaju. Evo - reče Bokan mirno i rastvori novine.

Dugo nisu vidjeli novine, pa im je bilo neobično što novine vide u Bokanovim rukama. Ovako prizemljen dojmio ih se posvema drukčijim no što su ga zapamtili od prvog susreta, gore u liticama, visoko prema oblacima, kad i nisu bili načistu ima li kakav doticaj s ostalim svijetom.

Bokan je čitao iz novina njihova imena kao da govori napamet, pa i ono kako ih traže izgovorio je brzo i precizno kao da ih traži on.

- Stavili su nas u novine - reče Mate. - Sad nas traže svi koji novine čitaju.

- Neka traže - hladno reče Bokan. - Natražit će se. Treba znati tražiti, a oni to ne znaju. Ne umiju. Pa zar kome od njih gore na Zemlji može pasti na pamet da ste vi u ponoru?! Sa mnom?! Ne može to njima do mozga. Oni misle posvema glupo - da ste nekamo zalutali. Oni vas traže na svome tragu - onuda kuda je tko od njih prolazio. A to je glupo. Uvreda za vas. Kao da vi nemate svoje noge da činite svoj trag?! Zato ih treba pustiti da vas traže. Kad se umore, odustat će, a onda će se znati koliko im je do vas.

- A moj otac? - upita Mate.

- Njemu ćemo poslati poruku, to smo već rekli. To je moja briga.

Tako su i pristali. Antun je odahnuo, a nisu se opirali ni njih trojica.

I Bokanu se učinilo da su se rado složili s njegovim prijedlogom, pa i nije dugo razmišljao odakle da započne razgovor. Kao da ih više i nije iskušavao, reče:

- Sad ćemo kroz ponor.

Dječaci su bili uzbuđeni i oduševljeni.

- Nije vas zar strah? - upita Bokan i - prije nego koji od njih išta reče - krenu prema ponoru.

Ulazili su za Bokanom čvrsto stiskajući prut koji je on, idući ispred njih, držao i s vremena na vrijeme drmusao njime da bi im pokazao da korača i da bi provjerio sklad njihovih koraka. Vidjelo se nije ništa, samo je rijeka hučila, ali negdje duboko; klokotala je voda, mjestimice žuborila, a bogme i silno udarala o stijene vraćajući se u huku i pljuskovima.

- Kad budete u ponoru proveli koliko ja, naučit ćete čitati rijeku. Ne čitaju se samo knjige, lako je to, hehehe - kroza smijeh, a nekako prijeteći, javi im se Bokan iz mraka. - Sve ću vas naučiti, samo hrabro.

- Koliko još ima s ove strane? - upita Antun, a Bokan prešuti njegovo pitanje kao da ga nije čuo.

Slušali su svoje korake kako se prekidaju kad udare o stijene, a držali su se pruta čvrsto.

- Izdržite još malo - reče Bokan. - Kad stignemo do prve postaje, onda ćemo počinuti.

Postaju ugledaše brzo.

- Koji je pitao koliko još ima? - reče Bokan nakon dulje šutnje.

- Ja - reče Antun.

- Još dvanaest puta ovoliko. I tek je polovica ponora. Uredio sam postaje na podjednakoj razdaljini. U njima počivam i čuvam plijen iz rijeke. Ovdje čuvam dokumentaciju. Tu mi je arhiva.

- Arhiva?

- Da, zašto se čudite. Zar vam nisam rekao da imam arhivu? I kod mene ima nekoga reda u životu. Nekih orijentira. Nečega se čovjek mora držati. Ovdje je, u ovoj pećini, moj životopis. Sve što će se znati o meni, ovdje je. To meni i nije potrebno, ali možda jednoga dana ustreba nekome. Možda i vama. Budete li zaželjeli da se u to uputite, jednoga dana, ako shvatite smisao ponora dakako, ja ću vam to ostaviti. Za sada nećemo to otvarati. Još ste premali. Ne biste ionako ništa od toga razumjeli, jer neke događaje koji su se zbili na Zemlji mogu objasniti samo godine. I ljudi tih godina. Kao ja. Mogu vam reći samo to da znam sve. Znam i čiji ste vi, zašto ste se otisnuli kroz ponor. Znam više i od vas, ali vas to ne smije zbunjivati. Vama je dosta što ste htjeli, to je divno, a to zašto ste htjeli shvatit ćete kasnije. Kad sam vam ono bio, za prvog susreta, rekao da vas je netko poslao, šalio sam se. To je moj uobičajen odnos spram sviju sa Zemlje. Znao sam da ste pošli na svoju ruku. I to me je zadivilo. Vidio sam vas već kad ste se bili otisnuli, pa sam vam pošao u susret. Vi ste prvi sa Zemlje koje sam poželio zagrliti. Iskreno. U času kad sam vas ugledao, kad ste kao strijela uletjeli u ponor, bio sam se i sâm prestrašio. Još ne znam jesam li se bojao zbog vas, ili me je uplašila pomisao da je netko ipak prerastao i mene. Za svaku sigurnost, potrčao sam vam u susret ako bi vam se ispriječilo što nepredviđeno. Bilo bi mi strašno da ste poginuli u mome ponoru. Ali, kažem vam, razumski sam znao da se to ne može dogoditi, jer kad se netko odvaži u ponor, onda će kroz njega i proći. To su zakoni koji vladaju između ponora i ljudi koji k ponoru teže. To je taj magnet o kojem sam vam govorio. Kad sam vas spazio, shvatio sam da nisam živio uzalud, da nisam ututanj otkrivao tajne ponora. Shvatio sam kudikamo više, ono što nikad nisam mogao shvatiti, u što nikad nisam - poslije svega što se na Zemlji dogodilo - mogao povjerovati: da će se Zemlja vratiti sebi. Da će se smiriti. Da će se roditi djeca koja neće nikome prijetiti... Pa vi ste prvi koji su me mogli ubiti! Pokazat ću vam muzej ponora. Ne možete zamisliti što sam sve prikupio! Sve iz rijeke, a sve je bilo poslano na mene. Ja se cijeloga života branim. Kad sam se ono bio spustio u ponor, rijeka je bila tako čista da sam pio iz nje. Slali su mi samo s vremena na vrijeme debla, balvane, grede, daske, pruća, pokoji kamen, a kasnije su, bogme, počeli s oružjem. Ali se po tome vidjelo da ne poznaju rijeku. Nema tog oružja koje rijeka ne može zaglaviti. Ništa nije opalilo. Ni jedan metak nije ispaljen. Sve sam to uhvatio i metnuo u muzej. Mučio sam se dugo kako da im dojavim da odustanu od besmislena posla, ali sam odustao od nauma. Neka šalju, rekao sam sâm sebi, da vidim koliko će izdurati. Trajalo je to godinama. Sigurno su po nečem zaključili da sam ipak živ, pa su počeli s porukama. Slali su mi pisma u bocama. Svi su odreda pisali kako sam kukavica i kako sam pobjegao u mišju rupu. A nijedan da se pomoli u ponor! Onda sam shvatio da oni to ne razumiju. Oni nisu mogli shvatiti da sam ja tražio neokrznutu zemlju, a to je bio samo ponor. Ja nikome nisam smetao, niti je tko smetao meni, a tada se to na Zemlji nije moglo provesti. Meni je ostao samo ponor. Kad se jednoga dana sve to sredi, pozvat ću ljude da vide muzej. Svaki da vidi svoje oružje kojim je pošao na mene. Budu li imali smjelosti. Vidjet će koliko im je to bilo besmisleno i kukavno. Nema toga od čega se ja ne mogu obraniti, ovdje u ponoru. To oni ne znaju.

- To je prestalo - reče Antun.

- Prestalo? - začudi se Bokan. - Nije još prestalo. Još stiže oružje.

- To rijeka sama nosi. Otapa se snijeg na planinama, pa rijeka naglo nabuja. Tad nosi sve.

- A tko je to ostavio po planinama? - upita Bokan iznenađeno.

- Ostalo od rata.

- Tko je donio rat na planine? Zašto? Ovdje uvrh ponora još nitko nije stupio. Tu nema ništa od toga. Gore pijem vodu. Možete li to zamisliti? A nije to sve. Sad je, istina, manje oružja, ali oni šalju otrove.

- Otrove? - začudiše se dječaci.

- Da, da, no vi se svemu čudite! A to je dobro. Ipak se na Zemlji sve ne može znati. Šalju nekakve boje, boje mi rijeku.

- Tako je, to je od tvornice - sjeti se Vjekoslav.

- Eto - reče Bokan ushićeno - zar ja izmišljam?!

- Sagradili su tvornicu u gradu - reče Mate.

- A zašto?

- Proizvodi neke predmete.

- Proizvodi, velite. Zašto proizvode to što truje?!

- Potrebno je.

- Potrebno? Kako može biti potrebno ono što truje rijeku? Zemlju. Prijeti ljudima. Razumijem da oni to čine, ali ne razumijem vas da to tako olako shvaćate.

Bokan je htio da mu dječaci objasne, a oni su ga samo slušali ne nalazeći ni razloga svojoj tvrdnji, ni potvrde njegovoj sumnji. Bio im je opet čudnovat kao pri prvome susretu, pa su zašutjeli. No Bokan nastavi istim načinom.

- Ali ja sam i tome doskočio. Podijelio sam rijeku na dva toka. Pregradio sam je. Ispleo sam mreže od pruća i od građe kojom su me htjeli ubiti, pa sad jednim tokom teče ta boja i taj otrov, a drugi je čist. Ne dam se ja.

Pokazat ću vam muzej.

 

17

 

Tako ih je izveo uvrh ponora.

Htjeli su dječaci prepoznati mjesta na kojima su bili, ali im to nije polazilo za rukom.

- Momci, sad smo opet na drugome mjestu. Ima ovdje bezbroj neobičnih mjesta. Kad bi se poravnali ovi brežuljci, sve ove stijene, kad bi se izvratile doline, pa rastegnule, bilo bi više od sveg polja. Bila bi to jedna nepregledna ravnica. A to nam je potrebno. Prostor na kojem možemo ostati cijeloga života. Kod mene vam ništa neće nedostajati. Imat ćete svega više nego kod kuće, da ne kažem na Zemlji. Nećete ni raditi, samo učiti. Moja je škola važnija od one vaše na Zemlji. Učit ćete sami. Otkrivat ćete rijeku, kamenje, biljke, vjetrove, kišu, snijeg... To je život rijeke, to je priroda do koje još nitko nije dopro. Naravno, prvo ćemo se nagoditi: ako vam se nakon tjedan dana ne bude sviđalo, spustit ću vas u polje i pođite za svojim poslom. Slažete li se?

- Slažemo.

- Dakle, prijeđimo na posao. Pođite prema onoj oštroj stijeni, gore uvrh planine. Oprezno se uspnite, ali nemojte preko straha. Kad vas obuzme strah, vratite se. Penjanje ćemo obnoviti zajedno. Uspije li se koji popeti bez straha, neka otamo promotri polje pa će mi reći što je vidio.

Dječaci su odskakutali, a Bokan se nije mogao načuditi kako se vješto pentraju. Domalo ih je vidio kako kao ptice čuče na stijeni i očekuju da ih Bokan spazi.

- Vratite seeee! - vikao je Bokan za njima.

Puhao je vjetar pa dječaci nisu čuli zov. Gledali su u kotao polja, okomito dolje gdje se u malom srebrnastom vrtlogu rijeka ulijeva u stijene.

- Vratite se! - vikao je Bokan uzalud i uto stigao zadihan.

- Otuda možete pasti, niste vični stijenama.

- Pogledajte! - rekoše dječaci uglas i pokazaše rukom.

Bokan, oprezno kao i uvijek, provuče glavu između dviju stijena i nagnu se. Opremljen čovjek, vezan užadima, pentrao se s mukom uza stijene. Vidjeli su mu čas glavu, čas samo stopala kako vise u zraku, čas nategnutu užad.

- To je neki planinar - reče Bokan hladno.

- A rekli ste da nas ovdje nitko ne može pronaći!

- I neće. Taj nije odavde.

- Što ćemo sad? - upita Vjekoslav kao da ne vjeruje Bokanu.

- Uteći ćemo - odgovori Bokan.

- Ako nas sustigne? - upita Antun.

- Onda će ostati s nama - reče Bokan veselo. - To i želim, da se uveća naša naseobina. Svi koji budu došli, ostat će. Možda i on ide na svoju ruku. Možda i ne zna za mene.

- Ne vjerujem - reče Antun. - Da ide na svoju ruku, ušao bi kroz ponor.

- Možda su u ponoru drugi, pa će nas iznenaditi odozdo. Provreti iz zemlje - reče Bokan i prasnu u smijeh - hahahahahaaaa. - Iz zemlje. Iz stijena. Kao da niču. Neće, budite bez brige. Ovaj tu čovjek - razljuti se Bokan - on će visjeti koliko bude izdurao, a onda moliti za pomoć. Poznajem ja te stijene. Možda je on smion momak, to je neosporno - razvuče Bokan svoju priču - divim mu se, ali se on nema za što prihvatiti, nema za što zapeti kljuke, lance, alke, što li sve ima, čime li se služi... Stijene su ravne, a okomite. Dobro je i dotle dogurao. Svaka čast!

Dječaci su bili uzbuđeni. Uokolo ničeg nije bilo, samo beskrajne oštre i grube stijene i daleki nebeski oklop nad svim tim i nad njima.

- Ne bojte se, ne može vas naći - učestalo je ponavljao Bokan, ali nekako nevoljko kao da ni sam nije vjerovao u to što govori.

- A mogao bi, ima dobru opremu! - strahovao je Antun.

- Nema te opreme koja može slomiti ovu stijenu - smirivao je Bokan dječake.

Planinar se pentrao dugo i uz velike napore. Satima je visio o kljukama zataknutim za stijene, a Bokan je ponavljao kako je to neozbiljan čovjek i kako će mu on na kraju morati priskočiti u pomoć, jer ga ne može pustiti da pogine.

- Eto što su ti ljudi! - ponavljao je učestalo. - Ne znaju svoje mogućnosti.

- Eno kljuke! - uskliknu Antun.

- Ništa ne pomaže kljuka dok ne ugledamo njega - nije vjerovao Bokan. - Možda bi on i uspio da je pošao kao vi, ali on ima druge nakane.

Kljuka se micala i strugala po stijeni, a dječaci su strepili.

- Ne bojte se - ponavljao je Bokan. - Ne može. Vratit će se.

Uto se pomoli ruka.

- Gotovo je! - uskliknu Antun. - Otkriveni smo.

- Imamo šumu - reče Juraj.

- Pretražit će šumu - dometne Mate.

- Mogli bismo u ponor, ali će onda otkriti ponor, jer će slijediti naš trag - sjeti se Vjekoslav.

- Smirite se, još će on nas zvati u pomoć - reče Bokan i pođe prema stijeni. Nadviri se oprezno i pogleda dolje. Bilo je duboko. Onda se nagnu, uhvati uže i povuče.

- Pomozite mi - poviče čovjek s užeta.

Dječaci pritrčaše i s Bokanom stadoše potezati uže. Mučili su se jer im je strah rasplinuo snagu. Usklađeno potežući, nategnuli su toliko da su mogli vidjeti mladića kako bi da se posljednjom snagom uspentra na stijenu.

Uto se Bokan nagnu preko litice i upita mladića:

- A kamo ste krenuli preko svojih mogućnosti?! Mogli ste poginuti.

- Tražim četvoricu dječaka.

- Ovdje?

- Mogu biti samo ovdje. Sve smo ostalo pretražili. Nestali su prije nekoliko tjedana.

- Vi mislite da bi se ti dječaci mogli ovdje uspeti?!

- Sve upućuje na to da su se utopili u rijeci. Pretražili smo rijeku nizvodno do ponora - od mjesta gdje su posljednji put viđeni. Nikakva traga: Ostaje jedino da ih je rijeka odnijela u ponor, pa dalje u jezero.

- I popeli ste se uvrh litice?

- Mi, naime, tražimo neki drugi ulaz u ponor. Neki način. A kako ste vi ovdje dospjeli? - dosjeti se mladić kako da doskoči Bokanu.

- Ja sam ovdje od pamtivijeka.

- Morali ste nekako doći.

- Rodio sam se ovdje.

- Onda vam je došao otac, djed, pradjed...

- I oni su ovdje, kao što ste vi negdje. Kako ne razumijete?!

- Pomognite mi da se uspnem - reče mladić iznemoglim glasom.

- Koliko možete tako visjeti? - upita ga Bokan kao da njegovu molbu ne uzima ozbiljno.

- Mogu, mogao bih cijeli dan, ali se onda ne bih mogao pomaknuti - niti mrdnuti rukom, niti ikako pomaknuti. Utrnulo bi mi tijelo i ne bih bio sposoban za povratak, ne bih mogao načiniti nijedan pokret.

- Ostanite tako dok vam ne donesem vode.

Bokan ostavi mladića visjeti nad ponorom, o stijeni, a on se zaputi prema šumi. Kad sustiže dječake, šutke im pokaza rukom da ga slijede. Tako ih dovede okomitim stepenicama, složenim od nejednakog uglačanog kamenja, u ponor i reče im:

- Mogao bi vas ovaj pronaći. A tada vaš korak ne bi imao smisla. Oni moraju vjerovati da vam ne mogu ući u trag. Onaj tamo visi, neće mu ništa biti, čvrste su mu alke, vješto ih je zataknuo za stijene, a užad čvrsta kao brodska. Da nije umoran i žedan, mogao bi u hipu iskočiti na stijenu. Ali nema oslonca - od zemlje se odvojio, a stijenu nije osvojio! Kad bi iskočio na stijenu, ugledao bi vas, a ja to ne dopuštam. Ne želim. Zato pođite kući. Kad me se zaželite, znate gdje sam, a znate i znak raspoznavanja. Izvest ću vas kroz ponor na ono mjesto gdje ste uplovili, dokle ste bili došli. Dalje ćete znati. A sa stijene ću vam dati znak kad ćete krenuti - kad spustim onoga planinara. Dočekajte ga dolje ispred ponora. Neka misli da vas je pronašao. Umalo ne zaboravih - podsjetite me da vam usput pokažem što vam još nisam pokazao.

 

18

 

Išli su za Bokanom bez straha. Davno ih je minuo strah; micali su se spretno i sigurno, a ni Bokan se nije obazirao svaki čas kao za prvog susreta, nego ih je samo s vremena na vrijeme upozoravao na skliske stijene ili polumračne hodnike i prolaze, a pokazivao im je i rosne svodove obrasle mahovinom.

Tako ih je i doveo na jedan odvojak, pokazao im rukom da ga slijede, a onda zastao ispod priručno napravljenih vrata. Na vratima je bila alka s lokotom. Dok je tražio ključ pipajući se po džepovima, Bokan im glavom pokaza da pogledaju uvis. Visoko gore iskrilo je sunce, a prolaz je bio kao uspravno postavljena cijev prema nebu!

- Za ovo nitko ne zna - reče Bokan i otključa vrata.

Vrata otvori uz škripu i cijukanje, a duboku mračnu dvoranu obasja sunce ulazeći kako su se otvarala vrata. Šireći se kao da je lizala po kamenju, sunčeva se svjetlost pomicala i obasjavala prostor, nalik na slijepi tunel ispregrađivan policama.

- Eto - reče Bokan i uzdahnu. - Sve moje tajne. Ništa više nemam. Samo vi znate za ovo - dometnu nakon podulje stanke pogledajući nekako umilno jednoga pa drugoga.

- Nećemo nikome reći - reče Antun kao da shvati što Bokan od njih očekuje.

- Sve je to što sam uhvatio u rijeci. Možete pogledati.

Bilo je teljiga, ticala, amova, sedâlâ, ulara, dizgina, kamionskih guma; na jednoj stijeni bila je prostrta konjska griva, na drugoj tepih, do prozora je bio uspravljen jedan nadgrobni spomenik, bilo je uzglavlja i biljaca te ostalih vrsta pokrivača, vezenih i tkanih torbi, prsluka, knjiga, posebno pjesmarica, fotografija dječacima nepoznatih ljudi, novina, osobnih karata, putovnica, džepnih i ručnih satova, konjskih potkova, zaglavaka različite veličine...

- Pravi muzej - reče Juraj.

- Tako je - potvrdi Bokan. - Muzej. Moram imati muzej kad ovi gore sve to bacaju. Kao da im nikad ništa od toga neće biti potrebno. A bit će. Sjetit će se oni toga, ali bit će kasno. Ako se ne sjete za moga života, onda će se sjetiti za vašeg. Tad im recite, da ne bi dugo tugovali, ali ih pustite jedno vrijeme - neka se muče. Možda i shvate, kad ih mine obijest, da su sve ovo oni napravili, da im je služilo i da je svjedočilo o njihovu životu ovdje, da su po ovome oni to što jesu i da je Zemlja po tome Zemlja na kojoj oni obitavaju.

- Ovo - uze Bokan jedan narodni vez - ovo je uradila pametna glava. I dugo se mučila. Velik je to posao i napor. Velika volja - sve ovo isplesti, svaku žicu, svaku nit provući i po nekoliko puta, a koliko je takvih i drugih niti?! Koliko je bilo potrebno da ovo nešto bude. Pa i ovo, ovaj teljig, po kojem mi možemo znati koliki je bio vol na čijem je vratu teljig bio, koliko je zemlje preorao, koliko je puta taj jedini vol bio ujarmljen i koliko je brazdi zaorao! A oni sve to bacaju. Oni sve to hoće zaboraviti. Ali se varaju - ne može se zaboraviti što je bilo; jedni to mogu, ali se drugi dosjete!

- Prirodno je da normalne ljude zanima što je bilo nekad. No da vam pokažem kako to hvatam - reče Bokan i otvori jedna vrata, a dječaci u taj čas osjetiše šum rijeke.

- Polako za mnom da se ne biste poskliznuli - reče Bokan i krenu.

Idući ispred njih nekoliko koraka i nekako brže, pokazivao im je da budu oprezni.

Tako ih je doveo do rijeke.

Gledali su dječaci, sjedeći ispod jedne stijene što je virila iz golemog svoda ponora, kako Bokan izvlači iz rijeke veliku mrežu potežući je prema svjetlosti.

- Tako se love ribe - reče Mate.

- Baš tako - odgovori Bokan.

Kad je izvukao mrežu pod snop sunčeve svjetlosti, Bokan reče:

- Vadite.

- Ima i riba, koprcaju se - reče Juraj.

- Svega ima, dugo nisam izvlačio mrežu. - Tako - podiže Bokan glas - razapnem mrežu i vratim se nakon dva-tri dana. Obično tako. Uvijek je puna. A imam nekoliko mreža, jer ne mogu pregraditi rijeku, pa stavljam na nekoliko pogodnih mjesta, na objema obalama. Sve vjerojatno ne uhvatim, ali mislim da glavninu predmeta ipak uspijevam zaustaviti da ne proguta jezero. Eh, to jezero! Dok ga nisu sagradili, bilo mi je lakše. Imao sam golemu mrežu, a spuštao sam se na sve strane. Na onoj strani gdje se rijeka izlijeva, pregradio bih rijeku, razapeo mrežu na stijenama i sve uhvatio. No mislim da sam glavninu predmeta ipak uhvatio; danas ionako hvatam samo uzorke, danas je to sve jednolično, serijski, kako li kažete vi na Zemlji?! Ono što je u muzeju, uhvatio sam prije, dok nije bilo jezera. Evo novine! - uskliknu Bokan i poče pažljivo listati mokre novine da mu se ne bi rasparale.

Pratili su ga dječaci čudeći se, a sami nisu razabirali čude li se što Bokan čita, ili im je bilo neobično vidjeti novine u njegovim rukama. Nakon nekoliko minuta Bokan zaklopi novine i ostavi ih na stijeni prema suncu.

- Neka se osuše - reče. - A svježe su, jučerašnje. Kasne mi samo dan. Nikad se nije dogodilo da mi je koji dan promaknuo. A kasne i vama! Pošta nije baš pouzdana. Ipak imam vezu sa svijetom.

Kad dječaci kroz osvijetljen ponor ugledaše komadić polja i tamnozelen lûk rijeke kako se hučeći ulijeva u stijene, i kad ih obasja sunce što naglo bljesnu, zaustaviše se i okrenuše se Bokanu koji ostade u ponoru držeći se za prvo deblo što raste ispred ponora.

- Eto. Vrijeme je za rastanak. Bilo mi je drago što sam vas upoznao. Pričekajte da spustim onoga ozgora pa ga povedite kući. Pokažite mu put. Možda je umoran, a možda je u strahu zaboravio i put. No, umalo ne zaboravih - sjeti se Bokan i posegnu rukom u džep. Izvadi crvenu stotinjarku i pruži je Antunu.

- Ovo je bio razlog vašeg posjeta. Izvoli.

- Ne treba nam to - reče Antun i porumenje.

- Uzmi, uzmi. Ovo vam je nagrada za hrabrost. Morate uzeti.

- Uzmi - reče Mate i Antun nevoljko uze novčanicu.

Bokan im mahnu rukom i nestade u polumračnom ponoru. Domalo, dječaci su samo s vremena na vrijeme čuli kako bi bućnuo pokoji kamen kad bi ispod Bokanovih stopala u brzom i spretnom hodu frcao u rijeku.

- Jeste li žedni? - upita Bokan planinara kad se uspeo do njega na stijenu.

- Jako - odgovori mladić iznemoglo.

Bokan mu pruži vode i mladić stade piti. Ruke su mu bile onemoćale, pa mu je Bokan pridržavao lonac dok je pio.

- Sad biste se trebali spustiti - reče Bokan.

- Ne, morao bih se popeti. Moram pronaći dječake.

- Kako bi se dječaci popeli gore, kad vi ne možete?!

- Ali moram pretražiti.

- Onda se popnite - složi se Bokan uzbuđeno i ljutito.

- Ne mogu bez vaše pomoći.

- U redu - reče Bokan i prihvati užad - kako da vam pomognem?!

- Potegnite me i držite dok se ne otkačim od stijene i ne dohvatim čvrst oslonac.

- U redu.

Bokan naglo trže užadima, a kljuka što je bila zakvačena za stijenu naglo iskoči i mladić ostade visjeti u zraku.

- Čvrsto me držite - zavapi mladić molećivo gledajući Bokana.

- Ne brinite, ne bojte se - opetovao je Bokan spuštajući ga oprezno a spretno, preuzimajući užad iz ruke u ruku.

Dječaci su ozdola vidjeli kako se planinar nemoćno spušta viseći na užetu kao visak. Kad se spusti u travu i kad se pribra od straha i umora, te kad razgledajući uokolo spazi četvoricu dječaka, planinar, očito zbunjen, upita:

- Tko ste vi?

- Mi smo... - zabrzaše dječaci uglas.

- Jeste li vi ...? - zbunjeno zabrza i planinar.

- Jesmo, jesmo, mi smo.

- Ona četvorica?

- Da, ona četvorica koju tražite.

- Ozbiljno? - upita planinar s nevjericom.

- Valjda imate slike. Valjda su vam dali naše slike - reče Mate.

- A mogli biste biti, tako su vas nekako opisali - reče planinar susprežući uzbuđenje i smirujući dah. - To je nevjerojatno. Pa gdje ste bili sve vrijeme?!

Dok su se dječaci pogledali dogovarajući se tako što i kako odgovoriti, planinar poče driješiti užad što su mu se splela oko tijela. Dječaci mu bez riječi pritekoše u pomoć.

- No, gdje ste bili? - nastavi planinar razgovor.

- Ah - reče Mate - to je dugačka priča.

Sljedećeg dana novine su objavile: SRETAN POVRATAK ČETVORICE DJEČAKA. - NITKO NE ZNA GDJE SU PREBIVALI DVA TJEDNA. - PLANINAR KOJI JE TRAGAO ZA NJIMA TVRDI DA SU MOGLI BITI SAMO U PONORU. - TO JE NEVJEROJATNO. - EKIPE SU PAŽLJIVO PRETRAŽILE CIJELO PODRUČJE.

Dok su ljudi čitali iz novina o nevjerojatnom bijegu četvorice dječaka, oni su razmišljali o tome kako to čita i Bokan, duboko u poluosvijetljenom ponoru, samo s danom zakašnjenja, koliko je potrebno da mu novine stignu rijekom, kad ih netko baci pročitane.

 

Stjepan Čuić - Tajnoviti ponor - verzija 2

Stjepan Čuić - Tajnoviti ponor - verzija 2 pdf

__________________________________

 

Stjepan Čuić (Bukovica, Tomislavgrad, 1. travnja 1945.), hrvatski je pripovjedač, romanopisac, esejist, pisac za djecu, novinar i prevoditelj s ruskoga jezika. Studirao jugoslavistiku i rusistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Više godina radio je kao lektor u Večernjem listu, a potom godinu dana u svojstvu lektora za hrvatski jezik na Sveučilištu u Bambergu (1989.-90.). Kao profesionalni pisac, surađivao s vodećim hrvatskim listovima, u kojima je objavljivao komentare, polemike i političke oglede.

 

Djela - Iza bregova (pripovijetke, 1965.), Staljinova slika i druge priče (1971.), Tridesetogodišnje priče (1979.), Dnevnik po novom kalendaru (roman, 1980.), Tajnoviti ponor (roman za djecu, 1980.), Orden (roman, 1981.), Pripovijetke (izbor, 1985.), Abeceda licemjerja (publicistička proza, 1992.), Lule mira (politički eseji i komentari, 1994.), Presretač (priče, 1996.). Tumač vlasti (kolumne, 2008.)

 

1  2  3  4  5  6  7  8  9  10  11  12  13  14  15  16  17  18 

 

Stjepan Čuić - Pripovijetke